[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/07\/09\/kupi-nas-ali.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/07\/09\/100x73\/kupi-nas-ali.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/07\/09\/kupi-nas-ali.jpg","size":"281.31","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Provje(t)reno / Komentari

Senad Avdić: Vela i Sula brane Sarajevo

Piše: SENAD AVDIĆ

Nedavno iživljavanje goloruke Dodikove policijske nejači u Banja Luci nad brojnijim i opremljenijim Brunom Batinićem, 67-godišnjim penzionerom iz Švedske moguće je tretirati i u ključu napada na povratnike. Koliko smo uspjeli doznati , Batinić i njegova supruga, rođena u ovom gradu, boravili su u Banja Luci turistički, mada ne bi trebalo odbaciti mogućnost da su tu namjeravali provesti penzionerske dane, ostatak života. Živjeti sa švedskom mirovinom u Bosni i Hercegovini neuporedivo je komotnije i bezbrižnije nego sa švedskom penzijom živjeti u Švedskoj, ili bilo kojoj drugoj evropskoj državi.

Tek sam nedavno, dakle prilično kasno, upoznao  do tada maglovitim, činilo mi se marginalnim fenomenom povratka starijih (ne nužno i iznemoglih) osoba na svoja vjekovna ognjišta u Sarajevu, a vjerovatno i druge gradove i mjesta u Bosni i Hercegovini. Čuo sam i kako je jedna poduzetna gospođa koja vodi  velike poslove u Evropi kupila u okolini Sarajeva ogromnu parcelu, desetine dunuma zemlje gdje namjerava podići veliki, raskošni, luksuzni  starački dom koji bi bio posljednje utočiše bosanskohercegovačkih đuturuma, penzionera iz zapadnog svijeta. Ima ona obećanja iz mirovinsko-penzionih fondova niza bogatih, socijalno uređenih zemalja da će participirati u izgradnji i opremanju tog objekta, jer oni vide svoju računicu:  mnogostruko im je jeftinije plaćati njihov smještaj u Sarajevu, nego u vlastitim penzionersko-zdravstvenim smještajnim kapacitetima.

MLADI ODLAZE, ALI SE PENZIONERI VRAĆAJU

Ta tema  zavrjeđuje jedan zaseban, opširan i zaokružen tekst. Pričao mi je jedan policijski operativac koji je prije 7-8 godina vodio akciju potrage za odbjeglim kamatarom Muhamedom Ali Gašijem kojeg su locirali na temelju njegovih telefonskih poziva (uglavnom medijima) u jednoj zgradi na Ciglanama, da su tokom potrage provalili u desetine stanova u kojima niko nije živio, "gajbi" koje čekaju svoje vlasnike-da se nakon penzinisanja vrate da "ostare zajedno" u Sarajevu.

"Pravi je rahatluk živjeti u Sarajevu sa penzijom stečenom u Italiji", otkriva mi nedavno Z., dobrodržeći i odličnostojeći penzioner, koji se nakon 25 godina rada (kao vozač) u Italiji vratio na svoj sarajevski kućni prag. Iz Italije mjesečno dobija hiljadu eura penzije. Troši je šakom i kapom sa preostalom starom rajom u Sarajevu, pa je opet ne može do kraja skršiti ovdje, nego se preko zime  "skromno penzionerski" spusti u Dalmaciju. "Penzioneri na more idu zimi", pade mi na pamet naslov prve pjesme Zabranjenog pušenja" od prije skoro 30 godina. Tada još nije bio izmišljen new primitvs (njegovi utemeljitelji Elvis J. Kurtovich i Sejo Sekson su u to doba bili na kaljenju u JNA), "Pušenje" se predstavljalo kao Pseudo Blues Band(PBB). "Kad si penzioner onda čitaš novine/kad si penzioner onda igraš domovine/kad si penzioner konačno si sam" bili su stihovi pjesme koja je užasno nervirala muzičke urednike na Radio Sarajevu i koju je jedino, na vlastitu odgovornost "vrtio" Boro Kontić u subotnjem "PRIMUS-" godinu-dvije prije nego što će u toj emisiiji nahrupiti ekipa iz "Top liste nadrealista". Sjećam se da sam  godinama sa Neletom Jankovićem  i Zenitom Đozićem išao na "informativni razgovor" kod muzičkog urednika Radio Sarajeva (čak mu i ime pamtim-Aleksandar Šotrić);  on je objašnjavao zašto je muzika "Pušenja" štetna po socijalističku omladinu, a mi da se ta muzika uklapa u "sve što vole mladi". 

