Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

Negdje u posljednjoj ratnoj godini kolega Asim Metiljević, koji je rat proveo na relaciji Hrasnica - Sarajevo, stigao je kroz tunel u opkoljeni grad i donio fascinantnu priču o kojoj, kako je rekao, pričaju i prepričavaju je, ibrete se svi, muško-žensko, staro-mlado, u Hrasnici. Krava njegovog brata (inače sjajnog sazlije Ćamila) imala užasan zdravstveni problem neposredno prije nego što se trebala oteleti: tele se u njoj "zapetljalo", desilo se ono što veterinarska struka naziva "torzijom maternice", čiji je uzrok najčešće stres, neki traumatičan vanjski podražaj, u konkretnom slučaju rat i sve što ga je gromoglasno pratilo. Kod tog poremećaja, poznato je iz iskustva i stočarske prakse i veterinarske struke, sasvim rijetko se dešava čudo da prežive i krava i tele, nekada podlegne jedno, nekada "rikne" drugo, a počesto se zna desiti da ne prežive ni jedno ni drugo. 

ŠTA SI MI U KRAVU STAVILA

Na svu sreću, u neposrednom komšiluku familije Metiljević živio je, a i dan-danas živi, čuveni profesor Hamdo Lokvančić, dugogodišnji profesor Veterinarskog fakulteta u Sarajevu, jedan od najuvaženijih bosanskohercegovačkih i eksjugoslovenskih "hećima za hajvan", veterinar koji je svoje diplome, doktorate i golema znanja sticao u Njemačkoj i širom svijeta. Profesor Lokvančić je, naočigled i uz asistenciju brojnih zainteresiranih i znatiželjnih mještana, izveo svojevrstan muzičko-zvučno-scenski performans (eh, šta bi pusta Marina Abramović dala za takav jedan primijenjeni spektakluk neuporedivo nadmoćniji od njenog sučeljavanja sa magarcem!) koji se u nauci naziva atorzija, naški rečeno "odvrtanje" teleta zapetljanog u materinoj utrobi. Svezana, spućena krava, vrćena je poput jagnjeta na ražnju u Jablanici, usput je  valjda, da bi je se "rastreslo", relaksiralo od primarnog uzročnika stresa, puštana muzika, dovedeni su najljući kerovi iz cijele Hrasnice da laju koliko ih grlo nosi. I desilo se čudi neviđeno: nakon iscrpljujućeg "multidisciplinarnog postupka" krava je "atorzirana", iz nje je izmigoljilo pravo - zdravo tele, a preživjela je i napaćena mater.

Sav se u uho pretvorio Abdulah Sidran dok je slušao Asimovu priču o podvigu  hrasničkog veterinara - čudotvorca Hamde Lokvančića, oči su mu igrale k'o na ulju. "Genijaaalno!" ponavljao je ushićeno i poskakivao slavni pisac i scenarista. U hrasničkoj priči o kravi, teletu, (a)torziji, spektakularnom porođaju odmah je  vidio čvrste temelje i obrise budućeg scenarija u kojem će govoriti o trijumfu života nasuprot smrti, vidio je golemu metaforu tadašnje Bosne i Hercegovine, njeno porađanje u krvi, muci, patnji. "Je li moguće u tom krvavom procesu što se zove rat i agresija da preživi i država i narod (krava i tele kao metafore...) Ako nije moguće oboje, šta nam je onda prioritet, da li da spašavajući državu, ratujući, ginući ostanemo bez naroda ili da, žrtvujući "jednu i jedinu, cjelovitu i suverenu državu", spašavamo ovo malo naroda što je ostalo nakon svih pogroma, klanja, protjerivanja." Tako je nekako Sidran tumačio i glasno komentirao suštinu i globalne pouke "hrasničke hajvanske atorzije". Bilo je to, rekoh, u zadnjoj ratnoj godini, u periodu "pojačanih napora i aktivnosti" međunarodne zajednice na zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini, vrijeme svakojakih, uglavnom iritantnih, ciničnih i kvarnih mirovnih planova, Vens-Oven-Stoltenbergovih eksperimenata, prijedloga kontakt-grupa, problematično-kapitulantskog  Bošnjačkog sabora i poroznog, neizvjesnog Washingtonskog sporazuma. Vrijeme, dakle, teških neizvjesnosti u kojima se nije naslućivala sudbina Bosne i njenog napadnutog, iskasapljenog i izmrcvarenog naroda.

