Politikama koje se suprotstavljaju normama i vrijednostima Evropske unije novac od EU se ne gadi. Novac će uzeti, ali standarde neće prihvatiti, kaže, između ostalog,  prof. dr. Nedžma Džananović Miraščija sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu u intervjuu za magazin Start BiH

 Izbori, istorijski naravno kao i svi prethodni, završeni su početkom oktobra. Nakog toga je uslijedio deja vu. Rafalni verbalni obračun izbornih učesnika po principu svako protiv svakoga i borba za što bolju pregovaračku poziciju. Danas, poslije skoro četiri mjeseca čini se da konačno imamo obrise vlasti na svim nivoima. Komentar?

- U ovom trenutku, moguće je govoriti samo o samom toku formiranja vlasti i mislim da je to jako važno, iako je i jako teško. Teško je upravo zbog atmosfere koju ste pomenuli. Vlada potpuna polarizacija - ili ste za ili ste protiv, i sve se tumači isključivo u tom ključu. Svaka naznaka kritike na račun bilo kojeg političkog aktera se shvata kao napad, angažman u korist „druge strane“, izdaja ili odanost „režimu“, ovisno o tome kome je kritika upućena. Eliminiran je prostor za refleksiju i autorefleksiju. To je višestruko štetno jer se iz ovog procesa može naučiti mnogo toga što je važno za period nakon preuzimanja vlasti. Već je plaćen veliki danak neznanju i neiskustvu. Neselektivno prihvatanje da se dogovori kreću isključivo u granicama crvenih linija koje je propisala osovina SNSD - HDZ i iracionalna žurba nisu donijeli čak ni željeno uvažavanje od strane partnera u vlasti - Čović u kontinuitetu ispostavlja nove zahtjeve i rokove, a Dodik ne samo da je nastavio sa puzajućom secesijom i šprdnjom sa međunarodnom zajednicom već je svoj zastrašujući militantni cirkus doveo pod prozore međunarodne zajednice – tačno između OHR-a i EUFOR-ove baze Butmir. Rezultat svega je da sada postoji realna mogućnost da će osovina SNSD - HDZ biti u mogućnosti da odlučuje, preglasavanjem. Do sada su imali mehanizme blokade i masovno su ih koristili, ali nisu mogli oblikovati i nametati odluke. Ako se to i desi, kome će pomoći pravdanje da je neko bio naivan? Ili da nije znao da mehanizam može biti zloupotrijebljen? Na nivou personalnih rješenja, također, teško je govoriti o bilo kakvom kvalitativnom iskoraku. Nezahvalno je spominjati imena i ja to nastojim izbjeći, jer uvijek nekog nenamjerno izostavite ili zaboravite. Ipak, moram reći da smo u nekim ranijim vremenima u Vijeću ministara imali i političare i stručnjake poput Azre Hadžiahmetović, Zlatka Lagumdžije, Mladena Ivanića, Safeta Halilovića, Martina Raguža, Bože Matića, Nikole Radovanovića...

Složeniji spektar problema

Iz ugla javnosti i običnog čovjeka, trenutno se vidi samo borba za fotelje i uobičajene floskule o boljem životu, bržim intergacijama i sl. O djelima, naravno, još uvijek ne možemo suditi, ali vidite li sada naznake ičega što bi se moglo protumačiti kao potencijalni pozitivan signal?

- Spomenula sam prethodno refleksiju i autorefleksiju. Ako Osmorka nauči nešto iz ovog iskustva i primijeni to u budućnosti, nakon što preuzme vlast, ovaj teški debalans bi se mogao ublažiti. U procesu formiranja vlasti nisu pokazali politički kapacitet da budu ravnopravan partner, ali bi to morali pokazati nakon formiranja vlasti. Izaći sa sopstvenim zahtjevima i planovima – prema koalicionim partnerima, ali i međunarodnoj zajednici. U ovom trenutku, novi momci u vlasti moraju povratiti povjerenje svojih glasača, popraviti poljuljanu reputaciju, ispravljati debalans koji su kreirali i ostvariti neke opipljive pomake u kratkom roku. To je veoma zahtjevno, ali međunarodna zajednica tome može konkretno doprinijeti. Naravno, opet ukoliko shvatite da imate pravo da nešto tražite i da podrška nije tapšanje po ramenu. Ukoliko zaista želi da pomogne novim vlastima, međunarodna zajednica bi mogla i morala uraditi puno više u smislu otklanjanja sigurnosnih i političkih prijetnji prema BiH i uspostavljanju ravnoteže u odnosima u regionu. Jedan od načina svakako je intenziviranje NATO agende i jačanje prisustva NATO-a u BiH. Unutrašnja politička trvenja ne bi nam smjela odvratiti pažnju od regionalnih i međunarodnih tokova i dugoročnih interesa BiH.

