Hajde da budemo pošteni, pa da iskreno odgovorimo na pitanje: kada bismo sreli neznanca koji bi od nas zatražio da mu spasimo život, šta bismo uradili? Šta uradimo dok prolazimo pored prosjaka, kojih je sve više i više?Spustimo li u njihov dlan makar paru, ili samo okrenemo glavu? Da ih ne vidimo!A, kada ih mi ne vidimo, oni kao da više ne postoje… Jedan Pakistanac nije tako uradio, i zato je jedan Sarajlija živ već trideset godina…

Piše: Edina KAMENICA (interview.ba)  

Šta je naš život? Poznati pisac bi rekao, nizanje varke na varku, ali život nije samo to. Prepun je i čudesa, a Sarajlija Omer Bibić i njegova supruga Sakiba o tome bi mogli napisati cijelu knjigu.

Prvo čudo je to da je ovaj bivši borac Armije Bosne i Hercegovine tog užarenog dana ratne 1994. godine ostao uopšte živ. Kada je doletjela granata koja u pravilu nosi smrt, bio je na položaju, na Jevrejskom groblju, u rovu kojeg su zvali „kod hrasta“ i kojeg su uvijek smatrali najmirnijim, najsigurnijim.

Ni živ, ni mrtav

Omer se probudio na Trećoj internoj.

– Nakon što su me zakrpili, i nakon što sam došao sebi, rekli su mi da je snažna detonacija proširila prostor između dviju srčanih komora, i, da se nečista i čista krv ne bi miješale, neophodan je  hirurški zahvat. I to, bolje danas nego sutra – kazuje Bibić.

U ratnom Sarajevu je ovu operaciju bilo nemoguće izvesti. Da bi se spasio, 26-godišnji Omer je trebalo da izađe iz opkoljenog grada. Ali kako, ali gdje?!

Bibići noćima nisu mogli zaspati. Omer je sve češće padao u nesvijest, a svi koje bi zamolio da mu pomognu samo su slijegali ramenima.

– Bio sam ni živ, ni mrtav. Naizgled, sve je kod mene bilo u redu, ali već narednog trenutka sam se nalazio na podu. Nisam se nigdje mogao sam zaputiti. Od svega mi je bilo najstrašnije saznanje da mogu ostati živ, da je lijek iza granice, ali kako preći tu granicu, to nisam znao. Očaj me je sve više hvatao – priča Omer.

_{Svi su nam rekli isto}

Kome je palo na pamet da se tog junskog dana zapute u Holiday Inn, gdje su bile smještene redakcije nekih od najpoznatijih svjetskih medija, sada se više ni ne sjećaju, ali do danas ni Omer ni njegova supruga nisu zaboravili svoj dolazak do hotela.

– Snajperi su u dotad tihom danu odjednom počeli tuči kao ludi, odmah potom je krenulo granatiranje. Ali sve to nije bilo ništa spram našeg razočarenja kada smo izlazili iz redakcija CNN-a, AP-a, BBC-ija gdje su nam  svi rekli isto, saosjećaju sa nama ali nam ne mogu pomoći, ne mogu Omera izvesti iz grada – govori Sakiba.

Osmijeh čovjeka u bijelom

Ulaze tada u lift, i Omer, onako uzbuđen i slomljen greškom pritišće dugme koje ih vodi na četvrti sprat. Kada su izašli, mislili su da su na prizemlju, ali nešto im je govorilo da je sve u tom hodniku nekako bilo drugačije. Uhvatila ih je panika.

–Tada smo ugledali čovjeka u bijeloj abaji, zaključavao je vrata sobe. Pogledi su nam se susreli. I on, očito, pomalo iznenađen što nas vidi osmijehnuo nam se. Stajao sam kao ukopan, ali moja Sakiba mu je iznenada pritrčala i odmah ga upitala najvažnije, da li mi može pomoći. Još mi je pred očima ta slika, kako se Sakiba trudi da mu što brže objasni o čemu se radi, očito uplašena da će je nepoznati čovjek prekinuti, i udaljiti se od nas – kazuje Omer.

Glas mu drhti. Saginje glavu, izvinjava se. Kad god se sjeti trenutka kada njegova supruga gotovo plačnim glasom kazuje ko su njih dvoje i šta traže Omeru se učini da taj trenutak ponovo ušao u njegov život, da da on opet stoji na istom hodniku, razvaljene duše i smrznute nade.

Naravni, njih dvoje nisu imali pojma da se tih dana u Sarajevu održavala konferencija predstavnika 30 islamskih zemalja, sa samo jednom tačkom dnevnog reda:Kako pomoći državi BiH.

Predsjedavao je Pakistanac Khalil Ahmed Hamdi, njihov „čovjek u bijelom“.

Sutra u isto vrijeme

Kada im je, saslušavši Sakibu, neznanac rekao da dođu sutra u isto vrijeme, Omer je bio uvjeren da ni od toga neće biti ništa, ali, eto, ovaj čovjek se sažalio, pa hoće da ih se barem pristojno riješi.

