Kolumne

 Piše: Senad AVDIĆ

Prije neki dan, kada je Vojislav Šešelj u Skupštini Srbije napravio još jedan pičvajz, šovinistički performans sa skrnavljenjem hrvatske zastave, vrati mi se, neočekivano, ali jasno, oštro i sa svakim detaljom, slika od prije 35 godina. Bio je 4. maj 1983., treća godišnjica smrti Josipa Broza, koja je nas nekolicinu sudenata koji odugovlače završetak školovanja zatekla u kafani Korzo u Ulici Vase Miskina. Tačno u 15.05, u vrijeme u koje Tito navodno umro onog nedjeljnog dana u Ljubljani, oglasile su se sirene, sve je stalo, unutra, u kafani i vani, na ulici, samo je iz pravca Vječne vatre sumanuto trčao naš tadašnji profesor Šešelj. Jurio je Vojo ulicom Vase Miskina brže nego voz Ćiro kroz njegovo rodno Popovo polje i vikao na ljude koji su stajali ukočeni kao kipovi: „Zašto stojite zbog jednog zlikovca, hodajte, trčite, pobunite se!“ Urlao je profesor koliko ga je grlo nosilo i odjezdio prema Baščaršiji.

Za šankom kafane „Korzo“, koju ne treba miješati sa šminkerskim restoranom kojeg je prije koju godinu otvorio doktor Šanko Mesihović, učestalo sam provodio „slobodne trenutke“ tokom nekoliko mjeseci dok je desetak metara dalje funkcionirala redakcija Bosanskih pogleda, prvog privatnog lista kojeg je nakon povratka u BiH pokrenuo Adil-beg Zulfikarpašić. Eto, gdje su me, u koji svijet i događaje, misli deportirale, dok sam gledao četničkog vojvodu u Skupštini Srbije.

• • •

Na posljednjoj stranici večernjeg izdanja Oslobođenja, kojeg sam kupio prve augustovske noći 1991. godine u Titovoj ulici, kao „posljednja vijest“ je pisalo: „Adil Zulfikarpašić zabranio Bosanske poglede.“ Vijest je bila agencijska, TANJUG-ova, i emitirana je iz beogradske centrale jugoslovenske novinske agencije. U tri-četiri rečenice je stajalo da je razlog zabrane (kasnije će se ispostaviti - potpunog gašenja) Pogleda od vlasnika lista Zulfikarpašića bio „članak Senada Avdića Teorija prijetnje“ objavljen u novom broju tog prvog privatnog nedjeljnika u Bosni i Hercegovini. 

Odmah sam s ulične telefonske govornice nazvao nekog od urednika Pogleda (mislim da je to bio Frahrudin Đapo) i pitao ga zna li on išta više od onoga što je Tanjugu (do)javio Zulfikarpašić. Nije imao pojma, on je vijest čuo u televizijskom dnevniku. Više će, vjerovao je, saznati sutra ujutro. U Bosanskim pogledima sam od njihovog osnivanja, u proljeće iste te godine, pisao kolumnu Noćas spaljujemo iluzije, koja je objavljivanja na cijeloj posljednjoj stranici novina.

Urednici i novinari Bosanskih pogleda ni narednog dana nisu saznali ništa podrobnije o razlozima gašenja lista, pa ni o svojoj profesionalnoj budućnosti. Adil Zulfikarpašić nikog od njih nije informirao o svojoj odluci, samo je prethodne večeri nazvao svoje suradnike - rođake i tuzlanskog advokata Faruka Balijagića, sa nalogom da ujutro promijene bravu u redakciji lista, smještenoj u Titovoj ulici, gdje se nalazila i centrala Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO), stranke koju je osnovao i čiji je predsjednik bio Zulfikarpašić. Zaposlenike lista nisu puštali u dojučerašnju redakciju ni da pokupe osobne stvari.

