Kolumne

Mediji u Republici Srpskoj i Srbiji, preplavljeni su tekstovima protiv člana Predsjedništva BiH, Denisa Bećirovića, koji je na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a optužio Srbiju za nastavak pogubne politke s početka 90-tih godina prošlog vijeka.

Zastupnik Ujedinjene Srpske u Parlamentu BiH, Milan Petković, uključio se u političko-medijsku harangu protiv člana Predsjedništva BiH, Denisa Bećirovića. Petković je izjavio kako je očito da Denis Bećirović više nije član Predsjedništva BiH, već samo predsjednik Bošnjaka i da želi da bude novi Alija Izetbegović.

"Njegov nastup u Savjetu bezbjednosti UN je sraman. Sraman i za BiH koja takvoj osobi dozvoli da ode, jer ako nemamo usaglašenu spoljnu politiku, onda ne treba da ide niko ili treba da idu sva tri člana Predsjedništva i da se usaglasi priča koju ćemo imati", istakao je Petković. Petković smatra da Bećirović želi da bude neko ko će da vodi neku nacionalnu priču u BiH na način da samo ono što Bošnjaci smatraju da je dobro za BiH, da to treba i da se sprovodi. On je naglasio da je Bećirović u New Yorku iznio nebuloze, da je govorio o Svesrpskom saboru kao nečemu lošem, a zapravo su na tom skupu promovisani mir, tolerancija, ljubav među narodima, prije svega srpskom, ali ne umanjujući prava bilo kog drugog naroda."

Ne vidim ništa sporno što je bilo na Svesrpskom saboru i zbog čega je to značajno za Savjet bezbjednosti", kazao je Petković.

U tekstu objavljenom u magazinu Start BiH naš kolumnista upravo analizira  politike vlasti u RS-u i Srbiji, priču o Saboru, tumačenju Dejtona i "mirnom razlazu". 

Piše: Đuro Kozar (magazin Start BiH)

Bosna i Hercegovina je zbog neustavnih postupaka vlasti Republike Srpske u najvećoj političkoj krizi od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do sada, a svesrpski sabor, održan u Beogradu 8. juna, dodatno je destabilizirao državu. Deklaracija tog sabora o zaštiti nacionalnih i političkih prava te zajedničkoj budućnosti srpskog naroda po principu - jedan narod, jedan sabor, prema mišljenju intelektualaca iz Kruga 99 je pravno-politička agresija na BiH. Deklaracija je snažan antibosanski, antidržavni i antidejtonski udar na bh. državu i njome se bitno ograničava pravni i politički suverenitet BiH na jednom njenom administrativnom dijelu, u Republici Srpskoj. Onoliko koliko pravno i politički uvodi Republiku Srpsku u Srbiju i ujedinjuje ih, toliko razjedinjuje BiH.

Tri potpisnika Dejtona

Vlast u Republici Srpskoj insistira na tome da se entiteti, na temelju sporazuma, mogu odvojiti u dvije nezavisne političke i teritorijalne cjeline. U Banjoj Luci ističu da se u pitanje razdruživanja neće uključivati zajednički nivo, jer on nema ništa sa tim budući da je „izveden iz dva entiteta“ što, naravno, nije tačno. Republika Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata 1992. godine, dok entitete nijedna država nikada nije priznala zato što su oni dio BiH i bez BiH ne mogu postojati. To je poručila i Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu, uz upozorenje da Amerikanci neće sjedjeti skrštenih ruku ako bi se, na ovaj ili onaj način, razbijala BiH.

