Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.ba)

Foto: Privatni album

Samir Ibišević ili, možda bolje rečeno, njegov aktivizam u korist šire društvene zajednice kroz Udruženje PROI i nevladin sektor, dobro su poznati ne samo u Sarajevu nego u cijeloj Bosni i Hercegovini. Njegova supruga Uliana Bakh, porijeklom iz Ukrajine, također je poznata aktivistica i humanitarna radnica, a u BiH živi već 13 godina.

U razgovoru za magazin Start BiH Ibišević kaže kako su od početka zajedničkog života u BiH posjećivali Ukrajinu po nekoliko puta godišnje tako da su oduvijek bili ne samo upućeni u tamošnju ekonomsku i političku situaciju nego su stekli i mnogo prijatelja.

- Nikada nismo okrenuli leđa Ukrajini. Već od 2014. i aneksije Krima od strane Rusije znali smo da moramo nekako pomoći. Na različite načine smo pomagali ukrajinsku vojsku sa donacijama iz BiH. Nadali smo se da će se sukob koji se dešavao u okupiranim regijama što prije završiti, da će Krim biti vraćen, a Ukrajina postati slobodna. Međutim, kada je počela totalna agresija Rusije prošle godine mi smo zaista doživjeli šok. Jedno stanje koje je teško opisati. Gledali smo kako ruske horde nadiru, kako uništavaju i ubijaju Ukrajinu. Nakon prvog šoka, ubrzo je nastala potreba da se nekako pomogne. Kroz naše Udruženje PROI smo prikupili šleper humanitarne pomoći i samo tri mjeseca nakon početka agresije poslali u Ukrajinu. U međuvremenu smo u svoj dom primili i izbjeglice, tačnije Ulianine prijateljice. Neke su se kasnije vratile u Ukrajinu, a neke su otišle u druge zemlje - priča Ibišević.

Uporedo su kroz svoj cjelokupni javni angažman pokušavali skrenuti pažnju na stradanja Ukrajinaca. Vrhunac tih napora je možda bila i organizacija izložbe na prvu godišnjicu agresije, koja se održala u Historijskom muzeju.

Ipak, naš sagovornik priznaje kako su sve vrijeme imali potrebu i osjećaj da sa svojim znanjem i iskustvom u nevladinom sektoru te već izgrađenim kapacitetima mogu dati još konkretniji doprinos. Došli su do zajedničkog zaključka da bi to bilo najlakše uraditi upravo iz Ukrajine i stavljanjem na raspolaganje tamošnjim organizacijama.

- Uliana je dobila posao u jednoj američkoj agenciji koja radi sa ukrajinskom vladom. Odlučili smo u aprilu ove godine da prihvati ponudu i da se preselimo u Kijev. Ali odluka o preseljenju je bila lakši dio posla - kaže Ibišević, a potom dodaje kako je teži dio bio logistička organizacija preseljenja.

Kćerka im je u Sarajevu išla u školu, a u Sarajevu vode nevladinu organizaciju i turističku agenciju pa je svakako veliki izazov bio organizacija svega toga.

- Pronašli smo stan, sredili papire meni za dozvolu boravka i tako smo došli da živimo u Kijev. Zanimljivo je bilo kad smo došli da gledamo stan u Kijevu, iznad naših glava je ukrajinska PVO oborila raketu. To je bilo prvo iskustvo. Taj smo stan i izabrali. Nekako smo se osjećali sigurno. PVO u Kijevu zaista dobro radi. Rijetke se rakete i dronovi probiju. Živeći u Kijevu, imamo stalno na umu da je zemlja zahvaćena ratom i nema pravila za napad. Rat u Ukrajini je drugačiji od rata u BiH. Svi napadi se na vrijeme najave i ima vremena da se ode u sklonište. Napadi se obično dešavaju po noći. To postane svakodnevica i prihvatite je zdravo za gotovo. Život ide dalje - konstatuje naš sagovornik.

