Bosanskohercegovački režiser Pjer Žalica za Start govori o svom posljednjem filmu „Praznik rada“, šta zapravo znače gaće na plakatu za ovaj film, o značaju kulture i filmskoj industriji u BiH, ali i o tome gdje je bosanskohercegovačko društvo danas,  ima li nam spasa

1. Od svjetske premijere Praznika rada na Sarajevo film festivalu prošlo je više od stotinu dana. Idealan period da se napravi prva inventura – šta se sve izdešavalo, na kojim se festivalima učestvovalo i kakve su se nagrade pobrale?

-Nemam osjećaj da je prošlo toliko vremena, vjerovatno jer je bilo dosta aktivnosti, dinamike. Trebalo je donijeti odluke kako najbolje plasirati film da bi ga moglo vidjeti što više ljudi. Prioriteti su nam bili bh. distribucija, poželjno neki A festival u Evropi i regionalni festivali, kao priprema za regionalnu distribuciju. Bh. distribucija, praćena sa gostovanjima ekipe na premijeri u više gradova, krenula je prije mjesec dana i do sada je vrlo uspješna. U regionu smo film prikazali na festivalima u Herceg-Novom, Zagrebu i Ljubljani, gdje smo osvojili nagradu publike. Učestvovali smo u takmičarskoj selekciji A festivala u Poljskoj, Varšava, i osvojili Grand Prix. Tako da mislim da možemo biti zadovoljni. Sada razmišljamo o oblicima distribucije na digitalnim platformama, što će film učiniti dostupnim najširoj publici, internacionalno. To može ugroziti ili potpuno ukinuti dalji festivalski život filma, ali meni je mnogo značajnije da film što prije dođe do publike, nego da putuje po festivalima. 

2. Film se prikazivao na kino-platnima širom BiH. Možete li ukratko reći o čemu se radi za one koji ga još nisu pogledali?

- Film „Praznik rada“ je priča o mladiću koji pokušava da otkrije istinu o svom ocu, ma koliko ona bila neugodna, i mahali koja ne zna kako da se sa tim njegovim nastojanjima nosi, jer im nije baš do neugodnosti.

3. Teško je danas uraditi bilo šta, a kamoli snimiti film, bez osjećaja zahvalnosti nekome. Pa možete li nabrojati one najzaslužnije za „Praznik rada“?

- To je baš duga, duga lista. Ako bih nabrojao producente i koproducente, morao bih i autorski tim, onda glumice i glumce, pa cijelu ekipu, fondove, naše i međunarodne, pa razne službe, institucije, firme, pojedince... Na odjavnoj špici mislim da ima više od stotinu imena bez čije pomoći bi bilo mnogo teže. Sreća što ima toliko spremnih da pomognu. U haosu i nemaru od države u kojoj mi živimo to je spas. Ali i komplikacija, mnogo bi bilo lakše i brže da imamo dobar zakon o filmu i onda posljedično i razvijen sistem podrške filmskoj industriji, da se što manje zavisi od dobre volje prijatelja i stranaca.

4. Gdje se film snimao, koliko dugo i u kojem periodu?

- U Sarajevu, najviše na Bjelavama, mislim oko pet nedjelja, avgust i septembar 2021.

5. Možete li se prisjetiti neke anegdote sa snimanja?

- Ovo pitanje dobijam već dvadesetak godina, za svaki film, bez izuzetka. Nikada do sada nisam ni znao, a negdje u osjećanju ni želio, na njega odgovoriti. Iako pretenduje na duhovitost pomalo, nije duhovito u osnovi. Na snimanju se događaju smiješne stvari, ali ja ih ne znam formulisati u kratku pisanu formu. Tako „spakovane“ odmah izgube svu duhovitost, životni sok, zato neću to pokušati ni sada.

6. Kako ste Vi do sada zadovoljni odzivom publike, kritikama...?

- Prijem publike na „Metalcu“, nekoliko hiljada ljudi, možda je i najveličanstveniji trenutak u mojoj karijeri, pa i u životu. Ovo mi je četvrti „Metalac“, ali ovo je bilo nešto stvarno posebno. Toliko emotivno, toliko snažno da sam se potpuno zbunio, izgubio kada sam trebao da se obratim svim tim divnim ljudima koji su nam se, bar kako smo mi to na bini doživjeli, na najljepši mogući način, stojećim aplauzom i suzama zahvalili za film koji smo napravili. Ne znam ni šta sam rekao, ni kako, ali sam ponosan na činjenicu što sam doveden u takvu situaciju. I kasnije je bilo slično, u Herceg-Novom, u Amsterdamu, u Lukavcu, Banjoj Luci, Varšavi, Zagrebu, Ljubljani… U Ljubljani smo dobili ocjenu publike 4,76  - to je fantastično, i meni je ta ocjena najvažnija, jer ja priče pričam za publiku. Ukoliko ispričate priču koju niko ne sluša, to nekako nema smisla.

7. Šta se dešava kada padne posljednja klapa filma – da li bude neka proslava ili samo pozdravi i svako svojoj kući?