Odlično ste upućeni u procese evropskih integracija. BiH je nedavno dobila kandidatski status što je, bar formalno, možda i najveći i unutrašnji i vanjskopolitički uspjeh države. Međutim, smjernice o budućim koracima u svim oblastima su poznate odavno, ali realizacije nema pa nema. Da li vlasti uopšte to ne žele ili ne znaju ili je u pitanju kombinacija raznih faktora? 

- Veoma često govorim o, sad već generacijskom, razočarenju zbog trajanja procesa, kao i činjenici da spoznaja o značaju, sadržaju, potrebama i prilikama koje EU integracije predstavljaju nije zaživjela na političkoj sceni u BiH, niti nakon više od dvije decenije koliko proces traje. Deklarativno, naravno, svi podržavaju članstvo BiH u EU. Niko i nema neki drugi politički sadržaj u ponudi. Politička praksa to, međutim, demantira. Evidentno je da postoji dio političkih snaga koje blokadama i opstrukcijama, na putu u EU i općenito, žele dokazati da je BiH nefunkcionalna i neodrživa. Ta je agenda vrlo jasna, transparentna i, nažalost, raspolaže takvim mehanizmima. Na strani onih koji se takvoj agendi žele suprotstaviti postoji još složeniji spektar problema – neznanje, nerazumijevanje, pa i frustracija koja dijelom potiče iz neznanja i nerazumijevanja, a dijelom i od same EU i njenog ambivalentnog ponašanja. Također, jasnijem pro-EU političkom profiliranju pojedinaca ne ide u prilog ni činjenica da su svi nekadašnji šampioni eurounijskih integracija u regionu, sada tek čangrizavi, bivši političari.

Objektivno govoreći, status kandidata nismo zaslužili radom, ali nam je progledano kroz prste. Imajući na umu nove geopolitičke okolnosti nastale ratom u Ukrajini, mislite li da i u narednim godinama možemo očekivati da nam gledaju kroz prste?

- Sada smo država kandidatkinja za članstvo, no još uvijek ne znamo kada bi pregovori mogli početi, kao ni da li će biti nekih dodatnih uvjeta. Unija smatra da nam je to, trenutno, više nego dovoljno. Dozvolite, međutim, da istaknem nešto drugo. Ovakva je politička odluka o statusu kandidata bila jednako moguća i prije 10 godina. Tada primijenjena logika Europske komisije, iako dobronamjerna, imala je, u konačnici, loš ishod. EU je vjerovala da na političare u BiH treba izvršiti dodatni pritisak i da je to najlakše postići tako što će BiH (privremeno) ostaviti kao posljednji vagon kompozicije. Nažalost, to nije pojačalo motivaciju, već je pogodovalo onim snagama kojima opstanak i napredak BiH remeti planove. Zaostajanje BiH postalo je hronično. Dodatno, je također, otvorilo prostor za intenziviranje prisustva nekih drugih aktera, poput Rusije, koja je, usput, sabotirala i NATO put. Nije isključeno da bi nova otezanja mogla dovesti i do istovjetnog sabotiranja EU puta. Nove geopolitičke okolnosti na europskom kontinentu suočile su EU sa neuspjehom politike proširenja, ali i politike prema susjedima. Politički i geopolitički smisao izgubljen je u rigidnom birokratskom procesu i svi smo tu gdje jesmo. Ovu odluku EU je donijela zbog sebe, ne zbog nas i na nju ne treba gledati kao na nezaslužen poklon. Mi smo puno prije zaslužili i taj status i politički i geopolitički impuls od strane EU.

Puzajuća secesija

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je jednom prilikom iskreno kazao kako je Hrvatska ušla u EU samo zbog para. Ako već nema političkog i institucijskog napretka, možemo li se kao kandidati bar nekim parama nadati?

