Profesor Kasim Tatić poznat je među studentima kao predavač „čija predavanja se ne propuštaju“. Zbog njegovog govora sa konferencije u Travniku, koja je održana u decembru ove godine, postao je hit na TikToku, njegovu lekciju o korupciji pregledalo je više od 56.000 ljudi: „Kol'ko vas se šveralo jutros?“, pitao je profesor. „Život sam potrošio na učenje, čitanje i bavljenje različitim stvarima – psihologijom, pedagogijom, filozofijom, kvantnom fizikom, okolišem do ekonomije, bio sam u Ligi mladih lingvista...“, govori o sebi prof. Tatić. Svira i gitaru. Studenti ga razumiju i zapamte ono što ih uči. Motiviše, inspiriše i voli svoj posao, samo mu ne možete reći da njegova plata treba da bude tri ili pet puta manja od plate „nekog poslanika u Parlamentu koji usta nijednom nije otvorio“

Razgovarao: Zdravko Čupović ([email protected]) 

Na početku moram priznati da ste Vi jedan od rijetkih profesora koji ne samo što ima znanje i zna ga prenijeti na studente nego ima vještine da se ta poruka pošalje i odjekne daleko izvan amfiteatra?

- Moram zahvaliti opštini Travnik i Centru za edukaciju mladih u Travniku koji su i organizovali IT Reboot i snimili to cijelo moje predavanje koje je trajalo sat vremena. Tema je bila „Izazovi digitalne transformacije i razvoj poduzetništva u BiH“ gdje vi, po prirodi stvari, morate neke stvari stručno reći vezano za digitalizaciju. Ali došli smo na teren poduzetništva koji podrazumijeva određene karakteristike u ljudima. Pođete od toga: ko je poduzetnik, kako se on formira, koje su karakteristike..., a onda je došlo pitanje studentice kako se ne može doći do informacija u sistemu, da sistem nije dobar i sl. Ono što sam ja davno shvatio u predavačkom radu i o pristupu prema studentima, to je da ih morate zainteresirati. Mi imamo čudnu situaciju da je mali broj studenata nešto upisao, u mom slučaju ekonomiju, jer ih to zaista zanima. Sebi sam postavio zadatak da te ljude zainteresiram. Jedan od načina je jednostavan: profesor mora da bude glumac da bi se borio za pažnju studenata. Način na koji ja to radim je da povezujem stvari iz različitih oblasti. Život sam potrošio na učenje i čitanje i bavljenje različitim stvarima – psihologijom, pedagogijom, filozofijom, kvantnom fizikom, okolišem do ekonomije. Čitao sam puno i književnost, bio u Ligi mladih lingvista...

Kako zainteresovati generaciju Z

I izgleda da ste uspjeli, izazvali ste veliku pažnju.

- Kada imate tu širinu, imate mogućnost da studentima neke stvari kažete na način koji oni mogu da razumiju i zapamte. To je i u slučaju ovog mog klipa na internetu. On traje samo 15-ak sekundi, ali ja sam uspio da nađem način da finim primjerom kažem veliku istinu koju do sad, čini mi se, niko nije rekao. Ovom prilikom bih rekao nešto što sam možda propustio reći onda u Travniku. Kada sam upotrijebio frazu: „Vi ne možete promjeniti sistem u kojem živite, ali možete promijeniti sistem po kojem živite“, sada bih je malo korigovao i rekao bih: „Možete promijeniti sistem u kojem živite, ukoliko promijenite sistem po kojem živite.“ Poenta predavanja je bila da se ne govori samo u negativnom smislu, konkretno o korupciji i krađi gdje sam im kazao da ni oni sami to ne rade ukoliko im to smeta u sistemu, već da postoje mnoge druge lijepe stvari o kojima treba da govorimo. Ako sistem nije proaktivan i ako ne daje priliku mladim da steknu poduzetničke vještine, onda vi to uradite u svom životu. Budite proaktivni, radite na sebi, tražite inicijative. Nemojte čekati državu. Ako država vas ne stimuliše, da koristite svoje slobode poput recimo izlaska na izbore, promijenite onda taj sistem po kojem živite. Recite sami sebi da hoćete da vaš glas ima nekog uticaja. Izađite na izbore i ne dozvolite da iko manipulira vama za koga ćete glasati. Ali ja sada želim da utičem na vas da izađete na izbore šta god da vaša odluka bila. Nemojte biti inertni. Tražite svoja prava na pravi način. Nemojte čekati da vas neko drugi obrazuje. Danas vam to sve omogućuje tehnologija. To je način da vaša poruka izađe. Također, studentima uvijek napominjem zašto je važno da neke stvari uče. Ako to ne nauče, kada izađu iz učionice neće znati da povežu to sa životom, a onda nema efekta.

