Kolumne

O japanskim donacijama - "hedijama" ne žele zboriti oni koji ih širokogrudo daju, jer su takav, delikatan svijet, a ni oni koji ih pohlepno uzimaju, jer Japanci nikom ovdje nisu bratski narod, niti rezervna država. Krenete li, recimo, tramvajem u Narodno pozorište u Sarajevu da pogledate, primjerice "Traviatu", nemate pojma, naravno, da je taj tramvaj (nov, udoban, prostran, za razliku od rashodovanih, rasklimatanih krševa koje su donirale neke nama bratskije, privrženije zemlje) poklon Japana, da muzičari sviraju na poklonjenim instrumentima iz Japana, da je čak i rasvjeta donacija zemlje "izlazećih reflektora"

Piše: SENAD AVDIĆ

U otmjenoj diskreciji i ritualnoj diplomatskoj obzirnosti ovih je dana Bosnu i Hercegovinu napustio ambasador Japana Kazuya Ogawa. U takvom ozračju, bez medijskih reflektora i mikrofona, teških izjava i napadnog samoreklamerstva protekao je cjelokupan njegov mandat, kao što su protekli i diplomatski boravci svih njegovih prethodnika i kao što će se, zacijelo, desiti i sa diplomatskim misijama njegovih nasljednika.

Japan je, kazao je Ogawa, prije nego što će Bosnu i Hercegovinu zamijeniti novim poslom, u Alžiru, u proteklih dvadeset godina u Bosnu i Hercegovinu kroz razne oblike državne pomoći, donacije, grantove, kredite... potrošio preko milijardu eura.

Japanska pomoć Bosni i Hercegovini, koja je najveća, najizdašnija od svih zemalja i država (Evropska unija se tu ne ubraja), čudan je, samozatajan projekat, gotovo nevidljiv i zagonetan poput grobalja za kineske gastarbajtere na privremenom radu u BiH - nema ih, a ipak ih nekako ima i više nego što se može i pretpostaviti.

O japanskim donacijama - "hedijama" ne žele zboriti oni koji ih širokogrudo daju, jer su takav, delikatan svijet, a ni oni koji ih pohlepno uzimaju, jer Japanci nikom ovdje nisu bratski narod, niti rezervna država.

Krenete li, recimo, tramvajem u Narodno pozorište u Sarajevu da pogledate, primjerice "Traviatu", nemate pojma, naravno, da je taj tramvaj (nov, udoban, prostran, za razliku od rashodovanih, rasklimatanih krševa koje su donirale neke nama bratskije, privrženije zemlje) poklon Japana, da muzičari sviraju na poklonjenim instrumentima iz Japana, da je čak i rasvjeta donacija zemlje "izlazećih reflektora".

DRAŽA MI JE TURSKA ĆENIFA OD JAPANSKE ŠKOLE

Cijela regija se prije nekoliko mjeseci istovremeno ismijavala i ibretila, nad (slikovnom) vijesti da je u jednoj školi u Zenici svečano otvoren WC. Dobrotvori koji su zeničkoj djeci donirali ćenifu, turska vojska, ništa lošeg, neumjesnog, nisu našli u tome da se pohvale tom velikodušnom i maloumnom dobročiniteljskom gestom, da je brže-bolje samohvalisavo obnaroduju.

Nekako u isto vrijeme, japanska vlada je privela kraju izgradnju dviju škola, jedne u Kladnju, druge u Višegradu, potrošeno je blizu 300 hiljada maraka, skoro hiljadu i po učenika ušlo je u nove učionice (i zahode, naravno). Niko to nije fotografirao, niko snimao videopriče, tek se na službenim stranicama ambasade može ponešto o tome doznati. Japanski donatori čak nisu tražili da se škole nazivaju imenima znamenitih Japanaca, cara Hirohita, Akire Kurosawe, ili skijača-skakača Noriaki Kasaija...

Baš nekako u to vrijeme , pred kraj prošle godine, Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske, koji djeluje pri Vladi Hrvatske, objavio je rezultate konkursa za dodjelu pomoći Hrvatima "u rasejanju", ukupan iznos od oko dva miliona kuna (pola miliona maraka) raspoređen je na stotine adresa u četiri-pet zemalja, najviše u Bosni i Hercegovini.

Oči su mi iskapale dok nisam na ogromnom spisku korisnika pomoći iz Zagreba pronašao nekih 4-5 hiljada maraka koje su iz matice, Hrvatske, obradovali jednu udrugu u Busovači. Zašto sam baš Busovaču tražio? Iz razloga što je baš tih dana japanska vlada donirala 615 hiljada maraka za deminiranje u dvije općine: pola love otišlo je Ilijašu, a druga polovina Busovači. Dakle, ukupna pomoć Hrvatske u prošloj godini najdražoj od svih svojih mnogobrojnih, razuđenih dijaspora manja je bila od donacije Japana za deminiranje "polja smrti" oko Busovače!

