Intervju

Predsjednik Bosanskohercegovačkog komiteta međunarodnog vijeće za velike energetske sisteme (BH K CIGRÉ), bivši premijer Federacije BiH i jedan od osnivača Stranke demokratske akcije za Start govori o energetskoj krizi koja trese Evropu. Susjedi nas eksploatišu i upravo su energetski resursi BiH jedan od razloga zašto mi još uvijek nemamo potpisane sporazume o granicama ni sa Hrvatskom ni sa Srbijom, kaže Edhem Bičakčić

U regionu je vrlo turbulentno u energetskom smislu. U Srbiji je prošle zime došlo do sloma energetskog sistema što još traje, a Hrvatsku potresa afera INA, neki smatraju čak i najveća u novijoj istoriji Hrvatske?

- Što se tiče Srbije, ona nije uradila praktično nijedan proizvodni objekat, a nije ni rekonstruirala ni postojeće objekte unutar elektroenergetskog sistema. Srbija međutim nije izvozno orijentirana država kada je riječ o električnoj energiji. Stari kapaciteti se gase jedan po jedan. To su sve stari blokovi termoelektrana u Obrenovcu, Kostolcu... Nisu rekonstruisani. Računalo se sa time kako je struja na tržištu jeftina što i jeste bila do prošle godine, nakon čega je došlo do eksplozije tržišnih cijena tako da sada imaju ogromne izdatke za nabavku električne energije. Što se tiče Hrvatske, još ona prethodna politika se zasnivala na petrokemiji, ali privatizacija INA-e je na neki način stvorili prostor da to više nije državni sektor sa kojim država može efikasno upravljati, a način na koji je vođen je čisti kriminal.

Izgleda da se energetska efikasnost susjeda ogleda samo u tome da efikasno koriste naše hidropotencijale na Drini i Buškom jezeru?

- Energetski resursi BiH su jedan od razloga zašto mi još uvijek nemamo potpisane sporazume o granicama ni sa Hrvatskom ni sa Srbijom jer bi u tom slučaju, po međunarodnom pravu, bili u poziciji da podijelimo postojeće izgrađene potencijale i da gradimo nove objekte.

Kažete da susjedi zapravo eksploatišu to što nemamo potpisane sporazume o granicama?

- Da! Imperativ naše vanjske politike bi trebao biti priznavanje naših granica od strane naših susjeda. To znači da oni imaju aspiracije da mijenjaju te granice, a to je agresivan čin.

Kad i ako se taj sporazum postigne, da li je moguće retroaktivno tražiti nadoknadu štete?

- Prvo potpisati granice, onda podijeliti potencijal za ubuduće, a onda šta ko kome duguje utvrđivati na sudskim instancama, ukoliko se to ne riješi sporazumom. Ovako sada (Aleksandar) Vučić otvori poneku školu. Nazove je „Srbija“, a ne plaća ogromne obaveze koje ima prema BiH iz HE Bajina Bašta i HE Zvornik.

Osim toga u Srbiji je došlo skoro do narodnog ustanka kada se trebalo krenuti u eksploataciju litija kojeg ima i sa naše strane Drine, u Podrinju. Kakav je Vaš stav o tome? Mnogi tvrde da je litij resurs budućnosti. Da li bismo ga mi trebali istraživati i eventualno eksploatisati?

- I srednjevijekovna Bosna je bila poznata po eksploataciji rudnika. Ovdje su Sasi dolazili i otvarali rudnike. Kulin Ban je imao izvozne aranžmane za mnoge bosanske rude. U BiH postoji ogromno rudno bogatstvo, ali se taj potencijal ne koristi. BiH ima svoje i zlato i srebro i naftu i plin, a ima i litij. Primjera radi, rudnik u Varešu koji je pokrenula australijska firma pokazuje da tu ima mnogo plemenitih metala i da je to jedna vrlo vrijedna investicija. Treba znati da još nije krenula ni eksploatacija rudnika zlata Bakovići, da rudnici zlata postoje na planini Vranici, koje je svojevremeno koristila Austro-Ugarska, a da litij na Ozrenu i prema Gračanici treba dalje nastaviti istraživati. Da je krenula i eksploatacija olovne rude u Olovu to bi bio snažan potencijal koji se mora koristiti u skladu sa ekološkim i međunarodnim standardima za rudarsku eksploataciju.

Eksploatacija rudnih bogatstava je prilično kontroverzna. Mnogi tvrde kako je devastacija prirode i okoline prevelika te da se tu radi o maloj finansijskoj dobiti za državu. Da li je to ispravno razmišljanje?

- Potrebna su ogromna ulaganja da bi se uopšte otpočela eksploatacija rudnog bogatstva. Istina, to je jednokratna investicija. Zatim imate kontinuirani prihod od plasmana rude, zaposlenje radne snage. To su veliki iznosi jer se radi o megaprojektima.

A ko kupi kajmak?

- Onaj ko uloži pare će kupiti kajmak u prvih 10-15 godina u zavisnosti od koncesionog ugovora. To brzo prođe, a nakon toga prelazi u vlasništvo države.