Indikativno je da vlast u RS-u tvrdi da je sporazum o razdruživanju sačinjen na temelju Dejtonskog sporazuma prema kome je Republika Srpska strana tog sporazuma, kao što je i Federacija, ali to nije tačno. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum, potpisan je 14. decembra 1995. godine u Jelisejskoj palati u Parizu, čime je okončan četverogodišnji rat, a BiH ustrojena kao država triju konstitutivnih naroda i ostalih. Dejtonski sporazum potpisali su predstavnici triju strana: predsjednici Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, Srbije Slobodan Milošević i Hrvatske Franjo Tuđman, uz prisustvo predstavnika svjetskih sila. Prethodno je Dejtonski sporazum 21. novembra 1995. godine parafiran u vojnoj bazi Vrajt Peterson u Dejtonu, u američkoj državi Ohajo. Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative vlade SAD-a, koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Ričard Holbruk (Richard Holbrooke), po ovlaštenju američkog predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton). Dakle, na mirovnim pregovorima u Dejtonu ni Republika Srpska ni Federacija BiH nisu bile strane. Predstavnici RS-a na pregovorima u Dejtonu Momčilo Krajišnik, prof. dr. Nikola Koljević i Aleksa Buha, bili su u sastavu delegacije Savezne Republike Jugoslavije, koju je predvodio Slobodan Milošević.

Dejtonski sporazum, u koji se danas zaklinju Milorad Dodik i njegova stranka i koji ga tumače samo kako njima odgovara, srpskim predstavnicima u Dejtonu nije bio prihvatljiva opcija. Zašto? Zato što je prije svega Krajišnik žalio za Sarajevom i nije ga želio prepustiti Federaciji BiH. Također mu je smetalo što postoji kopnena veza Sarajeva s Goraždem. Izvještaji i dokumenti nastali prije 29 godina potvrđuju kako su politički predstavnici bosanskih Srba žestoko odbijali kompromise, a zbog čega su često tokom pregovora ulazili i u sukobe sa Miloševićem. Koliko god suludo zvučalo, tada je u Dejtonu glas razuma u ime srpske politike dolazio od Miloševića. Prema svjedočenju očevidaca, predstavnici Srba bili su spremni i nastaviti borbu, jer im cilj očito nije bio entitet, pa su razočarenje iskazivali i konfrontacijom sa Miloševićem.

Ne želeći se odreći Sarajeva, Krajišnik je rekao: „Niko nema pravo da se odrekne teritorija koje je naš narod krvlju branio. Milošević nije poštovao prvobitni dogovor o kartama koje su uključivale mnogo veće teritorije za Srbe.“ To, ipak, nije mnogo utjecalo na konačni sporazum jer je ranije dogovoreno da će Milošević i tadašnja SR Jugoslavija potpisati sporazum. Umjesto Krajišnika, Dejtonski sporazumu ime RS-a potpisao je tadašnji ministar vanjskih poslova SR Jugoslavije Milan Milutinović. Krajišnik je tek naknadno, premda vrlo nezadovoljan, i pod pritiskom NATO-a i Srbije, parafirao Dejtonski mirovni sporazum. Krajišnik je 2015. u Presingu Televizije N 1 rekao da je žestoko zamjerio Miloševiću zbog odnosa prema Sarajevu tokom pregovora u Dejtonu. Na pitanje da li je istina da je Milošević uz čašu viskija rekao Izetbegoviću i Silajdžiću da im poklanja Sarajevo jer su ga zaslužili nakon četverogodišnje opsade, Krajišnik je rekao: „Zamjerio sam mu jer je tu napravljena velika šteta za BiH i Srbe u Sarajevu. Holbruk nas je pitao da li bi pustili da Sarajevo bude distrikt, našta smo mi odgovorili potvrdno. Sve je bilo dogovoreno, a zatim su preko noći stvari bile promijenjene.“

Špirićev „protočni bojler“

U dokumentu o razdruživanju pod naslovom „Informacija o potrebi pokretanja procedure regulisanja odnosa Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine u skladu s Dejtonskim sporazumom i međunarodnim aktima“ navode se i razlozi za ovu opciju, o čemu je ministar pravde Republike Srpske Miloš Bukejlović rekao: „Informacija obuhvata probleme i protivpravne radnje sa kojima se Republika Srpska suočava od dana potpisivanja Dejtonskog sporazuma pa do danas. I vrlo je jasno da ove radnje i pokušaji neće stati i krajnji cilj upravo jeste ukidanje Republike Srpske. I stvaranje unitarne BiH.“ U dvije ministrove rečenice stalo je mnogo netačnih podataka i tendencioznih tvrdnji.

