Piše: Đuro Kozar

Na sjednici krajem prošlog mjeseca Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine konstatiralo je da procesuiranje ratnih zločina usporava nedostupnost osumnjičenih i optuženih osoba za kojima je Sud BiH raspisao 41 potjernicu, ali je vrlo malo onih koji na taj način dospijevaju u ruke pravde. Ohrabruje podatak da je u aprilu ove godine iz Kanade izručen Nikola Koprivica, koji se tereti zbog sudjelovanja u strijeljanju 40 Bošnjaka u Novoseocima kod Sokoca 1992., a španska policija prošlog mjeseca uhapsila je u Barseloni Adu Alagića, koji je optužen za mučenje zarobljenika u konclogoru Gabela, nedaleko od Čapljine 1993. godine. Očekuje se da će Alagić iz Španije biti doveden u BiH na isti način kao što je 2010. izručen Veselin Vlahovć Batko, zbog ratnih zločina na Grbavici u Sarajevu, a kojeg je poslije Sud BiH osudio na 40 godina zatvora.

Kažnjeni i nekažnjeni za genocid

U Haškom tribunalu i sudovima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, zbog genocida nad Bošnjacima Srebrenice, osuđeno je više od 50 osoba i izrečeno oko 700 godina zatvora. Sud BiH je donio 25 presuda za zločine počinjene u Srebrenici i od tog broja, 13 presuda odnosi se na genocid. U Hagu je izrečeno pet kazni doživotnog zatvora i to: bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, načelniku Glavnog štaba Vojske RS-a generalu Ratku Mladiću, članu tog štaba generalu Zdravku Tolimiru, bezbjednjacima i izravnim organizatorima genocida pukovniku Ljubiši Beari i potpukovniku Vujadinu Popoviću. U međuvremenu Tolimir i Beara su umrli iza rešetaka. Bivši komandant Drinskog korpusa VRS-a general Radislav Krstić izdržava kaznu zatvora od 35 godina. Četvorica bivših pripadnika 10. diverzantskog odreda VRS-a zbog ubijanja većeg broja srebreničkih Bošnjaka osuđena su u Sudu BiH na 142 godine kazne: Franc Kos na 40 godina, Stanko Kojić 43, Vlastimir Golijanin 19, a Zoran Garonja 40 godina zatvora, a neki sudski procesi su u toku.

Nažalost, neki izvršitelji genocida u Srebrenici još su nedostupni, a na tom spisku su Nedeljko Milidragović i Aleksa Golijanin, koji su optuženi za masovne egzekucije u Kravici u svojstvu pripadnika Centra za obuku Jahorina Specijalne brigade policije MUPRS-a, pa iako je iz Srbije traženo njihovo izručenje u BiH do toga nije došlo. Iz Beograda je stiglo obavještenje da se protiv ovih osoba vodi postupak u Višem sudu u Beogradu, ali od Suda BiH do sada nije zatražena dokumentacija kojom bi se taj krivični predmet dopunio, pa postoji osnovana sumnja da bi se oni olako mogli oslobiditi odgovornosti zbog „nedostatka dokaza“. Našem pravosuđu nedostupan je i Milisav Gavrić, optužen u svojstvu zamjenika komandira Policijske stanice u Srebrenici za zločin protiv čovječnosti u julu 1995., ali kolege iz BIRN-a su primijetili da njegovog imena nema u evidenciji osoba za kojima je raspisana potjernica.

Prema pouzdanim podacima, u Beogradu se nalazi i pukovnik Radoslav Janković, bivši obavještajni oficir u Glavnom štabu VRS-a, koji je optužen da je od 11. jula do 19. jula 1995., svojim djelima i propustima, pomogao i podržao djelimično istrebljenje bošnjačkog naroda s područja Srebrenice. Pored ostalog, u optužnici se navodi i da je bio u pratnji tri autobusa, puna zarobljenika koji su odvedeni u Orahovac, gdje su muškarci bošnjačke nacionalnosti privremeno zatvarani, a za koje je znao da će biti ubijeni. U Srbiji je i potpukovnik Svetozar Kosorić, nekadašnji načelnik Odjeljenja za obavještajne poslove Drinskog korpusa VRS-a, koji je pomagao u genocidu nad Srebreničanima. Preko Drine su i nekadašnji komandir Vojne policije VRS-a Borislav Stojišić i pripadnik te policije Rajko Drakulić, također optuženi za genocid.

