Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

U više navrata sam posljednjih petnaestak dana dovođen u priliku da komentiram - privatno, usmeno, off record - intervju kojeg je Zlatko Lagumdžija dao u posljednjem broju "Starta". Svim zainteresiranim vrlim pitcima sam odgovarao manje-više na isti način: "Intervju je odličan, zanimljiv i poučan, ali ima samo jednu krupnu manu: što ga je dao Lagumdžija, a ne neko drugi!" Kao što ćete o bilo kom zločinu teško doznati punu istinu ako vam o njemu svjedoči isključivo njegov počinitelj, tako ni o pogibelji, odnosno za istinu o njoj, kroz koju prolazi Socijaldemokratska partija BiH nije dovoljno saslušati osobu koja bi u svim, metaforički rečeno, istragama tog zločina, imala status prvoosumnjičenog! Današnji SDPBiH je zagrobna (nevješto preparirana) inačica stranke koju je više od decenije i po vodio i do ponora doveo Lagumdžija. Kako kaže jedna vesela satirična pjesmica: "Danas nam je lijepo dno." 

SVE JE PROLAZNO, SAMO SU STUDENTI VJEČITI

Postoji u Lagumdžijinom intervjuu, kojeg je dao Dariju Novaliću, dosta toga što je pametno i što je originalno: nevolja je u tome, da parafraziram jednog velikog pisca - šaljivdžiju, što ono što je pametno nije originalno, a ono što je orginalno je glupo, da ne može biti gluplje. Inteligentna je i istinita Lagumdžijina optužba na račun aktualnog rukovodstva SDPBiH da je izvršena njegova "deintelektualizacija" (u prevodu, zaglupljivanje). Ali to nije rekao on, nego, kako veli, "moj predratni drug i profesor Esad Zgodić". Zbog čega profesora Zgodića naziva "predratnim drugom", znači li to da nisu bili drugovi u ratu i da to ni danas nisu, nije mi poznato. Ali zgodan je to šlagvort da se prisjetim jedne ilustrativne pričice od prije dvadesetak godina, iz vremena, dakle, kada je Lagumdžija zamijenio Nijaza Durakovića na čelu Socijaldemokratske partije BiH. Napravio je Lagumdžija odmah po dolasku na vlast ozbiljnu čistku partijskog rukovodstva lojalnog Durakoviću, što samo po sebi i nije bilo loše, niti bespotrebno. Svašta se tokom rata i neposredno nakon njega bilo prišljamčilo uz Durakovića, od neupotrebljivih partijskih karijerista i birokrata, do ljudi ozbiljno ogrezlih u ratno i poratno profiterstvo i organizirani kriminal kojima je bivši lider stranke bio pokriće i svjesna ili nesvjesna brana od pravosudnog progona. Za razliku od Lagumdžije, Duraković nije imao talenat da rastjeruje ljude od sebe, što će na kraju ubrzati njegov poltički pad i skratiti životni put. Durakovićeve pristalice, a zapravo kafanski partneri, donatori i grebatori, okupljali su se godinama u neuglednoj, improviziranoj kafani smještenoj u hodniku SDP-ove zgrade u centru grada. Jedan od prvih "reformskih" poteza koje je povukao novi SDP-ov šef Lagumdžija bilo je zatvaranje opozicione ili barem njemu nesklone birtije ("Kod Vase", tako se zvala ta simpatična ugostiteljska skalamerija) zbog, kako se tvrdilo, toga što se u njoj okupljala zavjerenička struja u SDP-u bliska smijenjenom predsjedniku. "Kako ga nije stid", grmio je nakon toga povrijeđeni Duraković na svog nasljednika, "pa, on je zatvaranjem te kafane izbacio na ulicu desetine najuglednijih SDP-ovaca, barem 30-40 profesora, desetak akademika, uglednih privrednika!" (Ima jedna, neprovjerena, ali vrlo vjerovatna anegdota, koja je kružila po hodnicima i budžacima zgrade Predsjedništva BiH: Izetbegović je imao uhodu - dojavljivača zaduženog da iz kafana u koje je zalazio Duraković dojavljuje u kabinet koliko je ovaj član Predsjedništva BiH popio. Tek kad bi popio toliko da ne može biti "destruktivan", Alija bi, uglavnom kasno popodne, zakazivao sjednice Predsjedništva BiH)  

I, zaista, mjesecima nakon zatvaranja kafane moglo se u gradu vidjeti njene redovne goste, od akademika Afana Ramića, profesora Kasima Begića, doktora Muhameda Beganovića, pa i rečenog Zgodića, kako dezorijentirani tumaraju u potrazio za izgubljenom kafanom. 

