Život / Profesija novinar/novinarka

Redakcija Starta  u partnerstvu sa Vijećem za štampu i online medije u BiH  provedi projekat pod nazivom Profesija novinar/novinarka. Cilj je da kroz objavu serije video intervjua sa medijskim autoritetima  i kroz prateće tematske   sadržaje na našem portalu www.startbih.ba  i portalu Vijeća www.vzs.ba  ,  iz ugla medijskih djelatnika , prezentiramo, edukujemo  i rasvijetlimo  javnosti ulogu medija u demokratskom društvu, probleme sa kojima se suočavaju zbog lažnih portala, lažnih vijesti, dezinformacija ,  posljedicama koje  trpe oni koji poštuju kodeks profesije,  značaju medijske pismenost i onih koji proizvode i onih koji konzumiraju medijske sadržaje te na taj način doprinesemo boljem razumijevanju veličine problema od strane i javnosti, ali i samih novinara i medija u Bosni i Hercegovini. Također, kroz publikaciju serije edukativnih poruka i njihovoj promociji želimo pomoći  razvijanju  znanja i vještina javnosti  iz domena medijske pismenosti. U konačnici, održaćemo i okrugli sto i kreirati zaključke kako bismo jačali komunikaciju između institucija , novinara, medijskih djelatnika i OCD-a (organizacija civilnog društva) koji se bave ovom problematikom  kao i jačanju njihove uloge u donošenju strategija za medijsku pismenost i razvoju edukacijske politike u Bosni i Hercegovini.

Naša ideja i projekat podržani  su kroz Program osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) - projekat  koji  provodi Centar za promociju civilnog društva (CPCD), zajedno sa Otvorenom mrežom a financira američka razvojna agencija-USAID.

Naši prvi sagovornik je  Senad Avdić,  nesumnjivo najbolji bh. novinar koji je prošle godine obilježio 40 godina staža . Avdić govori o svojim počecima kada je kao mladi novinar pisao tekstove, ali i distribuirao, dostavljao novine za koje je pisao:

- Mi smo na fakultetu imali, ne znam da li još uvijek ima na Fakultetu političkih nauka, odnosno odsjeku žurnalistika, obavezu praktične nastave. Pošto ja nisam bio ni za televiziju ni za radio zbog hiljadu razloga, odlučio sam da to obavim u sarajevskim Večernjim novinama. Tada sam bio u Sarajevskoj hronici. Bila je oštra konkurencija i bilo je puno zahtjevnije nego danas, nije se moglo baš sa ulice doći i objaviti tekst. Sjećam se ko mi je bio prvi urednik- Nihad Volić. Nažalost, on više nije živ, on je brat Jasminke Šipke. On je dosta strog urednik. Ja sam po Sarajevskoj hronici pratio neke koncerte, a on je predložio da, pošto se uglavnom bavim kulturom, napišem neki tekst da ne bi bio urednik kulture u toj rubrici. Tako sam se praktično upisao u novinarstvo prije 40 godina. Ono što je zanimljivo bilo u to doba je da sam ja u zadnjoj godini srednje škole i prvoj godini fakulteta bio kolporter, dijelio sam novine ujutro, Oslobođenje i Večernje novine. Dijelio sam po Švrakinom, Otoci, Aneksu. Moralo se dići oko 5, pola 6. Kasnije sam saznao da je i Miljenko Jergović to radio kad je bio u mojim godinama , ali on je radio u Centru gdje je bilo liftova. Ovo moje je sve bilo pješaka na četvrti, peti sprat. Tako da, ne znam da li se ikada, vjerovatno jeste, desilo da neko dijeli novine u kojima je njegov tekst. To se meni desilo nakon godinu dana, a to nisu znali ljudi u Večernjim novinama.

• Kako to danas izgleda?

- Mislim da danas svugdje to manje više isto izgleda jer imamo jednu inflaciju u novinarskom poslu i imamo osipanje kadrova. Ja sada kad gledam i poredim našu medijsku scenu sa srbijanskom ili hrvatskom koje su nam najbliže, tamo rat nije tako kadrovski opustošio medijsku scenu. Otišlo je nešto ljudi ali kada pogledate koji su bili novinari prije rata, to se otprilike zadržalo i danas. Nisu odlazili kao što su odlazili iz Sarajeva u Kanade, u Amerike, Australije i tako dalje. Mi smo bukvalno opustošeni. Mi imamo užasan problem sa obnavljanjem te, bukvalno biološke supstance. Jednostavno mi,kao i u mnogo čemu, nemamo tog kontinuiteta i to plaćamo od rata na ovamo velikom cijenom.