Bojite li se da ova Vaša nagla popularnost ne zasmeta nekome?

- Ne bojim se. Moja popularnost može samo da doprinese svima nama. Najprije onima kojima su i upućene. A upućene su prvo meni, a onda svima ostalima. Onaj ko je protiv opštih ljudskih vrijednosti ima veliki problem i trebao bi se zapitati o samom sebi, a ne o meni. Dakle, moja ideja je da bi svaki pojedinac u svom životu trebao da poštuje opšte ljudske temeljne vrijednosti koje su vrlo jednostavne otkako postoji svijet. Evo, pođite od 10 Božijih zapovijesti. To su opšta moralna načela. Ali vi danas nemate nikoga ko poštuje svih 10 zapovijedi u potpunosti. Volio bih da svako ko mene sluša, da mu budem inspiracija da sebe preispita, po kojim se principima i uvjerenjima ponaša. 

Svaka generacija ima neke specifičnosti. Čini se da današnji studenti  ipak zahtijevaju drugačiji pristup. Smatrate li da bi se i profesori tome trebali prilagođavati ili je prilagođavanje samo na studentima?

- Aposlutno! Ako uzmemo generaciju koja odrasta na igricama i ako psihološki pogledate šta je igrica i u kojem je statusu onaj ko se igra, shvatite da i malo dijete u potpunosti drži kontrolu nad cijelom situacijom. Može da prekine igricu kada hoće, da ode na drugi level, da je ponovi koliko god puta hoće, sloboda u strategiji igranja... Dijete ima punu kontrolu i slobodu. Zamislite sada dijete kada iz tog svijeta dođe u svijet gdje mora da sjedi, ne smije da mrdne, da se okrene, ne smije da priča, gdje neko drugi ima apsolutnu kontrolu i gdje mu sve diktira. To je za njih potpuni šok. Ali da skratim priču. Tehnologija itekako utiče na način na koji svijet prima poruku. Danas niko neće da čita. Generacija Z voli da ima u zaglavlju napisano i prosječno vrijeme koliko otprilike treba vremena da se pročita neki tekst. Sve preko pet minuta je za njih predugo. To se ne čita. Ovaj moj klip koji je postavljen na TikToku, odnosno tri klipa koja sve zajedno traju 2-3 minuta, od čega onaj najvažniji traje 17-18 sekundi imaju preko tri miliona pregleda! Ali moje cijelo predavanje koje je postavljeno na YouTube i traje oko sat vremena i 10 minuta pogledalo je samo oko hiljadu ljudi. Čim vide da je to sat vremena, Generacija Z nije zainteresovana. U tom smislu nastavnici se trebaju prilagoditi Generaciji Z. Najprije načinom na koji izlažemo stvari. To mora biti više vizuelno nego narativno jer vole da vide sliku. Moramo biti kratki. Moramo im dati slobodu da oni traže informacije. Da čačkaju i traže po internetu. Cijelu filozofiju je jedan nagrađeni profesor u Americi sažeo u rečenicu: „Moramo prestati biti Sage on the Stage“, i pretvoriti se u: „Guide on the Side“. Ne smijemo biti pametnjakovići koji stoje na sceni i dijele pamet, nego moramo biti vodič koji stoji sa strane koji će dopustiti djeci da uz naše vođenje traže određene informacije.

Društvo ideja

 Profesor ste na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Ekonomska situacija u BiH nije dobra. Međutim, da li je najveći problem BiH ekonomske prirode ili je možda ipak nešto drugo?

