Kolumne

U kolumni magazina Start BiH " Trač partija Senada Avdića" ovaj bh. novinar analizira stanje u BiH,  snagu Vučića i Dodika ali i  međunarodnu zajednicu,  probosanski blok, piše o medijima i novinarima ...

Piše: SENAD AVDIĆ

U Banjoj Luci je 15.novembra umro Mišo Vidović, novinar, dugogodišnji dopisnik Federalne televizije iz ovog grada. Strepio sam zadnjih godinu-dvije za njegove zdravlje, u jednom sam se trenutku, prošle godine, ponadao da je uspio premostiti tešku bolest koja ga je napala, nažalost, pokazalo se da je poboljšanje bilo privremeno, a opaka bolest se vratila i definitivno ga uzela. Mišina smrt me rastužila u istoj mjeri i na isti, neizbrisiv način u kojoj me prije nekoliko mjeseci  pogodio odlazak Mladena Bošnjaka, još jednog dragog prijatelja i kolege novinara iz Ljubuškog. Bili su Mišo i Mladen dva potpuno različita karaktera, prvi je bio samozatajni, staloženi, odmjereni i pedantni novinarski profesionalac, skoro samotnjak, drugi je bio temperamentni, violentni Hercegovac, širokih poteza, neukrotive duhovitosti, kozer i veseljak. I jedan i drugi su, međutim, bili skoro raritetni primjerci iste novinarske vrste koja je godinama na izdisaju, koja iščezava u novom medijsko-novinarskom poretku: dopisnici iz unutrašnjosti, tako se zvala, a i još se negdje u životu održava ta neobična, dragocjena čeljad. Dopisnici iz unutrašnjosti, novinari sa terena predstavljali su nekada sol novinarstva, njegovu suštinu dalako od prijestolničkih "igri prijestolja", urota, talova, karijerizma i udvorništva Onima Gore. Dopisnici su bili osuđeni na pisanje i snimanje, oni najbolji među njima, koji su izbjegli palanačkom utjecaju i ucjenama provincijskih  vlastodržaca, bili su najbolji među svima nama novinarima. Slavko Gotovac, iz Livna, Mustafa Cico Arnautović, iz Trebinja, Ibrahim Halilović, iz Mrkonjić-Grada, Toni Skrbinac, iz Bugojna, Omer Vatrić, iz Mostara, Petar Miloš, iz Tomislav-Grada, kasnije i Željka Mihaljević, ili nekad davno Gojko Berić, iz Dubrovnika, Tihomir Lešić, iz Tuzle... (zaobišao sam nenamjerno mnoge kojima pripada mjesto u ovoj zvjezdanoj galeriji) činili su svojim tekstovima, prilozima, reportažama medije u kojim su radili boljim, životnijim, reljefnijim i pismenijim. Pokazivali da veća ili manja tema ne čini novinara ni značajnijim ni manje vrijednim, nego da to zavisi isključivo od rada, talenta strasti i ličnog integriteta.

Mišo Vidović u Banjoj Luci i Mladen Bošnjak u Ljubuškom bili su skoro posljednji izdanci tog, u međuvremenu prezrenog i odbačenog, novinarskog ceha, dopisničkog. I sa jednim i sa drugim sam surađivao prije više od trideset godina u  mjesecima koji su prethodili ratu koji je tutnjao u pozadini svakog njihovog teksta i svakog mog telefonskog razgovora sa njima. Mišo Vidović je bio dopisnik "Slobodne Bosne" iz Banje Luke u neizvjesnim, tegobnim predratnim mjesecima, pisao je u tandemu sa još jednim kolegom i odanim porijateljem i tekstove su potpisivali pseudonimima. Nisam siguran da li je više od dvoje-troje ljudi u redakciji znalo ko se krije iza tih pseudonima. Pisali su o ratnoj atmosferi u Banjoj Luci i cijeloj Krajini, o mobilizaciji ljudi za odlazak na ratišta u Hrvatskoj, otkrivali potmulo, sistemski navođeno djelovanje paravojnih formacija na širenju nesnosne psihoze straha među stanovništvom, potogovo Hrvatima i Bošnjacima.

