Postigao je, realno i sportskim jezikom rečeno, najbolje rezultate od svih bosanskohercegovačkih novinara. Bio je prvi neamerikanac direktor Radija Slobodna Europa. Vodio je kompaniju koja svoj program emitira na 26 jezika, sa budžetom od 100 miliona dolara, bio je i glavni i odgovorni urednik te kompanije. Vodio je kurseve, imao predavanja u raznim državama – Češkoj, Ukrajini, Azerbejdžanu, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Gruziji, Njemačkoj, Armeniji, itd. Najmanje – u Bosni i Hercegovini, u kojoj je do kraja aprila 1992. bio na poziciji glavnog urednika TV Sarajevo, na koju je izabran tajnim glasanjem uposlenih. Dobio je i jednu međunarodnu nagradu za scenario drame „Krivda“, napisao tri knjige o medijima i uskoro mu izlazi i prvi roman. U Sarajevu ga snimamo za dokumentarni serijal i film „Historija bh. novinarstva“, u produkciji Starta i koprodukciji BHRT, autora Darija Novalića. Koristimo priliku i za intervju za naš magazin - mnogo je pitanja na koja nam može dati odgovor iz perspektive svoga bogatog 50-godišnjeg iskustva

Razgovarao: Dario Novalić

Mnogo se danas govori o pritiscima na novinare. Kako su Vas pritiskali dok ste bili glavni urednik TV Sarajevo? Napustili ste državu pred kraj aprila 1992., kakvi su to pritisci bili?

- Mediji u BiH su tada bili posve neovisni, daleko profesionalniji od drugih u Jugoslaviji. Svi smo trpili pritiske. Ali, TV je bio najjači medij, najutjecajniji i logično da su pritisci na nas bili najžešći. Ti su pritisci, u mom slučaju, bili na profesionalnom i na privatnom nivou. Na onom profesionalnom se to vidjelo u bezbrojnim zahtjevima da se nešto emitira, da se vrši direktan prijenos nečega. Dođe ti neka delegacija, nenajavljeno, naprimjer delegacija ljekara iz Bugojna, žestoko te napadnu da si nikakav Hrvat, a onda odmah poslije iz stranke HDZ-a te zovu telefonom i nude razgovore. To je metoda dobrog  i lošeg policajca u kojoj te jedan tuče, a drugi nudi cigaretu. Ili, javno te napadnu, a onda privatno zovu da se izvinjavaju jer su „morali“. To je jednom napravio Nikola Koljević, tada drugi čovjek SDS-a. Žestoko nas je optužio na press konferenciji, a onda zvao da se izvini govoreći da ga je Karadžić natjerao. Rekao sam mu da ne primam privatna izvinjenja za javne nastupe. Hoće da podijele RTSA na nacionalne kanale, pozivaju građane da ne plaćaju RTV pretplatu, zovu te u vladu, nude 13. plaću ako podneseš ostavku, pokušavaju da podijele rukovodstvo. Morate shvatiti da to nisu povremeni pritisci, nego stalni, non-stop.

VRIJEME MNOŽINE

Spomenuli ste i pritiske na privatnom planu, na porodicu?

- Na privatnom planu je bilo još gore. Zvali su mi djecu da im kažu „ubićemo“ ti tatu. Ti promijeniš telefon, ali ne pomaže, zovu ponovo. Jednom me susjed nazvao i rekao da ne dolazim kući jer me tražilo 12 vojnika! Ne znam zašto im je trebalo baš 12, i ne znam ni danas koji su to vojnici bili. Onda sam mijenjao stanove svako veče, nisam ni znao gdje ću spavati, a kad sam znao nisam nikom govorio. Pet kreveta sam mijenjao tokom tjedna. Jednoj su djevojci, na Ciglanama gdje sam prespavao, zaprijetili bombom ako me još jednom pusti da kod nje prespavam.

