POZITIVNA BIH / JA SAM ZVIJEZDA

Za Mostar rock school (MRS) njen osnivač Orhan Maslo Oha kaže da je  fabrika zvuka koja iz godine u godinu iznjedri novu generaciju talenata, da je mjesto razmjene i saradnje, klub profesionalnih muzičara, platforma podrške sa lepezom servisa za mlade muzičare i bendove u usponu. MRS postoji od augusta 2012. Prvo je funkcionisala kao projekt te je 2014. godine zvanično registriran kao udruga koja se bavi neformalnom muzičkom edukacijom mladih osoba, njihovim umrežavanjem, promocijom mladih umjetnika i njihovih djela. Ideja se razvila iz Ohine  mladalačke želje i pokušaja da se pokrene program ovog tipa. Bio je inspirisan dobrim ljudima i organizacijama koje su radile nešto slično u vremenima kada je i sam  bio teenager i adolescent. Prvi samostalni pokušaj ovog projekta  napravio je  2000. godine, kada je sa timom ljudi registrirao organizaciju GfM, što je stajalo za Growing from Music, tj. „Rasti iz Muzike“, što je, opet, opisivalo stanje u kojem  se nalazio kao osoba koja je poslije rata završila u Dječijem domu gdje ga pronalazi profesor Nigel Osborne i usmjerava me u muzičke vode.

Jednu od ključnih uloga , priča Oha, odigrali su i prijatelji iz holandske organizacije Musicians Without Borders, koji su imali administracijsko iskustvo te su ponudili svoju podršku dok MRS ne ojača, što se i desilo dvije godine kasnije. Ogromnu ulogu u svemu ima Ambasada Kraljevine Norveške u BiH, koju smatraju suosnivačima. Prepoznali su ovaj projekat i pružili podršku u sredstvima za prvu Rock školsku godinu. Sve te kockice koje su se spojile su jako bitne, ističe Oha i, da je nedostajala jedna, ovaj program danas ne bi postojao u ovom obliku.

• Ako danas napravite inventuru, šta bi pokazala statistika dosadašnjeg rada?

- Ne znam koliko imamo prostora u novinama da sve navedemo pojedinačno, pa ću sumirati. Radili smo sa preko 600 mladih muzičara. Organizirali smo oko 80 koncerata, učestvovali na još toliko. Bili smo dijelom osam razmjena u šest europskih država. Organizacijom Mega koncerta sa našim ambasadorima, bendom Dubioza kolektiv, prikupili smo sredstva i izgradili edukacijski DK studio. Realizirali smo dva muzička kampa za 100 mladih muzičara iz 18 bh. gradova. Od 16 redovnih polaznika u prvoj godini smo došli do nešto više od 130 redovnih polaznika. Velika je lista čekanja jer nemamo tehničke kapacitete da naš servis ponudimo svim zainteresiranim osobama.

•  Navedite nam neka imena koja su prošla kroz školu?

- Innes Sibun (gitarista Roberta Planta), Marc Ford (gitarista benda Black Crowes), britanski sastav koji je svirao na Woodstocku Ten Years After, Dubioza kolektiv, Vasil Hadžimanov band, Urban… Ovo su neka od imena onih koji su došli i pomogli Rok školi Mostar u svom razvoju, razgovarajući i svirajući sa polaznicima škole.

•  Šta se uči u školi roka, koliko traje i kako se upisuje u nju?

- Trenutno postoje programi za bubnjeve, bas-gitaru, gitaru, klavijature, saksofon, vokal, kreativna elektronska produkcija, audioprodukcija. Program školovanja nismo ograničili. Nastava tehnike i teorije je individualna, dakle jedan na jedan sa predavačem. Ovisno o granici iskustva, na nekim instrumentima uparujemo polaznike. Imamo Session band coach program sa pet ciklusa unutar školske godine. Svaki ciklus traje oko 40 dana i u svakom ciklusu se oformi novih 10-15 bend formacija sastavljenih od oko 60-70 polaznika. Kroz svaki ciklus se istražuju ili muzičke dekade ili žanrovi ili oboje. Ciklus završava koncertom, gdje 10-15 formacija predstavi svoj rad s akcentom na njihova autorska djela. Oficijelni upisi su svake godine u augustu, ali tokom cijele godine primamo zahtjeve i nudimo mjesto ukoliko je isto upražnjeno.

