Intervju

Razgovaramo sa Tanjom Miletić Oručević, profesoricom i rediteljicom.  Ona je dobitnica mnogobrojnih nagrada, njoj nije problem da „uskoči“ u vlastitu predstavu kada se razboli glavna glumica- jer, publika se ne smije razočarati; ona suočava, propituje, govori o životu i problemima ljudi i savremenog društva... Svoje neiscrpno pozorišno, prevodilačko i teorijsko iskustvo  je, osim na našim prostorima, sticala i u Poljskoj, gdje je završila Pozorišnu akademiju, te u Češkoj, doktoriravši na Janačkovoj akademiji 

Razgovara: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.ba) 

U junu mjesecu je u 55. godini preminuo Vaš suprug Husein Oručević, novinar, kulturni i društveni aktivist te počasni konzul Republike Poljske u Mostaru. Ogroman gubitak za širu društvenu zajednicu, ali svakako najveći gubitak za Vas i porodicu. Znam da je teško o tome govoriti, ali nekako moramo započeti razgovor pitanjem kako ste i kako dalje bez Huseina?

-Jako loše se osjećam. Bolest je Husu pokosila brzo i iznenadno, a bio je tako mlad, imao toliko divnih planova...Uložio je sebe u lokalnu i širu zajednicu, desetinama godina gradio mostove među ljudima. Olakšavam sebi tugu razmišljajući o tome na koji način se njegovo idejno naslijeđe može održavati, ne kao memorijal, nego kao aktivan proces mijenjanja društva, u što je Huso uložio cijeli svoj život.

O MOSTARU

Mostar vrvi turistima, a dah kosmpolitizma se osjeti u široj gradskoj jezgri. Vjerujem da je lijepo i ponosno biti Mostarac, bar u ljetnim mjesecima?

-Lijepo je vidjeti da grad posjećuje toliko ljudi i divi se njegovim ljepotama. Međutim, turističke djelatnosti u Mostaru se dešavaju haotično, neplanski, prepuštene su privatnim inicijativama. Grad i Turistička zajednica nemaju nikakve strategije i zapravo ništa ne rade na afirmaciji tog (našeg zajedničkog!) kulturnog dobra, od kog mnogi Mostarci žive. S jedne strane već nastupa turistifikacija, Grad se oduzima njegovim stanovnicima (koji u ljetnjim mjesecima uopće ne idu u Stari grad, što zbog ogromnih gužvi, što zbog enormnih, „turističkih“ cijena usluga). S druge strane, prave ponude nema. Mostar je grad za izlet, a ne za boravak. Za obilazak stare čaršije dovoljno je pola dana. Ambiciozniji turist će obići znamenitosti okoline Mostara, ali sve je to dovoljno samo za kratki, prolazni boravak. Niti se turistima nude ikakvi kulturni i drugi sadržaji, da ih se zadrži dulje u gradu, niti se činjenica boravka tolikog broja turista koristi da se poboljša ljetnja ponuda i uopće kvalitet života Mostaraca i Mostarki. Banalan primjer – u gradu koji ugošćava milione ljudi nema specifičnih restorana, ni ekskluzivnih, ni svjetskih kuhinja, ništa. Devastira se jedno Partizansko spomen groblje, spomen park svjetskog estetskog nivoa. Jednom riječju, divlji zapad, primordijalna faza kapitalizma.

Ipak, to nije istinska slika i prilika grada. Turisti možda ne shvataju značenje pojma „lijeve i desne obale“, ali Mostarci znaju. Da li se, kako i u kojem smjeru Mostar promijenio od Dejtona do danas?

-Ja ipak mislim da se promijenio nabolje. Cinični Mostarci često kažu da su za to najzaslužniji veliki shopping mall-ovi, koji privlače kupce iz cijelog grada. Možda su ipak nešto pomakle grupe entuzijasta, naročito iz oblasti nevladinih organizacija i kulture, koje uporno rade na spajanju grada desetljećima. Sigurno je to posljedica i običnih životnih ljudskih mehanizama – pitanja opstanka, pa onda i neke zabave i druženja jednostavno s vremenom ljudima postaju važnija od nacionalnih trvenja. Naravno, nacionalista ima još mnogo i vladajuće stranke se još uvijek služe sijanjem etničke netrpeljivosti u svrhu vlastitih političkih i ekonomskih ciljeva... ali im – čini mi se – to ipak sve manje, kako mi u Mostaru kažemo, „pije vode“ kod građana.