- U ovom okviru proširenja, kandidatski status ne donosi više novca. Europska unija je u aktuelnom sedmogodišnjem budžetu već napravila velike preinake, zbog pandemije, potom zbog rata u Ukrajini i potrebe saniranja posljedica energetske i ekonomske krize. Novac na koji region i države u procesu proširenja mogu računati sada je manje vezan za sam proces i status, a više za konkretne politike i potrebe. Dugoročno, tog će novca biti sve manje. Europska unija sada ima osam kandidata za članstvo, Kosovo koje je podnijelo aplikaciju, te potencijalno i Gruziju, kao desetu u procesu. Cijena integracije za EU će dramatično porasti. Istovremeno, države će pojedinačno dobiti znatno manje novca. Ipak, samo će cijena neintegracije, i za EU i za kandidate i potencijalne kandidate, biti veća od cijene integracije. Teško je reći kako će okolnosti u kojima će biti manje novca utjecati na proces. Novac do sada nije bio problem, ali problemi sa kojima se naš region suočava nisu riješeni. Politikama koje se suprotstavljaju normama i vrijednostima EU novac od EU se ne gadi. Novac će uzeti, ali standarde neće prihvatiti. To natezanje traje godinama, zato i proces priključenja traje već decenijama. Dio članica iz Centralne i Istočne Europe, pa i susjedna Hrvatska, jasno su pokazale da to nije samo balkanski sindrom.

Čak se i tradicionalno pasivna institucija Visokog predstavnika aktivnije uključila nametanjem određenih odluka pred same izbore 2022. Ipak, neki smatraju da je u tom slučaju bilo bolje da nisu. Šta Vi mislite?

- Intervencija visokog predstavnika rezultat je veoma duge diplomatske kampanje koju je vodila Hrvatska. To je i premijer Plenković više puta javno istaknuo, a niko nije demantirao. Već to je dovoljno da naruši i odnose i ravnotežu koju su uspostavili Vašingtonski i Dejtonski sporazum. O sadržaju, tajmingu i političkim posljedicama je već toliko toga rečeno da ne vidim svrhu da to ponavljam. Ubrajam se, svakako, među one koji odluku smatraju kontraproduktivnom i potpuno neuravnoteženom. U konačnici, odluka, kao što svi jasno možemo vidjeti, nije doprinijela mogućnostima otklanjanja blokada. Štaviše, sad se otvorio prostor i potreba za novom intervencijom visokog predstavnika, opet s istim ciljem, u istoj materiji. Neuspjeh je očit. Pritom, ovim nije iscrpljena lista Čovićevih zahtjeva i očekivanja. Schmidt je u nezgodnu situaciju doveo i sebe i cijelu međunarodnu zajednicu, pogotovo one koji su stali iza njegove prve odluke. Mislim da, osim HDZBiH, sad svi misle da bi bilo bolje da ove odluke nije bilo. Naravno, o pogrešnim procjenama neće se govoriti javno.

Republika Srpska je ponovo pompezno obilježila neustavni 9. januar. Probosanske partije su reagovale oštrim saopštenjima i izjavama od kojih neka i nisu bila najspretnija sročena, stranke sa hrvatskim predznakom su uglavnom to pasivno ispratile, a visoki predstavnik Schimdt je poručio kako naredne godine to neće moći proći u ovoj formi i na ovaj način. Čini se kao da sada svi čekaju neki novi akutni problem da ovaj pomenuti što prije padne u zaborav. Bar do narednog januara. Vaše mišljenje?

- Sasvim sam sigurna da će naredne godine obilježavanje ovog datuma biti drugačije, ako ništa na nekom drugom, vjerovatno još provokativnijem mjestu ili sa još uvredljivijim i militantnijim sadržajima. Suština samog događaja već je poprilično zamagljena dodjelom odlikovanja Putinu. To je ono što je međunarodnoj zajednici privuklo i odvuklo pažnju od suštine. Dodik je vrlo vješt iluzionist i trik je upalio i ovaj put. Međunarodna zajednica se zgražava nad tim bizarnim odlikovanjem, a zanemaruje činjenicu da se radi o izrugivanju Ustavu i zakonu, otvorenoj sigurnosnoj prijetnji, te uznemiravanju i ponovnom traumiranju žrtava na čijoj su krvi i kostima izliveni temelji entiteta Republika Srpska. Adekvatno sankcioniranje odgovornih od strane visokog predstavnika još uvijek može biti način da uspostavi svoj autoritet i u manjem entitetu i pokaže nam da ima ozbiljnu ambiciju da bude visoki predstavnik za cijelu BiH, ne samo za jedan entitet.

