Kolumne

Piše: Senad Avdić

Hrvatski književnik i profesor Pavao Pavličić, dobitnik NIN-ove nagrade za roman godine (Večernji akt, 1982) kada je ta nagrada nešto značila i onim koji je nisu dobijali, nedavno je objavio knjigu eseja Pohvala starosti. U knjizi ovaj hrvatski akademik (pravi, originalni akademik, za razliku od "dupljaka" Dragana Čovića) isijava, pospješuje neku vrstu sjetne rezignacije nad činjenicom da današnjim mlađim generacijama ništa ne znače znanje, iskustvo, sjećanja stari(ji)h ljudi. "Njima ne treba naše sjećanje na to kako je nekada bilo, niti im je stalo do prenošenja znanja", kaže on i podsjeća kako su "u indijanskim plemenima starci kao glavnu zadaću imali da prenose djeci znanja o tome kako se prave udice, kako vršci za strijele, a kako ukrasi od perja". Cinici bi rekli da nije ni čudo da su Indijanci tako temeljio izumrli, ako su im starci vodili glavnu riječ i o svemu se pitali...

Pod dojmom Pavličićevih lucidnih, oporih eseja, čiji naslov parafrazira Erazma Roterdamskog ("starost-ludost") gledao sam onomad na Federalnoj televiziji njegovog vršnjaka, također profesora emeritusa (ljepše ime za đuturuma)  Zdravka Grebu, koji potanko i poširoko raskrinkava svoju ulogu u našim revolucijama, šezdesetih i sedamdesetih, devedesetih godina prošlog vijeka. Koga uopće, danas, ovdje ili bilo gdje drugdje, osim rijetke vrste primjeraka na izdisaju, smetljištu povijesti, kojoj i potpisnik pripada, zanima ta povijesna arheologija, kome i čemu služe prikazani fosilni ostaci studentskih demonstracija iz 1968. godine zabilježeni kamerama policajaca - entuzijasta? I dalje, nije li cinično, oportuno samo dan nakon što je turski predsjednik, lider kakav se jednom u stotinu godina rađa, kako u Turskoj, tako i kod nas, divaniti, evocirati beskorisne uspomene na takve trivijalnosti i besposlice, poput studentskih demonstracija, socijalnih zahtjeva, realnog traženja nemogućeg... 

MEMORIJA PAMĆENJA

U posljednjih dvadesetak godina, nakon rata u kojem smo zahvaljujući Božijoj volji pobijedili brojne agresore i dušmane (i taj muštuluk ekskluzivno saznadosmo u govoru Bakira Izetbegovića na Erdoganovom euro-skeptičnom i bosno-septičkom teferiču u Zetri), među brojnim podvalama, što vlasti, što nevladinog, također licemjernog i isto tako revizionističkog, uvedena je maglovita disciplina "kultura sjećanja". Licemjerna, jer joj sjećanje nije cilj nego sredstvo, revizinistička jer se sjećanje selektivno primjenjuje i svodi na tragični ratni period, na žrtve, pokolje, stradanja. Sjećati se nekog drugog, boljeg ili lošijeg povijesnog perioda je "nekulturno", retrogradno je, tukne po jugonostalgiji i neokomunizmu ili, tobe jarabi, ateističkom đubretu. 

Komemorirati stradanje drugih u toj je operacionalizaciji "kulture sjećanja", "memorije pamćenja" ili kako se već zove, smatra se uvredom za žrtve. Nemam nikakve dileme da bi dugačka, zamorna rasprava o herojstvu Mustafe Busuladžića bila bespredmetna da se mali procenat novca koji se izdvaja za "kulturološke" (kako bi rekao njen općim obrazovanjem netaknuti direktor MESS-a Nihad Kreševljaković) manifestacije kakva je Modul memorije, preusmjerio u održavanje Spomen parka na Vracama i njegovo odgovorno komemoriranje! Već nakon čitanja prvih sto ubijenih Altaraca ili Albaharija djeca i odrasli bi znali gdje su nestali Jevreji za kojima nimalo nije žalio Busuladžić.  