Iako cijeli region pati od nacionaliz(a)ma, populiz(a)ma, korupcije, nepotizma... posljedice nigdje nisu razorne kao u BiH. Da li se uopšte može ponuditi neka alternativa ovom bezumlju, a da pritom ta alternativa ima kakvu-takvu šansu da savlada ovaj okoštali, nazadni sistem?

-Može se, naravno, ponuditi alternativa, i praktički od nastanka ove države u Daytonu djeluju ljudi koji nude neke drugačije koncepte građanskog i demokratskog, ne etnički kohabitacionog modela organizacije države. Osmišljeno je i zapisano mnoštvo kvalitetnih koncepcija. Kompliciranije je pitanje na koji način se taj sistem može promijeniti. Veliki problem je to što je u izborni zakon upisan rigidan etnički sistem (a promjenama se taj sistem samo učvršćuje), pa je samim izbornim procesom praktički onemogućeno da se demokratskim putem izmijeni ta nacionalistička paradigma vlasti. Treba svakako tražiti druge puteve i načine izmjene sistema. Mislim da je naš potencijalni put prema EU odličan saveznik u toj borbi. Jedan od najrigidnijih čuvara trenutnog sistema je nefunkcionalan i korumpiran pravosudni sistem. Budući da je jedan od stalnih političkih i strukturalnih prioriteta EU vladavina prava, možda će se na tom putu zaista popraviti bh. pravosuđe i tako otvoriti daljnje puteve demokratizacije i nacionalne deradikalizacije u zemlji.

IDENTITLUK

Vi svoj doprinos izgradnji boljeg i pravednijeg društva dajete već dugo kroz svoj rad, pogotovo teatarski. Međutim, u stvarnosti je na sceni samo identitet, identitet, identitet..., 30 i više godina ovdje se radi na etničkom i vjerskom identitetu. Nesumnjivo je da se planski i ciljano, iz krugova koji kreiraju svekoliku političku stvarnost i zbilju, generišu i potenciraju neke identitetske razlike,. Pa da li smo baš toliko različiti i kako biste Vi zapravo definisali „identitet“?

-Ja sam u odgovoru na ta akutna pitanja 2020. napravila predstavu „Identitluk“ u suradnji Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Narodnog pozorišta u Mostaru. Pošavši od eseja Amina Maloufa „U ime identiteta“ došli smo do jedne satirične i apsurdne priče, u kojima se Bosanci i Hercegovci svih etnija bore za svoje nacionalne identitete, kako to i u stvarnosti biva, uglavnom razmjenom stereotipa, naučenih uvredljivih fraza i svega onoga što pluta u našem političkom prostoru zadnjih trideset godina. I ta predstava zaključuje (za Aminom Maloufom) da nacionalna ili vjerska pripadnost zapravo nije nikakav identitet, to je slučajnost rođenja koja se dijeli sa hiljadama sasvim različitih ljudi. To je na neki način čak antiidentitet, jer nacionalizam ravna ljude namećući im identifikaciju s nekakvim ofucanim nacionalnim mitovima, a zapravo zatomljuje ili baca u drugi plan ono što je stvarni ljudski identitet, karakteristike, želje i postignuća pojedinca. Ovu predstavu smo odigrali u 20 gradova cijele Bosne i Hercegovine i mogu reći da je bila pravi „hit“, publika rado hrli da je gleda jer očito prepoznaje stvarne apsurde svog života u političkoj Bosni i Hercegovini. Jako nas je ohrabrila i napunila optimizmom činjenica da su gledaoci u baš svim sredinama, manjim i većim, u oba entiteta, jednako reagovali na predstavu, kritični prema nacionalizmu, a opredijeljeni za ljudsku solidarnost i prijateljstvo izvan svih granica naših navodnih „identiteta“.

Koliko su ljudi danas zarobljeni u tome, i koliko će nas to, zapravo, hoće li nas to „koštati“ ?