Ukazivali su na ratnohuškačko divljanje lokalnih novinara i redakcija koji su praktično bili megafoni JNA i apologete ratnih pohoda na Hrvatsku i zločina tamo počinjenih. Jedan od najopakijih i militantnijih je bio Boro Marić, nekadašnji dopisnik "Oslobođenja", najprije iz Banje Luke, a kasnije iz Prištine. Pamtio sam i tada, kao i danas, tog Marića, najodvratnijeg pokretača moje prve novinarske traume. Bilo je to negdje početkom 80-ih godina, nisam imao više od nekoliko mjeseci novinarstva u nogama i tuce objavljenih tekstova i put me nanio u Banju Luku, u dvoranu "Borik", gdje je koncert imala zagrebačka grupa "Film", tih godina, uz "Idole", najvažnija grupa jugoslovenskog novog talasa. Mislim da je predgrupa bio country band "Plava trava zaborava" budući da je njihov lider, Dražen Vrdoljak, muzički kritičar, u ulozi konferansjea publici u "Boriku" najavio izlazak Jure Stublića i društva na binu. Koncert je bio sjajan, publika ga je odgledala i odslušala u transu, i napisao sam o tome tekst u "Našim  danima". No, u isto vrijeme je u "Oslobođenju" objavljen tekst dopisnika Bore Marića u kojem je pisao kako je svjedočio neviđenom skandalu i provokaciji: Dražen Vrdoljak je članove "Filma" najavio i predstavio kao "Sedam sekretara SKOJ-a", što je, pisalo je u "Oslobođenju", bila drska uvreda tekovinama revolucije, ismijavanje revolucionarnog omladinskog pokreta, etc. Urednici su mi ozbiljno zamjerili što nisam čuo tu "provokaciju" (jesam, ali nisam bio idejno sazrio da u njoj prepoznam provokaciju), ja sam se nekako čupao vadeći se na loš razglas, graju i vrisku publike. Na kraju je uredništvo pozvalo Marića da on i za "Naše dane" napiše skoro isti tekst, popravi moj propust i neopreznost, te osudi provokaciju i pozove nadležne organe na intervenciju.

Eh, dakle, taj vječito budni čuvar revolucionarnih tradicija, uoči rata je postao novinar u civilu i policajac duha u predratnoj Banjoj Luci, a kasnije, ili možda i ranije, a da se to na vrijeme nije znalo, bio je pripadnik paravojno-terorističke grupe "Tajfun" koja je iza sebe ostavila brojna zlodjela. Navodim ovo da bih pokušao koliko-toliko približiti poziciju i rizike novinara koji su u to vrijeme željeli sačuvati vlastiti i obraz profesije, a Mišo Vidović i njegov partner koji su pisali za "Slobodnu Bosnu" bili su gotovo usamljeni. Možda je o atmosferi straha, terora, u istoj mjeri koliko su svjedočili njihovi tekstovi (ne treba nipošto preskočiti, zanemariti fotografski udarnički posao majstora Slobodana Rašića-Bobare) govorio način i tehnike na koji su komunicirali sa nama u redakciji. Zvali su svaki put sa različitih brojeva telefona, govorili i pisali u šiframa, rebusima, tekstove slali iz drugih gradova u različito doba dana i noći. Mnogo godina kasnije kada sam gledao film "Jakob Lažljivac" sa Robinom Wiilliamsom koji u Varšavskom getu posjeduje ilegalnu radio-stanicu sa koje emitira (lažne, ali optimistične) vijesti kojima hrani moral obeznađenih sugrađana, sjetim se tih dana muke, patnje, strahova i nade naših banjolučkih dopisnika.

DVA PREDRATNA DRUGA

Kolega Miše Vidovića koji je zajedno sa njim, supotpisivao tekstove i okolnim putevima ih slao u Sarajevo već godinama živi u inozemstvu. Nisam tražio od njega dozvolu da nakon trideset godina "dekonspiriram" njegov identitet, jer znam da bih time izložio opasnosti, ne toliko njega, koliko članove njegove familije koja se nakon surovog progona 1992. godine vratila u predratni zavičaj. Strašan je to osjećaj i težak je to neuspjeh kada se sasvim izvjesnim čini povratak na velika vrata zla i nasilja koje se već jednom desilo...  

Sa druge strane, suradnja sa Mladenom Bošnjakom pomogla nam je da na licu mjesta steknemo uvid u proces formiranja vojnih jedinica na jugu Bosne i Hercegovine, paralelizme između HOS-a kao samorodne postrojbe i HVO-a kao pridružene ruke imperijalističke politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Taj je najprije politički pluralizam, a potom i oružani rivalitet okončan likvidacijom Blaža Kraljevića, Mladenovog prijatelja, i desetak njegovih suboraca u ljeto 1992. godine.                                                                 

Veliki rumunjski filozof i briljantni pisac Emil Cioran, patrijarh nihilizma i anarhističkog ateizma, u svojim britkim aforizmima pisao je da je bolje ne znati ništa o onome što nas čeka, nego znati sve ili dovoljno. Bolje je biti neinformirani optimista, nego sveznajući pesimista. 

ŠTA (NE) TREBA ZNATI

"Prijatnije je, kad dobro razmislimo, biti iznenađen događajima, nego ih predvidjeti. Kad snagu istrošimo razmišljajući o nesreći, kako ćemo se sa nesrećom sučiti. Kasandra se muči dva puta: prije i za vrijeme nesreće, dok je optimista barem oslobođen od strahota predznanja", pisao je Cioran.

Kasandra je bila mitska antička proročica kojoj je Apolon dao dar proricanja  budućnosti, ali su svi u njenoj blizini tu njenu osobinu proglašavali posljedicom ludila. Nisu joj vjerovali onda kada je prorekla uništenje Troje, opasnost od trojanskog konja...

