Kolumne

Bio je dobar čovjek i veliki doktor Abdulah Konjicija, još jednom sam se uvjerio, ali - kasno. Bilo je dobro i vrijeme u kojem je živio i liječio: u njegovo vrijeme ljekari su tjerali ljude čim bi uočili neku zdravstvenu falinku kod njih da se pregledaju i liječe, danas ih tjeraju od sebe i puštaju da skapaju u krugu familije     

Piše: Senad Avdić(magazin Start BiH)

Tragedija doktora Šefika Pašagića, bolna smrt praćena ravnodušnošću i ponižavanjima, i višednevna kalvarija kroz koju je teško bolestan - obolio od koronvirusa - prije toga prošao, uznemirila me dodatno jer sam mogao, ili mi se samo tako čini, prepoznati i idenificirati se sa nekim od njegovih reakcija, postupaka... tokom dana bolesti i samrtničkog hropca. Ili mi se samo čini da mi je ta situacija bliska i razumljiva. Moguće da sam samo uobrazio da razumijem šta se u doktorovoj glavi dešavalo dok je zvao kolege, prijatelje, sve kojih se mogao sjetiti i za koje je vjerovao da mu mogu pomoći, dati mu koristan savjet, sugerirati mu šta da radi i kakve mjere da poduzima.

Kao iskusan plućni bolesnik, prekaljeni HOP-ovac (tako si šifrirano međusobno tepamo mi pripadnici zajednice sa dijagnosticiranom hroničnom opstrukcijom pluća) odranije poznat pulmolozima, ali i radnicima Hitne pomoći, mislim da sam relativno disciplinirano i odgovorno nekoliko godina izbjegavao sve prilike, socijalne i medicinske da "pokupim" kakvu "baju", bakteriju ili virus, koji bi mi, kako mi je pulmološka struka rekla, sasvim sigurno "dohakali". "Na koji ti fol uopće dišeš?", pitao me početkom februara kroz smijeh, kojim je bezuspješno prikrio ozbiljnost "faktičnog stanja", doktor Nehru Mačkić gledajući taze urađeni snimak pluća. Predložio mi ovaj vrsni internista da se vakcinišem čim stignem. "Grad je prepun zaraženih, gripoznih, ljudi sa virozama, ništa ne bi valjalo da fasuješ kakvu zarazu", sugerirao mi je dr. Nehru i rekao da mu se javim za koji mjesec, da on samog sebe vakciniše, pa ćemo to zajednički obaviti. "Ti si rizična grupa i sve je za tebe opasno, čak i najmanja prehlada, a kamo li gripa". Ponovio mi je riječi kojima me već tri godine na kontrolama u disciplinu utjeruje moja "stalna i opunomoćena", brižna doktorica - pulmolog iz Opće bolnice, S. H.

Tih su dana, krajem januara i početkom februara, stizale prve vijesti o misterioznoj zaraznoj bolesti koja je paralizirala Kinu, zatvorila višemilionski grad Wuhan, raširila se među hiljadama njegovih stanovnika. Nisam stekao dojam, niti je iko pozvaniji od mene najavljivao da je taj belaj ovdje ozbiljnije  tretiran. Da bi se koronavirus na neki, barem posredan način, mogao ticati i nas ovdašnjih, to mi je pomogao da osvijestim prijatelj Nedim Sarač, koji već godinama sa familijom živi na Filipinima. Umrla mu je majka (i ta divna gospođa je bila pripadnica nikotinsko-HOP-ovskog bratstva), ostao je nekoliko nedjelja u Sarajevu da poobavlja dženazu i sve mučne, a neizbježne birokratsko-imovinske poslove povezane sa tim. Pred povratak u Manilu govori mi da se panika zbog epidemije u Kini prelijeva na susjedne i bliske zemlje, da se Hong-Kong uskoro zatvara, da njegovi poznanici iz tih krajeva šalju djecu da nastave školovanje u Sarajevu, da se i u njegovoj porodici pripremaju za život u vanrednim uvjetima, štekaju se zalihe hrane, sin Mirza se priprema za prekid nastave. Mislim da je iz Sarajeva za Manilu odletio posljednjim avionom kojim se moglo otputovati. On mi je približio, učinio realnom i dohvatljivom opasnost od zaraze koja je prijetila s istoka planete. Sve do tada činila mi se efektna i, što je još neodgovornije - tačna, pošalica koja je kolala po društevnim mrežama da je na svu sreću novi "virus iz Kine, dakle nije original, garant".