ZA KOGA SU KRV LILI ŠEHIDI SA POLJINA

Nisam pomenutog talijanskog penzionera i Sarajliju Z-a prije rata poznavao, ali jesam, izviđenja, ne u bolnicama, nego u kafanama, ovlašno znao doktora N. koji se nedavno, nakon penzioniranja, iz jedne skandinavske zemlje  vratio na Grbavicu. "Malo budem gore, a mnogo više vremena provodim ovdje, ja sam ni na nebu ni na zemlji", odgovara kad ga pitam je li se vratio zaposve. Doktor se odmah na početku rata uključio u oružanu odbranu Sarajeva, bilo mu, kaže, nedolično i nedovoljno patriotski da sjedi u bolnici, broji mrtve i krpi ranjenike. Ima u nogama gotova sva ratišta, Jevrejsko groblje, Dobrinju, Pofaliće. Zadnja bitka u Sarajevu, prije nego što će se dobrovoljno prijaviti za odlazak u opkoljeno Goražde bila je deblokada Sarajeva, odnosno njen tragično- amaterski pokušaj,  8.juna 1992. Skoro u isti dan ove  2019.godine doktor N. se sjeća  "Bio sam u poljskom sanitetu smještenom negdje ispod Poljina tokom trajanja tog neosmišljenog, imrpovizatorskog pokušaja deblokade". Kaže da mu je to iskustvo  iz temelja promijenilo život. Nepogrešivo pamti i živo prepričava svaki detalj tog pokolja od početnog, poletnog entuzijazma i odlaska u smrt loše opremljenih i još gore pripremljenih mladića u pogibeljni proboj, pa do tragičnog epiloga tog besprimjernog  kolektivnog samoubojsva. "Bio je sa mnom u sanitetu na prijemu ranjenika još jedan doktor, bliski rođak kardinala Vinka Puljića, izbrojali smo i zbrinuli 485 teško i nešto lakše ranjenih vojnika. Ne znam koliko je bilo mrtvih, oni su odvoženi u mrtvačnicu, ali nije bilo mnogo manje.. ", govori Doktor kao da je kroz taj džehenemski pakao prošao toga dana u kome smo sjedili na Skenderiji, a ne prije skoro trideset godina. Sjećam se i ja ponečega iz tog pokolja nakon kojeg su nada, optimizam i vjera u neokrnjenu slobodu napustili Sarajevo. "Vojnici su poljem prošli, on se nije vratio", pjeva "Zabranjeno Pušenje" u neizdrživo potresnoj "Lijepoj Almi". Pamtim iznad svega ljudsku besćutnost i državničku ništavnost Alije Izetbegovića koji je nakon toga masakra u kojem su saučestvovali njegovi "narodni komandanti" kazao: "Nije tačno da je naša Armija jednonacionalna, čitam jutros smrtovnice, poginuo je jučer i NEKI PEDŽA..(Verzal je moj, a DŽ (umjesto Đ)  je uobičajena greška priučenih urbanih muslimana intelektualaca kojima to izgleda "otmjenije"). Izetbegovićev PEDŽA, jedan od onih koji je "poljem prošao, pa se nije vratio", imao je i prezime, Predrag Stijačić, ali zašto bi se predsjednik morao baviti tim statističko-zagrobnim sitnicama. Izetbegović je godinu i po dana ranije na mitingu SDA u Novom Pazaru samouvjereno poručio onim koji prijete našem narodu, da su im prijetnje uzaludne. "Neka upamte, naš narod jednom živi, a dva puta umire". Ne znam je li se to odnosilo i na "NEKOG PEDŽU", jedva 20-godišnjaku.        

"A znate li šta mi je najteže danas kad prođem tim brdovitim dijelovima Sarajeva?", pita nas  doktor N. i spika odgovara: "To što nema nikakvog spomen obilježja toj izginuloj mladosti, sve su pokrile viletine i kućerine. Tamo gdje je bio smješten moj sanitet, sada je izgrađano neko arapsko naselje, "Al Shidi, kako li već".

Bilo je ovakvih i sličnih tragičnih događaja, voluntarističkih vojnih avantura, loše pripremljenih i još gore izvedenih "oslobodilačkih operacija" tokom svih godina rata u Bosni i Hercegovini. Nikada nisu sankcionirani njihovi planeri, komandanti, oni koji su ih odobravali. Pred sudom BiH se, primjerice, sudi generalu Armije BiH Ramizu Drekoviću zbog bombardovanja Kalinovika(!?) u ljeto 1995. Ali, pravo je pitanje kako je Drekoviću uopće bilo dozvoljeno da ikad ičim  komanduje, nakon tragedije epskih razmjera u jesen 1994.godine kada je kao komandan 4. Korpusa u smrt gurnuo blizu stotinu vojnika , šaljući ih u oslobađanje Nevesinja(!!?)