Jednom su se dvoja borna kola JNA vozila iz pravca Nedžarića prema zgradi RTSA. Došli su do raškršća i krenuli lijevo prema zgradi. U zgradi su bila neka djeca u farmerkama i tenisicama da nas brane sa puškama M-48, posve nemoćni protiv bilo kakvog modernijeg naoružanja. Jedva sam ih spriječio da ne pucaju prvi. Borna kola su se okrenula nazad i nisu krenuli na nas. Tada su mi kolege iz rukovodstva rekli da je vrijeme da mi nađu skrovište u zgradi jer „ti si prvi na redu“ kad dođu. U svakoj zgradi imaju one razvodne kutije kroz koje prolaze kablovi, a u zgradi RTSA su te kutije bile velike. Našli su jednu za mene, dali mi pištolj i šaržer metaka. Zatvorili su me, bio je tamo i jastuk da mi bude „ugodnije“, i zatvorili vrata i pitali „da li ti je ugodno“. Kad sam se vratio u kancelariju pitao sam se – šta sad. JNA dođe, traže me i nađu „moju“ kutiju. I šta onda? Ispalim jedan metak, dva i gotovo.

TV Sarajevo čiji ste glavni urednik bili od 1989. do 1992. je bio domaćin Yutela? Šta danas mislite o Yutelu ? 

- Mislim da su dva čovjeka zaslužna što se Yutel emitirao iz Sarajeva – tadašnji direktor TV Sarajevo Besim Cerić i ja. U Zagrebu i Beogradu su ih odbili, Skoplje je prihvatilo, ali se Ante Marković, tada premijer koji je stajao iza projekta, odlučio za Sarajevo. On je osnivao YUTEL jer su u Beogradu spriječavali da prave informacije o radu vlade budu saopštene javnosti. Besim i ja smo se za tu odluku, pored novčane naknade koja je bila bitno ispod tržišne cijene, odlučili iz dva razloga: prvi je bio što smo bili, u političkom smislu, opredijeljeni za slične ideje (građansko društvo, ljudska prava, tolerancija, tržišna ekonomija i slično). Drugi je razlog bio što je to bio nastavak naše politike da sami sebi dovodimo konkurenciju. Najprije smo to uradili sa privatnim produkcijama kojima smo otvorili vrata, a sada i sa YUTEL-om. Bio je to pun pogodak. Ja mislim da su gledaoci u BiH tada uživali gledajući kako se takmičimo sa YUTEL-om u profesionalnom smislu.

Ja i danas mislim da je to bila dobra odluka. Osjećao bih se sramno da nismo tada podržali jedinog čovjeka koji je tada nudio mir i prosperitet naspram onih koji su SFRJ rušili.

Treba li nam danas u BiH nešto kao Yutel ?

- Pravo da vam kažem, ne izgleda mi to realno. Posve su drugačije okolnosti, svako može danas da osniva TV. Uostalom, u programskom smislu, ako sam dobro informiran, postoji N1 TV koja ima slična civilizacijska opredjeljenja.

Kako napraviti i održati državu bez medija? Da li je to moguće ? 

- Ne, mislim da nije. Nije moguće ni rušiti bez medija. Da su mediji bili profesionalni devedesetih, mi bismo i danas živjeli u Jugoslaviji.

Sada kada imate jako mnogo iskustva, od bosanskog rata preko svih ostalih koje ste pratili na druge načine, zanima me šta mislite mogu li mediji pomoći da se zaustavi rat ili da se uspostavi mir?

- Apsolutno. Pa pogledajte šta se danas dešava. Ja mislim, opet ću reći nešto sa čime se drugi ne moraju složiti, lično mislim da je Televizija Sarajevo u ta doba bila neovisnija nego 90 posto medija danas koji postoje, ako ne i više. I to pritom ne mislim samo na BiH, nego mislim i na Srbiju i na Hrvatsku i tako dalje. Hrvatska je ipak druga priča, tu sam možda pretjerao. Ali, recimo, kada poredite medije u Srbiji koji su potpuno kontrolirani, mi smo apsolutno bili neovisni, mi smo sami donosili svoje odluke. Tačne i pogrešne. Mi smo bili odgovorni, ja sam bio odgovoran. Tako da, pogledajte šta se dešava. Evo jedan primjer vezan za Svjetsko prvenstvo u nogometu, jedan onako običan primjer. Srbija je igrala sa Brazilom i Srbija je izgubila. Naslov u Novostima beogradskim je bio „Slomili smo Neymara“. Šta to znači „slomili smo“? Ko smo to mi koji smo slomili Neymara? Da li oni misle da mi Srbi smo slomili Neymara? Jer to je jedina logika. Pa zašto onda Novosti beogradske promoviraju da Srbi vole nekog da slomiju? Dakle, u toj gluposti oni sami protiv sebe rade. Je l' tako? Ako čisto to razložiš, onako logički.

