Magazin / Čitaj, saznaj

Sredinom prošle nedjelje mrežama je odjeknula vijest kako je niz racija u Italiji razotkrio tamnu stranu proizvodnje luksuzne robe. Ova istraga osvjetljava savremeni problem u industriji luksuza. Ispostavlja se da te “it” tašne, kako im tepaju lajfstajl mediji, nisu samo ovjenčane stilskom sentimentalnošću i trendovskom semantikom, već i natopljene krvlju i znojem. Saznanja milanskog tužilaštva i istražnih organa o uslovima rada u lokalnim fabrikama ukazuju da radionice koje proizvode tašne i druge kožne proizvode za Dior i Armani eksploatišu stranu radnu snagu za proizvodnju visokokvalitetnih artikala – i to za djelić njihove maloprodajne cijene, piše novinar Ivan Radojčić za portal Velike priče.

Milanski tužitelji posljednjih desetak godine provode istrage u tvrtkama koje posreduju u zapošljavanju, sumnjajući da nezakonito zapošljavaju radnike i izbjegavaju plaćanje poreza i socijalnih i mirovinskih doprinosa kako bi smanjile troškove usluga. Na meti su istraga uglavnom bili sektori logistike, transporta i usluga čišćenja, zbog prakse zapošljavanja radnika uz posredovanje agencija koje bi iskrsnule da bi im se za nekoliko godina izgubio svaki trag.

Fokus se potom prebacio na modni sektor, u kojem su ovogodišnje istrage razotkrile slične probleme.

Otprilika polovina svjetske luksuzne robe proizvodi se u Italiji, izračunala je konzultantska kuća Bain, a model uključuje hiljade malih proizvođača koji opskrbljuju velike brendove i zauzvrat stječu pravo da na svojim proizvodima istaknu cijenjenu oznaku ‘Made in Italy‘.

Ekspoze u Wall Street Journalu otkriva, pozivajući se na dokumente pregledane tokom istrage, da je Dior plaćao dobavljaču 53 eura po komadu za sastavljanje torbe koju prodaje u prodavnicama za 2.600 eura. Računica Armani torbe, s druge strane, je još sumanutija: bile su prodavane dobavljaču za 93 eura, zatim preprodavane Armaniju za 250 eura, da bi se u prodavnicama prodavale za 1.800 eura, pokazala je istraga. 

Najozloglašeniji po agresivnom dizanju cijena je  Chanel. Cijene njihove klasične torbe (one na koju čak i najveći modni laici pomisle kad neko pomene tu marku) porasle su za 6-8% od početka godine (tako da sada koštaju više oko 10.000 eura), a očekuje se još jedno povećanje cijena u narednim mjesecima. Glavni finansijski direktor Chanela, Philippe Blondiaux, nedavno je izjavio: “Obično revidiramo svoje cijene dva puta godišnje. To smo oduvijek radili i nastavićemo da radimo.”

“Zašto je proizvodnja toliko jeftina? Brendovi moraju da postave sebi ovo pitanje ”, rekao je Fabio Roia, predsjednik krivičnog suda u Milanu, koji je nadgledao istragu.

Kao rezultat istrage, sudije su u junu stavile Manufactures Dior SRL – jedinicu Diora – pod tzv. prinudnu upravu nakon presude da njegov lanac nabavke uključuje firme u vlasništvu kineskih državljana u Italiji koje su zlostavljale i zloupotrebljavale migrantsku radnu snagu. Sudska presuda u slučaju Dior fokusirala se na četiri kompanije u okolini Milana u Diorovom lancu nabavke, od kojih su dvije direktno snabdjevale brend. Radionice koje proizvode robu zapošljavale su desetine radnika, uključujući najmanje dva ilegalna imigranta i sedam onih koji su bili zaposleni bez prijave, rekli su tužioci.

Milanski sud je poduzeo slične mjere i u komapniji u vlasništvu talijanskog modnog dizajnera Giorgia Armanija, na temelju optužbe da je "kazneno odgovorna za propuste" u nadzoru dobavljača. Iz Armani Groupa rekli su tada da su uvijek nastojali "minimizirati zlopotrebe u lancu nabavke".

Inspekcije italijanske policije u martu i aprilu pronašle su radnike izložene “higijenskim i zdravstvenim uslovima koji su ispod etičkog minimuma”.

Radnici su često rukovali mašinama s kojih su uklonjeni sigurnosni uređaji kako bi se povećala produktivnost. Radnici su takođe živjeli, jeli i spavali u radionici. Podaci o potrošnji električne energije pokazali su da su zaposleni obično radili od zore do posle devet uveče, uključujući vikende i praznike.

Kada su istražitelji stigli u jednu fabriku, tužioci su rekli da su tri neprijavljena radnika pokušala da pobegnu preskočivši ogradu. Brzo su uhvaćeni.

Tu je i problem trgovine lažnom robom vrijedne više triliona dolara, poznate po kršenju radnih zakona i zakona o intelektualnoj svojini, kao i po doprinosu ekološkim problemima koji proizlaze iz neprestane proizvodnje jeftinih, jednokratnih stvari. Ova tzv. “mračna trgovina” ima veze sa trgovinom ljudima, eksploatacijom rada i dečjim radom.

Prošlog ljeta, izvještaj nadležnog tijela EU ukazao je da je nešto više od polovine mladih ljudi u Europi kupilo jedan falsifikat u poslednjoj godini, mnogi svjesno, a da je broj još veći u Velikoj Britaniji nakon Brexita. Jer, za većinu  stanovništva, presudnu ulogu igra niža cijena statusnog simbola iz domena sive ekonomije.

Da li će poslije skandala sa Diorovom mutnom proizvodnjom industrija luksuza malo ohladiti sa tim cijenama? Vrijeme će pokazati. U međuvremenu, jedna stvar je sasvim jasna – gdje god da kupite dizajnerski predmet, bila to kineska radnja ili ona na pariškoj aveniji – prava cijena ide preko nečijih nedužnih leđa, zaključuje Radojičić na kraju svog teksta za portal Velike priče.