-Mene najviše zabrinjava činjenica da je nacionalizam i veličanje nacionalne i vjerske pripadnosti duboko ugrađeno u obrazovni sistem u BiH. Vjerske zajednice imaju ogroman uticaj na mlade ljude i oblikovanje njihovih svjetonazora. Oni tako postaju zatvoreni za druge i drugačije i nekako od malih nogu „istrenirani“ da slijede svoje nacionalne vođe i ne dovode u pitanje njihove odluke. Ne njegujemo kritičko mišljenje kod mladih ljudi. Oni se ponose time što pripadaju jednoj, drugoj ili trećoj naciji ili religijskoj grupi, umjesto da se ponose vlastitim postignućima. Ipak, na sreću, ti mladi ljudi su kroz internet ipak izloženi i svjetskim promišljanjima i trendovima, pa ih ima i mnogo drugačijih; na sreću, nije obrazovni sistem jedini koji kreira njihov svjetonazor.

Ko smo zapravo mi danas ovdje, u BiH?

-Ja se lično nikada nisam svrstavala ni u kakvo „mi“, pa ne mogu ni sada. Nije mi dovoljan razlog što imam bh. pasoš (neki svakako moram imati) da se osjećam kao dio nekog „mi“ od dva – tri miliona ljudi. Građani Bosne i Hercegovine su ljudi kao i građani svake zemlje na svijetu i ima nas svakakvih. Kako se kod nas lijepo kaže – svakakvog cvijeća u božjoj bašči. Ima ljudi koji su pripadnici LGBT zajednice, od kojih mnogi pate i doživljavaju nasilje. Ima invalida koji zbog nedostatka infrastrukture praktički ne mogu izići iz kuće u kolicima. Ima onkoloških bolesnika kojima zdravstveni sistem nije u stanju obezbijediti lijekove za preživljavanje. Ima ljudi bolesnih od PTSP-ja koji nikad nisu bili u prilici da se liječe, a sad je već možda i kasno za to. U biti, mene najviše zanimaju takvi dijelovi tog „mi“ – ljudi koji su diskriminirani, obespravljeni i uvijek se pitam mogu li učiniti išta da budem makar njihov saveznik u borbi. Većina ljudi u ovoj zemlji se bori za poboljšanje svoje materijalne egzistencije, kao i većina ljudi u svim drugim zemljama na svijetu.

SREBRENIČKI INFERNO

Vjerujem da teatar bez ijednog slobodnog mjesta nije jedina stvar koja Vas ispunjava ni profesionalno ni kao čovjeka već da želite ili se bar nadate da ćete uspjeti da isprovocirate neki komentar, diskusiju ili na kraju krajeva makar nečiji status na društvenoj mreži ponukan Vašim djelom?

-Bez publike nema pozorišta. Lijepo je vidjeti punu salu, jer to obično znači da je predstava dotakla neki realan problem društva s kojim gledaoci žele da se suoče. Naravno, ni sala koja nije puna, bilo koja grupa gledalaca ostvaruje situaciju komunikacije i razmjene, a to su okolnosti bez kojih pozorišna predstava ne postoji. Ja volim razgovarati s gledaocima poslije predstave, nekad mi ljudi priđu sami da podijele svoj utisak. Ali pozorište ne mora nužno kod gledaoca izazvati potrebu za komunikacijom s umjetnikom, davanje vlastitog komentara. Ono se u biti zatvara u toku samog pozorišnog čina, ta razmjena koja se dešava sad i ovdje, emocionalna i intelektualna, to je ono što želim proizvesti. Stalo mi je da ljudi nešto dožive i o nečem razmisle i dovoljno mi je da to ponesu kući poslije predstave, mada je, naravno, svaki razgovor s gledaocima zanimljiv i za mene poučan.  Nemam potrebu da provociram komentare. Ne mislim da je najvažnije da se „o predstavi priča“, mada to naravno nije loše sa strane marketinga i dopiranja do nekih budućih gledalaca. Najvažnije je šta se ljudima dešava u trenutku kad gledaju predstavu. Ne želim da gledaoci glume da im se sviđa moja predstava iz pukog snobizma, ne želim da je ne razumiju a prave se, zbog onih oko sebe, da ih dotiče, ne želim da stavljam svoj ego na pozornicu. Ako predstava ne dopire do gledališta, kriva sam samo ja. Statusi na društvenim mrežama su najmanje bitan dio te priče. Uopće, socijalne mreže daju neke alate za promociju umjetnosti, ali i štete u mnogim stvarima. Znalo se desiti da na socijalnim mrežama ljudi napišu lijepe riječi zahvalnosti za predstavu, ali dešavalo se da ima, kao uvijek na društvenim mrežama, nekakvih slučajnih izljeva agresije ili naprosto gluposti, po principu „vidi im glava“. 

