Odgovor na pitanje o sudbini Bosne i Hercegovine već je stigao iz Washingtona. Američka strategija za Zapadni Balkan jasno insistira na očuvanju dejtonske Bosne i Hercegovine, njenih međunarodno priznatih granica i postojećeg ustavnog okvira. To znači nešto što se mnogima neće dopasti. Treći entitet NEĆE nastati. Herceg-Bosna NEĆE biti obnovljena.

Piše: Dragan Bursać za Start 

Famozni Treći entitet (namjerno veliko slovo)  se u političkom životu Bosne i Hercegovine pojavljuje poput jeftinog horor filma koji se svake godine reprizira na istoj televiziji u lošem VHS kvalitetu. Gledaoci znaju zaplet, poznaju glumce, unaprijed mogu izgovoriti njihove replike, ali se uvijek pronađe neko ko pokušava prodati staru horor-priču kao novu prijetnju ili novo spasenje-zavisno od ugla gledanja.

Herceg-Bosna je danas realna koliko i Austro-Ugarska

Domovinski pokret iz Hrvatske ovih dana ponovo ucjenjivački priziva Herceg-Bosnu. U deklaracijama, konferencijama i televizijskim nastupima zvuči kao da je dovoljno nacrtati novu kartu pa će historija poslušno krenuti unazad. U stvarnosti, taj projekat ima istu političku vjerovatnoću kao ideja da se Austro-Ugarska vrati u Sarajevo ili da Dubrovačka Republika ponovo otvori svoje konzulate.

Upravo zato je važno hladne glave razdvojiti politički folklor od stvarnosti.

Jer Herceg-Bosna danas nije politički projekat. Herceg-Bosna je namjenska politička PR babaroga.

Babaroga kojom se plaše Bošnjaci, kojom se mobilišu hrvatski birači i kojom radikalna desnica pokušava dokazati vlastito postojanje i svrhu.

Politički analitičar Davor Gjenero precizno je objasnio da je sa koncept trećeg entiteta završen još Vašingtonskim sporazumom 1994. godine. Njegova ocjena da se radi o unutrašnjoj hrvatskoj političkoj predstavi možda je najvažniji dio cijele priče. Domovinski pokret danas nema snagu promijeniti Bosnu i Hercegovinu. Pokušava vratiti medijsku vidljivost koju je izgubio u Hrvatskoj.

Drugim riječima, Sarajevo služi tek kao pozornica za zagrebačke unutrašnje obračune.

Hrvatski premijer Andrej Plenković to je gotovo otvoreno priznao kada je govorio o “medijski atraktivnim idejama” koje donose političku vidljivost. To nije podrška Herceg-Bosni. To je elegantno spuštanje lopte partnerima iz vlastite koalicije i to će morati razriješiti na internim sastancima sa prvim ljudima Domovinskog pokreta. 

I upravo tu prestaje ozbiljna politika, a počinje fabrikovani politički marketing.

Naravno, pitanje legitimnog predstavljanja Hrvata u Bosni i Hercegovini jeste stvarno političko pitanje. O njemu se može razgovarati, pregovarati i tražiti kompromis. Međutim, kompromis nije isto što i ultimatum.

A sad u suštinu na nivou BiH!

Zašto, preciznije-šta je okidač za zazivanje Herceg-Bosne u BiH? Neko će kazati izbori, preciznije Izborni zakon. 

(Ne)ispravno čitanje Dejtona

Politički analitičar Haris Imamović s pravom podsjeća na jednu činjenicu koja uporno smeta onima koji se pozivaju na “izvorni Dejton”. Ustav Bosne i Hercegovine nigdje ne kaže da Hrvata u Predsjedništvu biraju isključivo Hrvati ili Bošnjaka isključivo Bošnjaci. Piše samo da se jedan Bošnjak i jedan Hrvat biraju sa teritorije Federacije BiH.

To nije previd.

To je svjesna odluka međunarodnih pregovarača.

Bivši sudija Ustavnog suda BiH Mato Tadić potvrdio je da je hrvatska delegacija onomad tražila preciziranje etničkog glasanja, ali je međunarodna zajednica taj prijedlog odbacila. Jim O’Brien, član američke delegacije u Daytonu, kasnije je objasnio zbog čega. Takav model bio bi nespojiv s demokratskim sistemom koji je Dayton trebao uspostaviti.

Dakle, tvrdnja da je današnji način izbora “izdaja Dejtona” jednostavno ne stoji.

Može se (hipotetički) tražiti promjena Ustava.

Može se tražiti novi model.

Ali pozivanje na nešto što u Dejtonu nikada nije napisano predstavlja političku konstrukciju, obmanu, opsjenu i manipulaciju.