- Kao čovjek koji se bavi obrazovanjem neću pogriješiti ako kažem da je korijen problema nizak nivo obrazovanja. Taj nizak nivo u svakom pogledu dovodi do situacije u kojoj se nalazimo. Možete početi od tržišta radne snage i ogromne nezaposlenosti. Nemate nijednog nezaposlenog programera, sistem analitičara, cloud operatera, čovjeka koji govori dva, tri jezika. Mi imamo ogroman broj ljudi koji imaju neadekvatno obrazovanje koje je vrijeme pregazilo. Nisu atraktivni na tržištu rada jer nemaju znanja koja se traže. U tom smislu smatram da je neadekvatna saradnja i uloga u društvu zavoda za zapošljavanje koji u normalnim državama snime situaciju na tržištu rada i daju smjernice u kojem pravcu treba da ide obrazovanje. Da se usaglasi ponuda i potražnja. Evo primjer. O tome sam jednom govorio u Kaknju i tada je neko ustao i rekao da je to teoretski pristup i da toga nema u praksi. Onda je to ilustrovao podatkom da u Kaknju ima, koliko se sjećam više od 150 rudarskih tehničara na birou, ali smo opet upisali cijela tri razreda djece za to zanimanje. Mi kao društvo svjesno guramo stotinjak djece da se školuju tri, četiri godine znajući da će oni završiti na birou. Masu mladih ljudi školujemo za biro! U tom smislu današanja tehnologija vam omogućava da zapravo uopšte i ne trebate ići u školu. Sve obrazovanje imate na internetu. Samo je problem što vam niko ne daje diplomu za obrazovanje na internetu. Bar ne za sada, pa morate ići formalno. Čak je i zadnji bastion, osnovno obrazovanje, u nekim američkim saveznim državama postalo neobavezno. Ne morate više uopšte ići u školu. Kad dođete na prijemni  niko vas ne pita koju ste školu završili nego šta znate da radite. Na koji način ste došli do znanja je manje važno. Na tragu toga, smatram da su problemi, ukoliko ciljamo na cjelokupnu situaciju u BiH, na nerazumijevanju sa jedne strane i sposobnosti da manipulirate ljudima. Sposobnost manipuliranja ljudima se povećava ukoliko je njihov nivo obrazovanja nizak. Zato smatram da to jeste korijen problema, ali da ima mnoge pojavne oblike koji su nam svima poznati. 

Da se opet vratimo na Vašu materiju. Šta se u ekonomskom dijelu mora uraditi da bismo konačno uhvatili priključak sa drugim tranzicijima?

- Ponovo se moram vratiti na obrazovanje. Ako se vratimo na vrijeme kada je Finska bila nerazvijena, osim Nokije, nisu imali ništa, oni su u jednom trenutku donijeli vrlo jednostavnu odluku. Moramo ulagati u obrazovanje! Ne samo da su donijeli takvu odluku nego su je i poštovali. Od vrtića do Akademije nauka, ko radi sa djecom ne može da bude bez postdiplomskog studija. Ni teta u vrtiću. Izdvojili su pare za obrazovanje, nivelisali plate u obrazovanju u rangu bankara ili doktora i vi sada imate situaciju u Finskoj da se od 10 kandidata koji se prijave za rad u obrazovanju primi samo jedan. Selekcija je jako stroga. Sada, da se vratimo na nas. Kada pogledate koliko izdvajamo za nauku i obrazovanje, to je neuporedivo manje od razvijenih zemalja. Današnje društvo više nije društvo znanja. Uslovno rečeno, možete imati puno informacija koje možete pretvoriti u znanje. Ali šta ćete sa tim znanjem? Danas je bitno društvo ideja, inicijativa i inovativnosti. Nekada je bila prednost da imate kompjuter, ali danas ga imaju svi. Kompjuter više nije prednost nego ono šta ćete uraditi sa njim. U tom smislu, da bismo uhvatili priključak s ostalim zemljama trebamo prvo promijeniti stav o tome šta je obrazovanje. To nije problem samo kod nas nego i u regionu. Imamo sitaucije da su curriculumi za informatiku stari po 10-15 godina, a to je budućnost. Mala digresija. Nedavno sam na putu prema Kiseljaku vidio divan slogan na nekoj tabli „Mi nećemo da budemo vaša budućnost. Hoćemo da budemo vaša sadašnjost“. U potpisu – djeca. Šta mi toj djeci možemo odmah sada uraditi? To je da mi, odrasli, promijenimo neke stvari u ekonomskom sistemu, u političkom sistemu, i stvorimo ambijent koji bi doprinio da se počnemo kretati sa mrtve tačke. Da stavimo ispred svih naših neslaganja koja imamo, a koja su apsolutno bespotrebna, primjere zemalja koje su otišle naprijed i vidimo šta su to one uradile. Može se brzo jako puno uraditi. Čak i na nekim banalnim stvarima koje možemo drugačije reorganizovati. Čuli ste nedavno za primjer nekog poslodavca koji je skratio radno vrijeme petkom. I znate šta se desilo? Povećala se produktivnost! Ljudi sada bolje i više rade. Neke zemlje su već počele sa tim. Promijenili su životnu filozofiju. Čovjek ne živi da bi radio nego radi da bi sebi obezbijedio život koji mora da ima poslije rada. Treba motivirati ljude da nađu malo više zadovoljstva u samom radu. Ali to traži ulaganje i vremena i energije svakoga od nas.