U svojim predstavama bavili ste se različitim temama, izazivali ste različite reakcije, koju biste posebno izdvojili?

-Teško je izabrati. Radila sam mnogo različitih predstava i isprobavala različite umjetničke strategije. Jedan od dražih mi pozorišnih postupaka je satira sa veoma ozbiljnom podlogom. Takve su bile moje predstave Feral Tribun Cabaret ili „Tri dana“ Romana Sikore. Tu stvar počiva na ludističkom i komičkom potencijalu satire, koji iskreno nasmijava publiku, ali taj smijeh se u nekom trenutku zaledi na usnama i prelazi u spoznajni i emocionalni užas. Volim takve promjene emocionalnosti i mješavine žanra. U emocionalnom smislu je za mene možda najteže bilo raditi predstavu Srebrenički inferno u BNP Zenica. Predstava je muzički oratorij s elementima poetskog i dramskog i pokušavala sam srebreničku tragediju tretirati sredstvima grčke tragedije, dosta apstraktno, formalno, bez ikakvih realističkih elemenata. Budući da je premijera predstave bila u Srebrenici u okviru memorijala stradanja ljudi, jako sam se bojala kako će preživjele Srebreničanke i uopće građani tog mjesta doživjeti predstavu, hoće li osjetiti u njoj nekakvu moju umjetničku zloupotrebu. Ipak, predstava je dobro primljena, a nakon predstave sam čula stariju ženu kako govori svojoj pratilji – „sve je ovo ovako bilo“. A nije vidjela ni jedan prizor stradanja i patnje.

Šta Vas potakne, pokrene, šta Vam je vodilja u radu?

-Različite stvari. Često su to stvarne okolnosti i događaji vezani za neko mjesto. Radila sam dosta predstava u Bosanskom narodnom pozorištu i nekako sam uvijek znala da se tu na sceni treba raspraviti s velikom traumom ovog ansambla – prekidom predstave „Sveti Sava“ u JDP u Beogradu 1990. Odlučila sam se raditi dokumentarno – fabularnu predstavu, iskoristila sam ogromne količine materijala o tom događaju koje su u pozorištu bile arhivirane, te lična sjećanja nekoliko učesnika tog događaja koji su još bili u pozorištu ili se javili iz drugih gradova. Rekonstruišući taj događaj zapravo sam htjela ukazati na njegove posljedice, budući da je to bio jedan od prvih javnih činova nasilja srpskih četnika. Kroz fragmentarnu strukturu sam pokazala na koji način je taj misaoni sklop doveo do zločina Škorpiona u Srebrenici. Često je, naravno, impuls za rad čitanje nekog izvanrednog dramskog teksta ili, rjeđe, romana koji mi se čini zgodan za pozorišnu adaptaciju. Radila sam mnogo suvremenih tekstova domaćih, regionalnih i evropskih dramskih pisaca i vjerovatno najveću inspiraciju pronalazim u onome što ljudi danas pišu o svijetu koji nas okružuje. Na ovim prostorima, pa tako i u BiH svako ima svoju istinu o onome što se dešavalo, ili kako sjajni slovenski filozof Slavoj Žižek to izvanredno opisa kao „neizvjesna prošlost“ na Balkanu.

NASILJE POLITIČARA

Možemo li se suočiti sami sa sobom i ko zapravo snosi odgovornost za to?

