Život / Glas javnosti

Facebook status koji je sarajevski imam Muhamed Velić nedavno objavio  u kojem je zahvalio Bogu na otkazanoj Povorci ponosa u Sarajevu uslijed pogoršane epidemiološke situacije, izazvao je brojne reakcije građana i javnih ličnosti. Povorka ponosa je ipak održana, online i, organizatori kažu, neće odustati sve dok  ne budu ravnopravni sa ostalim građanima i građankama. Kako je jedna dogma zamjenjena drugom, kako se krše ljudska prava- na sve reaguje i analizira kolumnista magazina Start BiH

Piše: Emir Imamović Pirke

Koronirani um 1: „Mediji nas izvještavaju da je zbog koronavirusa odgođena homoseksualna parada u Sarajevu. U svakoj nesreći i tragediji - ima i zrno sreće, dobrote i ljepote. Hvala Allahu na svemu. Da dragi Allah podari pa da se korona i gay parada nikada više ne vrate u naš grad i državu! Amin!“, napisao je na nekoj od društvenih mreža sarajevski imam Muhamed efendija Velić.

Senad Pećanin, osnivač i dugogodišnji glavni i odgovorni urednik „Dana“ – jednog od najboljih magazina u historiji bosanskohercegovačkog novinarstva – Velića je zbog izrečenog nazvao fašistom.

Naravno, odgovor je stigao u roku od tri – četiri sada: „Senad Pećanin, nekadašnji urednik Dana, često sklon islamofobičnim izljevima i frustracijama, nazvao me fašističkim smećem zbog radosti o otkazivanju gay parade u Sarajevu. Sljedeće što bi ovakvi radili je da bi nas javno vješali. No, da stvar bude gora: on to radi zato što je plaćen. I nije jedini. Pojedini, slični njemu, prenijeli su što je rekao o meni i dali mu podršku, radi se o pseudo urbanoj eliti. Pa, gospodo, da vas pitamo: kako to da kad neko nazove jednog imama, koji se obradovao otkazivanju onoga što je po učenju vjere zabranjeno - fašističkim smećem i to po vama nije govor mržnje nego je govor mržnje kada neko zahvaljuje Bogu što je otkazana parada provokacije i srama! Kakvi su to dupli standardi i zamjene teza! Isto tako, četnici se postrojavaju i pjevaju o ponovnom klanju i Genocidu, a vama je dova jednog imama, običnog Bošnjaka - fašizam. Nepodnošljivo je to koliko se ovdašnji čovjek može prodati, srozati i poniziti“.

„Javno će se pokazati da su takozvane 'društvene mreže' – pored činjenice da se od njih dalje bogate najveći milijarderi – prije svega mjesto širenja kočoperne mentalne paralize, nekontroliranih glasina, otkrivanja prepotopskih 'novih ideja' ili mračnjaštva koje raspiruje fašizam“, napisao je, nema tome puno, francuski filozof Alain Badiou. Velić se, a nije mu prvi puta, potrudio da primjerom pokaže na šta je mislio. 

Koronirani um 2: Crvena nit svih balkanskih radikala bez obzira na vjeru i naciju je njihovo armirano mišljenje o postojanju tajne kase iz koje jednako tajni svjetski moćnici viljuškarom uzimaju pare i dijele ih novinarima i drugim javnim ličnostima čiji je zadatak da... E, tu počinju razlike. Uglavnom, hrvatski plaćenici negiraju Bleiburg, srpski sve, od Jasenovca pa naovamo, dok se bošnjački prave da ne vide postrojene četnike u Višegradu i široj okolini, ali zato, čim oči otvore, prepoznaju fašiste među sunarodnjacima.

Tako, eto, ispada da Velić i velići, kršteni i nekršteni, osunećeni i neosunećeni, imaju stav i principe, a Pećanin i pećanini od Vardara pa do Triglava samo tajne račune u Švicarskoj gdje im, svako malo, legne zavidan iznos za koji su spremni, u konkretnom slučaju, nazvati „jednog imama, koji se obradovao otkazivanju onoga što je po učenju vjere zabranjeno - fašističkim smećem“. I to kakvog imama: onog što je, dok smo se držali naučnog principa „neće nas aBd“, mudro zaključio da je korona kazna Kinezima zbog teroriziranja Ujgura!

I (raz)um i osjećaji: Homoseksualizam je „po učenju vjere“ i to svake, grijeh i bolest, baš kao što je bio i u Staljinovom SSSR-u, Titovoj Jugoslaviji i Hitlerovoj Njemačkoj. Ne znači to, da se odmah razumijemo, da su fašizam i komunizam jednaki, kao što ni religioznost danas nije oblik baštinjenja ideja bilo kakvog dvadesetovjekovnog totalitarizma.