Predajete mikroekonomiju. Makroekonomske prilike nisu dobre. Kakva je situacija na mikronivou?

- Ja sam iznio podatak koji je mene frapirao, a ja sam intuitivno i znao, da se na  mikronivou situacija često veže za ono što i jeste posao menadžera. Najprije, menažderski posao je da izvrši primanje ljudi u radni odnos, da ih normira, prati realizaciju i napredovanje. Nažalost, istraživanja koja su rađena na velikim uzorcima pokazala su da većina menadžera nije dobra u poslu koji podrazumijeva visoku emocionalnu inteligenciju. Da zna razumjeti druge ljude, šta ih motivira i kako im pristupiti. Da biste to uradili morate imati visoku emotivnu inteligenciju. Ako to ne uradite onda sve ide do toga da ljudi napuštaju posao zbog menadžera koji ne znaju svoj posao. Kad nema motivacije radnik se ne trudi više od norme. Koriste u radu 30-40% svojih kapaciteta i to je dovoljno jer u preduzeću nema mjere koja će me stimulisati da radim više. Koliko para - toliko muzike. To su, sa jedne strane, ogromni gubici, a sa druge tu postoji veliki prostor menadžerima da nađu način i da vežu ljude za firmu. Da ih motivišu i finansijski nagrade. Ko god kaže da finansijska nagrada nije bitna – nije u pravu. Lijepe stvari dolaze iz generacije Z, ali naravno da neće niko raditi ako mu ne obezbijedite pristojan nivo finansijske kompenzacije. Puno problema se može riješiti. Neki problemi su na strani radne snage koja nema sposobnost da se sama pokrene. Imamo situacije kada odete pravniku sa nekim problemom i on kaže da to košta 1.000 KM. Vi odete na internet, postavite to isto pitanje i taj isti pravnik, kad dođe sa posla kući, vam odgovori besplatno. Zašto? Zato što ima potpuno drugačiji odnos van radnog vremena. Zadovoljstvo mu je da nekome pomogne. 

Pa kako se to može primijeniti u obrazovanju?

- Nama u obrazovanju često spočitavaju kako trebamo da se oslanjamo na svoju unutrašnju motivaciju, da volimo svoj posao i sl. Naravno, ja ovaj posao ne bih ni radio da ga ne volim, ali mi ne možete reći da moja plata treba da bude tri ili pet puta manja od plate nekog poslanika u Parlamentu koji usta nijednom nije otvorio. Ja se, kao univerzitetski profesor, osjećam vrlo ružno. Da se vratim na prethodno pitanje. Treba ulagati u same menadžere. Mnogi od njih sada ulaganje u opremu ili recimo kompjuter gledaju kao investiciju, ali ulaganje u ljude gledaju kao tekući trošak. To je tako čak i po zakonu. To ne možete voditi kao amortizaciju. Ulaganje u ljudski kapital kod nas nikako da se shvati kao  kapitalno ulaganje.

Knjiga i tablete protiv povraćanja

Niste politički angažovani. Da li biste, međutim, ikada prihvatili neku funkciju?

- Nikada ne reci nikad. Zasada, uspio sam u nekoliko navrata da se oduprem vrlo atraktivnim ponudama za politički angažman. Ali spomenut ću najsimpatičniju. Nakon jednog predavanja u Zenici, za Udruženje penzionera prije par godina, pozvali su me da im malo protumačim prijedlog novog zakona. To je bilo tako efektno da su oni meni prišli i ponudili mi članstvo u Stranci penzionera i da me odmah kandiduju za člana Predsjedništva. U šali sam im odgovorio da mi je još rano za stranku penzionera, ali sam im dao jednu sugestiju. Dao sam im podatak o broju penzionera u BiH, to je 500-600.000 uz opasku da kada bi sami glasali za sebe bili bi najjača partija u zemlji. Trenutno mi je draža ovakva forma da kao univerzitetski profesor širim i artikuliram svoje ideje, a imam namjeru da to nadalje radim malo aktivnije u javnosti, ali ne kao političar.

Imate li neki komentar na politička dešavanja, na novu vlast?