-Na Balkanu postoje mnogobroje interpretacije bliže prošlosti, ali srećom postoje i instancije koje su dovoljno realne da najkritičniji dio te prošlosti – rat i ratne zločine – učini vrlo izvjesnim, a to su presude i materijali Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu. Nacionalizam je iracionalan i ne priznaje pravo, historiografiju i slične izvjesne stvari, nego im suprotstavlja mitove, izmišljotine i manipulacije, sve tvrdeći da se radi o jednako vrijednim spoznajama. Tragično je što se političke elite, prije svega u Srbiji i Republici Srpskoj, ali dijelom i u Hrvatskoj, nisu spremne suočiti s vlastitom odgovornošću za zločine u Bosni i Hercegovini. Za tim naravno ide mnogi prosječni Jovo i Pero, koji bi eventualno mogao prestati da lupeta po internetu „a šta ste vi nama radili“ tek kad bi zvanična državna politika promijenila naraciju i osudila počinitelje zločina i kreatore takve politike.  Individualno se svak može suočiti sa sobom. Muči me pitanje imaju li ratni zločinci savjest, imaju li ikad onaj mali unutrašnji glas koji im govori da je nedopustivo mučiti i ubijati ljude. Ako i imaju, oni će lako taj glas savjesti zatomiti, jer ih u vlastitim društvima slave kao heroje. Stalno im potvrđuju da su bili u pravu.

 Kao umjetnicu koja propituje različite pojave u društvu, ne možemo a da Vas ne upitamo, svjedočimo li, i možemo li govoriti o svojevrsnom  nasilju političara nad građanima i građankama? Namjerno ne ističemo samo našu državu.

-Dešavaju se slučajevi pojedinačnih bahatih luđaka (od našeg prostora do globalnih vođa) koji vrše svakojako nasilje nad ljudima. Ali prije svega se treba zapitati kakav je sistem koji im to omogućava. Postaje banalno ponavljati, ali u zemljama gdje se strogo nadziru finansije političara, nema korupcije u strahu od realnih kazni. To ne znači da su ti političari kao ljudi pošteniji od, na primjer, naših, nego znaju da će biti strogo kažnjeni ako ih uhvate. Naši političari se bave korupcijom i krađom prosto zato jer mogu. Ni policijski, ni sudski, a pogotovo kolegijalno politički sistem neće ih uhvatiti i neće ih kazniti. Dodik vrši nad građanima i javnošću svakojake vrste nasilja, ali trebamo se prvenstveno zapitati zašto je on nekažnjiv i nedodirljiv.

Kažu da su sportisti i kultura odnosno umjetnici najbolji dio društva pa tako i u BiH. Ali koliki su realni dometi kulture i sporta?

-U sport se ne razumijem mnogo, ali kultura je moje područje. Dometi bosanskohercegovačke kulture su veoma visoki. Filmski umjetnici su među najboljima u svijetu, imamo izvanrednu književnost, sjajne likovne umjetnike, dobra pozorišta. Uzevši u obzir kako je Bosna i Hercegovina mala zemlja a naročito to kako je ukupno finansiranje kulture bijedno i nedovoljno, radi se zapravo o pravom kulturnom fenomenu. Naši umjetnici su neuporedivo bolji od naših privrednika, naučnika, političare da i ne spominjemo. A ipak dobijaju najmanja sredstva (možda zajedno s naukom, koja također tavori). Identitet Bosne i Hercegovine gradi se u kulturi, umjetničkim djelima, koje primaju ljudi na cijelom svijetu, govorimo globalno o svojoj zemlji i svojim ljudima. U poređenju sa sportom, koji ipak ima sistem sponzorstva, sponzori također veoma malo ulažu u kulturu, nesvjesni onog što ljudi na svijetu znaju – da se imidž nekog biznisa značajno popravlja u javnosti ako se vezuje za sponzoriranje kulture.

Kako komentarišete  zabranu ulaska u Srbiju Feđi Štukanu?

-Srbija očito potpuno nelegalno i neargumentirano zabranjuje Feđi ulazak na svoju teritoriju. Nigdje na svijetu, pa ni u najvećim diktaturama i satrapijama, nema zakona po kome se nekome može zabraniti ulazak u zemlju jer ga se sumnjiči za aktivnosti za koje nema nikakvih dokaza, ili se vladajućem režimu osoba naprosto ne sviđa. Ukoliko bi Feđa imao vremena i motiva za to, trebalo bi Srbiju tužiti Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. 

Kad smo kod zabrana, početkom godine desio se u Mostaru i skandal vezan za predstavu "Oslobođeni Mostar" Zlatka Pakovića koja se radila po motivima knjige "14. februar '45" autora Dragana Markovine. Pričalo se čak i o političkim pritiscima. Šta Vi mislite o tome i kako ocjenjujete našu teatarsku ali i uopšte umjetničku scenu?