Nema, međutim, niti jednog jedinog LGBT aktiviste ili zagovornika jednakosti svih građana, bez obzira na vjeru, naciju, rod i seksualnost, koji je godinu, dvije ili sedamnaest potrošio na pisanje amandamana na svete knjige i tražio da se u njih unesu izmjene poslije kojih će istospolna ljubav biti samo ljubav prema bližnjem.

Nije, da skratimo i budemo jednostavni, ničija obaveza da u ime bilo čega odustane od učenja koje slijedi, kao što nema osobe s pravom na ograničavanje slobode u javnom prostoru onima sa kojima se ne slaže ili ih, zašto ne, otvoreno prezire. E to nikako ne žele – nije da ne mogu, jer blesavi nisu – shvatiti i prihvatiti Velić i velići, svi oni što se osipaju kada im se kaže da je pitanje vjerovanja u boga stvar izbora i intime, čak i puno više od homoseksualnosti. U prijevodu, niko se nije rodio kao vjernik, već je kasnije odabrao hoće li to biti zbog sebe i porodice, tradicije i duševnog mira, kao što ama baš niko nije odabrao da voli osobe istog spola. Homoseksualizam je, kao i heteroseksualnost, urođen.

Trg je (i) naš: S padom socijalizma došlo je i do takozvane vjerske emancipacije, pa je društvo proklamiranog ateizma zamijenilo ono proklamiranog teizma. Biti vjernik, dakle, više ne predstavlja ograničavajući društveni i socijalni faktor, niti je manifestiranje vjerovanja ograničeno samo na vjerske objekte i intimu doma.

Istina, nije u Jugoslaviji, za sve decenije njenog postojanja, niko zatvoren samo zato što ide u crkve i džamije, ima prehrambene navike usklađene sa vjerskim propisima, slavi božiće i dijeli bajramluke, ali zbog toga – i to ne nužno – nije mogao biti siguran u karijerni napredak, posebno unutar partijskih struktura.

Da je, recimo, 1979. neki hodža došao predsjedniku, evo neka bude Opštine Zavidovići, pa zatražio dozvolu za organiziranje iftara na gradskom trgu, predsjednik bio dobio srčani, a hodža, u najboljem slučaju, samo jasno upozorenje i podsjećanje na to gdje su njemu i sličnima granice slobode.

Upravo se tako, kao taj zamišljeni drug iz Zavidovića i njegove kolege iz represivnog aparata, danas ponaša, uz mnoge druge, krštene i nekrštene, osunećene i neosunećene, Muhamed Velić, negirajući kako kalendar, tako i činjenicu da smisao i cilj političkih i društvenih promjena nije bio zamjena jedne dogme - sa pratećim ograničenjima za neistomišljenike – drugom.

Nije, drugačije rečeno, smisao demokratije da se umjesto u komitet po mišljenje ide u najbliži vjerski objekat, već da se mišljenje ima i slobodno izrazi, ma koliko bilo onih koje iritira jer je u neskladu sa njihovim opredjeljenjem.

Bumerang efekat: „Svi su, čini se, bili sretni s obrascem na koji smo nekada gledali i onim kako je Tito vladao, da stvar banaliziram. Jedini problem je očito bio što nismo MI vladali“, kazao je jednom prilikom i u drugom, ali očito poučnom kontekstu, hrvatski historičar Tvrtko Jakovina.

Savremeni fašizam, da parafraziramo filozofa Borisa Budena, ne sastoji se od pukog citiranja onog povijesnog, ali ima s njim jednu zastrašujuću (službeno neozakonjenu) sličnost. Zabraniti grupi ljudi korištenje javnog prostora zbog onoga što su rođenjem – muslimani, homoseksualci, tamnoputi ili kršćani – ne tukne, već do neba smrdi na rasne zakone.

Nesreća sa onima koji bi vlastite izbore, svjetonazore i opredjeljenja činili općim je što uporno zaboravljaju kako postoje, uvijek i svugdje, oni koji bi, također, ali sa suprotnih pozicija, vlastite izbore, svjetonazore i opredjeljenja činili općim.

Kada bi, da se malo poslužimo maštom, bosanskohercegovačko ili samo sarajevsko društvo bilo složeno po Velićevim željama, značio bi to i začetak otpora. Prevrati se, što se imalo kada naučiti, spremaju dugo, a događaju brzo i ne nose nužno slobodu svima. Tako, eto, nekada ograničenja važe za homoseksualce – jer ih svete knjige drže za izopačene - a nekada za, recimo, Jevreje, jer tako propisuje rasni zakon ili, po odluci ratnih prijedorskih i republičkosrpskih vlasti, za muslimane.

Onaj kome to treba objašnjavati je, da budemo iskreni, ili plitkouman ili fašista. Trećeg, jednostavno, nema.