Kolumne

Piše: Senad Avdić

U odličnom holivudskom filmu "Jakov lažljivac", snimljenom prije dvadesetak godina (prema romanu njemačkog Poljaka Jureka Beckera) glumački genije Robbie Wllyams glumi Jakova, Jevreja koji preživljava užase varšavskog geta. Nakon što tokom jednog ispitivanja u njemačkoj komandi sa radija čuje vijesti o napredovanju ruske vojske i porazima njemačkog okupatora, Jakov je proširi među supatnicima u getu. Kada se uvjeri da ona ima blagotvoran utjecaj na stanovnike geta, Jakov se odlučuje da svakodnevno sam izmišlja vijesti. Rezultati njegovih, kako mi to danas zovem, fake news, bili su fascinantni: ubogim "žiteljima" vraća se nada, vjera u život, smanjen je broj samoubojstva, sve je oko njih dobilo drugačiji izgled i novi smisao. Okupacijske vlasti su u varšavskom getu zabranile posjedovanje radio-prijemnika, pa kreće nacistički lov na "zaštekani" radio i njegovog neposlušnog vlasnika koji neumorno, sa neiscrpnom kreativnošću i maštom iz dana u dan smišlja i zavjerenički plasira lažne vijesti o skorom njemačkom vojnom slomu, odnosnio slobodi koja je nadohvat ruke, odnosno snova logoraša. Veliki Treći Reich strepi od (lažnih) vijesti koje širi mali, ubogi Jevrej Jakob među dehumaniziranim, otpisanim sugrađanima.

RADIO, NE RADIO

Radio je (ruku pod ruku sa filmom) bio ključni medij u propagandnom instrumentariju Trećeg Reicha kojeg je ustrojio Joseph Goebbels. Svaki njemački dom pred početak Drugog svjetskog rata imao je radio-prijemnik. Neki teoretičari medija dokazivali
su da Goebelsov propagandistički "projekat Hitler", stvaranje Velikog vođe, ne bi bio moguć u televizijskoj eri, jer bi televizijskom auditoriju taj histerični, lajavi brkica izgledao karikaturalno, niko ga ne bi ozbiljno uzimao. Zato je, svjestan njegove moći, Goebels naredio da se u Varšavskom getu zabrani slušanje radija, a one koji su ga ilegalno posjedovali kažnjava smrću. Film "Jakov lažljivac" snimljen je godinu-dvije nakon nakon bolno-genijalnog "Život je lijep" Roberta Begninija, pa, nije doživjeo neki ozbiljniji uspjeh iako je riječ o više nego dobrom djelu redatelja Petera Kassowitza.

Plemenite, korisne laži, neštetni eskapizam, dobro je poznat komunikacijski kanal sarajevskog ratnog geta, pa i cijele Bosne i Hercegovine. Svako od nas je, neko više, neko manje, u ratu, kada smo bili lišeni svega, pa i prava na "blagovremeno i istinito informiranje", navodno zagarantiranog ustavom i međunarodnim konvencijama (sic),  preuzimao na sebe ulogu Jakova Lažljivca, uvjeren da laži, ili friziranje istine imaju društveno opravdanje i golemu korist. Imao sam u ratu jednog "pacijenta", pri tom ugostitelja što mi je jako odgovaralo, koji je vjerujući da imam više informacija od prosječnog građanina, svako malo tražio da mu dojavljujem ako šta saznam o ratnim dešavanjima u njegovom rodnom naselju u Hercegovini, privremeno okupiranom. Redovno bih ugostitelju-lokalpatrioti podnosio raport o uspješnim oslobodilačkim akcijama Amije BiH u "širem rejonu njegova zavičaja", nisam tražio, ništa, poput Vlatke Pokos u onoj pjesmici iz tog vremena, a ponekad bih bivao nagrađen vrućom pivom iz kanistera. Jednom sam baš pretjerao, ponijela me pjesma, pa sam svom najvjernijem slušatelju uhvatio svjež muštuluk da je Armija stigla do benzinske pumpe u njegovoj varošici. Jeb* ga, znao sam,običaj je da se benzinske pumpe dižu na samom ulazu, ili izlazu iz grada, pa je to značilo da je pitanje sata kada će krenuti konačna oslobodilačka akcija. Samo sam jednu stvar previdio: rodno mjesto ugostitelja bilo je premalo da bi imalo benzinsku pumpu, pa on nije imao strpljenja dalje slušati moje dobronamjerne izmišljotine...