-Nisam ni na koji način bila uključena u rad na navedenoj predstavi, pa nije u redu da iznosim mišljenje o samom procesu i prestanku rada. Međutim, od kasnijih odjeka mogu samo reći da mi se apsolutno ne sviđa da se rasprava između autora odvijala na Facebooku, jer mislim da to nije način za rješavanje konflikata u pozorištu. To je samo navijačko, cirkuzantsko uključivanje javnosti u nešto u čemu za nju nema mjesta. U pozorištu rade živi ljudi, to je sasvim normalno da dolazi do sukoba mišljenja, pa i ozbiljnijih umjetničkih konflikata, ali smatram da se sve treba rješavati dijalogom i povjerenjem unutar samog umjetničkog tima i pozorišne kuće. 

Da se vratimo na identitet. Mora se priznati da je svojevrsna „identitetska regresija“ zahvatila i zapadna društva. Čini se da se pitanja vjerskog, rasnog, kulturnog i svakog drugog identiteta nikada više nisu spominjala u tamošnjem javnom prostoru kao sada. Zapravo, zvuči nepojmljivo, ali to su postala glavna pitanja na izborima, a vjerovatno najdramitčniji primjer su nedavni izbori u Francuskoj gdje se stvorio nezamisliv ujedinjen front protiv desnice u cilju „prevencije građanskog rata“. Nevjerovatno zar ne?!

-Da, neosporno je da je desnica u Evropi u usponu. Kao i uvijek, to ima veze sa ekonomskim krizama, padom dobrobita građana, ali i samom prirodom kapitalizma koji uništava politike solidarnosti, tradicionalno utkane u evropska društva. Ljudima se plasira da je za njihov nedostatak i nezadovoljstvo kriv priliv emigranata i nekakva rasna i vjerska konsolidacija daje im nekakav osjećaj vrijednosti – sasvim lažni, jer su u stvarnosti potpuno obespravljeni u ekonomskim odnosima. Populističke politike idu davno utabanim stazama, poznatim još iz doba nacizma i nažalost čak nemaju potrebe za osmišljavanjem nekakvih novih strategija. U nekim zemljama Unije su stalno jake partije koje dovode u pitanje politike EU i insistiraju na politikama nacionalnih identiteta kao suprotstavljenim evropskim politikama. Na primjer, širom Evrope traju štrajkovi poljoprivrednika, koji se bune protiv propisa zelenih politika EU (New Green Deal) jer ih ocjenjuju ekonomski nepovoljnim za poljoprivredu, ali u njihove proteste se itekako uvukla desničarska antiunijna agenda. Što se tiče Francuske, mislim da su zadnji izbori ipak dokaz funkcionalnosti francuske demokracije. Ne čini mi se da je bilo stvarne opasnosti od građanskog rata, ali je mobilizacija svih političkih opcija protiv desničarskog bloka bila zaista impresivna. Milioni građana su disciplinovano „začepili nos“ i glasali za kandidata kog nisu preferirali, ali koji je imao više šanse da pobijedi desničara. Rezultat je uspjeh, iako je nova vlast u Francuskoj spoj veoma heterogenih političkih grupa i sigurno neće biti lako formirati Vladu.

O FEMICIDU, POVORCI PONOSA, MLADIMA, MEDIJIMA ...

Živjeli ste u Poljskoj, zemlji bivšeg istočnog bloka koja je danas članica Evropske unije, ali je ujedno i dalje vrlo konzervativna. Možemo li napraviti neko poređenje odnosno izvući neku pouku kako se i takve države mogu inkorporirati u sistem evropskih vrijednosti, a da pritom zadrže i značajan dio svojih, nazovimo ih „specifičnosti“?