NA KAHVI KOD PREDSJEDNIKA ALIJE

Nekoliko mjeseci kasnije nas nekolicinu novinara i "obnovitelja" "Slobodne Bosne", novine-ponornice, primio je u svom kabinetu Alija Izetbegović. U delegaciji je bio i Abdulah Sidran, koji je kod Izetbegovića imao veliki popust i nepotrošiv kredit još iz predratnih dana, pa mu je Alija halalio, zažmirio na oba oka, zato što je na sastanak došao u blago pripitom stanju. Pisac se toga dana sretno vjenčao drugom ženom svog života, pa je Izetbegovićevo razumijevanje bilo još benevolentnije, gotovo svečano. "Imao sam ja, Avdo, brata, allahrahmetile, što je on mogao popiti, flašu-dvije dnevno bi on znao slistiti", kazao je na početku razgovora Alija stavljajući odmah do znanja da je "provalio" da je pisac "pri kahvi". "A koliko ti je brat imao godina kad je umro?", upitao je Sidran. "Četrdesetak... mlad je umro..", sjetno je odgovorio Predsjednik. "E, vraga je onda mogao popiti, ako je umro sa četer'est godina", bio je komentar prekaljenog znalca u tim tekućim poslovima, Sidrana. Pamtim još nekoliko veselih doskočica sa tog razgovora u Predsjedništvu BiH, koji se pretvorio u neobavezno ćaskanje o važnim temama. Izetbegovića je zanimala i kakva će biti jezička politika u našoj novoj-staroj novini, priznao je da je i on često zbunjen i nesiguran kako se neka riječ, termin pravilno kažu na "novom" bosanskom jezičkom standardu. "Evo, recimo, pitam ja vas je li pravilno reći 'zgranut' ili 'zgrahnut'?", pitao je gledajući u također nazočnog Marka Vešovića. "Predsjedniče, 'zgranut' je onaj ko je pao sa grane, a 'zgrahnut' je čovjek koji je pao sa graha", efektno mu je profesorski objasnio Vešović.

Predsjedavajući Predsjedništva Alija Izetbegović je nešto kasnije pokušao uozbiljiti razgovor. Rekao je kako bi svaki medij, pa i novina o kojoj smo došli razgovarati, "Slobodna Bosna", dakle, "morao odrediti neke svoje uređivačke prioritete. Treba precizirati je li prioritet država ili je to narod, vjera...", govorio je Alija, prije nego što mu se Sidran sitnosopstvenički ubacio u monolog. "Kad si već kod prioriteta, Alija, samo da te podsjetim da si mi tri puta obećavao dati prioritet za struju i sva tri puta si me prevario", kazao je, nakon čega više nije bilo prostora, niti smisla za bilo kakav ozbiljan razgovor. Sjećam se još i toga da sam Aliji kazao da jedino mogu obećati da će "Slobodna Bosna" biti državotvoran medij, kakav je bila i prije i tokom rata i, činilo mi se, da je bošnjački lider bio zadovoljan tim odgovorom. 

(Ovaj razgovor, odnosno sam prijem kod Alije Izetbegovića, bez obzira na njegov sadržaj bio nam je presudno važan, jer su tih mjeseci i sedmica bošnjačke (para)obavještajne i stranačke sile mraka, kojekakvi KOS-ovski satrapi  Muslimovići, Mujezinovići, Ljevakovići... činili sve da osujete, sabotiraju, obavještajno i medijski kompromitiraju pokretanje "Slobodne Bosne"; nakon razgovora u Predsjedništvu BiH, njihova je destrukcija splasnula).