U danu u kojem su hiljade Turaka iz dijaspore, evropske i zapadnobalkanske, hrlile prema dvorani Huan Antonio Samaran, gdje je predizborni miting obavljao sultan Antonio Erdogan, njihovi sunarodnjaci, Turci, preplavili su Beograd gdje je njihov Fenerbahce igrao finale košarkaške Lige prvaka protiv madridskog Reala. Preko pedeset čarter letova organizirano je na relaciji Istanbul - Beograd, dovitljivi Beograđani su karte kojih nedjeljama nije bilo u prodaji Turcima prodavali po višestruko većoj cijeni od nabavne, prolamale su se Skadarlija, hoteli i splavovi, 20 miliona eura utržio je Beograd na tom turskom "raspašoj vikendu". U Beograd su, očito, stigli neki drugi Turci, malo ozbiljniji od "naših", oni su bogati i razuzdani, njih vlast nije hvatala po bečkim i njemačkim tvornicama i bolnicama, siromašnim favelama Skoplja, Prizrena i Novog Pazara.

(Piše mi prijatelj tokom nedjeljnog popodneva: "Jesi gledao Bakira i Erdogana, samo o mesu pričaju, k'o da su sjeli Kod Gojka u Jablanicu, a ne na press konferenciju u državnom Predsjedništvu!" Hitro mu odgovorim: "Bakir i Erdogan kolju Bosnu zbog hiljadu tona mesa!")

    KAD MRAK PREKRIJE OLIMPIJSKI GRAD

Zašto je to tako, da li je uvijek tako bilo, je li to naprosto upisano u našu kismetsku lošu beskonačnost?! Naravno da nije uvijek bilo tako, bezbeli da se nekada ovdje dok nas nisu, uz nesebičnu Božiju pomoć, oslobodili i banalnošću i voluntarizmom, pohlepom lišenom inkluzije,  prosvijetlili naši osloboditelji. Oslobodili su nas, pored ostalog i prošlosti, prava na sjećanje, "pohvale starosti" su nas oslobodili. Moje sjećanje u nedjelju je tome pružalo snažan otpor uprkos višestruko brojnijem neprijatelju iz zemlje i turske dijaspore. Učinilo mi se kao da sam sve ovo, samo drugim očima i u drugom svijet(l)u, vidio. Prije tačno 48 godina, 1970., desilo nam se u Sarajevu nešto slično. Ne, nije gostovao Erdogan, nije čak ni Hailei Selassie, nego je košarkaško finale Lige prvaka Evrope igrano u Skenderiji, italijanski Ignis pobijedio je moskovski CSKA. I tog aprilskog dana su sarajevski tapkaroši, kao prošlog vikenda beogradske kolege, pazarili stotine hiljada maraka, a hotelijeri milione. Bila je to prva sportska manifestacija na kojoj sam bio, jedan talentirani slikar - falsifikator, haver amidže Ćamila, vješto je, nepogrešivo krivotvorio četiri karte koje su originalu bile slične kao ajet - ajetu. Dugo sam nakon tog finala vukao nesnosnu glavobolju: nakon jednog solo prodora i koša najboljeg italijanskog košarkaša Meksikanca Emanuela Rage, skočio sam na noge lagane, pa kad je seljače iz Švrakina pokušalo sjesti, a drvena se stolica u međuvremenu automatski sklopila, odvalio sam tintarom o nečija koljena.

(Emanuel Raga je, pored evropske titule sa Ignisom, za boravka u Sarajevu hajrovao i buduću suprugu, odličnu i lijepu ovdašnju košarkašicu Esmu Smajiš, sa kojom sam poslije rata lijepo prijateljstvo imao. Bio je jedno vrijeme ministar sporta Meksika, a tokom boravaka u Sarajevu je znao zaigrati basket dva-na-dva ispred Druge gimnazije sa Mirzom Delibašićem, njegovim jaranom, najboljim izraelskim košarkašem Mikijem Berkovichem i Vjećeslavom Toljem; to je golemo i nevjerojatno kao kada bi danas uličnog basketa ispred Ganićevog univerziteta razbacili Miloš Teodosić, Manu Ginobili, Mirza Teletović i Dario Šarić).