Još opasnija konstrukcija jeste ideja da Hrvatska ima posebno političko pravo nad Bosnom i Hercegovinom zato što je potpisnica Dejtonskog sporazuma.

Novinarka i analitičarka Dženana Karup Druško podsjeća na ono što mnogi namjerno prešućuju. Hrvatska i Srbija u Daytonu nisu dobile licencu za političko starateljstvo nad Bosnom i Hercegovinom. One su potpisnice mirovnog sporazuma kao strane koje su učestvovale u ratu.

U članu prvom sporazuma jasno stoji obaveza poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Nigdje ne piše pravo Zagreba ili Beograda da uređuju unutrašnji politički sistem susjedne države.

Još manje piše da mogu prijetiti njenim preuređenjem.

Zanimljivo je da se upravo oni koji se najglasnije zaklinju u Dejton često ponašaju kao da ga nikada nisu pročitali. Namjerno dabome. 

Opet, historija Bosne i Hercegovine pokazuje da su mnoge katastrofe počinjale kao navodno bezazlene političke parole.

Ipak, između današnje situacije i devedesetih postoji ogromna razlika.

Svijet više nije isti

Ni Hrvatska nije ista država.

Članica je Evropske unije i NATO saveza. Njena vanjska politika zavisi od međunarodnih partnera mnogo više nego od želja radikalnih političkih romantičara.

Povjesničar Tvrtko Jakovina upravo zato smatra da ovakve inicijative mogu proizvesti samo dvije posljedice: iritirati većinski narod u Bosni i Hercegovini i davati lažnu nadu dijelu Hrvata.

Lažna nada uvijek završava stvarnim razočaranjem.

Još važnije, odgovor na pitanje o sudbini Bosne i Hercegovine već je stigao iz Washingtona. Američka strategija za Zapadni Balkan jasno insistira na očuvanju dejtonske Bosne i Hercegovine, njenih međunarodno priznatih granica i postojećeg ustavnog okvira.

To znači nešto što se mnogima neće dopasti.

Republika Srpska ostaje dio Bosne i Hercegovine.

Federacija ostaje dio Bosne i Hercegovine.

Treći entitet NEĆE nastati.

Herceg-Bosna neće biti obnovljena.

Ono što ostaje jeste prostor za ustavne pregovore, reforme i kompromis.

Tu dolazimo do možda najvažnije tačke cijele priče.

Zašto sa HDZ-om nema dogovora?

Godinama se svi razgovori vode i teku od zahtjeva HDZ-a prema mogućim ustupcima HDZ-u. Haris Imamović podsjeća da su propali svi pregovori, od Štefana Fülea do Palmera i Eichhorstove, upravo zato što su polazili od pretpostavke da samo jedna strana treba nešto dati.

Takav pristup ne proizvodi kompromis.

Proizvodi frustraciju.

Ako hrvatska politika traži veći utjecaj na izbor člana Predsjedništva, sasvim je legitimno da bošnjačka i građanska politika traže proporcionalnu zastupljenost, funkcionalniju Federaciju ili snažnije državne institucije.

Pregovori znače razmjenu.

Ucjena znači nametanje.

A politika ucjene nikada nije donijela stabilnost Bosni i Hercegovini.

Možda je zato vrijeme da se Herceg-Bosna konačno prestane koristiti kao političko strašilo. Svaki put kada se izvuče iz ormara, odnosi između Hrvata i Bošnjaka postanu otrovniji, a obični ljudi udaljeniji jedni od drugih.

Bosna i Hercegovina ima dovoljno stvarnih problema da joj ne trebaju fantomi iz devedesetih.

Fantom iz prošlosti neka ostane u prošlosti

Treći entitet neće nastati zato što nema međunarodnu podršku, nema ustavni temelj, nema političku većinu i nema geopolitički prostor. Ostaje jedino kao zgodna parola za skupljanje glasova i dizanje političke temperature.

Zbog toga bi najveća greška bila panično reagovati na svaku novu deklaraciju ili konferenciju. Svaka histerija daje dodatni život ideji koja u stvarnosti odavno nema snagu.

Herceg-Bosna danas nije projekat budućnosti.

Ona je politička babaroga kojom jedni plaše birače, drugi hrane vlastite iluzije, a treći pokušavaju sakriti nedostatak stvarnih rješenja.

Bosna i Hercegovina će opstati ili propasti zbog vlastitih političkih elita, zbog vlastite sposobnosti da pronađe kompromis i zbog vlastite volje da postane moderna evropska država.

Nikakav fantom iz prošlosti tu jednačinu neće promijeniti.