• Koja je to cijena?

- Prvo mislim da je užasno važno da u ovom poslu ne smatraš da si sve naučio i da si pokupio svo znanje svijeta. Zapravo, svaki dan se otvara pred tobom novi izazov, ne u ovom tehnološkom smislu novih komunikacija, nego se svijet oko nas mijenja, ne samo taj tehnološki nego i suštinski aspekt u političkom, komunikacijskom, duhovnom,moralnom i svakom drugom smislu. Jednostavno mislim da oni koji vole da im je lijepo, koji su konformisti, nije novinarstvo posao za takve. Ta vrsta novinarstva jednostavno ne privlači mlađe ljude. Meni je recimo jedna kolegica koja radi na fakultetu na predmetu žurnalistika  prije desetak godina rekla da kada traži da se njeni studenti izjasne gdje bi da rade praksu,  njih 70% kaže da  bi radili na Hayatu. To je za njih novinarstvo. Možda 5% bi u printanim medijima, jer se to čini kao neka  afirmacija.

VUČIJA BITKA

• U tvom smo stanu, upaljena je televizija, dva laptopa. Imamo cijelu bibiloteku i tri knjige pred nama, mobitel otvoren... jako mnogo knjiga u jednom stanu. Na koji način se novinar sa 40 godina staža danas može precizno i tačno informisati?

- Ja se trudim da zaista ne budem ono što se pogrdno govorilo za novinare, da su univerzalne neznalice. Naravno da ne možemo sve znati, ali ja se zaista trudim da u ovoj trci, koja je vučija bitka, gdje se svakodnevno javljaju novi mediji, pojavljuju novi medijski kanali, novi sadržaji, da se ne osjećam inferiorno, da jednostavno budem u toku, da mi ne promakne nešto važno. To jeste teško, i da imam nešto manje godina i bolje zdravlje bilo bi mi i dalje teško. Kažu da je novinar isto kao bicikl, čim staneš, padneš. Tako da moraš biti u toj nekoj vrsti kondicije, mentalne i fizičke, bez obzira što si afirmisan, uslovno rečeno doživio neka priznanja, jednostavno nema prostora da, što kažu, spavaš komforno. Barem u vrsti i načinu novinarstva kakvo ja mislim da je meni blisko- ne kažem da je ono univerzalno.

• Koliko kontakata imaš u svom mobitelu?

- Meni je važan kvalitet kontakata- da imaš 15,20 ljudi od kojih možeš čuti nešto pametno, nešto novo. Nisam opterećen tim da tipkam u prazno, rekreativno se tome posvećujem. Šta god me zanima, ono što ja ne znam, znam ko zna, tako da mogu brzinski reagovati i informirati se.

• Kada uporediš novinarstvo prije 40 godina i danas šta bi prvo primjetio?

- Prvo mislim da se možda idealizira i romantizira taj period. Ipak moramo znati da smo mi tih 30 godina živjeli u jednom političkom sistemu koji nije baš bio naklonjen i otvoren prema slobodnom novinarstvu. Te slobode su bile poprilično limitirane i za njih se moralo boriti i izboriti. Postojali su i urednici koji su bili društveno politički radnici. Postojali su direktori koji su odgovarali političkim komunističkim elitama. U tom socijalnom smislu novinari su bili privilegirani, ako su slušali, ako su bili na liniji, imali su putovanja, hodalo se. BiH je tada imala jaku privredu koju su pratili mediji. Dobijali su se kadrovski stanovi i moglo se lijepo živjeti od novinarstva. To je bio siguran posao u kojem mnogi novinari jednostavno nisu željeli ništa više istraživati. Ovo danas novinarstvo mislim da otvara više mogućnosti afirmacije individualnog, nemate više potrebu za bilo koji kolektiv, naravno ako niste u ovom nacionalističkom žrvnju da mu se dodvoravate. Mislim da pruža jako puno mogućnosti da se pojedinac koji istinski prihvata ovo kao svoj častan poziv, a za mene je ovo častan poziv, da se afirmiše. Naravno i sve ono što uz to ide, ozbiljnost, odgovornost...