Indikativan je slučaj generala Milomira Savčića, koji je u ratu bio komandant 65. zaštitnog motoriziranog puka pri Glavnom štabu VRS-a, a optužen je za organiziranje masovnih egzekucija Bošnjaka iz Srebrenice. Nakon što mu je Sud BiH odredio pritvor nije pronađen na kućnoj adresi u Banjoj Luci. Pritvor mu je određen zbog kršenja mjera zabrane, a izgleda da mu je neko to javio i od tada nije pronađen. Pretpostavlja se da bi mogao biti negdje u Srbiji. Po mišljenju nekih stručnjaka za sigurnost, Savčićev bijeg ne bi bio moguć bez podrške struktura vlasti u RS-u i bezbjednosnih službi. Programski direktor Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku Predrag Petrović u izjavi za BIRN kazao je da ljudi koji rade u državnim službama Srbije znaju kako funkcionira sistem i koje su njegove manjkavosti, pa samim time i kako nekoga poput Savčića mogu sakriti „ispod radara“. 

Čudna bolest Novaka Đukića

U Srbiji se godinama na navodnom liječenju nalazi penzionirani general Novak Đukić, pravomoćno osuđen za masakr na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. Tada je uslijed eksplozije projektila poginula 71 osoba, a ranjeno više od 150.  Đukića je 2009. Sud BiH osudio na 20 godina zatvora, a sve do danas nedostupan je pravosudnim organima naše zemlje i daleko je od zatvorskih jedinica u kojima bi trebao izdržavati kaznu. Viši sud u Beogradu, pod utjecajem određenih krugova u Srbiji, stalno naređuje vještačenje Đukićeve procesne sposobnosti i on redovno donosi potvrdu da je „bolestan“. Pravna struka kaže da on mora u zatvor čak i uz nalaz da je „psihički bolestan“.

Republika Srbija dala je Mirku Vručiniću državljanstvo dva mjeseca prije nego je pobjegao iz Bosne i Hercegovine gdje mu se završavalo petogodišnje suđenje za ratne zločine u Sanskom Mostu, što je prema mišljenju svjedoka iz ovog postupka ponižavajuće za žrtve i ujedno obmana njih i pravosuđa. Kako je potvrđeno, on je u evidenciju državljana Srbije upisan u septembru 2020. na osnovu rješenja MUP-a ove države. Posljednjeg dana avgusta spomenute godine Vručinić se nije pojavio u Sudu BiH gdje je njegova odbrana trebala iznijeti završne riječi, poručivši po advokatu Branku Gudalu da je otišao u Srbiju zbog nepoštenog suđenja. Nakon što je Sud obaviješten o njegovom odlasku u Srbiju, utvrđeno je da je 30. avgusta prešao granični prijelaz „Rača“. Bio je načelnik Stanice javne bezbjednosti i član Kriznog štaba u Sanskom Mostu, a sudilo mu se za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu u okviru kojeg su vršena ubistva, prisilna preseljenja, protivzakonita zatvaranja i prisilni nestanci. Suđenje mu je počelo 22. aprila 2015. godine.

U Višem sudu u Beogradu prošle godine počelo je suđenje pukovniku Branku Basari, optuženom za ratni zločin nad civilima Bošnjacima na području Sanskog Mosta. Optužnica ga tereti po 21 tački za ubistva, prisilna preseljenja, zatvaranje i napad na stanovništvo u naseljima Mahala, Muhići, Otoka, Briševo, Stara Rijeka, Stari Majdan, Hrustovo, Vrhpolje, Lukavice, Begići i Kenjare. U optužnici je navedeno da je u tom periodu ubijeno 200 osoba, a po tvrdnjama rodbine žrtava taj broj je puno veći, jer se mnogi vode kao nestali. Basara je izjavio da nije kriv i da je njegova brigada sudjelovala jedino u borbama u Mahali i Hrustovu, te u šumi Golaja na području Sanskog Mosta, a za ostala mjesta on je izjavio da „nema pojma ko je hapsio i zatvarao Bošnjake“. Prvobitno je optužen zajedno sa Nedeljkom Aničićem, komandantom Teritorijalne odbrane Sanskog Mosta, ali je suđenje Aničiću obustavljeno jer su sudski vještaci ocijenili da je on s 90 godina trajno nesposoban za suđenje.