Trebalo je proći godinu dana pa da ponovo potegnem / šljegnem iz Švrakina Sela do Skenderije: cijela škola sa svih 500-600 učenika je organizirano išla u Colegium Artisticum, na izložbu Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas, najmonumentalniji  kulturni projekat u poslijeratnoj Jugoslaviji. Onima kojima se gadi / grsti ovakvo "jugobalijsko" podsjećanje na mračnu, antimuslimansku prošlost BiH, preporučujem istoimenu knjigu akademika Muhameda Karamehmedovića. Lakše će je progutati uz ovoga autora, strogog profesora sa Likovne akademije, koji je bio predsjednik kulturne sekcije SDA u ratu i nakon njegovog okončanja. I, ruku, na srce, bio jedna od posljednjih brana posvemašnjoj banalizaciji, komercijalizaciji i provincijalizaciji kulture glavnog grada.

Neki dan sam na televiziji gledao i slušao slikare Sašu Bukvića i Jusufa Hadžifejzovića, stare poznanike koje nikada neveselije i beznadnije nisam gledao: najavljuju da će u dogledno vrijeme kreatori novog arhitektonskog i urbanističkog poretka u Sarajevu dohakati i Colegiumu Artisticumu, nekada najvećem izložbenom prostoru u zajedničkoj državi: galerija će biti koletaralna žrtva vrlo izvjesnog rušenja Skenderije. 

   KO TO LAŽE SEBIJA JE MALA?

Prije 15-ak godina u Sarajevu je još bilo snage i građanskog entuzijazma da se progura ime Mirze Delibašića na fasadu Skenderije uprkos snažnom protivljenju Nezima Halilovića - Muderisa, titulara vakufske imovine na kojoj je navodno dvorana  sagrađena. Moćni Muderis, koji je i gazda džamije kralja Fahda, inkubatora i okupljališta vehabijskog fahd-idiotizma, strpio se neko vrijeme, ali bilo je jasno da neće odustati od pokoravanja Skenderije, jednom kada se steknu uvjeti. A stekli su se - svi mu jarani imaju neki svoj poslovno-trgovački centar, shoping mol, benzinske pumpe, Hasan Čengić, Bakir Izetbegović, Al Shidi, samo on hudnik još čeka selamet.

Mirza Delibašić mi je prije prerane smrti, u njegovom stanu na Ciglanama, govorio o čudnom fenomenu kojeg proživljava sa pamćenjem, odnosno sjećanjem: "Teško se, kao kroz maglu, sjetim nekih najvažnijih koševa, koje sam ubacio u Bosni, 'Realu', reprezentaciji... Ali, zato se savršeno jasno sjećam stotina koševa koje sam kao dječak ubacivao na školskim takmičenjima."

Tražio je da mu sljedeći put kada mu dođem u posjetu ponesem knjigu Život je san, španjolskog pisca Pedra Calderona de la Barca. Nažalost, sljedećega puta nije bilo.

Posljednji put sam na košarci u Skenderiji bio prije 15-ak godina i zarekao se da mi je to zbilja zadnji put. Bosna je igrala u tadašnjoj Jadranskoj ligi protiv Crvene zvezde, a ćejif mi je pokvarila jedna histerična, glasna, nekulturna

gospoja koja sat i pol nije usta zatvarala, nego je histerično vrištala, urlikala, skičala... vrijeđajući i kočijaški psujući Nikolu Gurovića, četnika sa istetoviranim Dražom Mihailovićem na ruci. Nešto prije kraja utakmice ženi je pozlilo, skoro se onesvijestila od sikluka i dernjave. Iz sale ju je na hlađenje, umivanje, šta li, izveo zabrinuti muž. Bakir Izetbegović.

Huanu Antonio Samaranu, sarajevskom sportskom vakifu, dobročinitelju i prijatelju BiH u rangu sa Gazi Husrev-begom, sasvim sigurno nije jednostavno posljednjih sedmica tamo gdje je sada njegova duša, u vječnim lovištima: njegovu Kataloniju ponižavaju i hapse, a iz njegove dvorane u Sarajevu šalju se poruke koje sve "brže, snažnije i bolje" udaljavaju ovaj grad od normalnosti i spuštaju ga s olimpijskih visina u blato autoritarnih srednjevjekovnih despota.