Prvo, niko iz Federacije BiH ne ugrožava Republiku Srpsku, nego je ugrožava vladavina Saveza nezavisnih socijaldemokrata čiji je cilj da taj entitet bude država u državi, a da se Bosna i Hercegovina kao država stalno opstruira. Pa, oni u RS-u za organe BiH izbjegavaju reći da su državni, nego ih nazivaju „zajednički“ da bi se primat dao entitetu na uštrb države.

Iznošenje kleveta o Bosni i Hercegovini postalo je ustaljena praksa Milorada Dodika u pokušaju da oblati BiH pri čemu iznosi i neistinite teze o navodnom nefunkcioniranju državnih institucija. Suprotno od Dodikovih neostvarenih želja, Bosna i Hercegovina, odnosno sve njene institucije, a posebno Predsjedništvo BiH i Vijeće ministara BiH, uprkos kontinuiranim blokadama iz Republike Srpske, ostvaruju stalni napredak, i uporno i sigurno realiziraju ključne prioritete svoje unutrašnje i vanjske politike, od evropskih i NATO-ovih integracija do ekonomskog razvoja. Naravno, da ne postoje stalne opstrukcije iz spomenutog bh. entiteta, svi procesi bitni za sve građane BiH bi bili realizirani mnogo brže, a socijalna sigurnost i životni standard bi bili na višem nivou. Nažalost, ukupnu sliku kvari zabrinjavajuća zaduženost, nizak nivo investicija, najmanje plate u regiji i loša ukupna ekonomska situacija u Republici Srpskoj, za koju je najodgovorniji upravo Dodik. Njegove tvrdnje da je BiH „propala“ i nefunkcionalna država najbolje pokazuju brojni ekonomski parametri po kojima je BiH među najboljim u regionu: po visini prosječne plaće, u zdravstvu i obrazovanju, odnosu vanjskog duga i BDP-a, rastu izvoza, rastu prerađivačke industrije, rastu turizma, itd.

Prije desetak godina pravio sam intervju za časopis „Banke u BiH“ sa tadašnjim ministrom finansija Nikolom Špirićem, pa kad mi je odgovorio na pitanja iz ekonomske oblasti, pitao sam ga zašto tako teško funkcionira državna vlasti u Bosni i Hercegovini? Njegov odgovor je bio da mnogi, naročito u Federaciji BiH, ne razumiju suštinu Dejtonskog sporazuma:

„Nepotrebno je zajedničkim organima davati unitarne atribute, jer se konkretan život i odlučivanje odvija u entitetima i zbog toga su Savjet ministara i Parlamentarna skupština samo protočni bojler, za potvrđivanje onoga o čemu se odlučuje u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Štetno je što su pojedini visoki predstavnici, nametanjem određenih odluka, proširili opseg djelovanja zajedničkih organa i time od Republike Srpske oduzeli veliki dio nadležnosti.“

Naravno, nisam se složio sa pričom o državnoj vlasti kao „protočnom bojleru“, nego sam ministru Špiriću rekao da Bosnu i Hercegovinu smatram međunarodno priznatom državom, da je ona viši stupanj državne vlasti od entiteta i da tako kao ja misle i uvaženi eksperti za ustavno pravo. Ovu dogodovštinu prvi put iznosim u javnosti. Inače, gospodin Špirić se kao parlamentarac i visoki državni funkcioner u tom „protočnom bojeru“ nalazi već gotovo 30 godina i ne bih rekao da mu takav status smeta. Naprotiv.

