Kolumne

(Magazin START BiH)

MJESTA ZA OBITELJI DVJESTA:

Prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i neovisne Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, ostat će upamćen po mnogo čemu. Više po lošem nego po dobrom, jer drugog je jednostavno malo, ako uopće postoji. Ono što se, kada se o njemu govori, često zaboravlja, jeste znamenita izjava o tome kako bivši, socijalistički sistem ne treba popravljati, već razgraditi do temelja. Ili, u prijevodu Mile Kekina iz „Hladnog piva“, napraviti mjesta za obitelji dvjesta, koliko je, navodno, u novoj, neovisnoj, kapitalističkoj Hrvatskoj trebalo biti oligarha.

Osim što se smijao ukrivo, Tuđman je u ovom slučaju krivo i procijenio. Dvije stotine bogataških familija svelo se na desetak, ako i toliko, a na ruševinama socijalizma niklo i još uvijek niče nešto što je hrvatsko tačno koliko i kamp kućica koju dvoje Nijemaca doveze u, recimo, Zaostrog, parkira u hladovinu i tu spava desetak noći godišnjeg odmora.

Independistički pokreti u Sloveniji i Hrvatskoj, pogotovo Hrvatskoj, bili su, uz ostalo, i kontrarevolucionarni. Podrazumijevali su, drugačije kazano, odbacivanje socijalizma i posljedični ulazak u kapitalizam u kojem, je li, tržište samo sebe regulira. No, dok su Slovenci tranziciju - taj spektakularni prelazak iz nečega u ništa - pokušali provesti po modelu kakav je primjenjivan u nekim zemljama bivšeg Varšavskog pakta, te vlastite građane, ne jednog, dvoje, ma ni dvjesto, već što je moguće više, učiniti vlasnicima nekadašnjih javnih dobara, u Hrvatskoj tako nešto nije niti pokušano. Naravno, ne zato da se odgodi agonija propasti raznih malih dioničara i domaćih firmi koje će, čim dobije priliku, pomesti strana konkurencija i kapital sa bazom u nekoj moćnijoj zemlji, već zato da se odabranim omogući da se predstavljaju kao sposobni i da se učvrsti veza vlasti i krupnog kapitala.

ALEKSEJ U TISNOM:

Zato je, tačnije i zato, skoro pa za nasmijati se vijest iz Tisnog, malog srednjedalmatinskog mjesta, u Bosni i Hercegovini najpoznatijeg Tuzlacima. Tamo je, naime, u Tisnom, uz odmarališta koja su nosila prefikse po drugim jugoslavenskim gradovima ili republikama, bilo i jedno u tuzlanskom vlasništvu, pa su djeca radnih ljudi i građana, računajući i njih, radne ljude, građane, te naprednu inteligenciju, išla sve do iza Šibenika, a prije Zadra, da nauče plivati ili otkriju kako nema ama baš nikakve suštinske razlike između špricera i gemišta, ali ima itekakve između naših i bureka po Dalmaciji, gdje tim svetim imenom nazivaju čak i pitu od jabuka.

Uglavnom, u tom Tisnom, kojeg su po Tuzli i okolici neki zvali i Tijesno - iako je mjesto neubičajeno široko za dalmatinska naselja te veličine - povremeno živi i ljetuje Aleksej Frolov, četrdestšestogodišnji ruski bogataš čiji su poslovi vezani, o čudna li čuda, za naftu, ali i hotelijerstvo koje je, što ne mora biti uvijek, samo je počesto, sjajna perionica novca. Frolov, normalno, ne spava u apartmanu bez klime i na rasklimanom kauču, već u vlastitoj velikoj kući, okruženoj zidinama na kojima su nadzorne kamere, dok oko njih, zidina, ne kamera, patroliraju naoružani stražari.

E, taj Frolov je za oko devet miliona maraka kupio komad zemlje u Tisnom i tu planira napraviti hotel u kojeg će uložiti devedeset i pet miliona eura. Imat će, normalno, pet zvjezdica i 168 kreveta, welnes centar, pedeset apartmana sa 240 kreveta te još trideset rezidencijalnih vila sa ukupno 152 ležaja. Dan, jedan dan boravka, koštat će oko 4.000 maraka!

Skup je, kažu, zdravstveni turizma na kojeg se Frolov fokusira. Inače, iza tog zdravstvenog turizma krije se centar za detoksikaciju, a i iza centra, mjesto za liječenje od ovisnosti bogatih Rusa i njihove navučene djece.

LENJIN I NADNIČARI:

Kako se u Hrvatskoj bliže lokalni izbori, tako se i razne stranke prisjećaju protiv čega bi ono mogle biti u kampanji. U Tisnom, gdje je na vlasti SDP, protiv Frolova i njegove investicije sa pratećim posljedicama, pobunila se, ni manje ni više, već Hrvatska demokratska zajednica. Da, ista ona stranka čiji je pokojni lider zagovarao raskivanje starog, socijalističkog sistema, dok se njegovi sljedbenici 2017. bore protiv rasprodaje javnog dobra i svega što slijedi. A slijedi, kao i drugdje, onemogućavanje domaćim ljudima da priđu plažama svog djetinjstva i na njima se sunčaju zajedno sa bogatim gostima raskovanim od kokaina.