Ipak su sutradan ponovo došli. Snajperski meci su fijukali oko njih, a grad je i taj dan podrhtavao od tutnjave granata.

– Prazan je bio potpuno Marin-dvor kada smo nas dvoje utrčali u Holiday-Inn. U stvari, mene je moja Sakiba gotovo vukla, jer sam u jednom momentu osjetio slabost, i nisam se mogao ni pomaći. Na sve to smo zaboravili vidjevši Šeikov osmijeh i čuvši šta je on u međuvremenu poduzeo. Dakle, nakon susreta sa nama upoznao je sve sudionike konferencije sa mojim slučajem. Niko nije reagovao. Kada je to izgovorio, moje srce je počelo brže tući, ali meni je odjednom postalo svejedno. Neka pukne, ionako mi nema spasa. No, Šeik je na kraju rekao, tonom kao da se to podrazumijeva, da se ne brinemo, da će nam on pomoći – prisjeća se Omer.

Problem sa vizom

Tačno je trideset godina prošlo od tada, a Bibićima je u pamćenje urezan svaki detalj iz onoga što se dešavalo narednih dana.

– Šeik je otišao i mojim roditeljima na Bjelave, i obećao im da će sve učiniti za njihovog sina. Znate kakva je bila kod nas situacija, i moji nisu imali čime ni da ga počaste. Na odlasku mi je dao svoju fotografiju, i potpisao se sa zadnje strane – priča Omer, koji se sa suprugom i tada jednoipogodišnjom kćerkom Dalilom za nepuna dva mjeseca našao u Lahoreu, glavnom gradu te čudesne zemlje na jugu Azije.

Trebalo je to biti i puno ranije da prvobitni plan izlaska nije propao: nisu mogli dobiti hrvatsku tranzitnu vizu.

– K’o ludi smo uzalud jurili gradom, od jednih do drugih vrata.Ne volim se toga ni sjećati. A moje zdravstveno stanje se sve više pogoršavalo! Lijepo nas je primio i kardinal Vinko Puljić, ali nam je i otvoreno rekao da je bolje da njega ne spominjemo u Hrvatskoj ambasadi, jer, samo nam to može odmoći – govori Omer.

Dolazak Franje Tuđmana

Da, čuda su moguća. Uskoro u Sarajevo po prvi put dolazi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, otvoren je „plavi put“ i Bibići konačno kreću iz Sarajeva krcatim vladinim autobusom. Nedaleko od njih sjedio je pjevač Davorin Popović.

– Najveći dio puta Pimpek je našu Dalilu držao na krilu – prisjeća se Omer, kojeg u Splitu dočekuju Šeikovi ljudi, kao i kasnije u Zagrebu, gdje doživljava novi šok. Tek tu saznaje da će njemu operacija biti obavljena u Pakistanu! No, prvo su letjeli za Istanbul gdje im je domaćin bio još jedan Šeikov prijatelj, Mahmut Osmanoglu.

Omer kaže da Mahmut četiri dana nije ni jeo ni pio pribavljajući njihove dokumente za nastavak putovanja.

– Ali, nijednom nisam primijetio na njegovom licu da mu je teško. Neprestano je pjevušio i tješio me da će sve biti dobro. Njegova vedrina, njegove tople oči su i mene smirivale. Pomislio sam, najbolje je samo se prepustiti toj matici koja me je nosila u nepoznato, mene običnog sarajevskog čovjeka – priča Omer.

Težak dan u Karačiju

Kada se avion spustio u Karači, već od prvog udisaja, Bibić skoro da je izgubio svijest. Bilo je strašno vruće. Znali su da će ih neko i tu čekati, ali dok su se osvrtali okolo sebe, okruženi mnoštvom nepoznatih ljudi, čiji je čudni govor ispunjavao njihove uši, odjednom su osjetili strah. Međutim, već narednog trenutka ugledali su visoko podignutu tablu s njihovim prezimenom. Neki mladi osmijehnuti Pakistanac ih je potom dopratio do ulaza za avion koji je letio za Lahore.

Tog dana u Lahoreu se živa podigla pedeset podioka iznad nule, i Omer je, izašavši na pistu, bio potpuno izgubljen. Osjećao je da gubi dah, jedva je pravio korake. Došlo mu je bilo da potrči natrag prema avionu, da se tamo negdje zavuče, i da više nikada, nikada ne izlazi. Odjednom je začuo kako neko snažno kuca u stakleni zid kraj njega.

Čovjek u bijelom mu se osmjehivao.

Omer Bibić uzima svoj novčanik, i iz njega vadi Šeikovu sliku.

Omer Bibić sa fotografijom svog spasioca (Foto: E. Kamenica)

– Stavio sam je tu onog dana u stanu mojih roditelja, i sve do danas nikad je nisam odatle pomjerio. Možda i zato što osjećam da njegova blizina otklanja svaku moju brigu. Nisam nikada čuo da je nešto ružno rekao o bilo kome, o bilo čemu. Nerijetko je ponavljao, ne mrzi nikoga, pa ni neprijatelja. Jer, on možda nije ni svjestan šta čini. Umjesto da ga mrziš, pomozi mu da shvati šta radi – priča Omer.