MBO je formirana dva mjeseca prije održavanja višestranačkih izbora 1990. godine, nakon što su dvojica dopredsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) Zulfikarpašić i Muhamed Filipović napustili tu stranku i osnovali vlastitu. Na izborima je MBO prošla katastrofalno loše. Zulfikarpašić je bio kandidat za člana Predsjedništva BiH i sa osvojenih 50-ak hiljada glasova bio je  najlošije plasiran među 10-ak kandidata. Dan nakon izbora zatekao sam Zulfikarpašića u njegovom luksuznom sarajevskom uredu. Nikoga od stranačkih aktivista nije bilo u centrali stranke. Otvorio sam vrata, nakon što niko nije odgovarao na višekratno zvonjenje. Zulfikarpašić me pogledao kroz prste njegovanih, aristokratskih ruku koje je držao na licu, ne krijući  utučenost, razočaranost, ne samo izborni poraz, nego i kapitulaciju svega u što je vjerovao. „Zamisli to, moj Avdiću, Nazif Gljiva dobio više glasova od mene“, procijedio je sedamdestogodišnji političar, najpoznatiji i najbogatiji bosanski i jugoslovenski disident.

Šta je u mom tekstu u Bosanskim pogledima rasrdilo njihovog vlasnika i natjeralo ga da ugasi novine zasvagda? Tekst Teorija prijetnje (naslov je preuzet iz istoimene knjige tih godina vrlo čitanog njemačkog pisca Botha Strausa) nastao je kao reakcija na tada aktuelno dešavanje (srpskog) naroda u Bosanskoj Krupi. Policija u toj krajiškoj općini uhapsila je tih ljetnih dana Milana Martića, šefa policije u Kninu i neformalnog predsjednika nasilno proglašene i uspostavljene srpske autonomije u Hrvatskoj. Uslijedile su žestoke, sinhronizirane reakcije srpskih lidera iz Beograda, Knina i Sarajeva. Radovan Karadžić je poručio da će Srbi iz BiH i Hrvatske Bosansku Krupu sravniti sa zemljom ukoliko Martić odmah ne bude oslobođen. U cijeli slučaj umiješala se i Jugoslovenska narodna armija, čiji je prvi obavještajac general Aleksandar Vasiljević hitno doputovao u Bosnu i Hercegovinu i nešto malo uvijenije ponovio Karadžićev brutalni ultimatum vlastima u Sarajevu i Krupi. Nakon Vasiljevićevog razgovora sa tadašnjim visokim funkcionerom MUPBiH Avdom Hebibom, Martić i njegova naoružana pratnja su oslobođeni. Napetosti u tom dijelu BiH su privremeno smirene. Dan-dva poslije tog incidenta sam napisao u Pogledima tekst koji je ovako počinjao.

„Pokojni Vuko Karadžić sigurno bi bio neizmjerno ponosan kada bi mogao vidjeti i čuti svog sina Radovana. Ovaj istaknuti crnogorski četnik koji je zbog svojih zločina u toku Drugog svjetskog rata najprije bio osuđen na smrt strijeljanjem, da bi se presuda kasnije preinačila u četrnaest godina robije, teško bi ovih dana imao išta dodati onome što njegov sin Radovan čini u afirmisanju četničkog programa kao jedine bitne političke platforme koja opredjeljuje život i smrt najvećeg broja građana na prostoru jugoslovenskih republika.“

Na dan izlaska „Bosanskih pogleda“, prvog augusta 1991. godine njihov vlasnik i predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije Adil Zulfikarpašić nalazio se u Beogradu. Mediji su javili da se tokom dana sreo sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem i da su razgovarali o sadržaju  takozvanog istorijskog sporazuma između Srba i Muslimana, kojeg su prethodno u Sarajevu Zulfikarpašić i Muhamed Filipović uglavnom usuglasili sa liderima bosanskih Srba Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom i Nikolom Koljevićem. Istorijski sporazum, najkraće rečeno, podrazumijevao je pristanak Muslimana / Bošnjaka da Bosna i Hercegovina ostane u sastavu buduće Jugoslavije (bez Slovenije, Hrvatske, pa i Makedonije) za što su Srbi, odnosno Slobodan Milošević, bili voljni Muslimanima ponuditi brojne političke i druge koncesije u budućoj državnoj zajednici. Pored ostalih, i mjesto predsjednika buduće, kako se tada govorilo - krnje Jugoslavije. MBO koja je stajala iza prijedloga, bila je marginalna politička partija, sa svega dva poslanika u Državnom parlamentu i bez ozbiljnije podrške za svoju inicijativu unutar najšire bošnjačko-muslimanske javnosti.

Adil Zulfikarpašić je tvrdio da za pregovore sa Srbima ima suglasnost i podršku vladajuće Stranke demokratske akcije. Lider SDA Alija Izetbegović to nikada javno nije potvrdio. Kasnije će on kazati da je pregovore Zulfikarpašića i Filipovića sa liderima Srba iz BiH i Srbije smatrao korisnim zbog toga jer su se na taj način mogli prepoznati, otkriti raspoloženje i ambicije srpske strane koja je držala ključeve rata u Bosni i Hercegovini.