-Poljska i jeste i nije konzervativna. To je velika zemlja i složeno društvo, u kom postoje grupacije od najkonzervativnijih do najliberalnijih. Konzervativna je bila partija koja je bila na vlasti osam godina do prošle jeseni i učinila je mnogo zla u oblasti zakonodavstva, urušila državu u mnogim aspektima i držala prilično jak antiunijni front sa Orbanom. Iz tog razloga bila su im uskraćena ogromna sredstva evropskih fondova za razvoj u periodu poslije covida, koja su sada odblokirana i već idu u raznovrsne projekte u cijeloj zemlji. Poljska se nije morala inkorporirati u sistem evropskih vrijednosti, jer je, bez obzira na desetljeća pod okupacijom Varšavskog pakta, te vrijednosti ne samo njegovala, nego i kreirala. Pokret Solidarnošć koji je doveo do pada komunističkog režima u istočnoj Evropi bio je izuzetno demokratski radnički pokret, koji je i prije nastanka slobodne Poljske formulirao principe njenog funkcionisanja posve jednake najboljim evropskim vrijednostima. Poljska kultura je jedna od najvećih evropskih kultura i pravi identitet te zemlje čini njena umjetnost na prvom mjestu, koja je naprosto u svjetskom vrhu. Ostali elementi su socijalno relativni. Katoličanstvo, koje je stoljećima bilo dominantno, u značajnom je padu. U velikim poljskim gradovima već je drastično smanjen broj ljudi koji se deklariraju kao katolici i idu u crkvu, a ogroman procent djece i mladih odustaje od časova vjeronauka. Ono što nama može biti značajan primjer je činjenica kako se Poljska preporodila u Evropskoj uniji. Ova zemlja je poznata kao jedan od najvećih beneficijenata evropskih sredstava i zemlja koja realizira EU projekte s najmanjom stopom grešaka i korupcije. Na ulicama baš svakog poljskog grada može se vidjeti procvat, u mnogima od njih kvaliteta života ne razlikuje se od zapadnoevropskih gradova. Kultura ima bogate resurse i visoke iznose finansiranja. Robe se proizvode i izvoze po cijelom svijetu.

U posljednje vrijeme svjedoci smo brojnih slučajeva femicida, ali osim užasnute javnosti nemamo nekih sistemskih reakcija u cilju prevencije. Šta se treba(lo) uraditi?

-Prije svega treba definisati femicid kao posebno kazneno djelo. To jeste posebno okrutno ubistvo pod posebno okrutnim okolnostima, jer najčešće iskorištava povjerenje žrtve i emocionalni odnos zavisnosti od ubojice. Kazne za to djelo moraju biti najviše moguće. Dalje je potrebno edukovati i obučavati sve službe da pravilno reaguju na rodno uvjetovano nasilje, jer se njihovim postupcima često femicid može i spriječiti. Zorno smo vidjeli kako je nedjelovanje policije u Gradačcu dovelo do smrti mlade žene u direktnom prenosu. Policija, centri socijalne zaštite, zdravstveni radnici, pa i obični građani moraju se konstantno educirati u prepoznavanju nasilja i pružanju pomoći žrtvama rodno zasnovanog nasilja.

Održana je i peta Povroka ponosa u Sarajevu. Ne samo što je prošla bez incidenata već su i tenzije koje su joj nekada prethodile bile daleko manje nego ranije. Nećemo pretjerivati pa reći da je pobijeđena homofobija, ali možemo li ustvrditi da je bar u tom segmentu napravljen iskorak u pravcu tolerantnosti?

-Tu upravo možemo vidjeti koliko dobar posao rade Povorke ponosa i koliko su one društvu potrebne. I prije povorke, na jednom festivalu LGBT zajednice, učesnike su nekakve vehabije napadali mačetama. I kasnije je bilo u Sarajevu raznih oblika nasilja nad članovima te zajednice i njihovim događajima. Međutim, Povorka ponosa, dobro organizovana, u svakom smislu legalna, rađena u suradnji s vlastima i policijom, pokazuje i ljudima koji možda imaju predrasude prema LGBT populaciji, ali te predrasude potiču iz neznanja i nedostatka razmišljanja, da ih oni ni na koji način ne ugrožavaju, jer su samo ljudi, građani kao i oni sami. 

Zapravo, da li se naše društvo promijenilo, kako i u kom smislu?