Uporedo, Srbija konstantno podiže nivo saradnje sa Republikom Srpskom u svim oblastima. Neki smatraju da je sve to sastavni dio pripreme terena za secesiju dok se stranci uglavnom ne oglašavaju. O čemu se, po Vama, radi tu?

- Dodik je vrlo transparentan u pogledu svojih ciljeva i planova i vrebanja prilike. Postoje, naravno, oni kojima je politički zadatak da to relativiziraju i smanjuju percepciju sigurnosne prijetnje. Meni nisu jasni oni drugi, koji svjesno odbijaju povjerovati svojim očima i ušima. Najtačniju definiciju ove politike dao je kosovski predsjednik Kurti – politika Srbije, a ja bih dodala i Srpske pravoslavne crkve, za Kosovo, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu je da gledaju na njih kao na privremene države. Ako već nije moguće ponoviti scenarij iz 90-ih, onda ih treba destabilizirati, blokirati, onemogućiti njihovo normalno političko funkcioniranje i/ili dovesti pod političku kontrolu Beograda. Svaka od ovih država koje su na udaru ima svoje specifičnosti, svoje posebne slabosti, koje se, nažalost, maksimalno eksploatiraju. Osim Beograda, drugi vrlo značajan faktor je, svakako, Moskva, koja je u takvom opredjeljenju Srbije prepoznala priliku za minimalan angažman, uz maksimalan disruptivni učinak. Suprotstavljanje Zapadu za Rusiju je najlakše i najjeftinije upravo na Balkanu, zahvaljujući Srbiji. Prije samo 12 mjeseci, prošle godine u ovom periodu, bili smo u neposrednoj opasnosti od realizacije secesionističkog scenarija. Procjena Moskve, srećom po nas, pogrešna, bila je da najprije treba krenuti s invazijom na Ukrajinu. Sada se suočavamo sa puzajućom secesijom. Cilj, za sada, do povoljnijih međunarodnih okolnosti, jeste stvaranje „države u državi“, kako je RS opisao još jedan ruski vazal u regionu – Zoran Milanović.

BiH nije najgora

Kod analize (skoro) svakog problema u bh. društvu, prije ili kasnije tragovi dovedu do nefunkcionalnog pravosuđa. I dalje nema epiloga za velike slučajeva korupcije, ubistava, organizovanog kriminala... Javnost je frustrirana i presudom u slučaju Memić. Ima li nade da će se pravosuđe ikada osloboditi političkih uticaja i ko bi uopšte takvu reformu mogao izgurati jer vidimo da čak ni pokušaji stranaca nemaju baš nekog uspjeha?

 - U potpunosti se slažem s ovom konstatacijom. Vladavina prava je temelj svakog civiliziranog i uređenog društva, pravosuđe mora biti njen najsnažniji instrument. Sa tom idejom kao vodiljom, profesor Sead Turčalo i ja smo prošle godine objavili jedan policy brief o vladavini prava u BiH. Alarmantna je i potpuno poražavajuća činjenica da je povjerenje građana u pravosuđe izuzetno nisko. Naime, svega 19% građana BiH tvrdi da ima povjerenje u pravosuđe, što uz postojeće političke pritiske i finansijsku (ne)ovisnost sudova, dodatno urušava kredibilitet pravosuđa. Naši prijedlozi konkretnih mjera odnose se na ono što bi, čak i u kratkom roku, moglo doprinijeti  jačanju neovisnosti i izgradnji integriteta pravosuđa i prevazilaženju zanemarene finansijske fragmentiranosti sistema. Također, sasvim je jasno da nema nikakvih značajnijih pomaka bez odgovarajućih izmjena disciplinskih procedura i daljne razrade etičkih i normi integriteta, koje bi stvorile uvjete za primjenu najviših etičkih standarda u pravosuđu.