Trideset mladića, vojnika Armije BiH  sa Baščaršije je 30.maja 1993. godine poginulo na Trebeviću. Nedavno, na obilježavanju godišnjice tog masakra neko od oficijelnih prigodničarskih govornika kazao je kako su oni život herojski položili "braneći Sarajevo u akciji ofanzivnog tipa". Prevedeno na normalan jezik,  isksapljeni su u pokušaju da zauzmu nekoliko neprijateljskih rovova  problematičnog taktičkog značaja. 

ŠTA DJECA ZNAJU O KUPLERAJU

Često u posljednjih godinu-dvije pobjegnem iz grada na Trebević i još uvijek nisam uspio razabrati koje je federalni a koji dio te planine u sastavu RS. Prije nekoliko godina mi je jedan bošnjački biznismen upućen u tu problematiku rekao da je kultni, samozatajni Šeik Muhamed, nezasiti investitor iz neke arapske zemlje,  kupio 60-70 dunuma zemlje na kojem će graditi zabavni park sa roller coasterom i drugim razbribrigama. Valjda je taj dječiji planinski džennet na zemlji obuhvatio i one rovove, linije razdvajanja na kojima se ginulo za slobodu nijemo, i sa jedne i sa druge strane. Govorim to nedavno, sa mješavinom tuge, ljutnje i bijesa karakterističnim za nemoćne i prevarene, prijatelju dok sjedimo u bašti neke trebevićke kafane. On me zaskoči sa neuporedivo opširnijim i poraznijim dokazima o dubini naše propasti. Neki bogati tip kojeg on poznaje ima veliku, opremljenu kuću negdje prema Ilidži, pa je, kao i mnogi drugi bogati bosanski tipovi sa raskošnim kućama, izdaje arapskim turistima. Zadnji put su u njegovoj kući odsjela  trojica bogatih Kuvajćana, otac i dva nasljednika. Tročlanu mušku familiju deset dana boravka ovdje košta desetak hiljada maraka. Toliko daju agenciji koju vodi izvjesni poduzetnik-vehabija koji im osigurava pored smještaja (300 KM dnevno) renta-car auta, izlete, ručkove i po jednu ženu za svakoga. U razuđeni i uhodani  lanac  biznisa je uključen i lokalni hodža specijaliziran za tu vrstu djelatnosti: on Arape uvodi u tzv mut*a brak sa lokalnim djevojkama koji traje onoliko koliko dragi gosti borave u BiH. Prije polaska isti ih hodža razvede, razbrači i "doviđenja Marijana, doviđenja Sandokan", bez pisma, bez razglednice među bračnim partnerima. Oko (ne)priznavanja, (ne) regularnosti  mut*a braka u islamskoj teoriji ne postoji jedinstveno mišljenje. Neki ga učenjaci  nazivaju "brakom prijatelja", neki drugi eksperti  ga tretiraju kao "olakšani brak",  ali ako se mene amatera i kjafira pita, u ovom našem slučaju riječ  je o nekoj vrsti šerijatske prostitucije, ili halal-kurvaluka.

Dok smo se, prijatelj i ja autom  vraćali sa Trebevića  u grad strmim, uskim ulicama, u sjećanje mi se vrnu razgovor sa Dinom Merlinom  od prije skoro 20-ak godina, na nekom prijemu. Žalio se Dino, a tek su dvije-tri godine od rata prošle, kako mu se sve teže nakaniti i da se iz mira svog čaršijskog dvorišta spusti u grad, tvrdio da u posljeratnom Sarajevu ima nešto kvarno, teško i odbojno. Povjerio se kako je napisao pjesmu sa tom temom i emocijom i da će staviti je na naredni svoj album. Pjesma se zvala, otpilike, ne sjećam se baš svih detalja, "Majko, ovo nije moj grad", odrecitovao je nekoliko stihova iz nje  u kojima opisuje tjeskobu i zazor pred novim licem Sarajeva,  njegovih  ulica, mahala, ljudi...Pjesme nije bilo na njegovom narednom albumu (onom kojeg je obilježila pjesma "Godinama"), a prestao sam odavno pratiti njegovo stvaralaštvo, tako da ne znam je li je turio na neki kasniji "projekat".