To sam kazao zato što postoji to vrijeme množine. U više od 30 godina na ovom se prostoru živi u vremenu množine. I mediji to vrijeme množine forsiraju, mi Srbi, mi Hrvati, mi Muslimani, mi SDA, mi SDS i tako dalje. Mi SPS, mi Vučić i slično. Zašto se to radi? Šta to znači? To znači da kad imate mi, nema ja. Kad nema ja, nema pojedinca, kad nema pojedinca, nema demokratije. Demokratija je zasnovana na pojedincu i to je jedno zlo medijsko koje traje i od kojeg su ljudi, ja vjerujem, umorni, ali ne znam da li vide izlaz ili ne vide izlaz. Mislim da je to jedna od ogromnih i najvećih grešaka koje postoje.

O TRUMPU I PUTINU

Iz prakse se pokazalo da mediji jako mnogo mogu „pomoći“ u nastajanju sukoba i ratova.

- Možete li vi, Dario, zamisliti rat, a da mediji nisu propagirali mržnju?! To je nemoguće! Ne možeš ti u rat da kreneš bez medija. Mediji su danas dio vojne strategije država koje idu u rat. To se, recimo, trenutno dešava u Rusiji. To se dešavalo u Srbiji prije svih nego što je to počelo u Hrvatskoj i dalje. Oni su dio ratne strategije. Oni su dio, neću reći bukvalno dio, ali to je dio generalštaba. To zapravo nisu mediji!

Profesore Pejiću, sad ste mi dali šlagvort za medije i njihovo učešće u ratu. Opišite nam to preko dvije stvari, preko uvođenja novih tehnologija, dakle Arapskog proljeća i događaja od 6. januara prošle godine u Americi u Bijeloj kući. Sa klasičnim medijima to možda ne bi bilo ostvarivo na onaj način?

- Sa klasičnim medijima bi možda bilo ostvarivo da su mediji slobodni. Imate obrnut primjer kako klasični medij dovodi do revolucije - Rumunija. Kada je rumunska televizija stala na stranu naroda. Kada je televizijski studio, kada je televizija postala faktički headquarters, dakle mjesto odakle su se stvari vodile. Dakle, moguće je klasičnim medijem. Ovdje se radi o situacijama, govorim o arapskom svijetu, gdje su mediji zatvoreni. I onda su te društvene mreže krenule, narod je krenuo za to, počeo to da slijedi i dogodila se revolucija. Društveni mediji su odigrali ulogu i za Trumpa, i u vrijeme kad je bio izabran, i  za vrijeme 6. januara. Desnica je uvijek u svakom društvu bolje organizirana od ljevice. I uvijek je agresivnija i uvijek ima tu nekakvu kao luk i strijelu, uvijek imate vrlo organiziran vrh i zna se tačno gdje ona gađa.

Cambridge Analytica, mislim da se tako zove kompanija u Londonu koja je imala u svojim kompjutorima oko 60 miliona podataka o američkim glasačima. I čim su oni vidjeli da vi na društvenim mrežama pratite, recimo, neki negativan komentar o Hilary Clinton, odmah ste bili zatrpani sa stotinama drugih negativnih komentara o Hilary Clinton. 

Hajdemo za čitaoce magazine Start to do kraja objasniti. Uloga Rusije u izboru gospodina Trumpa za predsjednika SAD?

