Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

Dakle, Vojislav Šešelj, ponovo. "O, ne, pobogu, zašto opet", unaprijed čujem gunđanje i vidim namrgođena lica čitatelja ove kolumne koja nemaju ni mrvicu razumijevanja ni za samo pominjanje imena najkrupnijeg balkanskog ratnog zločinca, čije se ime i prezime teško izgovaraju, čak i ako prethodno začepite nos. Kružila je u pjesničkom, boemskom beogradskom miljeu anegdota o jednom  njihovom kolegi, Brani Petroviću, sjajnom piscu i neprevaziđenom kozeru (zapravo kružio je pravi roj anegdota o njemu, što je najdojmljivije okupio i  opričao Sinan Gudžević u zagrebačkim "Novostima"). Kada se Petrović, nadaleko, pa i u medicinskim krugovima,  poznati ljubitelj dobre kapljice požalio nekom svom poznaniku, ljekaru-psihijatru, da ga alkohol uzima pod svoje i da se mora kotarisati tog belaja, ovaj ga je upitao osjeća li bilo kakvu ugodu, radost dok ispija vatrenu vodu. "Ma, kakvi, doktore, užasan je okus alkohola, ako ste probali govno, onda znate kakav je to okus", žalio se pjesnik. "Pa, u vražiju mater, ako je tako, zašto ga uopšte piješ?". "Moram, moj doktore, a što se mora nije teško", požalio se  Petrović. Ne pišem, dakle, ja, kao ni brojni drugi "šešeljoholičari" o njemu, hodajućem plastu sijena, zato što u tom uživamo, nego zato što se to raditi mora. A mora se pisati i danas, kao što se moralo i jučer, prekjučer i u sve lošijoj i nesnosnijoj prošlosti. Nagledao se vjerovatno čitalac ovog teksta filmova iz žanra katastrofa, ili strave i užasa, u kojima, po predvidivom scenarističkom šablonu, neki asocijalni, rastreseni naučnik eksperimentirajući sa kojekakvim toksičnim smjesama  u svom laboratoriju stvori kakvog krvoločnog titana, koji će predstavljati opću opasnost za okolinu, ljude, gradove, planetu. Vojislav Šešelj nije od takvih čudovišta, nije iz istog žanra sa, recimo, franšizom "Godzila" ("Kralj zvijeri") gdje Zvijer koja neselektivno terorizira cijeli grad i njegove žitelje. Nije šef srpskih radikala, međunarodno priznati ratni zločinac, nalik ni humanoidnim čudovištima iz filmova Oskarovca Benicia Del Tora ("Pacific Rim", odnosno "Oblik vode") čije su krvoločnost i destrukcija posljedica bezosjećajnog, posesivnog, neprijateljskog odnosa ljudi prema njima. Ta se čudovišta, poput Stvora iz "Oblika vode", na svaki signal  ljudskosti, pažnje i ljubavi koja im se posvećuje pretvaraju u umilnu, pitomu i empatičnu čeljad, humaniju, solidarniju od  dominantnog socijalnog miljea u kojem se kreću, odnosno ne kreću, jer su zatočeni.