Preseljenje znatno olakšava i što je kćerka, koja ima 12 godina i završila je šest razreda u Sarajevu, uspješno nastavila školovanje u Kijevu, gdje je krenula u 7. razred.

- Jako dobro se snašla. Ulijana je inače uvijek sa njom pričala na ukrajinskom, a ja na bosanskom jeziku i takav je pristup bio od rođenja. To je naravno olakšalo prijem u ukrajinsku školu. Jedino je polagala razliku, odnosno ukrajinski jezik i povijest. To je učila preko ljeta i položila bez problema. Jako je lijepo primljena i to nam je bilo važno - kaže Ibišević.

Rat u Ukrajini se ne može porediti sa ratom u BiH 

Očekivano, prijatelji i poznanici na njihovu odluku gledaju različito. Dok jedni imaju razumijevanja za njihovu odluku drugi se čude zašto su odlučili da idu u zemlju u kojoj traje rat.

- Ovo se ne može porediti sa ratom u BiH. Frontalni je rat, linija je duga 1.000 kilometara. Angažovane su stotine hiljada vojnika. Borbe se vode sredstvima koja su bila nepoznata za vrijeme našeg rata poput dronova, nekih raketa... I vojna oprema i način ratovanja su se prilično promijenili u zadnjih 30 godina. S obzirom da je u BiH rat bio na cijelom prostoru našim ljudima je teško razumjeti koliko je velika Ukrajina. Agresija je izvršena na samo jedan mali dio Ukrajine. Ostatak države živi relativno normalno. Istina, postoji policijski sat od 23.00 do 5.00 sati. Iza 22.00 sata nema točenja alkohola niti ga možete kupiti. Osim tih par stvari život je praktično normalan. Pune su kafane, imate koncerte, a zemlja u ratu. To je možda malo teško razumjeti - pojašnjava Ibišević.

Sa druge strane, tvrdi on, Ukrajinci znatno bolje razumiju nove „sugrađane“ koji su doselili iz BiH. Ibišević kaže kako su u početku mnogi vjerovali da će Ukrajina kapitulirati u roku od nekoliko dana, ali kada su vidjeli vlastitu snagu, mnogi raseljeni i izbjegli su se vratili na svoja ognjišta.

- Ukrajincima je drago da nas vide i da pričaju sa nama. Osjećamo se prijatno. Ulianini roditelji su također sretni zbog nas i pozdravili su našu odluku da preselimo. Sretni su što i mi dajemo neki doprinos odbrani - priča naš sagovornik. 

Običan dan u Kijevu i Ukrajini

Prema riječima našeg sagovornika, dan u Ukrajini protiče kao i bilo gdje drugo osim u slučajevima kada se oglase sirene. U tim slučajevima procjenjuju da li nastavljaju sa uobičajenim aktivnostima ili idu put skloništa.

- Živimo u dijelu Kijeva koji je istorijski. Ima puno pješačkih zona. Odvedemo kćerku u školu, Uliana ide na posao, nekada pješke, a nekada metroom koji je odlično prevozno sredstvo u Kijevu i veliko olakšanje. Ali po lijepom vremenu je zadovoljstvo pješačiti Kijevom i gledati njegovu bogatu arhitekturu. Ja sam još uvijek poslom vezan za Sarajevo, a iz Kijeva vodim posao online. Sada malo češće dolazim pa sam na relaciji između Kijeva i Sarajeva - kaže Ibišević.

Govoreći o široj slici, on ilustruje kako od mjesta u blizini mađarske granice, gdje žive Ulianini roditelji, do Kijeva ima 800-900 kilometara, a da praktično na tom cijelom putu ne možete steći utisak da se radi o zemlji u ratu osim ako usput ne sretnete kolonu vojnih vozila. Pored toga, dodaje i kako na prilazima Kijevu ima određenih ostataka ruskog napada koji se desio prvih dana.