                                                 XXX

U noći sa 29. februara (petak) na 1. mart (subota) gledao sam utakmicu NBA lige "Houston Rockets" - "Boston Celtics". Jako mi je bilo zanimljivo posljednjih nedjelja gledati Jasona Tatuma, igrača "Bostona" koji se na nevjerovatan način za kratko vrijeme od solidnog, "tipično klupskog igrača" preobratio u jednog od vodećih košarkaša lige. Povreda nezasitog Kyrie Irvinga mu je u tome pomogla. Gledao sam Tatuma u studentskoj ligi i podsjetio me na Kevina Duranta iz studentskih dana. Malo ili skoro nimalo napredovao je tokom prethodne dvije i pol sezone u "Keltima", a onda je, počekom ove godine, što bi rekli sportski novinari "pirotehničari" - eksplodirao.

Negdje oko poluvremena osjetio sam drhtanje cijelog tijela, slabost, čelo mi se užarilo kao u Tinovoj pjesmi "Notturno". Mahinalno sam se dohvatio toplomjera, rezultat je nakon pet minuta pokazivao temperaturu od skoro 39. Uvjeren da je stari toplomjer nepouzdan, uzeo sam drugi, noviji - ponovo isti rezultat. Potom slijedi šopanje paracetamolima, vitaminima, čajevima, stalno, u drhtavom bunilu vraćam toplomjer ispod pazuha, negdje pred zoru temperatura se povukla. Na semaforu utamice vidio sam da je rezultat neriješen i da je igran produžetak. Kojeg sam prespavao.

Subotu sam predeverao relativno stabilno, temperatura se nije vraćala, grlo je manje štekalo, pravi problem je bio što nisam mogao više od desetak koraka napraviti po stanu, znači pluća su dodatno stradala. Stanje se donekle popravljalo nakon robusne terapije koja uključuje tablete, pumpice, inhalatore. Narednog dana, a pogotovo u ponedjeljak, 2. marta, koji je zbog praznika bio neradni i u bolnicama, stanje sa plućima se ozbiljno iskompliciralo, bio sam neprestano "uštekan" na kućni aparat sa kiseonikom. Zvao sam Hitnu pomoć, kojima nakon predstavljanja, ne moram ništa dodatno objašnjavati, simptome, zdravstveno stanje, oni su moji stari poznanici i hodočasnici u moj stan dobro znaju šta mi je, odnosno šta mi može biti. Tročlana medicinska ekipa je ponovila uobičajeni  ritual, mjerenje temperature, pritiska, ispitivanje kako mi se i kada zdravlje pogoršalo i, na kraju, davanje injekcije koja olakšava disanje. Ali, samo jednokratno, na nekoliko sati. Na službenom papiru - protokolu koji mi je ostavljen nije upisano ništa novo, konstatirana je hronična opstrukcija pluća, svi su drugi parametri bili uobičajeni, realativno povoljni. Umalo zaboravih reći da sam u žešćem napadu panike, uoči dolaska hitne zvao prijatelja, koji je najbrže što je mogao stigao, ali ni njemu, ni meni nisu bili najjasniji smisao i svrha ni zvanja, ni posjete. "Nije to kod tebe corona, bezveze si se prepao", govori mi R. nakon odlaska ekipe Hitne pomoći, govorim mu da bih bez razmišljanja mijenjao svoju plućnu opstrukciju za koronavirus. Jedan poznanik koji je radio sa onim Nijemcem, nedavno zaraženim koronavirusom, koji je dva puta bježao iz bolnice "Podhrastovi", pa na kraju sa aerodroma evakuiran u Njemačku na liječenje, kazao mi je kako takvo ponašanje ne može povezati sa njim. On ga poznaje kao sređenog, smjernog, urednog čovjeka i discipliniranog činovnika međunarodne zajednice. "Rečeno mi je da koronavirus napravi kuršlus i u mozgu i da se pod njenim djejstvom ljudi ponašaju onako kako se u normalnim okolnostima nikada ne bi ponašali", kazao je.