Svojevremeno, tačnije 2018/19. ste upozoravali na opasne procese i razgovore Beograda i Prištine pod pokroviteljstvo zapadnih sila, a koji su uključivali i razmjenu teritorija. Ukazivali ste da to predstavlja veliku opasnost za BiH. Iako taj prijedlog nije zaživio, a Vaše upozorenje rijetko ko da je htio čuti, da li Vas je iznenadilo što su takve ideje i dalje prihvatljive u određenim zapadnim centrima moći?

- Nažalost, to je samo jedan u nizu indikativnih primjera konceptualnih promjena i implikacija, koje je domaća politika prespavala. Trideset i jednu godinu smo nezavisna država, a nažalost, još uvijek nismo izgradili političku elitu, izuzev rijetkih izuzetaka, koja razumije međunarodni kontekst, detektira konceptualne promjene, te razumije i umije da koristi političke i diplomatske instrumente da bi mogla odgovoriti na izazove. Međunarodna zajednica ima svoje tokove i trendove, koji se meni uopće ne moraju sviđati, ali ih moram istražiti, pronaći njihove izvore, razumjeti kako se formiraju, kako djeluju i kakve sve posljedice mogu ostaviti. Također, bliski su mi i diplomatski mehanizmi koji to moraju operacionalizirati, prilagoditi i koji ne smiju priznati greške jer moraju sačuvati obraz. U tom smislu, ne, nema puno iznenađenja, ni po ovom, niti nekim drugim pitanjima i konceptima. Mogu da se ne slažem, prepoznajem negativne strane, ali moram prihvatiti da je i političarima i diplomatima lakše tražiti nešto novo ili stvarati privid nečeg novog, poput ideje o novim podjelama na Balkanu, nego ispravljati prethodne greške. Ako nađete solidne argumente i to znate prezentirati kao nešto što ne služi samo vašim, nego i ciljevima i motivima vaših sagovornika, onda ste prihvaćeni kao kredibilan sagovornik i možete utjecati na promjenu kursa. Uostalom, pitanja na međunarodnoj sceni, pa i u pojedinačnim vanjskim politikama, rijetko su stvarno nova. Uglavnom se radi o naslijeđenim razmišljanjima ili tendencijama koje se ciklično ponavljaju, eventualno u nekom drugačijem pakovanju. Zato je obrazovanje u oblasti vanjske politike i diplomatije potrebno. U međunarodnim odnosima nema kraja, nema konačnog ishoda, često nema ni jasnog rezultata, i nema garancije da se neka potisnuta pitanja ili koncepti neće ponovo naći na stolu. Jednako tako, u međunarodnoj interakciji, nema predaha za zadovoljstvo ili rezigniranost. Pobjeđuje istrajniji i onaj koji svoje prilike iskoristi.

„Otvoreni Balkan“ je aktuelno pitanje već duže vrijeme. Ne sumnjam da ste ga dobro protumačili iz svih uglova. Kakav je Vaš stav o eventualnom ulasku BiH u njega?

- Regionalna saradnja i regionalne organizacije su nešto što sam imala priliku detaljno istražiti upravo u periodu pred pokretanje ove inicijative. Naime, 2021. godine sam inicirala i vodila istraživanje pod naslovom „Stvarni efekti regionalnih organizacija i integracija na Zapadnom Balkanu“, koje je realizirao tim istraživača iz zemalja regiona u sklopu programa Think Balkans, kao i posebnu studiju o Bosni i Hercegovini u kontekstu regionalne saradnje. Publikacije su na engleskom jeziku, pa nisu toliko bile dostupne domaćoj javnosti. U Albaniji, koja je jedan od osnivača „Otvorenog Balkana“, uskoro će biti objavljen moj tekst o recepciji ove ideje u Bosni i Hercegovini. Već je prezentiran na jednoj konferenciji u novembru i mislim da je doprinio boljem shvatanju problema koji ostatak regiona vidi u ovom konceptu.

I kakvi su stavovi o „Otvorenom Balkanu“?

- Stavovi o „Otvorenom Balkanu“ su podijeljeni, ne samo u BiH nego u cijelom regionu. Ovo je prva regionalna inicijativa koja ne samo da nije inkluzivna od početka već je dodatno podijelila region i javnosti u državama koje posredno targetira. U Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori stavovi su podijeljeni i ovise, uglavnom, o etničkoj i političkoj pripadnosti.