Na jednom susretu u vrijeme aktueliziranja istorijskog sporazuma, prema riječima samog Zulfikarpašića, predsjednik SDA Izetbegović mu je iznio vlastitu viziju buduće Bosne i Hercegovine, prema kojoj bi „Hrvatima pripalo ono što je hrvatsko, Srbima - srpsko, a da „Muslimani trebaju zadržati ono što su u stanju prosperitetno kontrolirati“.

U takvom je političkom trenutku i posvemašnjoj dezorijentaciji i konfuziji došlo do nastanka mojeg teksta u Pogledima i nervozne reakcije vlasnika lista Adila Zulfikarpašića. On je smatrao da ga tekst u njegovim novinama u kojem se upozorava na ratobornu i po mir u Bosni i Hercegovini fatalnu ulogu Radovana Karadžića može kompromitirati i učiniti nepouzdanim partnerom u pregovorima sa Srbima.

Nakon propalog istorijskog sporazuma sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem, koji je na njega ostavio žig osobnog neuspjeha, pa i sramote sa kojom se teško nosio, početkom jeseni 1991. godine Zulfikarpašić je sve rjeđe boravio u Sarajevu. Puvukao se u Cirih sa suprugom Tatjanom, nije ga bilo u medijima, njegovu stranku je vodio Muhamed Filipović, a poslove - mnogobrojni rođaci.

• • •

Bila je sredina aprila 1992. godine, rat u Bosni je nadirao nezaustavljivom  silinom i zločinačkom logikom, najprije su napadnuti gradovi na istoku zemlje, uz Drinu, Bijeljina, Zvornik, Višegrad, Foča. U Sarajevo su teško, ili nikako, stizale informacije o dimenzijama rata, strahotama pokolja, bestijalnosti agresora. Tih dana bio sam nekim poslom u prostorijama Stranke demokratske akcije, u zgradi u Titovoj ulici, i u hodniku naletio na unezvijerenog glavnog operativca stranke Hasana Čengića. Pokušao sam ga nešto upitati, ali on se, poznat po netaktičnosti i bahatosti, na mene izderao: „Ma, kako me išta možeš pitati danas dok četnici po Foči kolju koga stignu...“ i projurio kroz hodnik.

Dan-dva kasnije, iz Liberalne stranke, nastale pluralističkim moderniziranjem  republičke socijalističke omladine (u kojoj sam prvu lovu dobio na „pravom poslu“) koja je bila smještena prekoputa, u ulici Danijela Ozme, neko mi je rekao, vjerovatno draga prijateljica, dugogodišnja sekretarica Ljubinka Bilić, da me na njihov telefon tražio Adil Zulfikarpašić. Ostavio je svoj broj u Švicarskoj na kojeg ga mogu dobiti.

Nisam čekao, nazvao sam ga odmah. Razgovarali smo prvi put nakon njegovog gašenja Bosanskih pogleda. Zapravo, nismo razgovarali, on je pričao, plakao, pa ponovo, uzaludno, pokušavao nešto reći. Napisao je bio tekst, saopćenje, obraćanje domaćoj i međunarodnoj javnosti povodom događaja u BiH, prije svega pokolja u njegovoj Foči. Poslao mi je tekst telefaksom, ja sam ga proslijedio Oslobođenju, Televiziji BiH, Yutelu... Nisam ga htio podsjećati na svoj posljednji tekst iz posljednjeg broja Bosanskih pogleda, niti način i povod  na koji je i zbog kojeg je ugasio taj list. Bilo bi strašno i neuviđavno pristajati na muke njemu, partizanu koji je prvi ušao u oslobođenu Foču u Drugom svjetskom ratu. U emigraciji, u Austriji, desetak godina nakon rata, Zulfikarpašić je napisao strašni tekst Put u Foču, u kojem iznosi svoje dojmove nakon što je sa partizanskim kolegama Perom Kosorićem (onim čije je ime nosio trg u Hrasnu, koji je tih dana zasipan granatama i mecima) i Radom Hamovićem (generalom, onome čiji sin Vuk danas gospodari strujom u zemlji koju mu je ćaća oslobađao).