Država, a ne zajednica

U Republici Srpskoji vlast i opozicija u raznim prilikama ističu da je Bosna i Hercegovina državna zajednica iz koje se može lako izaći, ali svjesno zanemaruju činjenicu da dva entiteta pravno postoje samo na temelju Ustava BiH. Svaka izmjena unutarnje organizacije BiH morala bi biti usvojena u skladu sa procedurama predviđenim u Ustavu, što zahtijeva široku podršku unutarpolitičkog spektra BiH, uključujući sve konstitutivne narode. Baš kao što Bosna i Hercegovina nije državna zajednica, nego država, tako ni Federacija BiH nije državna zajednica, nego entitet. Termin „državna zajednica“ ne spominje se nigdje ni u federalnom Ustavu, a da se radi o jednom od dva entiteta unutar države, jasno je iz prvog člana Ustava FBiH: Federacija BiH je jedan od dva entiteta države Bosne i Hercegovine i ima svu vlast, nadležnosti i odgovornosti koje državnim ustavom nisu date u isključivu nadležnost institucija Bosne i Hercegovine.

Budući da nastavlja pravno postojanje države koja joj je prethodila, BiH je zadržala ulogu u međunarodnim organizacijama i sporazumima. Godine 2001. BiH je potpisala Sporazum o pitanjima sukcesije bivše Socijalističke federalne republike Jugoslavije koji je ratifikovala Parlamentarna skupština BiH i državnu imovinu pripisala Bosni i Hercegovini, a ne entitetima. Postoji način da se razgovara o imovini tako što će se o tome govoriti u relevantnim institucijama, ali je polazna tačka i dalje jasna: imovina pripada državi, a koristi se u entitetima.

Ustav također jasno navodi da se u BiH mora osigurati neometano kretanje ljudi, dobara, usluga i kapitala. Član 1, stav 4, glasi: „Nijedan entitet neće uspostaviti nikakvu kontrolu na granici između entiteta.“ Neki sada govore o nezavisnosti RS ili o „nezavisnosti RS-a unutar BiH“, te zamišljaju kontrole na međuentitetskoj liniji razgraničenja. To je izmišljeni „izvorni Dejton“ koji obećava povratak na blokade na putevima, uznemiravanje i barikade koje smo gledali u ratu, umjesto riječi sadržanih u stvarnom Dejtonu, koje su te prepreke uklonile.

Upozorenje visokog predstavnika Šmita

Uoči sjednice Narodne skupštine Republike Srpske, gdje je usvojena "Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda", visoki predstavnik Kristijan Šmit (Christian Schmidt) uputio je pismo predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske Nenadu Stevandiću u kojem je ukazao na, kako navodi, "nekoliko problematičnih zaključaka" u ovom dokumentu. Prema ustavnom okviru BiH, Republika Srpska je multietnički entitet u kojem su tri konstitutivna naroda (i ostali) ravnopravna, a njene vlasti ne predstavljaju samo srpski narod. Deklaracija ne priznaje ovaj ustavni princip. Ovaj princip je takođe sadržan u Ustavu RS, u članu 1. Entiteti, osim toga, nemaju pravo na secesiju. Šmit je istakao da Republika Srpska nije ni potpisnica Dejtonskog sporazuma i nema pravo da jednostrano tumači taj sporazum,

U svom saopštenju od 20. juna, Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pojasnio je da, iako Republika Srpska nije potpisnica Dejtonskog sporazuma "stranke sporazuma su se obavezale da će u potpunosti poštovati suverenu jednakost, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine i da u potpunosti poštuju i promoviraju ispunjenje obaveza preuzetih u aneksima tog sporazuma. Problematičan je i zaključak 29. i Deklaracije koji navodi da Sretenje, 15. februar, treba da bude i Dan državnosti Republike Srbije i dan državnosti Republike Srpske. Ne ulazeći u detalje, moram naglasiti da dan entiteta nije Dan državnosti. Pozivam vlasti RS da iskoriste mogućnosti koje im pruža proces evropskih integracija za napredak, unapređenje ekonomskog razvoja, podizanje životnog standarda, te ubrzanje i proširenje reformi za dobrobit građana RS-a, umjesto da nastavljaju s politikom koja ima za cilj podrivanje osnova Dejtonskog mirovnog sporazuma".