- Međutim, da se primijetiti što svjedoči o ratu je snažan patriotizam Ukrajinaca koji je dobio neslućene razmjere. Svako auto nosi neko ukrajinsko obilježje. Ljudi nose majice sa patriotskim obilježjima. Velika je odlučnost da se pobijedi u ratu i da se istjera ruski agresor sa svoje teritorije. Uz sve to ide snažna reforma koja se odnosi na borbu protiv korupcije, jačanje vojske, pomoć izbjeglicama, na rekonstrukciju porušenih sela, gradova i infrastrukture - navodi naš sagovornik.

On tvrdi kako je Ukrajina mnogo trpila od Rusije oduvijek te kako je Rusija uvijek i na razne načine radila na tome da instalira svoje poslušnike i da što više uguši ukrajinski nacionalni duh.

- I zato je ovo sada svjetao primjer kako se ta ljubav i nacionalni duh može suprotstaviti višestruko jačem agresoru - poručio je na kraju.

Sudbinski let za Bankok

Mjesto i način na koji je Samir upoznao Ulianu se zaista može nazvati sudbinom jer je splet okolnosti koji je doveo do prvog kontakta bio zaista nevjerovatan i neočekivan.

- Naše poznanstvo je počelo slučajno u maju 2009. Upoznali smo se u avionu, na letu od Beča do Bankoka. To je bio jedan simpatičan splet okolnosti kada me stjuardesa prije početka leta zamolila da promijenim sjedišta da bi se spojila neka porodica sa djetetom. Ja sam prihvatio, a mene su smjestili pored Uliane. Tokom leta i nismo baš previše komunicirali. Međutim, nakon slijetanja u Bankok popunjavali smo neke formulare za ulazak na Tajland. Ja nisam imao olovku, a ona mi je, kada je popunila svoj, posudila svoju olovku i tako je počela neka spontana komunikacija. Došli smo do zaključka da zapravo oboje idemo na istu konferenciju koja je posvećena HIV-u. Ona je tada u svojoj organizaciji u Kijevu radila na prevenciji HIV-a. Na konferenciji smo se bolje upoznali, a sasvim slučajno smo oboje planirali nekoliko dana za obilazak Tajlanda. Zanimljivo je da smo oboje rezervisali isti let iako je bio pet dana nakon konferencije. Otišli smo na Puket, zaljubili se i pravili planove za naredni susret. Nakon toga je ona došla u BiH prvi put. Ljubav na prvi pogled. Odlučila je da napusti Ukrajinu i da dođe u Sarajevo da živimo zajedno - prisjeća se naš sagovornik.

Planovi za budućnost

Kada je riječ o budućnosti, Ibišević kaže da su stvari tu prilično jasne.

- Uliana radi u Kijevu, Ksenija ide u školu, a ja sam nekako na pola puta i otprilike su nam to i planovi za budućnost. Kada rat stane onda ćemo više raditi na povezivanju Ukrajine sa zemljama Balkana s obzirom da se i sada bavimo turizmom. Ukrajina je prelijepa zemlja i ima puno toga da ponudi, ali ima i Balkan šta da ponudi Ukrajincima - otkriva nam.

Poziv na konferenciju koju je organizovala Olena Zelenska

Samirova supruga je nedavno učestvovala na jednoj značajnoj i zanimljivoj konferenciji.

- Uliana obavlja poslove direktorice programa podrške veteranima ukrajinske vojske i pomoći interno raseljenim osobama u Ukrajini. Često sarađuje sa ministarstvima, lokalnim i međunarodnim organizacijama i odlazi na konferencije. Jednu je prošle sedmice organizirala prva dama, Olena Zelenska. Na njoj je prisustvovao i predsjednik Volodymyr Zelensky, kao i američki državni sekretar Anthony Blinken, a tema je bila mentalno zdravlje i otpornost - otkriva Ibišević. Radi se o trećem samitu "Prve dame i džentlmena" (First Lady and Gentlemans).