Vijesti / BiH

11.07.2016.

A, strah me je i napisati, ponovit će se! Opet ćemo čitati kako se negdje, iz gomile naslaganih mrtvih tijela, odjednom pojavio, izronio takorekuć, petogodišnji dječak i krenuo prema vojnicima koji su strijeljali njegovog oca

Piše: Dario Novalić

Ništa! Ama baš ništa iz te lekcije, tog genocida u Srebrenici jula 1995. godine, čiju godišnjicu obilježavamo i ovog 11. u mjesecu, ljudski rod naučiti neće! Da je htio, ranije bi već izvukao pouku iz genocida nad 6.000.000 Jevreja u koncentracionim logorima u Drugom svjetskom ratu. Rekao je: Nikad više, ne ponovilo se! Bogme, ponovilo se!

U Ruandi, aprila 1994. godine, nekoliko stotina hiljada pripadnika naroda Tutsi puškama i kamama ubili su Huti. Zgražao se svijet! Godinu kasnije, u Srebrenici, više od 8.000 staraca, djece, civila uopšte, ubijeno je, u masovne grobnice strpano i zatrpano. Smetala su njihova imena, običaji, kultura, tradicija... Kosti jednog ubijenog pronalazili su u tri, četiri, pet masovnih grobnica. To su ubice krile trag. Zgražao se opet svijet. I sada će, kao i 20 puta do sada, u Srebrenici, na mezarju u Potočarima, ljudski rod reći: Ne ponovilo se!

A, strah me je i napisati, ponovit će se! Opet ćemo čitati kako se negdje, iz gomile naslaganih mrtvih tijela, odjednom pojavio, izronio takorekuć, petogodišnji dječak i krenuo prema vojnicima koji su streljali njegovog oca. Sleđeni, vojnici, čitat ćemo, spuštaju oružje. Oficir im naređuje da „završe sa njim“. Vojnici, kojima nije problem ubiti čovjeka, poručuju oficiru da i on ima pištolj, pitaju zašto on ne završi sa njim? Čitat ćemo i kako je to dijete preživjelo genocid. I možda nam sudbina dječaka koji je preživio strijeljanje zahvaljujući „dobrim“ vojnicima koji su mu netom ubili oca, ulijeva tračak nade?

Jer niko se, kako je rekao Nelson Mandela (borac protiv aparthejda i prvi crnac predsjednik Južnoafričke Republike, op. a.), ne rodi mrzeći neku drugu osobu zbog njezine boje kože, prošlosti ili religije. Ljudi, rekao je Mandela, moraju učiti mrziti, a ako to mogu naučiti, onda ih se može naučiti i da vole, jer ljubav je mnogo prirodnija našem srcu od njezine suprotnosti.

Može biti! No, nije nemoguće da je jula 1995. u Srebrenici drug iz razreda strijeljao druga iz razreda. Pri čemu su oba učila kako bratstvo i jedinstvo moraju čuvati kao zjenicu oka svoga. Ili je, možda, učenik strijeljao nastavnika koji mu je, ujedno, bio i komšija. Moguće je, ima ih koji su preživjeli strijeljanje i genocid pa sad jedva čekaju da se osvete!? Da ne ostave pritom niti jedno uho da sluša, oko da vidi!

Rat, zna to i Mandela, raste iz rata. Iz jednog rastu dva! Uzalud nam priče o tome kako svaka puška koja se napravi, svaki ratni brod koji zaplovi, svaka ispaljena raketa u krajnjem smislu znače krađu od onih koji su gladni i od onih kojima je zima i koji nisu odjeveni. Uzalud nam i peta Božija zapovijest: „Ne ubij!“ Nakon dosadašnjih ratova, svjetskih i lokalnih, naučili smo da se sve ubice kažnjavaju. Osim i ukoliko ne ubijaju u velikom broju i uz zvuke truba. K vragu sve, ali meni se čini da bismo trebali više plakati zbog ljudi u trenucima kada se rađaju - nego kada umru.