Davno, prije tridesetak godina, pročitao sam njigu "Hologrami straha" Slavenke Drakulić, autobiografski roman u kojem opisuje svoju borbu sa teškom (bubrežnom) bolešću. Malo se čega iz romana mogu sjetiti, osim da je nakon dugogodišnjeg problema autorica transplantirala bubreg (u Sjedinjenim Američkim Državama). Ali se sjećam atmosfere romana impregnirane strahom glavne junakinje, strahom kojeg autorica, hologramski, trodimenzionalno odslikava. Strahom koji ne prestaje ni nakon uspješne transplantacije, nego se produžava kao strah od povratka bolesti. "Naravno da se bojim. Bojala sam se čitavo vrijeme, strah je sveprisutan", tako je Slavenka Drakulić počela svoju romansiranu (post)bolesničku ispovijest.

Zvao sam, pred naletima straha i panike, u ponedjeljak (2. marta) desetine ljudi, sve za koje sam mislio, vjerovao da mi na bilo koji način mogu olakšati stanje sa blokiranim plućima. Svašta sam iz prinudnog medicinskog iskustva saznao posljednjih godina, pa i da se to što me strefilo zove "bronhijalni spazam". To što je kod mene trajalo jedan ili, uvrh glave, dva dana, strah, panika, kod doktora Šefika Pašagića se oteglo na cijelu vječnost provedenu u čekanju da ga raštimani, urušeni zdravstveni sistem napokon prihvati i podvrgne ozbiljnom, adekvatnom liječenju. Dok sam tražio telefon svoje doktorice S. H. kako bih je pitao za savjet, prenio uznemirenost, sjetih se da mi je prije koju godinu jedan poznanik (inače blizak porodici Izetbegović, pa i više od toga) dao (zlu ne trebalo, kazao je, kao da se u drugim i rahatnijim prilikama zovu ljekari!) broj telefona doktorice Zehre Dizdarević i da taj broj imam u svom telefonu. I njemu su cigarete ozbiljno bile oštetile pluća, pa kad sam ga pitao zašto je išao doktorici Dizdarević, kad mu je "bliska svojta šefica svih doktora iz KSC-a", blago se nasmiješio.

Zvao sam doktoricu Dizdarević sa kojom imam jedno po mene vrlo ozbiljno ratno iskustvo, pregled na Podhrastovima, ali se nije javljala. Zvao sam, skoro nasumice još nekoliko brojeva skoro svih ljekara koje sam imao u imeniku, prije svih dr. Dragana Stevanovića, koji mi je pomogao prvi put kada sam "zaglavio" u bolnici, ni njega nisam mogao dobiti. Naknadno su mi zajednički prijatelji rekli da se nalazi u Češkoj u posjeti kćerki, uspješnoj pijanistkinji. Maltretirao sam i divnu drugaricu Bubu Todorović, koja nije "plućne", niti epidemiološke struke, ali ima zlatno uho, umije saslušati, razumjeti i pomoći dobrotom i razumijevanjem. Na kraju sam, kasno popodne, konačno uspio dobiti "svoju" doktoricu S., panično joj iznijeti svoje nevolje, strahove, simptome, sumnje. Čim sam pomenuo temperaturu koja je trajala kratko, ali ubitačno, kazala je da me napala viroza, blokirala pluća u toj mjeri da do njih ne dopire ni terapija. Sugerirala mi je da uzimam dvostruku dozu svih lijekova koje koristim, da bi to trebalo olakšati disanje. Rekla je da je ona na godišnjem odmoru, ali da narednog jutra odem u Opću bolnicu i javim se njenoj zamjenici na pulmološkom odjelu.

