Kolumne

Bivši lider RS-a pokušao je pred Apelacionim vijećem Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) da „zaigra“ na neznanje i zaboravnost, ali ga je Tužiteljstvo podsjetilo da su argumenti o njegovoj krivici neoborivi • Pravomoćna presuda Radovanu Karadžiću sutra

Piše: Đuro Kozar

KO? JA! MA, DAJTE: „Nisam znao, nisam vidio, naknadno sam čuo“ - ovim riječima je bivši lider Republike Srpske Radovan Karadžić u haškoj sudnici, u žalbenom postupku, pokušao da objasni svoj odnos prema ratnim zločinima koje je vojska i policija RS-a izvršila nad Bošnjacima i Hrvatima od 1992. do 1995. u BiH. Prema prvostupanjskoj presudi iz 2016. godine, kažnjen je zatvorom od 40 godina, a Apelaciono vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Hagu izreći će mu sutra, 20. marta 2019. pravomoćnu presudu. Tužiteljstvo je zatražilo da se Karadžić zbog genocida i drugih ratnih zločina kazni doživotnim zatvorom.

U žalbenom postupku, održanom 23. i 24. aprila 2018. godine, Karadžić se želio predstaviti nevinim i nedužnim, ali to njegovo „jagnje“ bilo je u vučijoj koži. Što rekao narod „vuk dlaku mijenja, ali ćud ne“. Bilo je zapravo tragikomično slušati njegovo izlaganje u stilu da je sve što se u agresiji na BiH događalo bilo mimo njega, da su za sve krivi drugi („naročito Muslimani“, kako je često ponavljao) - kao da on kao predsjednik RS-a i vrhovni komandant VRS-a nije bio onaj presudni faktor koji je odlučivao o životu i smrti civila nesrba. Upinjući se da negira samog sebe, Karadžić se zaplitao u floskule, u čemu mu je pomagao advokat Peter Robinson, za kojeg se ranije ispostavilo da ne zna ni gdje je BiH ni ko u toj državi živi ni kakav se rat vodio. Slijedeći Karadžićevu odbranu, tražio je da se on konačnom presudom oslobodi!?

LAŽEŠ, RADOVANE: Tužiteljica Katrina Gustafson, koja je zastupala žalbu Haškog tužiteljstva, vjerojatno iznervirana Karadžićevim izlaganjem, bez ustezanja je kazala: „Vi lažete, optuženi, i nastavljate lagati. U toku rata imali ste mogućnost izbora: raditi na ostvarenju udruženog zločinačkog poduhvata ili od njega odustati, a vaš izbor je jasan. Imali ste, kako je utvrđeno i u prvostupanjskoj presudi, genocidnu namjeru da Muslimane i Hrvate djelimično uništite kao etničke skupine i da je „genocid činio dio zajedničke zločinačke namjere sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata“.

Uviđajući da mu je u optužnici najveći teret genocid nad Bošnjacima iz Srebrenice Karadžić se pravdao da su to „izvele grupice koje su skupili 'onako' na nekoj bazi“, dodajući da je u aprilu 1996., nakon glasina koje su do njega došle, naredio istragu vojnom tužitelju koji ga je nakon toga opet izvijestio kako „tamo (u Srebrenici) niko ništa ne zna i ne želi znati“. Što je bilo sa zarobljenima u Srebrenici u julu 1995. godine, kazao je Karadžić, nije bilo predmetom njegovog zanimanja jer se on kao predsjednik nije bavio ratnim zarobljenicima s obzirom na to da je to „rutinska stvar“.

PRANJE RUKU: „Jasno je da nisam mogao ni sa kim stupiti u kontakt oko Srebrenice“, pravdao je Karadžić svoje „neznanje“ o zbivanjima u julu 1995. u Bosni. To je bio vrlo neuspio pokušaj „pranja ruku“ kad se zna da je Karadžić sve vrijeme rata svakodnevno bio u komunikaciji s Upravom bezbjednosti Glavnog štaba VRS-a, gdje su izvršnu ulogu imali general Zdravko Tolimir i pukovnik Ljubiša Beara, kasnije u Tribunalu zbog genocida osuđeni na doživotni zatvor. Karadžiću je u periodu 1992-1995. bilo važnije šta rade bezbjednjaci nego kakvo je stanje na frontu. On je operativno zapovijedanje vojskom povjerio generalu Ratku Mladiću, a specijalni rat protiv civila nesrba vodio je osobno, u kooperaciji s ozloglašenim srpskim nacionalistima u uniformi. To on na svaki način nastoji prikriti.

Haško tužiteljstvoje u svom zahtjevu za izricanje strožije kazne Radovanu Karadžiću ocijenilo da je Prvostupanjsko vijeće pogriješilo u primjeni zakona i utvrđivanju činjenica kada je izreklo kaznu blažu od doživotne, imajući u vidu dokaze o krivičnoj odgovornosti optuženog. Osim toga, sudije su, smatraju tužitelji, propustile da takvu odluku obrazlože, tim prije što su „nepropisno odmjerile otežavajuće i olakšavajuće okolnosti“. Teško da će Karadžićeva „naiva“ dojmiti Apelaciono vijeće jer način kako se on brani nije nepoznat sudijama koje odlučuju o žalbama, pogotovo kad optuženom prijeti najteža kazna. Tužiteljstvo očekuje da se ona i izrekne i tako pravda dođe na svoje.