Jedan moj kolega sa fakulteta, u vrijeme dok je bio zarobljen u Dretelju, običavao je svakodnevno izmisliti poneku pričicu kojom bi ohrabrivao optimizam zatočenika tog UZP logora. "Ne pitajte me otkud znam, ali je sto posto istina, krenula je Armija iz Mostara, prešli su zapadnu stranu, oslobođen je Heliodrom, pitanje je dana kad će Sefer na more izaći..", tako je govorio svojim slušateljima. Onda ga je jedan nesretnik, gladan, žedan, izdegenečen... zamolio da više ne laže. "Pa, buraz hoću malo nade da ti ulijem", pravdao se moj znanac. "Jeb*la te nada, ulij nam čorbe", procijedio je kroz žedne, ispucale usne logoraš- paćenik.

Ima riječi, termina koji poput odjeće, obuće, muzike, kafana... uđu u modu, brzo i neočekivano, pa potom još neobjašnjivije nestanu. A, zapravo su oduvijek bile prisutne, tu u našim jezicima, ne tome se i ne nestaju ni onda kad se čini da ih nema. Lažne vijestu su postale neka vrsta medijskog komunikacijskog Pedra, krivca za sve nedaće, probleme, nesavršenosti, gluposti. Budući da mi je suđeno, a ne žalim se protiv te presude, da refleksno stajem na stranu slabijih, nemoćnih i napadnutih, moje simpatije aktuelnoj hajci, harangi, na "fake-news" su na njihovoj strani, jer ih niko ne želi braniti. Šta bi bile naše istorije, od čega bi bili satkani naši mitovi, kada bi iz njih izbacili lažne infomacije , izmišljene, "neobjektivne podatke", pristrasne interpretacije?! Pričali su mi ne tako davno kako je jedan srpski sportista koji nastupa u Turskoj, kao specijalnu nagradu dobio luksuzno, u ograničenom tiraži štampano izdanje Istorije Turske pa ga umalo nije šlag strefio; u ogromnoj knjižurini koju je dobio, o Kosovskoj bitki nema više od jedne ovlašne crtice, pišljiva tri-četiri uzgredna retka. Turke su očito zanimale samo suhoparne činjenice, a ne izmaštana mitologija, ili mitomanija "Kosovkog ciklusa".

LAŽI, LAŽI ME

U teorijama, dubokoumnim raspravama, koje se posljednjih godinu-dvije pletu i ispisuju o takozvanom "postfaktičnom dobu" u kojem, navodno, (tek)odnedavno živimo, može se, pored ostalog, čuti kako je sa izmišljenim vijestima gadno to što se njihovi autori trude da one izgledaju i zvuče kao "prave", istinito i uvjerljivo. Mišljenja sam, međutim, da je problem mnogo drugačiji: kao što, po tvrdnjama estetičara, ne bi bilo kiča bez postojanja kič-čovjeka, tako ni izmišljenih vijesti ne bi bilo da nema potrebe za njima, da nema "fake-čovjeka", dakle. Ili, po narodski, ko želi da bude dezinformiran, obmanut, same mu lažne vijesti (s)padaju.

Pokušavao sam posljednjih mjeseci i godina sam proizvoditi lažne vijesti, karikirati, persiflirati, ali, uglavnom, bezuspješno. Valjda sam zato bolećiv prema njima i zavidan njihovim autorima. Jer naše "stvarne", "prave" vijesti su takve, nevjerovatne, kreativno mračne da su potpuno istanjile granicu između stvarnog i mogućeg, istinitog i izmaštanog. Bacimo pogled samo na oficijelne, neizmišljene vijesti koje su obilježile zadnjih nekoliko dana: "Vigemark na susretu sa Bevandom: U Izvještaju o napretku BiH konstatovano da nazadujemo". Pa potom: "Radončić nije učestvovao u raspravi o Krivičnom zakonu u Parlamentu BiH, jer je imao ročište na Sudu BiH". Odnosno: "Dodik najavio kandidaturu za člana Predsjedništva BiH da bi dokazao da je BiH nemoguća zemlja"... Narodu koji ima ovakve "oficijelne", "odgovorne", "cjelovite", "provjerene" informacije neophodno je osigurati pravo da bude obmanut, dezinformiran, zaveden... Inače, bez te alternativne mreže informiranja teško bi ostao i bez ono malo pameti koju mu nisu razvukli u ratu i posjekli u miru!