Događaj iz Hrasnice, "akušerski" podvig veterinarskog genija Hamde Lokvančića, Abdulah Sidran je majstorski "spakovao" u scenarij za kratki film. Trebala je to biti tek epizoda u planiranom, a nikad realiziranom dugometražnom filmu kojeg je od njega naručio neki francuski producent. Srbijanski režiser Stefan Arsenijević dostojno i posvećeno je pristupio priči i režirao film "/A/torzija" snimljen u slovenačkoj produkciji. Sjajna kamera pokojnog velikana Vilka Filača, uvjerljiva gluma Admira Glamočaka i Davora Janjića dodatno su oplemenili film koji je pokupio brojne svjetske nagrade i bio u najužem izboru za Oscara za najbolji kratki igrani film (2004). 

U nekim, istina rijetkim, kritikama filma, osobito u ovdašnjim medijima, mogla su se čuti stidljiva tumačenja i iščitavanja (pa i učitavanja) kako se film "/A/Torzija" metaforički i asocijativno referira na Daytonski mirovni sporazum u kojem je "porođena" Bosna i Hercegovina. Objašnjavalo se da je intervencija američkih diplomatskih "hećima" prevrtanje, odvrtanje, lajanje, vika-cika na kraju podsjećala na svojevrsnu diplomatsku "Atorziju" u kojoj je spašena  kakva-takva država i sačuvana supstanca naroda kojoj su, kako je Sidran pisao u pjesmi "Zašto tone Venecija",  "gospodari svjetova" namjerili da nestane.

DA SE VLASTI NE DOSJETE

Nakon rata, i time ćemo završiti sa Abdulahom Sidranom, on je napisao kako je jednog utjecajnog, pametnog i smjernog čovjeka, advokata Džemila Sabrihafizovića, savjetnika Harisa Silajdžića, priupitao šta su prioriteti bošnjačke politike, pa i njegovog šefa i prijatelja: je li to očuvanje države, naroda, ili je cilj kojem je sve podređeno stranka, vjera, koji li već vrag. "Vlast, moj Avdo, vlast je vrhunski i najvažniji prioritet u svakoj politici, pa i bošnjačkoj", odgovorio mu je Sabrihafizović.

Sjetih se svih pobrojanih i opričanih birvaktilskih događaja, anegdota i zgoda nedavno kada je Elmedin Konaković napokon odlučio objaviti telefonsku prepisku koju je vodio sa Bakirom Izetbegovićem u vrijeme dok su i jedan i drugi bili u istoj stranci. Bio je Konaković ubijeđen da će sadašnjem ljutitom  rivalu Izetbegoviću zadati težak udarac stavljanjem javnosti na uvid Bakirovih (naivno je vjerovao - kompromitirajućih) SMS-ova koje mu je slao prošle godine, neposredno uoči razlaza. U jednoj od njih predsjednik SDA i tada još uvijek član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović ruži Konakovića zato što je negdje izjavio da mu je "narod preči od SDA". "Formulacija da ti je 'narod preči od SDA' nanosi štetu i tebi i stranci. Stranka ti drži leđa, imenuje te, brani te kao porodicu", poručio je Bakir sinu razmetnome Konakoviću koji, kobajagi, to do tada nije znao; pa da nije tako, da mu je interes naroda bio ispred stranačkog, i da mu je interes i budućnost države ispred patriokratskog voluntarističkog vladanja, kad bi i zbog čega bi ikada Izetbegović birao osobe poput Konakovića na bilo koju funkciju! 

Zanimljivo je bilo pratiti rezultate nedavnog glasanja za članove Predsjedništva SDA na Glavnom odboru stranke: najistaknutiji članovi ove partije nisu u najuže rukovodstvo SDA izabrali ljude i žene koji obavljaju ili će tek obavljati najviše državne i političke dužnosti. Višestruka povratnica na ambasadorske funkcije Bisera Turković može komotno biti kandidat za ministricu vanjskih poslova, ali ne i član Predsjedništva SDA; toliko čelni ljudi stranke drže do sebe, sa jedne, a toliko do države i njenih institucija, sa druge strane!

Ako bismo se danas konzekventno držali one metafore o veterinarskom  postupku atorzije kao načinu da se spase "i jare i pare", odnosno i "krava i tele", onda bi slika naše životinjske farme ukratko izgledala ovako: goveda idu u Tursku u sklopu izvoznih kvota, a podmladak u Zapadnu Evropu. Ono što je ostalo od stočnog fonda jesu kurbani, janjad za klanjad...