Kada je tačno SDPBiH "deintelektualiziran", prije, u vrijeme, ili nakon Lagumdžije? Na ovom mjestu bi se trebalo zaustaviti i prisjetiti se rukovodstva ove stranke u posljednjim mjesecima njene vlasti, prije izbora 1990. Sastav Predsjedništva SDP-a, u koje je nekoliko mjeseci pred prve demokratske izbore ušao i Lagumdžija, bio je neuporedivo intelektualno i akademski superiorniji od današnje Akademije nauka i umjetnosti BiH. Uz Durakovića i Lagumdžiju, Politbiro SKBiH SDP-a (Stranke demokratskih promjena) činili su Ivo Komšić, Krstan Malešević, Emina Kečo, Meho Bašić, Nikola Stojanović, naravno i Miro Lazović, Krsto Stjepanović, Karlo Filipović... Ta je partijska jezgra unutar SDPBiH sačuvana i tokom rata, a oni koji su iz ovih ili onih razloga otišli iz BiH (poput Krstana Maleševića, koji je spašavajući glavu na ramenu utekao iz Banje Luke) nisu su ogriješili o ideju socijaldemokratije, niti Bosne i Hercegovine.

JE LI MOGUĆE, DRUGOVI, DA SMO SVI MI VOLOVI?

Komunistički lideri, a Nijaz Duraković je posljednji među njima u BiH, okruživali su se pametnim, obrazovanim, kreativnim mladim ljudima, vjerovatno najpametnijim i najobrazovanijim u svom okruženju. Džemal Bijedić je uz sebe imao čudesnog zemljaka iz Stoca, briljantnog sociologa i kasnije najlucidnijeg komunističkog disidenta Esada Ćimića, kabinet Branka  Mikulića bio je pravi mali intelektualni kružok u kojem su sjedili Zdravko Grebo, kasnije Mile Lasić, Hamdiju Pozderca je intelektualno logisticirao Muhamed Filipović, a nije ni Nijaz Duraković bio daleko, sve dok Pozderac nije politički srušen. Autor brojnih djela koja je potpisao Todo Kurtović bio je njegov dugogodišnji šef kabineta Nenad Kecmanović, kojeg taj savjetnički nerv nije napustio ni danas kada suflira Miloradu Dodiku. 

A pogledajmo ko su ljudi iz Lagumdžijinog okruženja, suradnici koji su se oko njega vrzmali deceniju i pol. To je "polusvijet iz SDP-a", veli Lagumdžija u prošlom broju ovog magazina, pa da ne bi ostavio čitatelju da nagađa zašto ih tako dezavuira, kaže: "Dok sam im bio zvanični lider utrkivao se (polusvijet, op. S. A.) ko će imati 'konjića' na košulji kao i ja, ko će imati mali, crni Moleskine blok, kako će da me imitira dok zapisuje. Vidim da treniraju kako ja to govorim, pokrete ruku..., ta manipulacija dolazi iz tih krugova, mojih loših kopija i loših studenata." Ima još insajderskih Lagumdžijinih reminiscencija na temu ljudi sa kojima je barem četiri godine "gradio" stranku i vodio državu: u vražiju mater je i jednu i drugo doveo!

"Sa druge strane, imate ljude potpuno operisane od nekih širih pogleda osim na nivou jeftinog populizma... Kada pogledate instagram, facebook statuse, tweetove partijskih jet setera, vidite da su to izvještaji sa derneka, sa putovanja, utrkivanje ko ima više različitih boja na kaišu novog IPfon sata, Dakle, vidite da su postali važni i samostalni, mada to nisu od mene naučili."