Za razliku o Dine Merlina, karijeru i opus "Zabranjenog pušenja" nikad nisam prekidao pratiti, još od prve svirke u zagušljivom podrumu tapaciranom školjkama od jaja("Zaborav" su ga zvali članovi grupe) u ulici Fuada Midžića na Koševu. Vjerovatno sam bio na više koncerata "Pušenja" od svih njegovih aktuelnih članova sa izuzetkom lidera grupe- Sule! Već-mjesecima sam se nagonio, hoću-neću, danas ću sutra ću, da napišem neku crticu u povodu izlaska njihovog zadnjeg albuma "Strah i nevjerica". A onda je stigla "šok i nevjerica" sa YouTuba, spot za pjesmu "Kupi nas, Ali", nakon kojeg bi i kamen proplakao, Arap u Sahari se skočanjio od hladnoće,  svako onaj ko do pisanja i javne riječi drži, a pogotovo od nje živi, osjetio  je obavezu da se "oglasi", "nadoveže se".  "Ali sluša sav u čudu što ljepotu, taj rahatluk/pometosmo haubicom, ibretio se dunjaluk", kaže na početku pjesma, a vama se vraćaju slike zapaljenog Marijin dvora, "aleje snajpera" i potoka  krvi na ledinama Poljina koje je privatizirao izvjesni  Al(i)Shidi, ili trebevićkih i igmanskih rovova na kojima niču zračne oaze i ograđeni, zamandaljeni dvorci. "A što ne bi mali Ali bio nafakali/Daleko od kuće Ali, za kusur mu zemlju dali...Mi ćemo na sjever i vratit se k'o mermer/Daj šta daš, šta ćemo ti, jebo nas", urliče bijesno, euforično, ali prkosno  u spotu fenomenalna pjevačica Sassja dok joj investotor Ali nudi vreću petro- dolara ("jedna vreću za moju Sassju", vjerovatno govori posilnima) za iskreni, brzinski, kratkoročni,  mut"a brak. Tekst za pjesmu "Kupi nas, Ali" napisao je književnik Nenad Veličković

VELA I SULA BRANE SARAJEVO

Ne mogu se sjetiti da li su Veličković i Davor Sučić ranije surađivali, osim u pjesmi "Nema više". ( Dino Merlin je uglazbio njegovu pjesmu "Burek", što nije prvi put da surađuje sa nekim od Veličkovića). Riječ je o autorima bliskog senzibiliteta, inteligencije i nadahnuća. I njihov angažman dolazi iz identične potrebe da se stvari promijene, poboljšaju, normaliziraju. Srodnog su intelektualnog poštenja i ljudske etike. Iako je negdje nakon "Bureka" Veličković rekao da se loše snalazi u ovakvim poslovima jer se "muzika teksta i muzika muzike potire", mislim da se u "Aliju" to nije desilo, jer u pjesmi odzvanja polifonija,  više različitih "muzika". Rezultat njihove suradnje u ovoj pjesmi može se  mirne duše uporediti sa najuspješnijim "sinergijama" Duška Trifunovića i Gorana Bregovića, u muzici, ili Sidrana i Kusturice na filmu.

"Kupi nas Ali" je sočna, i gorka patriotska pjesma, ona govori i o prokletstvu izdajica svoje domovine. Ona se svim dopuštenim pjesničkim, muzičkim i stilskim sredstvima obračunava sa licemjerjem i sličnim drušveno-moralnim anom-alijama. "Nemoj pričat nikom da se ne vidi", zapovijeda u pjesmi Sassja, čime se ogoljava paroksistička bit ovdašnjeg mentaliteta, kvarnog, zatvorenog, ili možda ubijenog u pojam. Nenad Veličković je bio borac Armije BiH,  sjedio u rovu i četiri godine slušao domoljublje u ilahijskim  obradama ("Udarit će na šehide što krv će liti za brda ova") Džemaludina Latića smještenog i ušuškanog kod nekog hadžije Alija u Magrebu ili njegovog muslimanskog brata u Turskoj. Krugovi oko Latića, novinski, pjesnički, politički...odavno su Nenada Veličković prepoznali kao bezobraznog izdajicu, ciničnog petokolonaša, nezahvalnog urbanog četnika. Šta o svom i tuđem patrotizmu misli, Veličković je  često pisao, govorio i pjevao. Možda je to najbolje, najpreciznije okupljeno u pjesmi "Patriotska". Njome i završavam ovaj čas povijesti.    

  PATRIOTSKA 

Dole domovina

koja leprša samo na jarbolu

Olimpijade i Eurosonga

Dole domovina

koju vode

profesionalni domoljubi

Dole domovina 

koja regrutuje 

djecu u domoljubne škole

Dole domovina

čija se svijetla domoljubna budućnost

spotakla o mračnoj domoljubnoj prošlosti

Dole bezuba domovina

širokog razvučenog osmijeha

preko proste domoljubne duše

Dole domovina

koju domoljubno voli 

još samo njena bijeda

(Nenad Veličković)    

 

(Foto: print screen)

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!