Narednog jutra (utorak, 3. mart) naravno nisam "otišao", nego me je opet spasila hitna pomoć, čiji su me medicinski tehničari , zajedno sa prijateljem F. kojeg sam zvao da pomogne, najprije na nosilima spustili do vozila, a potom vozilom prebacili u Opću bolnicu. Svi su imali maske, a moje stanje im je bilo, blago rečeno, "šuhveli", pa su, gdje god su mogli, bili "dovoljno daleko", socijalno se distancirajući...

Na desetine pitanja, nekih logičnih, nekih suvišnih, a nekih i besmislenih, a koja su sva stajala u pismenom protokolu, sam morao odgovarati doktorici koja me je primila. Na pitanje kada sam zadnji put izlazio iz kuće i sa kim sam dolazi u kontakt, kazao sam (teško dišući, priključen na vještački kiseonik) da sam dan prije "ovoga" bio na sudu, ali da nisam imao nikakvih kontakata ni sa kim. Čak i u takvom, nikakvom stanju, sa "dušom u nosu", na pamet mi je pala jedna zgodna podlost: pošto sam suđen po tužbi Fahrudina Radončića, da je kojim slučajem pristupio na sud, rekao bih doktorici da sam samo sa njim imao neposredni kontakt, pa neka ga malo propitaju i isprepadaju, kao potencijalno "nultog kliconošu"...

Narednih desetak dana prolazio sam kroz već viđenu i doživljenu, monotonu, svakodnevnu, višestruku terapiju, od po tri-četiri ture infuzije u kombinaciji s inhalacijama, kasnije, kada sam malo došao sebi i mogao se pomjerati i fizikalnim vježbama za disanje... Nalazi su pokazali da je ono što mi je napravilo pičvajz u plućima, uzrokovalo virozu, bila bakterija (candid) koju sam nekad negdje fasovao i koja se vjerovatno mjesecima uhinjila u grlu, sve dok nije dočekala svojih pet minuta slave i bljesnula nakon pada imuniteta u mom organizmu.

Kako je odmicalo liječenje, na pulmološkom odjelu Opće bolnice sve se više osjećala napetost, atmosfera neizvjesnosti pred prijetnjom koronavirusa koji je tih dana bilježio prve žrtve u Bosni i Hercegovini. Dobre i vrijedne medicinske sestre su mi prenosile vijesti iz vanjskog svijeta, otrkivale da se pojedini dijelovi bolnice prazne za slučaj dolaska oboljelih od COVIDA19, neke od pacijenata, srčanih i drugih bolesnika preselili su i u moju sobu. "Ako samo jedan zaraženi koronom uđe u bolnicu, niko iz nje neće izaći u narednih 20-30 dana, niti mi, niti vi, pacijenti", povjerile su mi medicinske sestre.

Desetog dana liječenja u bolnici to mi je kazala i doktorica J. P., pa smo se zajednički dogovorili da se istog dana ispišem iz bolnice i antibakteriološku terapiju nastavim uzimati kod kuće. Opće stanje mi nije baš nešto bilo za pohvaliti (deset dana se skoro nisam nikako kretao, niti mogao ustajati iz kreveta) ali sam ipak odlučio drugo poluvrijeme protiv bolesti odigrati na domaćem terenu, kod kuće. Gdje još uvijek čuvam relativno pozitivan rezultat, koji me vodi u naredno životno kolo...

                                            XXX

Davno, davno, prije trideset godina, doktor Abdulah Konjicija, valjda najugledniji pulmolog u istoriji bosanskohercegovačke medicine, koji je sa demokratijom upao u politiku i postao predsjednik Vijeća općina Skupštine BiH, uzeo me "nazub": tvrdio je, onako na prvi pogled, da sa mojim plućima nikako ne stoje dobro stvari i da moram pod hitno otići na pregled na Podhrastove, gdje je on godinama bio direktor. "Vi iz Gacka imate najveći procenat oboljelih od tuberkuloze na dunjaluku", otkrivao mi je ono što sam iz zavičajnih predanja već ranije čuo. Za tuberkulozu su Hercegovci optuživali komuniste, koji su nakon rata zabranili uzgoj koza, a sa progonom koza pluća tamošnjeg svijeta ostala su nezaštićena pred bakterijom koja dovodi do TBC-a.