• To je moralno zadovoljstvo, a džep i ekonomija?

- Mi smo, naravno, ovisni kao i svi o političkoj i ekonomskoj eliti ovdje. Ta elita je onakva kakva jeste, prilično primitivna, sebična, netolerantna na drugačije mišljenje i brine jedino o vlastitom džepu i profitu i mi smo tu kao neka vrsta nužnog zla, tako da kažem. Bez nas je teško, a sa nama, ako smo imalo kritični i mislimo glavom, još teže. To je nažalost vrlo teško očekivati da se može primijeniti.

• Magazin Slobodna Bosna, a i ti sam, ste sve vrijeme ganjajući pravdu naišli na mnogo prepreka, sudskih presuda. Da li si sračunao koliko je tebe do sada koštala ta želja za slobodnim novinarstvom?

- Ja mislim da je to bila jedna od prelomnih stvari zbog kojih je taj časopis nakon dvadeset godina prestao izlaziti. Mislim da se radilo o stotinama hiljada maraka koje smo platili. Uglavnom su tužitelji bili iz političke, ekonomske i pravosudne elite. Mi imamo jednu sraslost elite koja štiti i čuva jedna drugu. Tek sada imamo sa primjerom Tegeltije koji je brutalan i paradigmatičan na izvjestan način, vidimo na koji način je pravosuđe zapravo instrumentalizirano. To vidi šira javnost. Ja sam bio i osjetio to na vlastitoj koži, na koji se način pravosuđe preko medija dodvoravalo politici i uticajnim centrima moći. Ja recimo sada imam tužbu, prvostepenu presudu zapravo, gdje su ista ova ekipa, Tegeltija i dvije zamjenice, Misiraća i Jukićka, u prvostepenoj presudi  tužili mene i dobili 4 ili 5 hiljada KM. To je bilo prije godinu dana. Imate sutkinju kojoj su ovo troje poslodavci i ona bukvalno pred njima polaže ispit za svoje reimenovanje. Ja sam tu kao kolateralna žrtva, kao neki kurban. Mislim da se tek kasnije vidjelo u kojoj je mjeri ta struktura pri VTSV-u, ni ona prethodna se nije previše razlikovala,  kapilarno umrežena, korumpirana, u funkciji interesa političkih i drugih centara moći.

• Tebi je u nešto više od dvije godine u magazinu Start uspjelo da dobiješ tužbu jer si se usudio da ustvrdiš da su Stav i Faktor turski mediji na bosanskom jeziku.

- To je jedan od primjera koji pokazuju u kakvom apsurdnom kontekstu i prostoru mediji danas djeluju. Dakle, mi ne znamo, ili znamo, naslućujemo, ko stoji iza magazina Stav. Iako bi bilo zakonski da se to zna, ja nemam ništa protiv da ovdje ima svako svoje medije. Imamo Anadoliju za koju znamo da je turski, Al Jazeeru koji je katarski, N1 i tako... samo da mi znamo da igramo čistih računa. Čije interese štiti magazin Stav? I sad kad napišete ono što manje više zna cijeli grad i nikome to nije neka tajna, vlasnik anonimni ili neanonimni turčin vas tuži i sad, ono što je on trebao dokazivati prije nego što je to počeo raditi, porijeklo svog kapitala, moraćemo na sudu dokazivati mi. To je apsurdno, naša država nema svoje medije, ali zato neke druge države imaju svoje. Ima Rusija, Turska, Katar, Srbija, Hrvatska i tako dalje... samo BiH nema svoje medije.

• Kad mi novinari imamo toliko problema da u šumi medija pronađemo pravu istinu, šta da radi običan čitalac? Kako običan čovjek u BiH da pronađe tačnu informaciju?