U posljednje vrijeme se sve češće dešava da pojedine događaje, procese, pa i konkretne ljude doživljavam u dejavu ključu. Već su viđeni, doživljeni, preživljeni. Nisam provjeravao postoji li za takvo što objašnjenje u teoriji psihologije ili psihopatologije, ali nekako osjećam kao žrtva, ne posttraumatskog, nego trpim teror predtraumatskog sindroma. Onoga koji u svemu što se posljednjih nedjelja dešava na političkoj, društvenoj, medijskoj, obavještajnoj sceni prepoznaje daleki, teški refleks događaja iz sezone ljeto 1991.- proljeće 1992. godine. Kada Milorad Dodik ovih dana poziva opoziciju na jedinstvo i podršku u prenošenju nadležnosti sa državnog na razinu entiteta, odmah mi se u glavi odvrti predratni telefonski razgovor Radovan Karadžića sa tada mladim Miroslavom Stevandićem, koji mu referira da je "Gugu vodio kod Jovice Stanišića na ribanje i da ga je dozvao pameti". "Gugo" je bio nadimak Predraga Lazarevića, pisca i kulturnog radnika, koji je imao neku svoju stranku u Banjoj Luci sa drugačijim planovima od onih koje su diktirali Karadžić i Beograd. I danas mi "izvori" iz Beograda često dohabere da se svi do jednog opozicionera iz RS, uz mali izuzetak Mirka Šarovića, i veliki doprinos Draška Stanivukovića, po dolasku u prijestolnicu Srbije, najprije "tuspase" i podnesu raport u Bezbedonosno-informativnoj agenciji (BIA, nekadašnja SDB), pa onda nastave po drugim poslovima i adresama.

Već je nakon obraćanja Milorada Dodika novinarima 15. oktobra u Lukavici o preuzimanju nadležnosti od državne Bosne i Hercegovine u medijima povučena paralela i utvrđene frapantne sličnosti sa porukama koje je na isti dan prije 30 godina uputio Radovan Karadžić sa govornice Skupšine BiH o "nestanku jednog naroda".

Nije nikakva paranoja nego, mislim, vrlo prepoznatljiva sličnost nedavnih policijskih vježbi na Jahorini pod komandom ministra Dragana Lukača sa postrojavanjem pripadnika Srpskog MUP-a 27. jula 1991. godine na Romaniji.

Ni aktivnosti, užurbane, intenzivne, koje prema krizi u Bosni i Hercegovini poduzimaju različiti dijelovi međunarodne zajednice, Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država ne razlikuju se previše od sličnog diplomatskog cirkusa u mjesecima prije početka rata u BiH. Svi tadašnji napori međunarodne zajednice za mirnim rješavanjem postjugoslovenske krize raspali su se na Međunarodnoj konferenciji u Haagu u jesen 1991. godine, kada je Slobodan Milošević najprije odbio da prihvati predloženi plan međusobnog priznanja svih republika, pa odmah zatim zavrnuo ruku crnogorskom predsjedniku Momiru Bulatoviću, onu kojom je ovaj glasao za taj plan. Nakon toga niko ko se išta razumio u jugoslovenske prilike nije imao dileme da nema toga mirovnog plana, čak i kada ga je pratila izdašna nagrada od pet milijardi dolara koje je bilo obećano Anti Markoviću, predsjedniku SIV-a, da reformiše zemlju, koji može biti alternativa Miloševićevim ratnim planovima.

KAKO KAPITALIZIRATI RATNI PLIJEN

Kada se Slobodan Milošević vratio iz Daytona u novembru 1995. godine odmah po dolasku je slavodobitno rekao svojim ljudima (i ženi): "Naš cilj je postignut i naš rat nije bio uzaludan, dobili smo pola Bosne i Hercegovine."

Sve što se nakon toga u narednih dvije i pol decenije dešavalo u odnosu Srbije prema BiH, i za vrijeme vladavine  Miloševića, Koštunice, Tadića i sada Vučića, nije bilo ništa drugo nego nalaženje načina, političkih, ekonomskih, diplomatskih, obavještajno-sigurnosnih da se do kraja, konzekventno provede preostali dio posla izvlačenja Republike Srpske iz državno-pravnog i teritorijalnog okvira BiH.

Srećom, mi ovdje još uvijek živimo 1991. godinu, istina u njenoj poodmakloj fazi. Ni Vučić, ni Dodik nisu ni izbliza jaki kao što su bili Milošević i JNA. Loša vijest je, međutim, da ni međunarodna zajednica nije ništa jedinstvenija i odlučnija nego što je bila prije tri decenije. Još lošija je vijest da tzv. patriotske snage, probosanski blok ili kako se već zove taj politički kupleraj sa sjedištem u Sarajevu, nisu ništa ni pametniji, spremniji, ni zreliji, dapače, nego što je bio slučaj u predvečerje prošlog rata. Kako god, vratila nam se 1991. godina. A ako se nakon nje vrati i 1992. malo je vjerovatno da će ikoga zateći ovdje.