- Osobno mislim da tu nema apsolutno nikakve dileme. Ne vjerujem da su oni direktno uključeni, jer to se tako i ne radi danas. Vi angažirate firmu koja radi za vas. To je Cambridge Analytica, koja je ogromnu, ogromnu podršku predsjedniku, tadašnjem izabranom predsjedniku Donaldu Trumpu omogućila. Ima jedan krasan primjer. Jedan je čovjek, mislim iz Texasasa, sjeo u auto, uzeo pušku i krenuo u New York da nađe piceriju. Znao sam kako se ta picerija zove, to je sad manje bitno, da nađe piceriju i da oslobodi djecu. Zašto? Zato što su ovaj, Cambridge Analytica, zato što je ova desnica „napucala“ narod da u toj piceriji ljudi iz administracije Hilary Clinton maltretiraju djecu. Čovjek je došao s puškom, tražio djecu - gdje su djeca?! Bili ljudi šokirani, eto on je došao, običan svijet, a nema nikakve djece. Hoću da vam kažem da društvene mreže mogu da natjeraju ljude na akciju zato što ih oni prihvaćaju nekritički. Kao i za vrijeme rata, kada smo mi pogriješili pa smo mislili da će gledaoci da gledaju ko saopćava istinu, a ko ne. Ne, gledaoci idu tamo gdje samo slušaju ono što oni žele da čuju. Tako su i ove društvene mreže isto, žele da čuju, da čitaju samo ono što oni misle. I to je zatvoreni krug.

Jedan ste od najpozvanijih kolega koji nam može reći o sadašnjosti i budućnosti agresije Rusije na Ukrajinu. Dugo godina pratite taj region. 

- Osobno tu nemam nikakvih dilema. To je čista agresija. I narativ te agresije je, nažalost, sličan narativu s ovih prostora. Jedan od narativa koje je dao Putin je da Ukrajinci nisu nacija, kao što ni Muslimani nisu nacija bili po nacionalističkim tezama iz Beograda. To su pravoslavni Srbi po njima. Dakle, to je jedan od tih narativa. Druga sličnost su mediji koji su potpuno kontrolirani od strane Putina, gdje novinari danas na ekranu viču uništit ćemo, šta ja znam, London, za 20 sekundi ako budemo htjeli, i tako dalje. Mislim da je to jedna od najkatastrofalnijih grešaka, vjerovatno najkatastrofalnija greška jednog političara poslije Drugog svjetskog rata koju je Putin napravio. Potpuno pogrešna procjena, kojom je taj nekakav imidž ruske vojske koja je jaka potpuno uništen, jedna zemlja koja je potpuno diplomatski uništena, ja uopće ne razumijem kako će  neko sa njom uopće moći ubuduće da razgovara, bez obzira što imaju tu nuklearnu bombu i slično.

Tako da je to jedna apsolutno katastrofalna situacija. I oni su naravno poraženi na vojnom polju i on sad uništava gradove, uništava infrastrukturu. Pa lako je uništavati infrastrukturu, pa mogu i ja uništavati infrastrukturu, dajte mi dva topa i ja ću da uništavam infrastrukturu. To je smiješno, to su gluposti. Ovdje su četiri godine uništavali grad, pa ga nisu uništili. Mislim da to nije prvi put. Rusija ima tu nekakvu, hajde ako smijem da kažem, bolesnu ambiciju koja traje nekoliko stotina godina da treba Ukrajinu uništiti, da je to Rusija. Nekoliko miliona ljudi je umrlo za vrijeme Staljina zbog gladi, jer je Staljin sve žito pokupio i odnio u Rusiju iz Ukrajine. Dakle, to nije ništa slučajno. Kako će se to dalje razvijati ne znam, ali jedino što znam je da Putin, ako želi da opstane, ne može sebi da dozvoli poraz. I zato on to sve uništava. To je zločin poslije zločina. I neki kažu da će se nešto iznutra pobuniti, ja sumnjam jer je to toliko iskontrolirano. Neki dan su usvojili zakon da onaj ko odbije da ide u vojni rok, dobija do 15 godina zatvora ili tako nešto. Dakle, jedna totalna diktatura koja nema šansi. Ona jednog dana mora iznutra da eksplodira. Sad, kako će ona eksplodirati, ja ne znam.

U 21. vijeku jako je teško napraviti, stvoriti medijsku blokadu kakvu su neki od nas imali tjekom rata, recimo.

