Život / Profesija novinar/novinarka

Uz 23. jubilej Starta  pristigle su brojne čestitke kolega sa svih strana regije. Obilježili smo ga novim izdanjem 560 brojem. Razloga za slavlje, zbog situacije u našoj zemlji, i nema mnogo. Zato se naša redakcija u ovom broju nije okitila veselim temama već vrlo ozbiljnim istraživanjima,analizama, razgovorima... Potražite ga na kioscima:

Ipak, da malo razveselimo naše čitatelje u ovim turobnim danima, podsjetićemo na zanimljivu prošlogodišnju čestitku  dugogodišnjeg bh. novinara Pavla Pavlovića upućenu našoj redakciji:

" Još se sjećam tih pogleda kada sam početkom sedamdesetih upao u redakciju sarajevskih Večernjih novina. Sa dugom, crnom kosom, sa tankim brkovima istog kolora. Na meni samtani, tamni maksi kaput, što se vukao gotovo po podu i sjajni klobuci od teških bruks cipela. Bio sam pravi prototip onoga kako jedan Titov omladinac ne smije da izgleda, posebno još ako želi da postane novinar. Srećom, nisam potpao pod komandu staljinovski oštrog urednika Sabe Selimića. Dakle, mogao sam se provlačiti sa dugom kosom i bez obavezne kravate. Samo mi se poslije toga trebalo navići na iznenađene, ispitivačke izraze lica onih što su pristali razgovarati sa reporterom sumnjivog izgleda.

Na taj period mladog žurnalističkog početka sam zaboravio sve dok jednog dana 1985. godine, u redakciji tabloida „As“, nisam ugledao neznanca što se, činilo mi se, ušuljao u skučeni, zadimljeni prostor, ispunjen rojem zvukova užurbanog  tipkanja po mašinama i višeglasnog telefoniranja. U prvi mah sam se i uplašio, jer pomislio sam, evo ga još jedan što će nekom od nas prijetiti, pitajući se kako je uspio proći pored strogih portira.

Dugokosi, koji je špijunski vješto uletio u novinarsko grotlo, vratio me u dane kada sam i ja tako banuo u profesiju koja me ne popušta, evo, šestu deceniju. Sa napetom znatiželjom pratio sam gdje će se neznanac zaustaviti. I kao da se ukopao pred stolom kolege Ismeta Kalkana, koji je u tom trenu skočio i maltene zagrlio N. N. osobu.

Sutradan sam od Kalkana doznao da je dugokosi imenom i prezimenom Dario Novalić i da je još jedan od mladića koji pokušava krenuti stazama sedme sile. E, moj momak, pomislio sam, i ne znaš šta te čeka.

I sada, kada ovo pišem za 550. broj revije Start, sa crvenilom u licu priznajem koliko sam griješio. Dugokosi iz zadimljenih prostora davnog ugaslog prvog YU tabloida ostvario je u tom služenju sedmoj sili ono što nijedan novinar Bosne i Hercegovine nije. Potpuno sam, bez zakulisanih političkih i nacionalističkih sponzora, kakvi se prepliću danas u medijima jedne i jedine, uspio je 550 puta pobijediti samog sebe i paklene zakone tržišta tiskanih medija. Koji iz dana u dan sudbonosno ustupaju mjesto digitalnim prozorima nove generacije čitalaca. U takvim vremenima nestvarno je biti jedina štampana revija sa doživljenih 22 godine. Zamislite samo koliko je to dugi niz kada se 550 primjeraka Starta poreda i kada pojmite da je sve to uspio  dugokosi iz „Asa“ što se usudio da ima svoje visoko kolorno, sjajno glasilo. Kada se birvaktile odlučio na start svog životnog izazova, činio mi se kraljem utopista. Da će sve ovo trajati kao balon od sapunice.

Ali kada malo prelistam po svom sve slabijem hard disku memorije onda se s osmijehom sjećam trenutaka koji su nagovještavali da Bosna i Hercegovina dobija još jednog pravog novinara, kojem će čitalac biti na prvom mjestu. Osjetili su to i u ondašnjem „Asu“ i prvi uradak Daria Novalića, pod uredničkim nadgledanjima Ismeta Kalkana, nakon sedam dana sve bržeg kucanja po nekoj od „biserica“, zaslužio je mjesto na prvoj stranici. Tabloid koji se štampao u nevjerovatnih 400 i nešto hiljada primjeraka javljao je da je Neda Ukraden tajno snimala novinara koji je sa njom razgovarao. Naravno, bio je to Dario Novalić. Kao, sumnjala je šta će mršavi, dugokosi početnik o njoj napisati, pa ako šta „ofali“, ima ona sve na magnetofonskoj traci.

Poslije „Asa“ Dario gostuje sve češće po drugim novinama i revijama prijeratne Bosne i Hercegovine. Nezaboravan je bio njegov feljton iz komune za liječenje ovisnika u Splitu, u vremenu kada se o narkomaniji stidljivo šaptalo. Proveo je tada reporter Novalić gotovo mjesec dana u Komuni Sveti Bare, prikupljajući materijal za feljton o bolesti o kojoj se, zahvaljujući i Dariju, počelo sve glasnije pričati. Takav način rada novinara na terenu bio je do tada nepoznat u žurnalizmu naših prostora. Izvještač obično proleti kroz mjesta koja obrađuje, a ne da se tako dugo zadržava. Čak 30 dana!

Od tog pisanja u nastavcima, što nije bilo svojstveno mladim novinarima, treba iz tih presudnih godina u nedavnoj prošlosti naše države izdvojiti i feljton o pripremama izgradnje prihvatnih centara u Austriji za ljude koji će bježati iz Jugoslavije kada započne rat. Pokušavao je tada Novalić da najslikovitije predstavi šta nam se spremalo, o čemu su bolje bili obaviješteni u susjednim inostranim zemljama nego u samoj Jugoslaviji, posebno u BiH…

Mogao bih još koliko hoćete o Dariu Novaliću i njegovom značaju za novinarsku povijest ovih prostora. Jer, dokazivao se u proteklim decenijama u svim vrstama žurnalističkog predstavljanja. Ipak, vrhunac svega je ovih 550 brojeva Starta. Revije koja ima simboličan naslov. Svaki novi broj je, ustvari, novi start, nova trka u kojoj se mora pobijediti, a za to treba imati snage i, naravno, čitalaca.

…Dugo smo prije kojeg ljeta razgovarali o jedinstvenom dugom novinarskom testiranju samog sebe. Kako to sa nesmanjenim žarom čini čovjek koji je davno prestao biti onaj dugokosi mršavko što me uplašio u davnom „Asu“. Dario Novalić činio mi se kao mural što je u sarajevskoj Radićevoj ulici nastajao iznad naših glava. Baš kao i legendarni Davorin Popović Pimpek naše mladosti, Dario  postaje sve bolji što je stariji."