Kolumne

HAMLET: Prije 48 godina, one turbulentne jugoslavenske 1971. godine, u Zagrebu je prvi puta izvedena predstava, prema dramskom tekstu pokojnog Ive Brešana, „Hamlet u Mrduši Donjoj“. U tom, ubrzo zabranjenom, pa nešto kasnije hvaljenom komadu, članovi seoske zadruge u Mrduši Donjoj, ljubomorni na kulturno-umjetničke aktivnosti i uspjehe susjedno pripizdine, Mrduše Gornje, odlučuju postaviti, ne dakle producirati i platiti profesionalcima, već to učiniti sami, „Hamleta“ Williama Shakespearea. Seoski učitelj i rijetki glas razuma među zadrugarima, čovjek koji im opismenjava djecu i kojeg drže za najučenije živo biće u njima poznatom dijelu svemira, pokušava im objasniti da je igranje Shakespearea općenito, a „Hamleta“ ponajviše, izazov i za školovane glumce, ali seljani, predvođeni Bukarom, ne posustaju.

Taj Bukara je, inače, čovjek svog vremena, onog neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ali i, očito je, ovog našeg: partizan sa najviše borbenog staža u svom okruženju, šef zadruge i vječiti popravljač vlastite biografije u kojoj datum odlaska u šumu pomiče od stvarnog, poprilično zakašnjelog, ka 1941. i prvim mjesecima ustanka, na svaki argument koji mu ne odgovara, uzvraća pozivanjem na svoje učestvovanje u NOB-u.

Time što je nosio pušku i uniformu, Bukara je, prema vlastitom mjerenju svijeta, stekao pravo ne samo da igra Shakespearea, već i da ga mijenja, kritizira i ideološki prilagođava.

Brešanove komedije, od „Hamleta u Mrduši Donjoj“ kao najpoznatije, pa sve tako do „Viđenja Isusa Krista u kasarni V.P. 2507“, koja je samo jednom izvedena i prema čijim će motivima puno kasnije napisati scenario za igrani film „Maršal“ - režirao ga je njegov sin Vinko - govore i o duhu vremena u kojem su nastajale, ali još više, puno više, o stanju svijesti u kojem kulturu sjećanja zamjenjuje kultura podsjećanja na ratne zasluge i sa njima stečeno pravo da se sudi o pozorištu, moralno profilira vječite civile ili ima prednost pri donošenju, recimo, političkih odluka.

DRUG BIJEDIĆ I DRUG MRŠIĆ U MRDUŠI DONJOJ: Posljednja sjednica Glavnog odbora SDPBiH ostat će upamćena po odluci članova da se ne ide u koaliciju sa SDA, ali i po incidentu kojeg je izazvao kantonalni poslanik Damir Nikšić. On je, o čemu nije pisalo samo na ambalaži za deterdžent, nepozvan došao na sjednicu i verbalno se, a umalo i fizički, sukobio sa neistomišljenicima iz kantonalnog odbora SDP-a Tuzla, predvođenim Enverom Bijedićem, jednim od onih socijaldemokrata koji se od prosječnog člana SDA razlikuju tek u broju otklanjanih namaza.

Nikšićev istup se ne može nikako drugačije nazvati nego primitivnim, dok je Bijedićeva reakcija kao Bukarina. Nakon što se smirio i suočio sa porazom u stranci, on je u intervjuu „Oslobođenju“ rekao: „O izdaji i izdajnicima dovoljno govori podatak da je Damir Nikšić, 1992. godine sa 22 godine života u naponu fizičke, ali nisam siguran intelektualne snage, kao dezerter izdao ovu zemlju i pobjegao u Italiju, dok sam ja četiri godine rata bio pripadnik Armije BiH.“

Inače, Damir Nikšić u svom ispadu nije Bijedića optužio za manjak patriotizma, već za izdaju stranačkih principa i ideala koji sa ratom i ratnim angažmanom ne bi trebali imati previše veze, ali eto, imaju itekakve, kako u SDP-u tako i u drugim strankama koje - svjesno ili ne, potpuno je nevažno kada je efekat isti - kreiraju društvenu klimu u kojoj će od toga što je Danis Tanović autor najnagrađivanijeg debitantskog filma u historiji kinematografije, „Ničije zemlje“, biti važnije to što je režiser, s Oscarom u vitrini, većinu bosanskog rata proveo u mirnoj Belgiji.

ČOVJEK, KOMUNISTA I BLOGALIST: „Kakva je to liberalna, građanska demokratija, ako građani (civili) u njoj imaju drugorazrednu ulogu naspram generala, boraca koji se prihvataju civilnih institucija kao ratnog plijena, po vojnim i ratnim zaslugama? To nije građanska demokratija. To se u političkoj filozofiji naziva „vojnom demokratijom“. A kakva je to ljevica, građanska ljevica, civilna ljevica, danas, u 21. vijeku, u novom milenijumu, ako se lideri ljevičarskih partija, rukovodstva partija biraju i hijerarhijski odnosi unutar partije formiraju po načelima vojne demokratije, po ratnim i vojnim zaslugama, dok su civili, povratnici, „dezerteri“ - članovi drugog reda? SDPBiH kojim dominira bošnjačka, prilično militantna, nacionalistička retorika, naravno da ne može biti partija civila / građana i građanki, a pogotovo ne povratnika: ni povratnika Srba, ni povratnika Hrvata, ni povratnika Bošnjaka, ni povratnika iz reda ostalih, i to nigdje na teritoriji Federacije BiH! Da ne govorim o ulozi SDPBiH u Republici Srpskoj sa takvom retorikom i ideologijom... Dok se god SDP bude vezao ili dopuštao desničarskim medijima da ga vežu isključivo sa bošnjačkom komponentom i Armijom BiH (bilo s razlogom ili bez) ta partija neće biti ono za šta se predstavlja. Takva SDP ili svjesno obmanjuje javnost ili prosto obmanjuje samu sebe...“, napisao je, pored ostalog, na svom blogu - https://niksicblog.wordpress.com - Damir Nikšić.