•  Koliko trenutno imate „učenika“?

- Nešto više od 130 redovnih, plus 50 koji koriste infrastrukturu Rok škole.

•  Da li je tačno da postoje i liste čekanja?

- Na listi čekanja je 50 prijava! Niko nije čekao duže od godine.

•  Ima li išta slično u regionu?

- Nadam se da je Mitrovica Rock School u punoj snazi. Znam da postoji i Akademija moderne muzike u Zagrebu, ali ne bih baš rekao da imamo iste ambicije i entuzijazam. Znam i da se nešto kuha u Sarajevu, od moje prijateljice Mime Zukan, kojoj želim sve najbolje.

•  Kako se izdržavate?

- Škole ne trebaju imati samo komercijalni aspekt. Normalno je da za svoju djecu i mlade kroz državne fondove izdvajamo sredstva kako bismo ih obrazovali, odgojili i doveli u status odgovornih ljudi, naročito ako izdvajamo poreze na zaradu od nekih čak 70%. Ali teško se u našoj zemlji izboriti za finansiranje iz državnih fondova tako da smo prinuđeni za svoje programe novac tražiti iz internacionalnih fondova. Rok škola Mostar ima redovnu podršku od Grada Mostara, koji pokriva troškove zakupa infrastrukture Rok škole. Dobijemo i povremenu podršku federalnih i bh. ministarstava u simboličnim iznosima. Naši glavni donatori su trenutno SIDA - Ambasada Kraljevine Švedske u BiH i USAID. Tu su i simbolične članarine od 30 KM mjesečno koje plaćaju polaznici Rok škole.

• Pokrenuli ste pretprošle godine i crowd funding kampanju. Kako je to prošlo?

- Ispalo je kako treba biti. Mi nismo prikupili neka velika sredstva kroz crowd funding kampanju, ali smo napravili dovoljnu buku i uspjeli smo doći do donatora i fondova sa kojima smo potpisali ugovore o finansiranju.

•  Kako biste opisali aktuelnu rock scenu, položaj rocka?

- Rock-'n'-roll nije nikada upitan na način prisutnosti, a naročito opstajanja. Urbana muzika je ono što ide uz široko shvaćanje i pozitivni kritički duh koji nosi namjeru boljeg života unutar društvenih zajednica. Ruralizam je logičan slijed u toku i poslije ratnih zbivanja. Rat sam po sebi je vrhunac primitivizma i tada se obično gubi veliki broj pripadnika intelektualnog društvenog sloja. Mijenja se sve pa i granica tolerancije i morala. Tada dobijamo osjećaj da su neke urbane stvari nestale. Ustvari, one se uspavaju. I kada naiđu na plodno tlo opet se razvijaju. Ne znam za tuče i vrijeđanja među ljudima na kvalitetnim rock koncertima niti među urbanim ljudima. Gledajući na muziku koja podstiče ruralni identitet, to nije baš tako. A kako će i biti kada se veliča nacionalizam, seksizam i nametnuti patriotizam.

•  Danas su u modi neki novi pravci - dosta psovanja, kritike sistema, društva, tranzicije... uz puno repovanja i miksanja raznih žanrova. Gdje je rock u svemu tome?

- Istina je da naročito iz mlađe populacije izlazi dosta gnjeva, što je rezultat frustriranosti zbog nekvalitetnog života njihovih roditelja i zajednice. Nije lako kada dobiješ mogućnost da na ekranu gledaš kako bi trebalo biti, a u realnosti si okružen onim kako ne bi trebalo biti. Bespomoćan si da to promijeniš. Korupcija je postala pravomoćan član našeg svakodnevnog života i društva. Novac je izgubio smisao i prerastao je u pohlepni smisao života. Roditelji savjetuju djecu da završe školu i bježe iz BiH. Djeca odrastaju ovdje, stiču prijatelje, zaljubljuju se, grade svoju osobnost, a onda sve to pri punoljetsvu treba da bace iza sebe, a sve u ime sistema u državi koji je uzeo sebi za pravo da djeluje kao vlasnik d.o.o. firme! Kap prelijeva čašu. Nisam za izljeve gnjeva, mada ih razumijem kod mlađe populacije. Ali stariji i iskusniji imaju dovoljno pameti, strpljenja i iskustva pa mogu da kritikuju sistem. Što kaže Štulić: „Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se.“ Dakle, ne možeš očekivati promjenu, a biti izolovan. Moraš da djeluješ, shvataš, tražiš i nudiš rješenja. Član društva je obaveza, nije titula niti odluka. U protivnom si zalutao.