NAPREDNJACI, SVE VAM JE U ŠACI

"Vojislav Šešelj je, kako ja volim reći, 'džuboks-vojvoda'", kazala je ovih dana Zorana Mihajlović, ministrica saobraćaja u Vladi Srbije nakon što je u Skupštini Srbije bila žrtva udruženog šešeljoidnog poduhvata, napada čopora radikalskih poslanica i poslanika. "Lažeš, kučko", "Ušuti, lopužo", urlala je na ministricu Mihajlović poslanica Vjerica Radeta, od koje čak i njen šef Šešelj izgleda ženstvenije i senzualnije. Puško-banjasta Radeta, baš kao i njen šef završila je Pravni fakultet u Sarajevu, možda su čak bili i kolege, rođena je u Livnu i nije poznato kada se preselila u Beograd. Haški tribunal je tu lajavu čovjekoliku radikalku godinama potraživao od vlasti u Beogradu zbog ometanja njegovog rada (otkrivanja identiteta zaštićenih svjedoka) međutim Srbiji, tj. Aleksandru Vučiću je suradnja sa Haagom, kako je to nekada govorio njegov prethodnik na mjestu predsjednika države Vojislav Koštunica, "deseta rupa na svirali". Javni linč, kolektivna radikalska redaljka nad ministricom u Vladi Srbije nije ni tokom trajanja sjednice Skupštine Srbije, a ni kasnije, proizvela nikakvu solidarnost kod njenih stranačkih kolega, niti članova Vlade, a pogotovo kod predsjednika države, SNS-a, i svega drugog u Srbiji, Aleksandra Vučića. Nije Zorana Mihajlović, koja je i potpredsjednica vladajućih Naprednjaka ulazila u detalje niti otkrila  ko to ubacuje novčiće u "džuboks vojvodu", jer za to nije bilo ni potrebe, jer ko razumije, shvatit će: učinili su to oni koji su ćutali, kada su trebali govoriti i barem iz džentlmenskih, kavalirskih razloga spriječiti njeno  čerečenje na "otvorenoj sceni".

Nekako u isto vrijeme, samo u drugo doba dana, pod okriljem noći, Vojislav Šešelj i njegova kostolomačka svita hrmpalija nasrnuli su na neuporedivo mnogobrojniju Natašu Kandić (ženu koja ima manje kilograma, nego godina) i pravovremeno je, vještim hrvačkim zahvatom osujetili da napravi džumbus u prepunoj dvorani u kojoj je promovirana 1389. Šešeljeva knjiga u kojoj u dva toma, šešeljeskog volumena i težine negira genocid u Srebrenici i osporava pravomoćne sudske presude u vezi sa njim.

Kada sam u ljeto 1990. godine (jednog junskog dana u kome je Jugoslavija igrala utakmicu protiv Kolumbije na SP u Italiji) nekim poslom posjetio Beograd, centralna tema, barem onih mojih sugovornika i poznanika koji nisu bili fanatici nogometa, bio je skandal koji se desio nedjelju-dvije ranije sa Vojislavom Šešeljem u glavnoj ulozi. Predvodeći horde tada još "samozatajnih" četničkih nasilnika Šešelj je prekinuo predstavu "Sveti Sava" u izvođenju Narodnog pozorišta iz Zenice koja je gostovala u Beogradu, a u kojoj je glavnu ulogu, Svetog Save, igrao Žarko Laušević. Jednoj tankoćutnoj filmskoj i pozorišnoj kritičarki sa kojom sam jedno vrijeme dijelio redakciju, i koja je sve do tada imala izvjesne simpatije za Šešeljevo "stradanje" u Sarajevu, progone, zatvor sam rekao: "Zakucala mečka- Voja i na vaša vrata, valjda će vam sad biti barem malo jasnije sa kakvom smo, nasilničkom i bestidnom nemani mi posla imali u Sarajevu". Bilo je u tim riječima pomalo i osvetoljubivog lokalpatriotizma, jer mi je imponiralo da se u "tamnom vilajetu" kako je Bosna bivala mapirana u beogradskim nacionalisičkim, medijskim i umjetničkim krugovima, igra tekst vrsnog srpskog dramskog pisca (Siniše Kovačevića) kojeg  je režirao Makedonac (Vladimir Milčin), a glavnu ulogu, najvećeg srpskog prosvjetitelja Svetog Save igra crgonogoski glumac (Žarko Laušević). Nisam, a malo ko drugi jeste u tom trenutku, mogao znati kako ćemo sa Šešeljem i njegovim hordama tek imati posla u "godinama raspleta" koje su slijedile. Nije se moglo znati da je Šešelj, koliko god bio tih godina korišten za unutrašnju upotrebu (discipliniranje, teroriziranje i radikalsko  homogeniziranje Srba i Srbije) nije samo bio fenomen planiran za  vanjsku (zlo)upotrebu. (Dok je, recimo, jurišao sa Oliverom Katarinom na "izdajice Kosova" u Vojvodini) Kako bi rekao stari - dobri Njutnov zakon, svako društvo u kojeg se uroni Vojslav Šešelj izbaci u svoju okolinu onoliko otrova, zla i prljavštine koliko je dotični težak, tonu-dvije žive vage, brat-bratu.