Nama je to još jedna tema o kojoj se ne slažemo. Ponovit ću, niti jedna druga regionalna inicijativa nikad prije nije izazvala takve podjele. Stav javnosti, u svim državama regiona i u BiH, prema regionalnoj saradnji je veoma pozitivan. To znači da bi i politike koje podržavaju i odražavaju takvo raspoloženje imale široku podršku, ali to nije slučaj s ovom inicijativom. Način na koji je plasirana nije doprinio stvaranju pozitivne političke atmosfere i povjerenja, koje je neophodno za saradnju. Promotori ove inicijative potenciraju njenu navodnu apolitičnost i ambicioznu ekonomsku agendu. Osim što se uopće ne slažem sa prvim dijelom, ni drugi dio ne odgovara činjenicama. Sve su države regiona, naime, već 2018. godine pristale na puno ambiciozniju, sveobuhvatniju agendu stvaranja zajedničkog tržišta, što ima i punu povezanost s EU i procesom priključenja aktuelnim u svim državama. Sad trebamo vjerovati da je ova agenda ambicioznija i da ima više šanse za uspjeh? Hipotetički, sve i da se, pod velikim pritiskom, BiH i CG opredijele za „Otvoreni Balkan“, šta sa Kosovom? Pa, izolacija Kosova, uz istovremeno jačanje utjecaja u BiH i CG, i jeste stvarni cilj ove inicijative.

Ipak, „Otvoreni Balkan“ je potaknuo Njemačku da oživi Berlinski proces, što je svakako dobra vijest. Uz to, kako je u EU prisutna svijest o posljedicama odbijanja Srbije da se priključi politici i sankcijama EU prema Rusiji, porasla je i svijest o ulozi koju bi upravo prostor „Otvorenog Balkana“ mogao imati u opstrukciji sankcija. U konačnici, ako se insistira na ekonomskom sadržaju i općim benefitima saradnje, te uzdržavanju od politizacije, upravo su  Berlinski proces i zajedničko tržište svima prihvatljiv način da se ti sadržaji realiziraju – bez daljne politizacije.

Iako cijeli region pati od sličnih boljki, čini se kao da nas i oni koji su prije 10-ak godina bili iza nas prestižu, ili politički ili integracijski ili ekonomski ili u svemu. Može li se desiti da za 10 godina ostanemo crna rupa i to u regionu koji Zapad ionako već smatra crnom rupom?

- Zapravo, cijeli region je, bez obzira na formalne razlike u procesu, u istom stanju. Ne bih rekla da je politički ili ekonomski stanje bitno bolje u zemljama u okruženju, nego u samoj BiH. Srbija? Šta više reći? Kad pogledate deprimirajući razvoj situacije u Crnoj Gori, od 2020. godine do danas, jasno je da je status u EU procesu, birokratska kategorija, a ne stvarni pokazatelj političke stabilnosti, demokratskog razvoja. Na Balkanu je i pojam crne rupe relativan – niko nije sigurno izvan njenog gravitacijskog polja, a pogotovo EU integracijski proces to ne garantira. Ono što je za BiH jako važno, i što bi nas moglo značajno „pogurati“ u procesu, jesu moguće promjene u načinu odlučivanja o proširenju, i pomak o jednoglasnosti ka kvalificiranoj većini. Macron i Scholz su to najavili u svom nedavnom zajedničkom tekstu, kao jedan od mehanizama o kojima će se tek razgovarati. To bi spriječilo mogućnost zloupotrebe konsenzusa od strane članica koje time žele riješiti neka od bilateralnih pitanja sa novim članicama. Također, eventualne promjene u metodologiji, mogućnost faznog pristupanja, tj. parcijalnog integriranja u one oblasti i politike gdje su uvjeti ispunjeni, mogle bi donijeti i konkretne beneficije i pozitivne političke impulse. Ako ni prvo, ni drugo ne bude moguće, treća opcija je stavljanje regiona u zajednički paket. Da, boli što nam je ta opcija bila neprihvatljiva prije dvadeset godina u Solunu (2003), ali nakon izgubljene dvije decenije, ni mi ni EU nismo realizirali ništa bolje.