Imao sam priliku bivati u društvu sa Zlatkom Lagumdžijom i njegovim tadašnjim stranačkim epigonima, a današnjim ljutim dušmanima iz vrha SDP-a. Neugodno, neprijatno je iskustvo u kojem postoji takva hijerarhijska disproporcija, distanca  između lidera i njegovih, ne kolega, ne suradnika, nego bespogovornih podanika; bilo je u tome neravnopravnom, ponižavajućem odnosu nečeg duboko iritirajućeg i nezdravog. Znali su ti mladi lavovi, "jet seteri" koji su se vrtili oko Lagumdžije, pridržavali mu torbu, trčkarali oko njega, klanjali mu se jačajući njegov polubožanski status, da Lider stvara novo partijsku kadrovsku strukturu koju kreira i modelira po svojoj slici i prilici. Kriterij za napredovanje u stranci, ali i državno-poslovnoj sferi bio je poniznost prema "Crvenom Begu", bespogovorna lojalnost i ultimativna nekritičnost. Upravo onako kakvi "adeti" vladaju i kako priliči u pseudofeudalnim sustavima, kojim vladaju ovozemaljska polubožanstva i pseudobegovska aristokracija. Ali,  nije se, sa protokom vremena, taj "SDP-ov polusvijet" zadovoljavao samo time da oponašaju begomdanog Lidera samo "konjićima" na košuljama, niti sitnom bižuterijom, notesima i olovkama: zašto i mi, poput njega - Bega, razmišljali su svi ti hadžići, nikšići, magazinovići, lipovače... ne bismo imali i stanove i vile, zašto mi ne bismo imali naše grabovice, kariće i damire fazliće, telekome i elektroprivrede, autoputeve i tendere?! Zašto bi se on samoreklamirio kao novokomponovani "Crveni Beg", a nama ostavio ohrndalog „crven bana“?!

KNJIGA GRIJEHA I ZABORAVA

Kaže Zlatko Lagumdžija: "Naš ekonomski program je tada izlagao predsjednik Akademije nauka (Božidar Matić, op. S. A.) Prije šest mjeseci, naš ekonomski program su izlagali propali studenti." Kakav moraš biti autistički đon-obraz pa ovo izgovoriti u javnom prostoru: neko bi čak mogao pomisliti da je Lagumdžija bio profesor akademiku Boži Matiću (a ne obrnuto) kao i da on ne snosi nikakvu odgovornost za poltički i ekonomski procvat "propalih studenata". Jednog od tih propalih studenata (Damira Mašića) Lagumdžija je pokupio iz studija televizije Hayat, gdje je vodio neku jeftinu estradnu emisiju, i postavio ga na mjesto ministra obrazovanja i nauke u Vladu Federacije. Drugog polovnog studenta (Sašu Magazinovića) je lansirao u Državni parlament, potom i u Vijeće Evrope, trećem vječitom studentu (Nikšiću) je povjerio Vladu Federacije... Ostale, malo bolje i redovnije studente (Elmedina Grabovicu, Kemala Kačapora...) rasporedio je po javnim preduzećima, o čemu se već godina raspituju policija, tužilaštvo. 

Najveći problem sa Lagumdžijinim nasljednicima u SDP-u nije u tome što su loša kopija, već što su kopija lošeg originala! Nije crimen Lagumdžijin taj što ga je izdao "polusvijet", što su mu leđa okrenuli mangupi iz vlastitih redova, nego što je on ovakav kakav je, feudalni aristokrata i veleposjednik, mogao to postati samo uz pomoć osoba takvih obrazovnih profila i moralne japije. Kandidirati, recimo, štićeno lice, maničnog novinara bez ugleda u struci, niti bilo gdje drugo, Bakira Hadžiomerovića za predsjednika države, svojstveno je samo obijesnim, neubrojivim despotima koji su iz zajebancije i konje krunisali za kralja.

Fatalna uloga koju je Zlatko Lagumdžija odigrao na političkoj pozornici Bosne i Hercegovine u deceniju i po koliko je bio na čelu SDP-a i šest-sedam godina koliko je bio neformalni šef izvršne vlasti na entitetskoj i državnoj razini, nije samo to što je uništio, obesmislio socijaldemokraciju, nego što je dokinuo budućnost, perspektivu društva. Njegov je politički zločin neizmjeriv jer je pokazao da kleptomanski, etno-kriminalni model nema alternativu, da je socijaldemokratija na koju se SDP pozivao i u ime koje je dolazio na vlast tek drugo ime za isto, već viđeno, fatalističko bezakonje, patriotsko pljačkanje, abnormalno bogaćenje uske političke elite. Razlika između Lagumdžije i njegovih nasljednika je u tome što oni niti žele, niti znaju, niti mogu biti drugačiji, obrazovaniji, sposobniji, pošteniji; Lagumdžija je i mogao i znao samo nije htio, niti želio. Zato je njegova odgovornost neuporedivo veća. I neoprostiva!