- Izuzetno teško, naravno, ali je moguće. Osim toga, glasačka mašina nije u onima koji razvijaju medijske blokade. Glasačka mašina je kod onih koji nemaju interneta. A kada pogledate stanovništvo Rusije i kako to stanovništvo živi i šta oni gledaju, kod njih 79 posto ljudi gledaju samo televiziju koju kontrolira Putin. Vi možete razviti blokadu ako hoćete, nije to problem. Ako hoćete dovoljan je kompjuter i internet, ništa više ne treba. Možete razviti blokadu, ali ako se neće razviti blokada to je već druga priča. Ima malo i navijanja, recimo kada pogledate medije na našim prostorima. Ima malo navijanja i na jednu i na drugu stranu. Mislim da, ako pogledate medije u Srbiji, vi tamo nemate ni jedan drugi izvor osim ruskog izvora informacija. Vi nemate pojma šta Ukrajinci saopćavaju. I ti takozvani eksperti koje tamo dovode, to je tragično. Ali to je tako, kao što jeste. To je njihovo opredjeljenje, njihovo rukovodstvo, nije moje u to da se miješam. Ja samo mogu kao promatrač da kažem - to je krajnje neprofesionalno.

HOĆE LI BITI PENALA

Zamislite da ste zaspali u aprilu 1992. i probudili se u Sarajevu, danas u decembru 2022. 

- Prvo bih se zgrozio kad bih se pogledao u ogledalo. Onda bih se šokirao koliko je sivila u Sarajevu, što grad nije okićen uoči praznika. Najgore bi bilo kad bih vidio šta se desilo „mojoj“ televiziji. I onda bih shvatio da je taj medij u istoj situaciji kao i 1992. – ni tada ni danas država ne podržava SVOJU javnu televiziju.

Šta je isto, šta drugačije, da li ste iznenađeni, začuđeni ili je sve nekako slično? 

- Malo je toga sličnog, mnogo više različitog. Ljudi su siromašniji, nacionalno podijeljeni. Sličan je karakter Sarajeva koji je isti kod Sarajlija, ali je njih sve manje. Ista je i nesigurnost koja je postojala prije rata. Ljudi su se i tada i danas bojali rata. 

Kako vidite današnju političku situaciju u BiH, odozgo iz Praga, sa jedne pristojne udaljenosti i sa svim iskustvom koje imate?

- Goran Bregović je jednom držao koncert u Pragu. I ja sam bio na backstageu, čekam da Brega završi, da se vidimo. Stojim ja tamo u backstageu, i priđe mi jedan čovjek. Dobar dan, dobar dan, jeste vi Nenad Pejić? Jesam. Kaže on: „Ja sam, kada sam vas vidio, shvatio da sam dobio ono što mi treba.“ Rekoh, izvinite, šta to ima veze. Znate šta, kaže, ja imam jednu ideju, ali treba nam vođa. Rekoh ja opet, ne razumijem, kakav vođa, ja živim u Češkoj. Evo, kaže, ideje. Zamislite, kaže, da svaki građanin BiH koji živi vani dođe isti tjedan u Bosnu. I da svi dođemo pred Skupštinu BiH i da sve ove otjeramo. I jedne, i druge, i treće. E, kaže, nama treba vođa koji će to da pokrene, koji će to da vodi. To ste vi. Rekoh, hvala.

Zašto sam to ispričao? Ispričao sam zato što, neko je to i napisao, Jugoslavija danas živi samo u inostranstvu među onima koji su iz nje, od nje pobjegli, odnosno iz nje otišli. Imate u Pragu jedno udruženje koje se zove Lastavica. Lastavica, ako se sjećaš kada smo bili mladi, mali, bila je jedna biblioteka Lastavica, kada smo išli u školu. U tom udruženju su svi Srbi, Hrvati, Muslimani, mi se svi zezamo najnormalnije.

Pa je li moguća promjena u BiH?

- U BiH je moguće doći do promjena, moglo bi doći do promjena samo pod uvjetom da su te promjene htjeli izgurati ovi iz vana. To se nažalost nije dogodilo. Ja sam pitao, imao sam priliku da razgovaram sa nekim ljudima u Washingtonu, i rekao sam im sljedeće: „Molim vas lijepo, vi ste osvojili Njemačku. Prva stvar nakon što ste pobijedili u Drugom svjetskom naciste, šta ste uradili? Uspostavili ste jednog američkog oficira u svakom gradu. I, između ostalih stvari koje je taj oficir uveo, bila je obaveza da svaki građanin Njemačke mora da ide i posjeti koncentracione logore. Plus sve ostalo što je urađeno. Nakon par godina ste, molim lijepo, digli sidro, ostavili ljude, Njemačka je danas među prve četiri ekonomske sile svijeta. Isto to ste uradili u Japanu. I onda dođe BiH, bez ikakvih problema ste pobijedili, hvala bogu, nije vam to nikakav problem bio. Dođe Irak, isto tako ste bez ikakvih problema pobijedili, i ja bih pobijedio sa tom količinom vojske i znanja koje vi imate. I šta ste onda uradili u Bosni? Digli ste sidro i ostavili mir onima koji su napravili rat. Tim ideologijama! U Iraku ste isto to uradili, povukli ste se i napravili kaos. Zašto?“ Oni su rekli, gospodine Pejiću, vi ste u pravu, ali nije bilo političke volje ni na jednoj političkoj strani, mislim na republikansku i demokratsku u Americi, da se takvo nešto uradi.