• Šta je ostalo od „sex&drugs and r'n'r“?

- Kako za koga! Za nekog sve, za nekog ništa, za nekog polovično. Ovaj slogan se nametnuo kao cool kod nekih mladih ljudi iz hippie pokreta. To je vrijeme kada droge nisu bile ilegalne u većini zemalja svijeta. Smatrale su se običnim hemijskim kombinacijama. Seks je bio bunt, odgovor na tadašnje ratove koje je Amerika vodila u drugim zemljama i drugim kontinentima, silom regrutovala stanovništvo i slala ga u rat. Opozit rata je mir, vrhunac mira je ljubav, a seks se nametnuo kao pretjerani izražaj koji je fizički vrhunac ljubavi. Ima ljudi koji misle da je to način života, ali to je obično ekipa koja živi u snovima.

•  O mladima se često piše, te hoće da bježe iz zemlje, te apatični su, te trebali bi više u politiku! Kakva nam je omladina, šta hoće?

- Omladina hoće svoju šoljicu čaja. Ko smo mi da tvrdimo da je najbolji obrazovni sistem bio prije? Šta uopšte znači prije? Koje su to godine, zašto nisu i one još prije tih? Čovječanstvo evoluira. Stariji imaju iskustvo, ali mlađi imaju inovacije. Kombinacija i suradnja donosi zdrav napredak i stabilnu evoluciju i odlične rezultate. Priča da je neko balavac i da nema pojma je grozna, isključuje mlade iz društva. Takvo ponašanje je stvar odgoja i nametnuti strah od gubitka onog malo što imaš, kako vlasti tako i hljeba. Nažalost, koliko god grubo zvučalo, siromah teško da će dobaciti daleko, a takvima nas se pokušava zadržati. Materijalna situacija u današnjem svijetu je dio svakodnevnog funkcionisanja. Pare nisu sve, ali parama se plaćaju usluge. Kako ćeš provesti odmor sa porodicom ako ne možeš da ga priuštiš? Kvalitetno životno vrijeme bitno je za sve nas. Rad i zabava moraju ići zajedno.

•  Ima li političkih pomaka u gradu na Neretvi ili je stanje i dalje „čudna jada od Mostara grada“?

- Političkih pomaka nema, one su utvrđene dok ih narod ili neko nametanje ne promijeni. Društvenih promjena ima, naročito zadnjih 5-6 godina. Sve više ljudi, pogotovo mladih, uviđaju da aždaje ne žive na drugoj strani grada nego da su tamo isti obični ljudi željni rada i zabave. Imam osjećaj da ljudi u drugim gradovima imaju puno tvrđe mišljenje o našem problemu nego što ustvari jeste. Mogu javno da izrazim i sve veće zadovoljstvo osjećajem da gradska tijela sve više imaju kontakata sa nevladinim sektorom. Dešava se ono što je prirodno moralo započeti.

•  O Vašoj školi pisao je i britanski Guardian pravio priču. Da li vas je iznenadilo što ste tako velikom mediju bili zanimljivi?

- I jeste i nije. Imponuje! Guardian jeste renomirani medij, ali je i dalje medij koji obaviještava o raznim stvarima koje se dešavaju na svjetskom terenu. I mi živimo i radimo na tom terenu. I to je to. Činjenica je da je to bio pokretač za neke nove i stare kontakte. Javio mi se Brian Eno, kojeg nisam vidio godinama i zahvalio se na tome što sam iznio ideju koju smo zajedno započeli u MC Pavarotti krajem 90-tih. Dobili smo podršku supruge Garyja Moora i njegovog brata Cliffa, koji vodi rock školu u Velikoj Britaniji. I BBC Radio je dogovorio intervju sa mnom i imao sam priliku bolje opisati cijelu priču moju i Rock škole. Mediji treba da se drže pozitivnih priča. Tako će dati vjetar u leđa ljudima koji žele nešto stvoriti. Objavljivanje negativnosti nekada treba i ignorisati jer unosi letargiju među narod.