- Vrlo teško. To je stvar neke vlastite vještine i dovitljivosti da se dočepaš kvalitetne i važne informacije. Šta ljude ovdje zanima, da li je to zaista ono što im se servira, mi to ne znamo. Čitalac je u šumi, u džungli informacija prisiljen da nađe onu koju vrijedi. Ne znam koliko se danas vjeruje medijima, ali mislim da ne stoje loše u onim nekim istraživanjima kome se vjeruje. Mediji tu bolje stoje od politike, novinari bolje stoje od ljekara, pravosuđa. Nije neka konkurencija. Mislim da to pokazuje da ipak u javnosti postoji neko poštovanje u medijima, mnogo veće nego prema nekim privilegovanijim.

KOME VJEROVATI

• Šta je ustvari medij? Šta je web portal? Kako razlikovati pravi od lažnog web portala?

- Ja moram priznati da se tu vrlo često osjećam bespomoćnim, iako bih kao neko ko radi u takvom mediju morao imati više informacija i biti iznad prosječnog čitaoca, vrlo često sam i ja tu zatečen. To je jednostavno stvar individualnog osjećaja za povjerenje, individualnog pojedinačnog osjećaja za istinu, lične obavještenosti, kulture i mislim da tu nema jedinstvenog recepta. Ljudi sada misle da se tu daju  neka paušalna mišljenja da će portali pregaziti medije, da je ova četvrta informatička generacija smrt pravom novinarstvu. Mislim da nije, mislim da je uvijek u istoriji postojala takva vrsta straha, u zadnjih 100 godina se vjerovalo da će televizija pregaziti radio, da je televizija smrt kinematografije i filma, da će video uništiti kino. Nije baš tako. Ni portali nisu uništili printano novinarstvo. Nama treba malo vremena, mi živimo u jednom burnom i uzbudljivom vremenu i treba nam da se zaustavimo i vidimo na koji način će se sve ovo skupa završiti.

• Kako vratiti dignitet profesiji, bez da budemo zadovoljni time što smo možda cjenjeniji od tužilaštva, politike....

Samo poštovati elementarne, ne samo profesionalne, nego i moralne uzuse. Mislim da se vrlo rijetko ovdje govori u kategorijama etike i morala, a novinarstvo je između ostalog i moralni čin. Nema drugog recepta nego toga, poštovati čitaoce, sebe kao novinara, sugovornike i poštovati ono što je najsvetije u ovom poslu, a to je činjenica i to je istina. Nema drugog recepta.

• Ti si jedna od očiglednih žrtava zakona o zaštiti od klevete. Šta misliš o tom zakonu?

- To je jedan u nizu zakona koji su nama nametnuli stranci vjerujući da prave neko idealno društvo. Međutim, čak ni ti stranci nisu imali u svemu tome ni čiste namjere niti su dovoljno to sve precizirali. Nakon što je par desetina godina kleveta bila smještena u krivičnu odgovornost pa se moglo ići u zatvor ako nekog oklevetaš, sada se smatralo da dekriminaliziranje klevete i prebacivanje u građansko da će novinari biti zaštićeni. Naravno da je podcijenjena dovitljivost naših vlastodržaca da iz najveće nevolje izvuku svoju korist. Onda je krenula ta histerija sa tužbama. Mi nismo imali ni profesionalno, ni moralno kapacitirano pravosuđe, koje je bilo neovisno i depolitizirano, nego su oni praktično servis vladajućih elita.

• Slobodna Bosna i drugi mediji se bez bilo kakvih sila i prisila, fizičkog kontakta, mogu uništiti. Veliki broj tužbi i smanjenje marketinškog kolača i tačka.

- U toj kombinaciji da, to je gotovo. Imate najsvježiji primjer. Nama nije najsvježiji jer traje već deset godina. Pisali smo o Lagumdžiji i Damiru Hadžiću da su reketarili privrednike. Nas je za klevetu osudila žena, sutkinja, Lejla Fazlagić, koja će sada, osam godina nakon toga, pobjeći iz zemlje pod teškim optužbama da je oštetila državu, budžet za milione, da je uzimala stanove itd. Takva jedna osoba, a nije jedina, je arbitrirala o našoj kleveti i presudom od 10 000 KM praktično mogla ugasiti novinu. Dakle jedna amoralna, kriminalizirana osoba koja je nekim folovima i zvrčkama došla u poziciju da o tome odlučuje, mogla je uništiti vlast kao što je uništila desetine familija kojima je bukvalno otela, pokrala stanove u Sarajevu. A nije jedna i neće biti posljednja.

