Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

Da nije bilo nedavnih izjava visokog predstavnika Valentina Inzka i američkog senatora Johna McCaina, građani u Bosni i Hercegovini bi i dalje živjeli u uvjerenju (zabludi) kako je najveći domaći problem onih 15 feninga koje treba ugraditi u cijenu litre goriva kako bi sve u zemlji automatski krenulo kao po loju, to jeste autoputu. Inzko je, u Briselu, upozorio kako je najveći problem u našoj zemlji "vladavina prava i poštivanje zakona", dok je senator McCaine tokom svoje balkanske turneje skoknuo nakratko i do Sarajeva kako bi (nas) podsjetio da je "korupcija najveći problem sa kojim se suočava Bosna i Hercegovina".

Teško se sjetiti kada je posljednji put neki ovdašnji visoki državni ili stranački uglednik, makar reda radi, pomenuo značaj borbe protiv korupcije kao svoj ili stranački prioritet.

NA PUTU PREMA GOREM: Problem s akcizama, tih "pišljivih" 15 feninga, nije u nepostojanju "političke volje" da se taj zakon usvoji, nego u najširem javnom konsenzusu u sumnji da novci tim putem prikupljeni neće biti namjenski potrošeni za izgradnju puteva i infrastrukture. Opozicija i javnost u RS nemaju nijedan razlog vjerovati da će ovog puta novac biti racionalnije i transparentnije trošen nego, recimo, tokom izgradnje ceste Banja Luka - Gradiška koja je građena (i koja je koštala) 4-5 puta duže (i skuplje) od prvobitno planiranih vremenskih i financijskih gabarita.

Zanimljivim se u Inzkovom govoru u Briselu učinilo pitanje koje je postavio, a glasilo je, prafraziram, kako su i zbog čega u Bosni i Hercegovini zaustavljeni pozitivni politički, ekonomski, društveni procesi koji su postojali 2006. godine?

Meni se, međutim, čini da je istorijska tačka od koje počinje regresija Bosne i Hercegovine, urušavanje njenih institucija, ekonomske, ustavno-pravne, socijalne supstance, bila 2003. godina, neposredno nakon izbora održanih u kasnu jesen 2002. na kojima je poražena vladajuća Alijansa za promjene. Gledano iz današnje perspektive, odnosno besperspektive, taj period, 2000-2003. godina, dođe kao neka vrsta "Periklova doba" postdejtonske Bosne i Hercegovine!

Nedavno, tokom rasprava o reviziji presude protiv Srbije i legitimiteta Sakiba Softića, Bakir Izetbegović se dosjetio da je Softića imenovalo Predsjedništvo BiH prije 15 godina. I da je to imenovanje, uprkos protivljenju Živka Radišića, prošlo sasvim mirno, uljuđeno, bez tenzija, blokada.

Ali, kako se uopće desilo da u Predsjedništvu BiH početkom 2000-tih sjede baš Živko Radišić, Jozo Križanović i Beriz Belkić? Za Radišića je poznato: on je na izborima u Republici Srpskoj odnio pobjedu, što bi rekao Aleksandar Vučić, "čistu kao suza". Beriza Belkića (Stranka za BiH) je u Predsjedništvo BiH izabrao Parlament BiH. Prethodno je izborni pobjednik, Alija Izetbegović, bošnjačku fotelju u Predsjedništvu BiH, nakon što se odlučio povući iz aktivne politike, ostavio u amanet stranačkom kolegi Halidu Genjcu.