-Mislim da se polako mijenja. Primjer koji volim je prihvatanje upotrebe feminativa, riječi koje označavaju ženu koja radi npr. neki posao. Odnos prema upotrebi tih riječi je jasan odraz političke orijentacije zajednice. U Hrvatskoj je taj proces prošao glatko i iako se sporadično pojave ismijavanja pojedinih riječi, upotreba feminativa je normalna. U Srbiji su feminativi anatemisani i gotovo se nikako ne upotrebljavaju. Prosto je šokantno vidjeti danas žene u Srbiji koje tvrde da nisu doktorice ili profesorice, jer im ženski oblik riječi za njihovo zanimanje umanjuje profesionalnost i dignitet. U BiH feminativi možda nisu toliko dosljedno prihvaćeni kao u Hrvatskoj, ali upotrebljavaju se često i u privatnom i u javnom diskursu, i iako uvijek ima onih kojima se ne sviđaju, čini se da većina prihvata te promjene, pa i nove, u početku neobične riječi. 

Postoji li neko mjesto ili zemlja gdje Vam je nekako sve potaman?

-Ne postoji. Volim mnoge stvari i u Bosni i Hercegovini i u Poljskoj, ali sam uvijek i kritična prema okolini u kojoj se nalazim, to je valjda moja priroda. Sad sam ovdje jer osjećam da mogu više uraditi i značajnije mijenjati svijet oko sebe u BiH.

Na mladima svijet ostaje, a kod nas generacije odrastaju u segregaciji, imamo dvije škole pod jednim krovom, mladi rijetko upoznaju i druže se sa drugim i drugačijim, različiti su obrazovni sistemi, različite istine kako rekosmo... Kako premostiti sve razlike koje su politike nametnule i evo nameću, sada, čini se, još intenzivnije nego ikada? Šta zapravo očekivati od mladih i kakvu biste im poruku uputili?

-Ja imam tu sreću da radim s mladim ljudima, predajem na Akademiji scenskih umjetnosti. Znam iz kakvog obrazovnog sistema dolaze i često moram prilagođavati svoja predavanja njihovim nedostacima u znanju, ali s obzirom na te segregacione sisteme koji su ih odgajali, tvrdim da su moji studenti fantastični. Uopšte ne vidim kod njih zatvorenost, nacionalizam, dogmatizam... Naprotiv, mnogo više vidim da su oni građani svijeta, a ne samo ove zemlje. Svi odlično govore engleski i na engleskom čitaju, dostupni su im tako internetom svi izvori i tekstovi koji izlaze iz granica ovih uskogrudih lokalnih pogleda. Oni su mladi, osjećaju da čitav svijet stoji pred njima kao otvorena vrata i moj zadatak je da ih u tom osjećaju podržim i dam im krila.

I za kraj, da se dotaknemo i medija. Kakva je njihova uloga i šta mislite, da li daju previše pažnje nekim ljudima, događajima,... i ističu nešto što to možda  i ne zavrijeđuje a javnosti itekako trpi posljedice?

-Mediji su generalno jako degradirani, pojeftinjeni i obezvrijeđeni, a to direktno djeluje na pad demokracije. Mediji više nisu (ili su veoma rijetko to neki vrlo nezavisni, pa i marginalni mediji) korektivi politike. Mediji više nisu ni obrazovni, ni informativni. Jeste li primijetili da u našim medijima praktički više nema međunarodne politike? Nemamo eksperata, nemamo dopisnika u drugim zemljama, nema analitičkih tekstova. Moj suprug je dvanaest godina radio emisiju na Radio Kielce, jednoj lokalnoj poljskoj radio stanici, u kojoj je svake subote razgovarao s najboljim ekspertima o aktualnim događajima u svjetskoj politici. U cijeloj Bosni i Hercegovini, prvenstveno na javnim emiterima ili stanicama emitiranim u cijeloj zemlji mi nemamo ništa slično. To je tragično, jer ne poznajući svijet u kome žive, građani BiH žive u nekim iskrivljenim iluzijama i onda iste primjenjuju na svoju državu. Ne putuju mnogo, jer ih ništa na to ne potiče i ne inspirira. Umjesto toga mnogi mediji, pa i oni s dugom i respektabilnom tradicijom, pune se smećem od sadržaja, clickbait naslovima, životima nekakvih celebrityja i influencera... Kad bih bila sklona teorijama zavjere (kao što, srećom, nisam) rekla bih da je opća propast medija planski provedena s ciljem propasti liberalne demokracije.