"Nisam ja iz Gacka, dragi doktore", branio sam se, a stari pulmolog me u nevjerici pitao: "Pa, zašto si onda u hodnicima stalno sa Gačanima Avdom Čamparom i Avdom Hebibom?"

Nije ni nakon toga dobri Avdo Konjicija odustajao u namjeri da me "privede k znanju medicine". Na prvom Kongesu SDA, održanom krajem 1991. godine u "Skenderiji", sjedio je u hodniku sa nekim čovjekom njegovih, poznih godina i pozvao me da im se pridružim. Bio je to Nedžib Šaćirbegović, doktor, neurolog, član Mladih muslimana, politički zatvorenik, koji je nakon Drugog svjetskog rata odselio u Ameriku. "Pogledaj ga, Nedžibe, vidi mu čehre, tipičan plućni bolesnik. Šta ti veliš?" Mjerkao me dr. Šaćirbegović kojih minut-dva, zadržavao pogled na rukama i nogama koje su se uporno treskale i sinhrono podrhtavale, pa napokon izgovorio mišljenje, dijagnozu: "Ovo je periferna neuralgija." Ta "periferna neuralgija" u našem narodu ima drugo, laičko ime: mamurluk, kojeg doktor kao uzoran musliman nije imao ni u profesionalnom, ni životnom iskustvu. Prethodno veče, skoro do zore sam proveo u kafani sa golemim društvom, od kojeg se danas sjećam samo rahmetli Kasima Begića.

Početkom 1994. godine vratio sam se iz Zenice u Sarajevo. Pet dana sam zaglavio u snijegu na planini Bitovnji, u okolini Fojnice. Kad sam se kroz tunel ukazao kući ličio sam na Leonarda DiCapria u filmu "Povratnik" Alejandra Inaritua: prljav, neuredan, mokar, sa vlagom u kostima, čak i bez cipela koje su mi ostale zaglavljene u blatu tunela. Prošlo je desetak dana u kojim sam se jedva kretao, osjećao slabost, nemoć, zaduhu, kad me u zgradi Predsjedništva zaskočio dr Abdulah Konjicija. Zaprepašten mojim izgledom izderao se: "Pa, na šta to ličiš, pobogu si? Nećeš mi ovog puta umaći, nego iz ovih stopa idi u Podhrastove, javi se doktorici Zehri Dizdarević, ako ti treba auto, ja ću ti ga naći." Otišao sam u bolnicu, dokorica Dizdarević me pregledala, cijeli konzilij se oko mene vrpoljio, gledao snimke, mahao zabrinuto glavom, detalja se ne sjećam, osim da sam dobio neku terapiju za koju baš nisam siguran da mi je pomogla. Valjda zato što je nisam koristio...

Dvadeset i pet godina nakon toga, u jednoj privatnoj klinici ugledni penzionirani pulmolog Dr. Ž. gleda snimak mojih pluća, konstatira, kako je rekao, "veliki zarez" na jednom krilu i pita me da li sam nekada upalu pluća prebolovao na nogama. "Koliko znam - nisam", odgovaram vjerujući da ne griješim. Pogledao me doktor, da vidi da li svjesno lažem ili se pravim lud: "A koliko ja znam, dolazio si kod nas na Podhrastove u ratu i pregledali smo te direktorica Dizdarević i ja. Tešku si upalu pluća imao, a da to nisi ni znao. Nikad se pluća od takve upale ne oporave."      

Bio je dobar čovjek i veliki doktor Abdulah Konjicija, još jednom sam se uvjerio, ali - kasno. Bilo je dobro i vrijeme u kojem je živio i liječio: u njegovo vrijeme ljekari su tjerali ljude čim bi uočili neku zdravstvenu falinku kod njih da se pregledaju i liječe, danas ih tjeraju od sebe i puštaju da skapaju u krugu familije.