Koliko je, zapravo, situacija apsurdna najbolje govori set ironičnih pitanja koje je postavio, zabavljajući se nad jeftinim pokušajem HDZ-a da diskreditira političke protivnike, Hrvoslav Pavić, predsjednik šibenske podružnice Hrvatskog novinarskog društva: „Zašto Hrvate ne smeta što se njihova djeca ne mogu kupati zajedno sa Todorićevom djecom? Zašto bi ruski bogataši bili diskriminirani u odnosu na hrvatske kolege, kojima se nadničari i seljaci nemaju prilike približiti fizički i ni na bilo koji drugi način? Što bi rekao Lenjin o tome da se bogati ruski ovisnici dolaze liječiti u Tisno, gdje radnička djeca danas nemaju ni za joint?“

STROGO ZABRANJENO:

Lako se, naravno da je lako, smijati situaciji u kojoj javna dobra brani i usput zagovara jednakost svih građana ona stranka koja je nastala na borbi protiv bilo kakvog oblika zajedništva i jednakosti, samo je problem što bi se i mi, uz mnoge druge, prvo trebali gorko isplakati. Naime, u jesen prošle godine je objavljeno da je u Tarčinu proradio „Sarajevo Resort Ovsenik“, ekskluzivni turistički kompleks u arapskom vlasništvu u koji je, na opći užas lokalnog stanovništva i novinskih hroničara, domaćim ljudima ulaz strogo zabranjen. Osim ako ne rade visokoumne poslove mijenjanja čaršafa, pranja suđa i čišćenja smeća. Ostali mogu, ako baš hoće, sve te apartmanske kvartove, svih stotinu i šezdeset kuća, vještačka jezera, šetnice i parkove, gledati preko ograde.

Aleksej Frolov, inače, planira zaposliti čak 220 ljudi u svojoj luksuznoj komuni, većinom će to biti radnici iz Tisnog i okoline i radit će razne poslove: prati, peglati, mesti borove iglice, brisati prašinu, mijenjati posteljinu, glancati WC šolje... Ostali, njihovi sunarodnjaci i rodbina, moći će plaže, more i goste gledati kroz žicu ili preko, zavisi kakvu će gazda odabrati: izuzetno visoku ili jako bodljikavu.

U Tarčinu i u Tisnom se ruski oligarh i njegova arapska braća po imetku ne ponašaju k'o zadnji šupci, već prirodno. Naprosto, ostvaruje se upravo ono što je zagovarao Tuđman, a birači u Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini prihvatili objeručke. Na ostacima starog, socijalističkog sistema, kojeg se izbjegavalo popraviti, nije se ukazalo ni dvjesto bogatih hrvatskih familija, niti stotinu i pedeset bošnjačkih - uvijek spremnih skupiti milijardu maraka za oružje, kako je to jednom, neuspješno predviđajući budućnost, rekao Hasan Čengić - nego je nikao kapitalizam kakav u svojoj suštini jeste. Ne bi, da se razumijemo, ništa drugačije bilo niti da neki Josip iz Zadra gradi detoksikacijski centar u Tisnom, niti da u Tarčinu „Sarajevo Resort Ovsenik“ ima, recimo, Alija iz Hadžića. I kod njih bi bogati uživali preko grbača mase siromaha, promatrani od strane još većih siromaha.

BEZALKOHOLNA LOZA:

Kapitalizam bez klasnih razlika moguć je koliko i bezalkoholna loza i održava se trajnim stanjem klasnog rata čiji su kraj davno proglasili naivni i jadni. No, za sukob je, znamo, dovoljno jedno. „Naravno da postoji klasna borba, ali nju vodi moja klasa, klasa bogatih, i u njoj pobjeđuje", rekao je američki milijarder Warren Buffet.

Ništa se, dakle, kada sve razmaknemo i riješimo se emocija bilo koje vrste, čudno ne dešava u Tisnom, kao što se nije desilo u Tarčinu. I niko se tu ne treba osjećati izigranim. Socijalizam, jednostavno, nije srušen silom, već voljom građana na fer i demokratskim izborima na kojima su pobjeđivali oni koji nisu lagali o onome što slijedi. Jesu ponešto prešutili ili krivo procijenili, no u suštini - bili su pošteni kao nikada kasnije.

Tražili smo i dobili sistem koji ne poznaje javno zdravstvo iste dostupnosti svima, vrhunske ili barem samo dobre javne škole, neprivatizirane plaže i planine, socijalnu protočnost i društveni ugled koji se stječe znanjem i izvrsnošću, umjesto kupovinom. To što nam se, na kraju - na kraju teksta, a ne agonije - ne sviđa, nije do Rusa, Arapa, Todorića, ovog, onog, već samo i isključivo do budala koje su vjerovale kako će, kada padne socijalizam, svi biti vlasnici nečega i kao takvi neće morati raditi. Znači, do nas je: u ono doba promjene svijeta zabavljenih svim drugim osim razmišljanjem o tome ko će, ako ćemo već svi gazdovati, za nas prati posteljinu i skupljati smeće. Zapravo raditi ono čime se sada bave uposleni u Tarčinu, a uskoro će i oni u Tisnom. I na puno, jako puno drugih mjesta, u uvalama naših djetinjstava i izletištima pored gradova koji su, također, bili naši. Jednom. Davno.