Njegov tekst nosi naslov „O isključenjima i sankcijama u SDPBiH“ i, što je još važnije, inicira ili postavlja set pitanja na koja socijademokrati - i liberali i svi drugi koji se zalažu za multisvakakvu BiH - moraju odgovoriti prije planiranja budućnosti. 

ČINJENICE NISU MORALNE, SUROVE SU: Jedna i jedina, ova postojeća Bosna i Hercegovina, skrojena je legaliziranjem osvajanja Vojske Republike Srpske i, recimo tako, amnestiranjem Hrvatskog vijeća obrane za sukobe sa Armijom BiH, kao jedinom vojskom pod komandom državnih organa međunarodno priznate Republike BiH. Od četiri vojske u kojima su se borili građani Bosne i Hercegovine, samo je jedna doživjela potpuni vojni i, samim time, politički poraz: ona tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Ostale tri rat možda nisu dobile, ali ga nisu ni izgubile. Ko misli da jesu, neka malo proputuje domovinom ili, ako mu je mrsko, pročita kako je BiH administrativno i teritorijalno podijeljena. 

Politika koja je isključivo „umijeće mogućeg“ je besmislena, jer kao takva ne može ozbiljno ni najaviti, kamoli provesti važne i dubinske promjene države i društva. Politika koja negira stvarnost, kod nas groznu i zaista obeshrabrujuću, može maštati koliko god želi, ali ne može izaći iz granica u kojima ju je, u konkretnom slučaju, ostavio rat.

Ukoliko će u SDP-u kao neprijateljski teritorij doživljavati Republiku Srpsku i područje rahmetli Herceg-Bosne, onda imaju jednostavan izbor: ili će biti bošnjačka sekularna stranka ili će se ugasiti. No, ako misle biti stvarna, internacionalna, bosanskohercegovačka partija socijaldemokratskog opredjeljenja, onda se prvo moraju dogovoriti sami sa sobom.

MRSKI I POŽELJNI DEZERTERI: Ako je neki Bošnjak, evo recimo Damir Nikšić, problematičan zbog toga što je rat proveo u Italiji i ako zbog toga ima manji kredibilitet od ratnog veterana Envera Bijedića, kako će uopće u SDP-u biti, a kamoli šta postići, neko ko je rat proveo u HVO-u ili VRS-u, pa se po njegovom okončanju pomirio s opstankom države BiH i odlučio učestvovati u njenom popravljanju?

Hoće li, drugačije rečeno, veteran HVO-a, neki Josip iz Gruda - gdje je nekada iza rata SDP imao dva općinska vijećnika, a sada nema dva glasa ukupno - ili Jovan iz Banje Luke, kojeg su do puške i rova doveli mobilizacija i vojna policija, zbog toga što su ratovali sa druge strane linije moći biti tek partijski članovi čiji glas vrijedi jednu trećinu glasa bivšeg borca Armije ili će se vrednovati po onome što znaju, mogu i žele?

Ako, da to pojednostavimo do kraja, jedan bošnjački član SDP-a drugog diskreditira time što ga naziva dezerterom, šta mogu očekivati Srbi i Hrvati koji su iz sadašnje Republike Srpske i ondašnje Herceg-Bosne, otišli u Crnu Goru, Srbiju, Hrvatsku, Italiju, Belgiju, Tursku...?

Planira li, konačno, SDP biti i stranka srpskih i hrvatskih dezertera kojima se kao plus uzima ono što se bošnjačkim članovima bez ratnog staža upisuje u minuse?

IDEALNI ČLANOVI I DRUGAČIJA BAZA: Jovan Divjak, pokojni Stjepan Šiber, Slaviša Šućur, Željko Komšić i drugi, slični, bili su manjina u Armiji BiH, ali i u vlastitim narodima, čiji punoljetni pripadnici, od friških osamnaestogodišnjaka do penzionera, ne moraju glasati za svoje „patriote“, ali neće sigurno ni za one koji će okrivljati njih i njihove očeve zbog učestvovanja u ratu, bez obzira što u njemu nisu počinili nikakav ratni zločin i što ih u miru zanima bosanskohercegovačka, a ne separatistička, odnosno izolacionistička politika.

SDA, SBB, Narod i pravda, A-SDA, PDA... nikada neće biti stranke koje zanimaju nebošnjački glasači, niti će srpski i hrvatski birači u, recimo, Duvnu i Trebinju, osim u napadu protestnog ludila - zahvaljujući kojem je Senad Šepić dobio jedan glas u Posušju! - ikada izabrati Izetbegovića, Radončića, Konakovića i Mirsu Kukića. SDP nije jedina, ali jeste najveća stranka koja još uvijek može pokušati dobiti podršku južno od Ivana ili u Banjoj Luci, samo što to traži nimalo lagan - sasvim suprotno - novi doživljaj Bosne i Hercegovine. Bez njega, sutrašnjica Socijaldemokratske partije je biranje između vječnosti u opoziciji ili vladanja u partnerstvu sa savezom naših Bukara, odnosno onom strankom koju su nedavno odbili i tom prilikom se umalo međusobno potukli.