Kao da se sada ipak nešto mijenja, dobili smo i kandidatski status za članstvo u Evropskoj uniji?

- Ovih dana pričam sa kolegama ovdje u Sarajevu, sa prijateljima, i oni mi govore da ova nova koalicija u BiH, da možda daje neku nadu. Nadaju se i da je moguća neka promjena i zbog te odluke Evropske unije, koja je naravno politički motivirana. Ne znam, kada je koalicija u pitanju, to su dosta suprotstavljene ideologije u jednom dijelu, u drugom dijelu suprotstavljeni interesi, ali može se ako se hoće. Ako pod pritiskom ovih ostalih stranaka HDZ i SNSD počnu da prave neke kompromise da bi ostali na vlasti i ako otupe tu oštricu gluposti i mržnje, možda će doći do nekih promjena. Ja ne znam, iskreno se nadam da hoće, ali...

Evo dok razgovaramo, aktuelno je Svjetsko prvenstvo, danas je finale, pa haj'mo tim rječnikom. Dakle, imali smo rat u BiH i imali smo Daytonski mirovni sporazum, gdje je rat praktično završen, bez pobjednika. Evo imamo i ove produžetke, ništa se opet nije promijenilo. Hoće li biti penala ovdje?

- (Smijeh) Ja se nadam.

Šta bi značili penali?

- Zatvoriti slavine i tu nekakvu pomoć međunarodne zajednice koja im treba. Jednostavno reći, najjednostavnije, mi smo do sada uložili toliko i toliko novaca, slavinu zatvaramo, osim ako ne uradite, ali uradite a ne obećate, uradite ovo, ovo, ovo i ovo!

Šta govorite studentima Američkog univerziteta u Pragu koji žele postati novinari ? 

- Da zaborave novinarstvo ako je razlog što žele putovati, da je to jedna jako lijepa i jako naporna profesija. Da će im biti teško ako žele ostati profesionalni, da će im profesija biti kratka ako odluče da budu nečiji poslušnici. Danas je u novinarstvu u svijetu sve teže biti profesionalan. Pored politike, umiješao se i novac.

Kada biste imali moć da osnujete katedru za novinarstvo, bilo gdje u Europi ili svijetu – čemu biste učili mlade novinare ?

- Da ne mogu sjediti u fotelji i misliti da nisu krivi ako su građani neinformirani. Ako je vaš posao da saopćavate informacije onda ste vi odgovorni ako su ljudi neinformirani. Rekao bih im da nikada, ama baš NIKADA ne upotrebljavaju prvo lice množine! Nema novinar pravo da govori u ničije ime! To nije naš posao. U našim medijima je, velikom većinom, obrnuto. U medijima dominira množina. Usput, „Vrijeme množine“ je i naslov mog prvog romana koji će se pojaviti u prvim mjesecima 2023. godine.

„Dream team“ bh. novinara

Nabrojte nam „dream team“ bh. novinara? Proberite ih iz svoga iskustva kratkog, svega 50 godina? Koga biste uzeli, uposlili u neku svoju imaginarnu redakciju web-portala, TV, magazina, radija, svejedno je? 

- Nikog, ostarili smo, nismo više atraktivni za TV. Ali, kao urednike, dakle one iza kamere, bih zaposlio neke. Ne bih pominjao imena, zaboravio bih nekog. Ali svakako bih neke „matorce“ doveo kao urednike dok bih na ekran doveo mlade kao što sam 1990. za voditelje TV-dnevnika doveo Senada Hadžifejzovića, Ivicu Puljića i Dragana Božanića.