•  Imali ste teško djetinjstvo, živjeli na ulici, bili u domu! Koji trenutak iz toga doba nikada nećete zaboraviti?

- Dan kada sam upoznao profesora Nigela Osbornea. On je čovjek zbog kojeg sam izabrao muziku. Tada sam živio u Dječijem domu.

•  Šta Vam je najveća „životna škola“?

- Komunikacija i putovanje.

•  Ko vam je najviše pomogao u životu, od koga ste najviše naučili?

- Eugene Skeef, moj guru udaraljki, najzaslužniji je za moje tehničke vještine sviranja, ulica za moje sposobnosti shvatanja i analiziranje situacije u momentu, mada to nikome ne preporučujem u mjeri koja je mene zapala. To je zato što nisam imao izbora.

•  Kako ste ušli u svijet muzike?

- Istina je da smo kući, u ranom djetinjstvu, imali klavir. Moja sestra, starija pet godina je išla na klavir, ali nije imala neki poseban sluh. Mene su roditelji također upisali u muzičku školu u sedmoj godini života. Imao sam talent. Godinu kasnije sam svirao neko djelo napamet za godišnjicu Muzičke škole, gdje sam predstavljen kao veliki talenat. Ono što me odbijalo je stroga nastavnica klavira koja je čas često završavala udaranjem drvenim linijarom po mojim koljenima. Sjećam se da sam u ljutnji, poslije nekoliko godina dolazaka, otišao na Titov most i prosuo torbu sa knjigama u Neretvu. To je bio kraj mog službenog državnog školovanja u pravcu muzike.

•  Kako završiste u Dubiozi kolektiv?

- Zvao me Brano nekoliko puta i prihvatio sam. Dugo sam svirao kao freelance po raznim zemljama svijeta i nisam više bio sretan. Želio sam pripadati nekoj ideji i manjem timu ljudi na dugoročne staze i za veće ciljeve.

•  A zašto ste ih napustili?

- Interesovanje i želja da se nastavim baviti stvarima koje su organizacijskog tipa su opet isplivale. Bio sam zbunjen cijelom situacijom i mojom odlukom, ali tako je trebalo biti. Dubioza kolektiv je i danas moja porodica sa kojom imam povremene ručkove i suradnje, što se može čuti i na zadnjoj ploči benda, vidjeti u Dubiozinom filmu, a isto tako vidjeti u Rok školi.

•  Da li još plaćate kiriju u Pavarotiju?

- Ne. Grad Mostar je preuzeo troškove kirije od januara 2017. Vrlo je bitno da se Grad Mostar uključio u ovu priču.

•  Vi ste organizovali i neke kampove po malim gradovima. O čemu se radi?

- Kampovi su bili organizirani u Kiseljaku, kod Tuzle, na jezeru Modrac 2015. godine i na Jahorini, u hotelu Bistrica 2016. Uvezali smo mlade iz 18 bh. gradova. Ciljali smo upravo na mlade iz manjih sredina. Tamo gdje mladi gledaju u nebo i čekaju šansu da napuste svoje rodno mjesto jer država ima pametnijeg posla nego da ih prepozna i uključi.

•  U šta danas vjeruje Oha?

- Nije se ništa promijenilo u mojim vjerovanjima zadnjih 20 godina. Promijenilo se samo iskustvo i pristup. Ciljevi i vjerovanja su isti. Želim da radim na razvoju društva. Davno sam se pomirio sa tim da neću za svog života vidjeti ono što bi eventualno želio, ali to je OK. Zadovoljan sam biti dijelom dužeg prirodnog procesa. Aktivni točak evolucije.

•  Šta Mostaru najviše fali?

- Više stanovnika svih nacija, rasa, boja, želja i volja. Tačnije, da bude ono što bi i bio da nije bilo gluposti i primitivizma '90-tih.