• Savjet ili preporuka mladim novinarima?

- Mislim da nije tako loša stvar. Mi sada imamo nekoliko važnih informativnih punktova, što portala, što centara za istraživačko novinarstvo, što nekih televizija koje ipak drže dignitet i profesionalni kvalitet novinarstva. Vi kada pogledate danas N1, standarde koje su oni uveli, mislim da to nije daleko ispod TVSA prije rata. Strani su vlasnici, nove su tehnologije. I kada hvalite TVSA kao neki romantičarski uzor, hajmo pošteno, tamo su radili ljudi koji su 92. godine pokazali šta su. Ne treba tu idealizirati. Tu je i u profesionalnom, i u ljudskom i u moralnom smislu bilo jako upitno. Danas kada pogledate čak i tu Al Jazeeru, oni su postavili neke standarde ispod kojih ne idu. Pogledajte CIN, tu imate tekstove kakve prije rata niko nije objavljivao niti je bilo moguće da se bavite time. Neki mali pokušaj tada je bio da se istraži Neum i vile. Novinari su krv propišali da to dobiju, i sve dok nije došli do demokratizacije društva i pada te vlasti nisi mogao objavljivati takvu vrstu tekstova. Ili ovo što radi Žurnal, Avdo Avdić i kolege iz Žurnala, zaista je to i u regionalnom i u Evropskom smislu sami špic, sami vrh istraživačkog novinarstva. Već sam pobrojao  dosta tih medija. Mi imamo problem sa tim printanim, što je meni jako bolno. Scena printanih medija je jako slaba, recimo Oslobođenje koje bi moralo biti bolje, držati do svoje tradicije, a vrlo često pada. Avaz koji je u funkciji politike jednog čovjeka, ali nije baš u toj mjeri u svim elementima odron u novinarstvu. Tako da ne znam, u poređenju sa nekim drugim djelatnostima, kulturnom produkcijom, filmskom produkcijom, muzičkom produkcijom, imamo jedno novinarstvo za koje nemamo razloga biti nezadovoljni. Naravno, sve to može biti i na puno većem nivou, ali govorim da smo mi kadrovski, kao i u svemu drugome, užasno osakaćeni u zadnjih 25 godina.

• Lažne vijesti, divlji portali i zloupotreba u političke svrhe?

- Ja ne znam tačno mehanizme kojim se može boriti protiv toga. Postoje ta regulatorna tijela, međutim ti ljudi su jednostavno brži, dovitljiviji, bezobrazniji od zakona. To je vazda bilo tako. Meni su jednom u ratu jedan visoki policajac i „visoki“ kriminalac kada sam ih pitao kako se paze, odgovorili da „on ne bi bio nikakav kriminalac da mu zafrkani policajac nije postavio tako velike standarde“. Tako i ovdje ti lažni portali. Ja to više ne mogu da upratim, valjda postoje neka tijela koja to mogu sankcionirati, unutar policije, unutar RAK-a i ne znam više koje institucije, ali to je dio naše društvene i medijske scene koja je neuređena i zakonski uprljana i jednostavno najveća istina i fraza je da novinarstvo ne može biti puno bolje od svega drugog, i društva i politike i konteksta i ambijenta.

• Mi bismo mogli vratiti dignitet novinarskoj profesiji kada vratimo dignitet sami svojoj državi i sebi?

- Otprilike je tako. Ponovo se vraćam na Žurnal, sa ovim tragičnim, brutalnim i divljačkim napadom na kolegu Adija Kebu od strane jednog biznismena, političara, šta li je već. Reakcija koja je uslijedila od prvog čovjeka SDA je užasna. On kaže da je napadnuta kamera a ne novinar, to je poruka svakom divljaku da je počela sezona lova na novinare i na medije i da može raditi šta hoće. Ako mu takvu poruku šalje čovjek koji  je do jučer bio predsjednik države i koji vlada trećinom, četvrtinom ove države, onda ne preostaje ništa drugo nego da se samoorganizujemo. Ništa drugo.