MUZIČKE ŽELJE I POZDRAVI IZ "EVROPE"

Izvještači sa promocije Šešeljevih revizonističkih knjigoklepina o srebreničkom genocidnom pokolju, vjerovatno zbog usredočenosti na nasilje nad neželjenim posjetiocima koje je prethodilo tom događaju, nisu podrobnije prenijeli šta se na predstavljanju govorilo. Ostali smo uskraćeni šta je o obračunu ratnog zločinca sa međunarodnim pravom kazao najugledniji promotor profesor Nenad Kecmanović. No, možda za tim nije bilo ni potrebe, jer je Kecmanovićev "kritički odnos" prema teorijskom i praktičnom doprinosu Šešelja "srpskoj stvari", njegovo navijačko adoriranje svega što je njegov mlađi kolega počinio, pa i djela koja su kvalificirana kao ratni zločini i kažnjena desetogodišnjom robijom u Haagu, poznato čak i onim koji se ovim dvojcem ne bave tako pasionirano i u kontinuitetu kao što čini ovaj potpisnik.

Istiskivanje peksinih, toksičnih naplavina u medijima u koja je posljednjih mjeseci uronjen "plast sijena koji hoda" katkada može polučiti i neku korist, izbaciti na površinu kakav detalj, nepoznat, a dragocjen artefakt, radikalno važan za razumjevanje tog zla. Biti radikalan, učili su nas, znači zahvatiti stvar u korijenu, a korijene džuboks-vojvode niko bolje od njega samog, pionira modernog srpskog radikalizma-fašizma ne može podastrijeti.

"Sećaš li se ti, Mariću, kada smo nas dvojica prvi put sedeli zajedno i šta sam ja tad rekao i obećao ", upitao je nedavno na "Happy TV" Šešelj svog domaćina, a nerijetko i gosta Milomira Marića.

"Sećam, bilo je to 1980. godine, sedeli smo u bašti hotela "Evropa" u Sarajevu i tebi se nije sviđala muzika", odgovorio je Marić koji takve istorijske trenutke od prije 40 godina ne zaboravlja, ali se ne sjeća kada je i od koga čuo da je u Srebrenici pobijeno "pet-šest hiljada Turaka".

"I šta sam ti rekao? Jesam li rekao da će se, kada ja dođem na vlast, tamo svirati i pevati neka druga muzika? Jesam li rekao da će se svirati "Spremte se, spremte, četnici" i "Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala"?

"Ne znam, ne sećam se, možda jesi", povlađivao mu je Marić kao što titra svakom nacionalističkom i šovenskom sugovorniku, kriminalcu, lunatiku... koji mu nabasa u studio.

Potom je Šešelj ukorio voditelja Marića zato što nije došao na partijsku raspravu održanu na Fakultetu političkih nauka o njegovoj odgovornosti zbog pisanja o plagijatu perspektivnog komunističkog SKOJ-evca Brane Miljuša. Na to se voditelj pravdao da nije smio, kao vojnik u uniformi obilaziti političke skupove, na šta mu je današnji vojvoda-džuboks i ratni zločinac, a tada 25-godišnji docent na sarajevskom FPN-u ("Veljko Vlahović" se zvanično zvao) rekao: "Reci, bre, da nisi smio od Ace Vasiljevića da dođeš." Šešelj je potvrdio da je cijelu frku sa Miljuševim doktoratom pokreno kako bi napadom na njega i njegovog političkog pokrovitelja i recenzenta knjige Hamdiju Pozderca skrenuo pažnju sa svog fakultetskog kolege Nenada Kecmanovića. Protiv njega se vodila politička i medijska kampanja zbog tekstova u srbijanskoj štampi koji su kvalificirani kao "nacionalistički" i "antisocijalistički" i suprotni politici Saveza komunista Bosne i Hercegovine.