Potjernice zbog zločina počinjenih na području Foče raspisane su za Goranom Mojovićem, Slobodanom Ćurčićem i Markom Kovačem, dok su zbog počinjenih zločina u Višegradu potjernice raspisane za Slađanom Tasićem, Milojkom Kovačevićem i Mladenom Vasiljevićem, kojem su na teret stavljeni i zločini na području Rogatice. Za Duškom Kornjačom raspisana je potjernica zbog zločina u Čajniču, za Blagojem Vojvodićem i Čedom Bogičevićem zbog zločina u Milićima, za Milošem Zekićem zbog zločina u Šekovićima i za Vinkom Lazićem zbog zlodjela u Ugljeviku. Potjernica za Dušanom Spasojevićem raspisana je zbog dva predmeta za zločine na području Zvornika, a traže se i Bogdan Stevanović zbog zločina u Skelanima (Srebrenica) i Vitomir Popić, optužen za zločine u Gacku. Osim njih, potjernice su raspisane i za Dušanom Cimešom i Draganom Dopuđom zbog zločina u Bihaću, za Zoranom Adamovićem zbog zločina u Ključu, za Miodragom Vujičićem radi zločina u Prijedoru, za Milenkom Karlicom zbog zločina u Bosanskom Novom.

Hrvatska – azil za zločince

Karakterističan je i slučaj generala Hrvatskog vijeća obrane Zlatana Mije Jelića, koji je, nakon što je protiv njega podignuta optužnica za ratne zločine, 2016. napustio BiH i pobjegao u Hrvatsku. Optužen je za ratne zločine protiv  stanovništva na području Mostar budući da je kao zapovjednik Vojne policije HVO-a imao pod kontrolom sve postrojbe na području tog grada, a one su sudjelovale u organiziranju i provedbi širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv bošnjačkog stanovništva. Optužnica navodi Jelićevu odgovornost za protivpravno lišenje slobode muškaraca i njihovo zatvaranje u zatvore i logore, izvođenje muškaraca na prinudne radove na crti bojišnice i u živi štit. Prije dvije godine Jelićev predmet ustupljen je hrvatskom pravosuđu, ali u Zagrebu ne samo da mu se ne sudi nego je u međuvremenu primio odlikovanje kojim je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović odlikovao Vojnu policiju HVO-a čiji je Jelić bio zapovjednik.

Iz Suda BiH ističu da su potjernice raspisane i za desetoricom pravosnažno osuđenih osoba jer se nisu javili ili nisu pronađeni na adresi prije upućivanja na izdržavanje kazne. Jedan od takvih je i general i bivši član Predsjedništva BiH Ante Jelavić, koji je 2006. u Sudu BiH pravomoćno osuđen na 10 godina zatvora, ali mu je prije izricanja presude bilo omogućeno da nezakonito napusti BiH i pobjegne u Hrvatsku, gdje se i sada nalazi. Proglašen je krivim u slučaju „Hercegovačka banka“ za zloupotrebu finansijske pomoći iz Republike Hrvatske namijenjenu Hrvatima u BiH. Optužnica ga je teretila i za podrivanje ustavnog poretka, vojne i odbrambene moći zemlje te zloupotrebu položaja i ovlasti u nelegitimnom pothvatu „hrvatska samouprava“. Naša država je 2016. službeno zatražila da nadležni organi Hrvatske preuzmu „slučaj Jelavić“, ali je to odbijeno tako da je Jelavić poslije toliko godina zaboravljeni bjegunac i noćna mora bh. pravosuđa.

Potjernica je, također, raspisana za Nedeljkom Matićem zbog zločina u Ljubuškom, za Zdenkom Grbavcem koji je optužene za zločine u Konjicu, a koji su se sklonili u Hrvatskoj, a moguće je da su u međuvremenu otišli dalje. Traga se i za Ilijom Jurićem i Jozom Đoićem, koji su u odvojenim predmetima osuđeni zbog zločina u Odžaku, i Draganom Marjanovićem osuđenim za zločine u Tesliću, ali je neizvjesno gdje se oni nalaze. Zbog zločina na području Čapljine potjernice su raspisane za Ivanom Ančićem, Miroslavom Hrstićem, Vidom Palametom i Miljenkom Nogolicom. Traga se i za Antom Golubovićem i Juricom Božićem zbog zločina u Bosanskom Brodu i Odžaku. Vjerovatno im je poznato da se za njima traga i da su raspisane potjernice, pa se sumnja da su u međuvremenu ne samo promijenili imena nego i izgled i da su daleko od mjesta zločina koje su izvršili.

Brojnost i težina koja se očitovala analizom počinjenih ratnih zločina ukazuje na njihovu sistematičnost i upućuje na to da su počinjena zlodjela vrlo često imala podršku viših instanci, tzv. političkih elita. S obzirom na izgled današnje geopolitičke karte regije, neizbježno se nameće zaključak da je ratni cilj bio stvaranje etnički homogenih političkih zajednica i da je provođenje etničkog čišćenja, kao ratne strategije, bilo za to prikladan metod. Negiranje ove očite činjenice, usprkos svim saznanjima koja danas postoje o zločinima koji su se u ratu '90-ih dogodili, počevši od zatvaranja u logore i ubojstava pa do deložacija i raznih drugih oblika kršenja ljudskih prava, nanosi golemu štetu novonastalim zajednicama. Breme onoga što se događalo '90-ih, osobito odbijanje suočavanja s tim, plodno je tlo za pokušaj da se ratni planovi pokušaju realizirati u miru.