Deseti sin

Khalil Ahmed Hamdi je bio jedan od najpoznatijih i najuglednijih intelektualaca u Pakistanu, s titulom koja u toj zemlji znači da ste iznad svake zvanične institucije, a ta titula nije dobijena naslijeđem nego zbog ogromnog poštovanja koje je uživao. Bio je rektor Univerziteta za islamske nauke, koji se nalazi u dijelu Lahorea pod nazivom Mansorah. U blizini je i Šeikov dom, nalik dvorcu, u kojem su Bibići proveli nezaboravna dva mjeseca.

– Zapravo, to je cijeli kompleks zgrada, a Šeik  mi je prepustio da biram, ili ćemo odsjesti u gostinskoj kući, ili kod njega. Iz mene je nekako spontano izletjelo da bih volio živjeti sa njim. Bilo mu je drago, i, čim smo ušli u njegov dom odmah je okupio svu porodicu i rekao im:“Imam vas devetero sinova (deveti je usvojeni), i vas pet kćeri. Neka znate, Omer je moj deseti sin – govori ovaj Sarajlija.

Od tog trenutka, pa sve do povratka u Bosnu, izuzev kada su Bibići bili u bolnici, svaki dan su ručali i večerali zajedno.

– Doručkovali nismo, jer je on bio veoma zauzet, pa bi rano izlazio iz kuće. A o tome kako su na nas gledali možda najbolje ovo kazuje: u Pakistanu se žene pokrivaju pred svima koji im nisu najbliži rod. Šeik je rekao svojim kćerima da to ne moraju činiti pred svojim bratom iz Bosne, a ni moja supruga se nije pokrivala pred njegovim sinovima. Inače, sva njegova djeca su završila fakultete, mnogi su i doktorirali, najviše u SAD-eu, i svako od njih govori po nekoliko jezika – kazuje Omer.

Dva rođendana

Operisao ga je najpoznatiji tamošnji kardiohirurg dr. Muhtar Ahmet, ali sve se odvijalo pod nadzorom šefa Klinike, dr. Šerijaha, i, naravno, Šeika. Sakiba je tu sedmicu prespavala u bolničkoj kožnoj fotelji, jer se nije htjela odmaći od supruga.

Omer ne krije. On sada ima dva rođendana, drugi računa od dana u kome je obavljen operativni zahvat, 11. juni 1994. godine.

Ponudili su im da ostanu u Pakistanu, a Bibići su odbili iako je u njihovoj domovini rat još bjesnio. Ispratila ih je na aerodrom cijela Šeikova porodica i mnogi njihovi prijatelji.

Tužna vijest

Ali, eto, čuda nisu uvijek svjetlošću zauvijek obasjana. Nekoliko mjeseci kasnije, upravo kada su očekivali  Šeikov dolazak u Sarajevo,i silno se tome radovali, zazvonio je telefon. Osmanoglu im je javio da je melek u bijelom, kako su njih dvoje Šeika zvali između sebe, poginuo u saobraćajnoj nesreći.

– Nisam mogao vjerovati. U panici, okrenuo sam Lahore i s druge strane slušalice čuo sam plač. Još i danas se stresem od toga.Teško sam se privikao na to da da ovog dobrog čovjeka više nikada neću vidjeti – kazuje Omer, koji o Šeiku često priča i Dalilinoj kćerki i sinu. Da ne zaborave.

Bibići kontaktiraju sa Šeikovom djecom, danas rasutom po cijelom svijetu. Najbliži im je Anes. Kao i otac mu, i on je doktor islamskih nauka, i on je na čelu velike izdavačke kuće.

edni druge zovu u posjete, čestitaju praznike, dijele razne porodične radosti.

Neizbrisiva veza

Priči ovdje nije kraj.

U Sarajevu danas živi Unnesa Bibić, djevojka čarobne ljepote. Uz rad  studira Fakultet zdravstvenih studija. Ona je druga kćerka Sakibina i Omerova, kojoj su roditelji prvobitno bili dali jedno drugo ime.U danu u kojem je to ime upisano u matične knjige susreli su se sa direktoricom časopisa Sumejja, koja je, onako uzgred, primijetila da su djevojčicu mogli nazvati po imenu jedne od Šeikovih kćeri. Nakon što su se rastali od nje, Bibići su ponovo odjurili u matični ured, i jedva izmolili ispravku.

– Često moram da ponovim svoje ime prilikom upoznavanja. Njegovo značenje je, humanost, ljubaznost. Volim to ime jer je i ono neizbrisiva veza sa čovjekom koji je spasio moga oca – kaže Unnesa.

A njenom ocu dan ne prođe a da se  ne sjeti svoga Šeika, plemenitog, skromnog. Nije dozvolio ni da mu kaže hvala, uvjeren da je Božija volja bila da se sretnu onog davnog dana na hodniku četvrtog sprata Holiday-Inna.