Dakle, da pokušamo uvesti malo reda i sistematičnosti u ovaj događaj, koji se zbiva prije 40 godina, koji mjesec nakon smrti Josipa Broza Tita. Profesor elitnog fakulteta, član Saveza komunista Jugoslavije, sjedi u kafani hotela "Evropa" u Sarajevu sa ništa manje perspektivnim novinarom, koji služi jugoslovenski vojni rok u Domu armije u Sarajevu, gdje uređuje vojne novine. (Samo su provjerenim omladincima, zdravim komunističkim snagama  sa besprijekornom karijerom i čistim  "personalnim kartonom"  bile dostupne takve privilegije, o čemu svjedoči činjenica da je Milomira Marića na toj skoro rekrativnoj, prestižnoj vojničkoj sinekuri naslijedio perspektivni crnogorski dečko koji obećva, Fahrudin  Radončić). Pretpostavljeni Marićev starješina bio je Aleksandar Aca Vasiljević, komandant KOS-a tokom rata u Hrvatskoj i početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Vjerovatno daleko nije bio ni Fikret Muslimović, neprejebivi  mumin oružanih snaga BiH, koji se u svojoj biografiji hvali da je Vasiljevića u zajedničkoj uspješnoj karijeri pratio još od sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka. Samo pedesetak metara od Doma JNA, pređeš most Drvenija i eto te, nalazio se Fakultet političkih nauka čiji je docent Vojislav Šešelj sa svojim glazbenim suradnicima, Nenadom Kecmanovićem, Nikolom Poplašenom, Emilom Vlajkijem pravio "play listu" za baštu hotela "Evropa", kada "oni dođu na vlast". Četrdeset godina kasnije, eto ih opet zajedno, u Beogradu, doduše, Marić, Šešelj, Kecmanović i njihova mladunčad, i brste istu, izlizanu ploču, sa dotrajalog džuboksa  sa bajatom muzikom!

Ne znam, ne sjećam se da sam u to vrijeme, prije 40 godina, sjedio u bašti "Evrope", ali jesam tuda  prolazio u svojim noćnim izlascima, kako pjeva Darko Rundek u "Eni" da bih " pio sam i lutao po krčmama", kakve su bile "Slavuj", "Rock", "Zvono"... Obično bi iz bašte dopirao glas Sabahudina Bahe Kurta. Jednog ljetnog dana dopodne upoznao sam Dževada Karahasana, tada već ozbiljnog i afirmiranog pisca, esejistu, pozorišnog kritičara. U ljetnoj bašti na Baščaršiji (bez muzike) komentirao se tekst kojeg je Vojislav Šešelj upravo objavio u beogradskim novinama ("Književna reč", čini mi se) kritizirajući prisustvo sarajevskih profesora Atifa Purivatre i Hasana Sušića na okruglom stolu održanom u Madridu povodom "Zelene knjige" libijskog lidera Muamera El Gadaffija. Šešelj je ugledne profesore prozvao za panislamizam, što je bio šlagvort Karahasanu da uspješno i duhovito tjera šegu sa Šešeljevim pamfletom. "Kad kažeš "pan", odmah ti pred oči izađe nešto veliko, krupno, ogromno, prostrano. A siroti Atif i Haso nemaju zajedno više od 50-60 kila, kakvi oni panislamisti mogu biti?!. Hajde da je optužio Hamdiju Pozderca, krupan je, debeo, izgleda ko neki korpulentni osvajač", zafrkavao se Karahasan.

Nije prošlo mnogo, a na red je došao Hamdija Pozderac, a Šešelj i oni koji su i tada i danas u njega ubacivali novčiće da svira novu, drugačiju muziku to smatraju njegovim životnim podvigom. Šta hoću reći? Dok smo se mi, dobro ne baš svi, ali većina, zezali, šegačili, ismijavali, pravili kerefeke, pili, slušali svoju muziku, ta je velikosrpska paradigma udarnički i užurbano radila na promjeni ne samo muzičkog koda, nego svega do čega nam je bilo stalo i što nas je definiralo i držalo uspravnim. Zato priča o Vojislavu Šešelju, mada poslije nje čovjeku danima tukne iz usta, ne treba biti zaobilažena, preskakana, jer, sudeći prema onom što on danas simbolizira i promovira, nije završena i neće još zadugo biti, čak i ako Godzila, srpski kralj životinja, uskoro krepucne i preseli u vječna lovišta... Ta je franšiza nepoderivo dugotrajna.