- Pa i ne. Svi sada znaju šta trebaju raditi. Znate kako je u fudbalu, svi su selektori kad sjede na klupi. Svim donosiocima odluka poručujem da u mjeri u kojoj mogu da uvaže ono što su obećali glasačima. Zanimljivo je da nam ovoga puta nisu puno ni obećavali. Izbori nam se više ne baziraju čak ni na nekim konzistentnim platformama nego na blaćenju nekog drugog. U tom smislu, moja sugestija svim vlastima je da se samo drže onih proklamovanih i narodu obećanih stvari i da to i urade da bi svi mi konačno krenuli naprijed. 

Zanimljiva je i priča i oko Vašeg upisa na fakultet svojevremeno. Jedini muškarac i još maloljetan. Kad, kako i zašto?

- U školu sam krenuo sa nepunih šest godina jer sam rođen u januaru. Stipe Šuvar je tada napravio reformu srednjeg obrazovanja pa je ukinuta razlika između onoga što je nekada bila srednja tehnička škola koja je trajala četiri godine i srednje škole učenika u privredi koja je trajala tri godine. Pošto sam ja upisao tehničku školu, bilo je to tako uređeno da smo svi zajedno išli u prvi razred u Zenici. Čini mi se 1977. sam upisao prvi razred srednje i moram priznati da sam tu tada radio sa svojih 30-40% kapaciteta, jer sam bio najbolji đak u cijelom Srednjoškolskom centru na Bilmišću. Međutim, imao sam sreću da mi je razrednica bila Begzada Bašić koja je predavala fiziku, a imala je visoku emocionalnu inteligenciju i primijetila da se ja dosađujem. Kao pravi pedagog me pozvala u kabinet i pitala da li bih polagao dva razreda za godinu dana. Ja sam to prihvatio i to je bio za mene izazov koji me animirao da koristim svojih 70-80% kapaciteta. Kada sam završio srednju još sam bio maloljetan. U međuvremenu je izašao Zakon po kojem se poslije srednje škole ide u vojsku. Ali ja tada nisam imao ni 17 godina. Onda su mi rekli da mogu upisati fakultet i zbog te činjenice, kada se na Ekonomski fakultet u Zenici primalo 200 studenata ispalo je da se na spisku primljenih nalazi Kasim Tatić i 199 djevojaka. Sve moje kolege morale su u vojsku! Simpatična priča koja je za mene, osim ugodnog društva u kojem sam proveo studij, imala sudbinsku ulogu jer, zbog te užurbanosti, kada sam diplomirao, na odbrani se pojavio čovjek da pita moju profesoricu da li ima posla za ovog mog momka. To je bio rahmetli Meho Bašić, koji je radio na Ekonomskom institutu i koji je zapravo meni ponudio da dođem na Ekonomski institut u Sarajevo i da dođem u situaciju da počnem da pravim karijeru u Sarajevu. Da toga nije bilo, od svega ovoga se ne bi ništa desilo.

Šta je „intelektualni dernek“?