Difuzne potjernice i Dobrovoljačka

Postoje crvene i difuzne potjernice i obje nalažu hapšenje neke osobe za kojom se traga. Razlika između difuznih i crvenih potjernica jeste u tome što difuzne ne raspisuje Generalni sekretarijat Interpola u Lionu i one se ne šalju u sve zemlje članice ove međunarodne kriminalističke policijske organizacije, već samo u određene zemlje i područja, koje je naznačila država koja ih je raspisala. Na temelju difuzne potjernice prvo je 1. marta 2010. u Londonu uhapšen bivši član Predsjedništva BiH prof. dr. Ejup Ganić, a zatim je u Beču 3. marta 2011. lišen slobode general Armije BiH Jovan Divjak. Ova hapšenja su uslijedila po nalogu Republike Srbije koja je zahtijevala da se oni, zbog napada na kolonu u Dobrovaljačkoj ulici u Sarajevu, izruče u Beograd gdje bi im se sudilo. Ganiću i Divjaku je određeno kućno zadržavanje u gradovima gdje su uhapšeni pod kontrolom policije, a odluku o ekstradiciji razmatrali su nadležni sudovi u Velikoj Britaniji i Austriji. Sudovi su odbili zahtjev Srbije i obojicu oslobodili.

Poslije hapšenja Ganića i Divjaka, iz Ministarstva sigurnosti BiH je saopćeno da su difuzne potjernice politički motivirane i da je Interpol Srbije zloupotrijebio statut jer je raspisao potjernice za osobama koje su državljani BiH za navodne ratne zločine u BiH, te za slučaj koji je Haško tužilaštvo vratilo pravosuđu BiH pod oznakom B. Poslije duge istrage koja je nekoliko puta prekidana Sud BiH je 12. maja ove godine u cijelosti potvrdio optužnicu protiv deset osoba (među kojima je Ejup Ganić) zbog sumnje da su počinili ratne zločine 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Na teret im je stavljeno da nisu spriječili ubistva i ranjavanja vojnika i civila, mučenje i nečovječno postupanje prema zarobljenim vojnicima, da nisu kaznili počinioce, kao i da su im pomagali poslije izvršenog zločina.

 Srbiji ustupljen predmet Velagići

Krivični predmet Ilije Krčmara, Svetislava Račića, Željka Bajića, Nikole Ćuka (rođen 1967) i Nikole Ćuka (rođen 1966), optuženih za zločin protiv čovječnosti počinjen na području Ključa, ustupljen je prvosudnim organima Srbije. Oni su se početkom marta ove godine trebali pred Sudom BiH izjasniti o krivnji, ali nisu došli na ročište i pretpostavlja se da se nalaze u Srbiji. Tužiteljstvo BiH je u junu uputilo prijedlog Sudu za raspisivanje potjernice za njima, ali je, kako pojašnjavaju iz ove institucije, u međuvremenu predmet ustupljen Srbiji. Njih petorica su ranije bili optuženi s Boškom Unčaninom, Draganom Despotom i Marinkom Miljevićem, ali je u odnosu na ovu trojicu postupak odvojen, te im je suđenje počelo početkom septembra ove godine. Sud BiH je optužnicu za zločin u Velagićima potvrdio početkom decembra 2020. godine.

Rumunske predrasude

Rumunski sud je odbio zahtjev da izruči osumnjičenog za ratne zločine Zorana Stojčića radi suđenja, jer bi se, kako su objasnili, mogao suočiti s pogubljenjem, iako se smrtna kazna ne primjenjuje u Bosni i Hercegovini. U Apelacijskom sudu u rumunskom gradu Constanti odbijeno je izručenje Stojčića u BiH gdje se sumnjiči da je pretukao jednog hrvatskog zatvorenika 1992. Stojčić je nakon rata u BiH prvo utočište našao u Švedskoj, ali se kasnije prebacio u Rumuniju u kojoj ga štiti apsurdna zakonska zastara. U odbijanju zahtjeva za izručenje istaknuto je da navodno nema dovoljno jamstava da se Stojčić neće suočiti s pogubljenjem u Republici Srpskoj ukoliko bude izručen i osuđen. Rumuni ne znaju da bi se osumjičenom sudilo u Sudu BiH, a ne u RS-u i da bi zatvorsku kaznu izdržavao u novom zatvoru kod Sarajeva.