• • •

Prvi puta od početka rata iz Bosne i Hercegovine sam izašao krajem 1996. godine. Početkom 1994. godine, kada me Alija Izetbegović zvao da ga pratim na nekom putovanju po svijetu, na Bruneje čini mi se, rekao sam mu da nemam pasoša. Već bio krenuo zvati sina Bakira , šefa kabineta, da mi brzinski obezbijedi pasoš, ali sam objasnio svoj tvrdoglavi rezon: „Ako budem imao pasoš, otići ću, ukoliko odem - neću se vratit, znam ja sebe k'o staru paru. Ovako, bez pasoša, sam rahat.“

Išao sam u Zurich raditi intervju s Adilom Zulfikarpašićem. Okončani su prvi poratni izbori i u Švicarskoj sam čuo vijest da su se Izetbegović i Silajdžić, po običaju, izmirili, i da će Haris biti jedan od dvojice kopredsjedavajućih nove državne vlade. (Sjeća li se više iko Bore Bosića, iz Ugljevika, drugog kopredsjedavajućeg?!) Za člana Predsjedništva BiH, pored Izetbegovića i Krešimira Zubaka, izabran je Momčilo Krajišnik.

„Šta ti misliš, Avdiću“, pitao me Zulfikarpašić dok smo večerali u njegovoj prekrasnoj vili, „da ja pitam Momčila Krajišnika da mi proda Foču?“ Nisam bio siguran da razumijem šta me pita, pogledavao sam čas njega, čas njegovu divnu, decentnu suprugu Tanju koja je sve to, te planove, vjerovatno već ranije čula. „Ja o tome već duže vrijeme razmišljam, išao sam u Ženevu na one pregovore, gdje su svi bili, pa sam mislio sa Karadžićem i Miloševićem o tom poslu pričati. Sad kad je po Daytonu Foča u Republici Srpskoj, ja sam spreman dobro platiti da je Krajišnik dadne Federaciji. Ne znam koliko bi on para tražio, seljak je to prigradski, sigurno bi puno zacijenio, ali nisam ni ja loš trgovac, mislim da bismo se našli na jedno 100 miliona franaka.“

Smješkao sam se, ne znajući šta da mu odgovorim; nikako nisam mogao ozbiljno shvatiti Adilove planove. Neko mi je pričao kako je Zulfikarpašić jednom u Sarajevu, kada su ga pitali koliko je zaista bogat, izvadio iz džepa nekoliko štednih knjižica iz više banaka i kada je sve sabrao došao do cifre od 170 miliona dolara ušteđevine. Pitao sam Zulfikarpašića je li čitao Knjigu Adema Kahrimana Nedžada Ibrišimovića u kojoj glavni junak pokušava zaustaviti, spriječiti zločine koji su se već dogodili u Drugom svjetskom ratu. Nije odgovorio, ali mislim da nije ni čitao.

„Pogledaj ovu sliku, Avdiću, to je Modigliani, je l' tako? Procijenjen je na 15 miliona franaka. Nedavno su mi lopovi opljačkali kuću kad sam cuke vodio veterinaru i odnijeli 50-ak hiljada. Garant su bili neki naši lopovi, Bosanci, jer da su išta znali ukrali bi Modiglianijevu sliku. Zamisli ti kakav je ovo svijet u kome živimo - za pet-šest ovakvih slika možda se može kupiti Foča“, veselo je zaključio fočansko-švicarski bogataš.

• • •

Adil Zulfikarpašić, naravno, nikada nije kupio Foču. Posmrtne ostatke brojne familije iz Foče je premjestio u Sarajevo. Napravio je džamiju na Kobiljoj glavi i u njenom haremu pokopao rodbinu. Modiglianijeve slike iz njegove kuće nema, ukrao je neki od njegovih nasljednika, vakifa, neko od rijetkih ljudi kojima je vjerovo. U knjizi Julian Borger Krvnikov trag autoru je potvrđeno da je ratni zločinac Goran Hadžić, nasljednik onoga Mileta Martića, zbog kojeg je Zulfikarpašić ukinuo Bosanske poglede, nakon 15-ak godina skrivanja od Haaga, otkriven nakon što je na crnom tržištu pokušao prodati umjetnička djela koja je pokrao tokom okupacije trećine Hrvatske. Najskuplji eksponat u Hadžićevoj bogatoj kolekciji bila je slika italijanskog Jevrejina - Amadea Clementea Moglianija.

(Izvod iz nenapisanog rukopisa „Prva ruka - O svima sve najgore“)