Jozo Križanović (SDPBiH) je u Predsjedništvo BiH biran u Parlamentu BiH, nakon što je uhapšen i smijenjen izborni pobjednik Ante Jelavić. Vlast Alijanse za promjene uspostavljena je u to vrijeme valjda jedinim mogućim obrascem: kombinacijom (solidnih) izbornih rezultata i postizbornim inženjeringom pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice i bonskih ovlasti, u rasponu od smjena, hapšenja, pa i robusnih vojnih akcija ("Hercegovačka banka"). Dvojica najmoćnijih stranih diplomata, visoki predstavnik Wolfgang Petritsch i američki ambasador Thomas Miller, vlastitim su, nekada ne baš suptilnim metodama "skrpili" vlast sastavljenu od 15-ak stranaka, koje se same nikada ne bi uspjele okupiti na jednom mjestu, a kamo li formirati kakvu vlast.

Ali, i tako, s koca i konopca, skrpljena vlast Alijanse za promjene, na državnom i federalnom nivou, pokazala se "mila majka" u odnosu na ono što joj je prethodilo! Pokrenuti su novi i otkočeni stari kohezivni procesi, uspostavljen je minumum međusobnog, međunacionalnog i međuentitetskog povjerenja i suradnje, cijeli politički i državni ambijent je djelovao relaksiranije, prohodnije, likvidnije.

Promijenjena je ustavna arhitektura zemlje kroz amandmane o konstitutivnosti naroda, izborni zakon je usklađen s amandmanima, počeli su procesi reforme pravosuđa, odbrane, poreske reforme. Promjena vlasti u Hrvatskoj i Srbiji imala je pozitivan efekat na opće prilike u BiH.

NEKADA I NIKADA: Vlast u BiH ozbiljno je i jednim glasom reagirala na globalni antiteroristički izazov nakon Jedanaestog septembra. Iz ormara su se počeli vaditi kosturi ratnog i poratnog perioda, bezvlašća, terorizma, zločina. (Slučaj "Pogorelica", izručenje "Alžirske grupe"...). Wolfgang Petritsch je nametnuo zakon o Memorijalnom centru "Potočari".

Te, 2002. u Bosnu i Hercegovinu je došao filmski "Oskar", ali što je još važnije snimana su dva-tri filma godišnje koja su osvajala ugledne svjetske festivalske nagrade. "Željezničar" nije bio bez izgleda da protiv "Newcastlea" izbori nogometnu Ligu šampiona...

Kako sve to skupa, ozbiljni rezultati, golim okom vidljivi i opipljivi, nisu bili dovoljni da se vlast Alijanse za promjene održi i nakon izbora 2002. godine? Zašto su građani birali povratak na stare stranačke obrasce i nacionalističke regresivne političke modele? Odgovore su pokušali dati i poraženi i pobjednici tih izbora. Zlatko Lagumdžija kao neformalni lider te vlasti kazat će nakon poraza da je vlasti Alijanse glave došla borba protiv terorizma i kriminala. Neki drugi iz tog političkog tabora optužili su medijsku sotonizaciju, prije svih Radončićevog "Avaza". Treći su krivca nalazili u Paddyju Ashdownu i njegovom preferiranju "mekih nacionalista".

Možda je najbliže istini to da je tadašnja koalicija predvođena Lagumdžijom i SDP-om, kao i ona koju je ta stranka i taj lider predvodio u periodu 2010-2014. maknuta iz istog razloga: korupcije, kriminala, nepotizma. Sjećam se kako je jedan moj prijatelj, SDP-ovac sa dna kace, sa gnušanjem uoči izbora prije 15 godina bacio u smeće "Start" u kome se supruga Zlatka Lagumdžije žalila kako nema gdje u BiH kupiti donji veš, nego je prisiljena po njega ići u shoping u London! Povjerio mi je na kraju mandata Wolfgang Petritsch kako su neki otpadnici od SDP-a (Sejfudin Tokić, Ivo Komšić, Miro Lazović) tražili od njega da im pomogne u rušenju Lagumdžije, jer sa njim SDP nema budućnosti.

Tužno je gledati čime se i kako danas bavi samozvana "lijeva opozicija", dok endemski kriminal, kapilarna korupcija, strukturno odsustvo vladavine zakona smetaju samo dokonim strancima, Inzku i McCainu...