Svako sve zna o donaciji turske građevinske firme "Cengiz" od milion eura Kliničkom centru u Sarajevu (pitanje: zašto ne i Bihaću, tamošnja je bolnica prije nekoliko godina izgorjela skoro do temelja?!). I vrapci na grani cvrkuću o "hedijama" od 20-30 hiljada maraka koje s vremena na vrijeme, potvrđujući svoju društvenu odgovornost, istoj medicinskoj institucije donira "BBI Banka". (Nije to dobročinstvo ostalo nenagrađeno: Vlada Federcije je istu količinu novca, 30 hiljada maraka donirala BBI banci za održavanje onog privatnog vašara poslovnih ljudi iz arapskog svijeta kojeg organizira ta banka.) Prije neki dan je hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Burić Pejčinović tokom (ne)formalnog, čisto drugarskog izleta u Mostar najavila pomoć tamošnjem Kliničkom centru čiji su računi mjesecima blokirani. O koliko je novca riječ, nismo saznali, niti da li je uopće riječ o novcu, ili nekim drugim vrstama donacije. Sa Japanom i tamošnjom državnom agencijom za međunarodnu pomoć (JICA) takvih nepoznanica nema: poznato je, u bobu, da je ta država u zadnjih dva desetljeća potrošila 160 miliona maraka za primarnu medicinsku zaštitu u BiH.

SUNCE IZAĐE I ZAĐE

Sjećate se kako se Vijeće ministara BiH u proljeće 2014. danima nije moglo sastati i formirati krizni štab za borbu protiv biblijskih poplava koje su zarobile Bosnu i Hercegovinu ? Vlada Japana nije imala takvih problema: čim je BiH počela poprimati "oblik vode" na vanrednoj sjednici je odobrila 20 miliona maraka da se nađu ljudima u nevolji.

Iz temelja su izgrađena tri doma zdravlja u najteže stradalim općinama. Slavodobitno i paternalistički je sredinom prošle godine Aleksandar Vučić "udijelio" pet miliona eura pomoći za razvoj Srebrenice, a da ni on ni Milorad Dodik nisu pisnuli kako Srbija duguje deset puta više ovoj nesrećnoj općini kao naknadu za korištenje njene potopljene teritorije. Japan nije ništa dužan Republici Srpskoj, pa je ipak posljednjih godina "skršio" nekoliko miliona eura samo za projekte iz ruralnog razvoja, samoodrživog opstanka, plastenike, steone junice...

I tako redom, moglo bi se pobrajati unedogled, ljetni dan dopodne, na koji je način Japan u posljednjih dvije decenije doprinosio ovoj zemlji, ne samo u njenom oporavku od ratnih razaranja, nego razvoju, modernizaciji, konkurentnosti u brojnim oblastima. Sedamsto-osamsto ljudi iz BiH studiralo je u Japanu. Nema među svršenim studentima sa japanskim diplomama načelnika općina, ministara, premijera, direktora državnih i paradržavnih agencija, banaka. Ti i takvi, nova bošnjačka elita, su se, uglavnom, školovali u Maleziji ili Turskoj, gdje je obrazovanje i školovanje išlo ruku pod ruku s ideološkim drilom, da ne kažem političkom dresurom.

Japanska pomoć Bosni i Hercegovini, koja se mjeri milijardama maraka, bila je (i jeste) bezuvjetna, neposredovana bilo čim, lišena ikakvih zadnjih misli i pokušaja da se kreira ili preferira bilo kakva politička ili svjetonazorska projekcija, da se ljudske duše love u mutnom. Neambiciozna neutralnost, čisti egalitaristički poriv daju draž, veličinu, a istovremeno i usud toj demonstraciji vrsti ljudskosti i solidarnosti. Usud zbog toga jer takva vrsta angažmana, pedantna i organizirana, kontrolirana i transparentna ne otvara prostor političko-kriminalnom mešetarenju ovdašnjih vlasti koji su izgradili svoj čarobni svijet, kule i gradove, shoping-molove i privatna naselja na donacijama što su ih dobivali iz bratskih zemalja i dijelili, također, po babi, stričevima i amidžama, "na neviđeno".

"ŽELJEZARA" POKLONJENA "NA KAFU"

Negdje iza rata jedan bliski suradnik Harisa Silajdžića, nakon posjete samitu islamskih zemalja u Kuvajtu, prepričavao mi je utiske sa tog skupa: "Kako Kuvajćani vole Harisa, to se ne da opisati! Čim je on održao govor o Bosni, priđe mu jedan kuvajtski emir i dade mu 15 miliona dolara 'na kafu'!"

Dugo sam tu anegdotu smatrao uspješnom i duhovitom izmišljotinom, sve dok koju godinu kasnije Silajdžić nije uzvratio gostoprimstvo Kuvajćanima i uručio im zeničku "Željezaru" "na kafu" (za jednu marku).

"Uči li noćas neko u ovom gradu japanski?" bio je naziv prve knjige pjesama Miljenka Jergovića kojom je počeo svoju uspješnu književnu karijeru. Nešto prije toga odlična grupa "Bonton Baya" (od koje je danas ostao samo svemogući Nikša Bratoš) na jedinom albumu imala je pjesmu "Japan, svuda Japan", u kojoj se govorilo kako "nipon elektonic napada", i da je riječ o "invaziji, al' bez žrtava".

Ne znam kako je s učenjem japanskog stajalo u vrijeme prije tridesetak godina kada je knjiga objavljena, ali danas je odgovor potvrdan, uči se japanski. Nego, razmišljam o nečemu drugom: da je Japan svoju pomoć Bosni i Hercegovini profilirao i usmjeravao na način na koji su to činile neke druge "bratsko-prijateljske zemlje", da je gradio monumentalne budističke hramove, ili multi-praktik šinto bogomolje, da je u skladu sa svojim pretenzijama korumpirao ovdašnje političare i intelektualnu skalameriju, ne samo da bi se u ovom gradu i zemlji učio japanski, nego bi polovina građana imala kose oči!