-To je jedan lijepi koncept koji sam osmislio ovdje na fakultetu. Prvo sam prije desetak godina napravio nešto što se zvalo ID grupa, koja je bila skraćenica. Intelektualni dernek je bila moja sintagma jer sam dugo u nauci i predavačkom pozivu, i onda sam, nakon nekog vremena, primijetio da su ljudi koji se time bave malo ukočeni iz raznih razloga. A kada ste na derneku, onda se stvari otmu kontroli. Ljudi se napiju i ne dešava se ništa konstruktivno. Stoga sam odlučio da povežem te dvije stvari i da napravim intelektualni dernek jer sviram gitaru. Ideja je bila neki koncept po kojem će se neke lijepe i korisne stvari pričati, da se usput malo i zabavljamo. Intelektualni dernek je sada jedna forma multimedijalnog performansa koji sam ja organizovao na različite teme na različitim mjestima. Koncept je takav da ja prvo pričam malo o tome, onda ide pauza, malo sviranja, pa onda imamo goste sa drugih eminentih fakulteta putem videa, onda opet malo ja pričam i sviram. Neke moje kolege su to originalno nazvali „intelektualni standup“ gdje ja kroz priču, svirku i šalu zabavljam ljude i šaljem neku važnu poruku. Reakcije su jako pozitivne. To je otvorenog tipa i pozivam svakoga ko je zainteresovan da nam se pridruži. Sljedeći će biti sa kime postignem prvi dogovor. Već ima nekih pregovora, a želja mi je da to organizuje neka opština kao što je to bio slučaj u Visokom, gdje smo imali sjajan dernek. Hoću da to iskoristim kao jednu finu platformu koja se do sada pokazala kao lijep način, dobro primljen kod publike različitih uzrasta. Ja tu budem potpuno opušten i relaksiran kao i publika. To traje od sat i po do čak dva i po sata. Ljudi ne osjete kako vrijeme brzo proleti. Pozivam sve one koji ove ideje smatraju vrijednim i koji imaju tu energiju, da je prenesemo ljudima, gdje je osnovna moja postavka da otklonimo određene nedostake. Nauka kaže da mi koristimo samo mali dio svojih umnih potencijala. Koristimo samo 5-10% svojih umnih kapaciteta, a um je mozak u akciji. Cilj nam je da kroz ove derneke taj sramno niski procenat malo podignemo. Drugi cilj koji promoviram je strašni disbalans koji postoji između lijeve i desne strane mozga. Čitav obrazovni sistem je uglavnom usmjeren na lijevu stranu. Po jednoj gruboj podjeli, predominantno lijeva strana mozga je zadužena za analitičko i racionalno mišljenje, detalje... dok je desna zadužena za stvari od kojih, po meni, zavisi naša budućnost na ovom svijetu. To je maštovitost, kreativnost, osjećaj za ritam, boje, cjelovitost. Kroz muziku i druge poticaje želimo da popravimo desnu stranu jer se tamo krije i intuicija koja je jako bitna za donošenje poslovnih odluka, da se i ona malo razvija. Interesantan je podatak da većinu odluka menadžeri donose intuitivno, a onda traže naučne metode da ih opravdaju. Na ovaj način dajemo i doprinos umrežavanju ljudi koji ovako mogu lakše da razmjenjuju svoje ideje. 

Čini mi se da biste bili odličan motivacioni govornik?

- Mene na internetu već i prepoznaju tako. Na internetu i jesu postavljeni ti moji motivacijski govori, a prepoznato je i ovdje na fakultetu. Ljudi mene pamte i poslije 10, 15 ili 20 godina i sjećaju se čime sam ih motivirao. Jedna od najvećih stvari koja vam se može desiti u pedagoškom radu jeste motivacija. Imao sam susret sa jednom djevojkom koja je došla u moj kabinet i ispričala mi tešku priču o zdravstvenim problemima, pogrešnim dijagnozama i o tome da je razmišljala o samoubistvu. Onda mi je rekla da se nije ubila samo zato što se sjetile mene. Rekla mi je da se u tom momentu sjetila šta sam ja govorio na predavanjima i kako čovjek treba da se ponaša u teškim situacijama u životu, kako da sebe motiviše... Došla je samo da mi se zahvali, donijela je i neki kolač koji je napravila. Zahvalila mi se što sam joj spasio život. Kada to doživite kao pedagog, kada vam ljudi kažu da ste im spasili život, ali ne sa mikroekonomijom, profitom i troškovima, već motivacijom... Ja znam da studenti nisu ljubitelji mikroekonomije i kažem im da profesori imaju problem da motivišu studente kako da uzmu knjigu u ruke. U šali im kažem da kada uzmu knjigu mikroekonomije trebaju im dvije tablete protiv povraćanja da bi se natjerali na učenje. Kažem im da na predavanjima mogu da ispričam svaku rečenicu iz te knjige. Ali moj zadatak nije to. Imaju već knjigu. Moj je zadatak da spriječim da uzimaju one dvije tablete protiv povraćanja. Da im pojasnim zašto je dobro da nešto nauče iz mikroekonomije. Da im dam primjere koji su životni. Najveća je motivaciju kada ljudi postanu svjesni zašto nešto rade. Ako ne vidite smisla u tome što radite, to vas ubija psihološki. Kada hoćete da u nekome ubijete humanost i ljudskost dajte mu posao koji nema smisla. Danas su, međutim, mnogi poslovi podijeljeni u segmente i djeliće gdje se često ne vidi cjelokupna slika, a nama je u prirodi potrebno da vidimo rezultat. Zapravo, ako bih sada semantički cjepidlačio, čak i ne volim riječ „motivator“ jer to znači pokretanje. Mnogo mi je draži termin „inspiracija“ jer to znači udahnuti nešto u ljude. Motivacija nije dovoljna. Neko je rekao da je motivacija kremen koji zapali vatru. Ali tu vatru neko mora održavati. Uloga nastavnika je da inspiriše. Studente inspirišem da nađu svoje snage i razvijaju ih, a ne slabosti.