- Događalo se i jedno drugo. Nikada ne samo formalan pozdrav i ciao, ali ako je naopako doba dana, umor, ako snimate negdje na vrhu planine nije lako organizovati slavlje… Uobičajeno je da se proslavi, nazdravi, proveseli, taj zadnji dan ili u nekom drugom, kasnijem, terminu. Kraj snimanja je i svečana i tužna stvar, završili ste jedan veliki dio posla, izazovan, često naporan, riskantan, ali se i rastajete sa fantastičnim ljudima sa kojim ste kroz taj proces zajednički prošli. Tako da je i sretno i tužno.  

TREBA NAM FUNKCIONALAN AMBIJENT

8. Gaće na štriku na plakatima za „Praznik rada“ su nažalost sjajna ilustracija koja slikovito opisuje štošta u Bosni i Hercegovini. Čija je to ideja bila?

- U pripremama, nekoliko mjeseci prije snimanja smo obilazili lokacije za snimanje i fotograf, kasnije i dizajner svih vizuala na filmu, primijetio je te gaće kako se suše na štriku i uslikao ih. U tom trenutku, vjerovatno, samo na osnovu dobrog instinkta. Kasnije se razvila ideja da bi to moglo biti zanimljivo i tačno grafičko rješenje za plakat filma, neka vrsta zaštitnog znaka. Napravljena je montaža gaća sa štrika u mahalskom dvorištu i divne panorame Sarajeva. Značenje koje smo mi imali na umu je: kako čovjek sam sebi divan pogled nestvarne ljepote zakloni nečim poprilično neromantičnim, poput starih gaća. Sada čujem razna tumačenja, politička, sociološka, što nije loše, ali mi nismo imali na umu niti jedno od njih, osim ovog koje sam rekao. Dizajner i fotograf gaća je Ismar Žalica, a fotograf panorame Sarajeva Midhat Mujkić.

9.  Gdje smo, šta smo i kako smo kao društvo generalno 27 godina poslije rata?

- Pa 27 godina poslije drugog svjetskog rata bila je 1972. godina. To je vrijeme kog se sjećam. Ako uporedim tu 1972. u Jugoslaviji i 2022. u Bosni i Hercegovini rezultat je depresivan. Sedamdesete su bile vrijeme poleta, novih perspektiva, otvaranja ka svijetu, Jugoslavija je bila velika, ozbiljna, uređena država. Bosna danas, 27 godina poslije agresije, je i dalje nefunkcionalna zemlja, sa poremećenim mjerama vrijednosti,  razjedena klero-nacionalizmom, korupcijom, isključivostima svih vrsta, ambijent koji ničim ne obećava svijetlu budućnost. Ali i pored toga čvrsto vjerujem da je moguće stvari pomjeriti nabolje, promijeniti iz korijena. Ako smo jednom mogli napraviti funkcionalno i civilizovano društvo, zašto to ne bismo mogli ponovo. Mi smo dobri, talentovani, vrijedni ljudi, samo nam treba obezbijediti pozitivan, funkcionalan ambijent u kom će te vrline moći doći do izražaja. Tu i međunarodni faktor ima veliki dio odgovornosti, ali ipak najveći teret je na nama. Siguran sam da smo za to sposobni. I to u kratkom vremenu.

10. Mostar Sevdah Reunion (2000), Gori vatra (2003), Kod Amidže Idriza (2004), Koncentriši se, baba (2020) i Praznik rada (2022). Šta je bilo sa Pjerom između Idriza i Babe, to je „rupa“ od čak 16 godina?

- HappyEnd, Travel Agent, Tuđa krv, Orkestar, Žaba, Enjoy Life – BiH, Lopta, Dino Merlin, Crna udovica, Buick Riviera, Tri sestre… Neke su od stvari koje sam pisao, režirao i producirao u tih 16 godina. Da li mi je nedostajalo režiranje dugometražnih igranih filmova – naravno. Ali u tom periodu se naprosto nije desilo. Zašto, nije baš pitanje za mene, jer nisam producirao te nerealizovane projekte na kojima sam bio angažovan kao reditelj. To je vrlo frustrirajuća pozicija koja je sigurno ostavila traga, tako da mi je drago što se čini da je to vrijeme iza mene. Nadam se.

11. Ako pratimo dosadašnji šablon, uskoro biste trebali napraviti još jedan film, a onda opet u podužu ilegalu. Šalu na stranu, ali imate li već u glavi novi projekat na krčkanju?

Ne može se šablon ponoviti jer sam sada i producent svojih projekata. To ne garantuje da će svi projekti, filmovi koje pokrenem biti i realizovani, ali ću bar znati da sam  ja odgovoran, i za uspjeh i za neuspjeh. To  povećava pritisak, naravno, ali i motiviše. Trenutno razvijam jednu TV-seriju, igrani film i dva dokumentarna filma. Jako bih volio snimiti film u Hercegovini, o Hercegovini, Hercegovcima.

12. Na evropskom smo začelju u mnogim oblastima, a mladi nam odlaze na Zapad u velikim talasima. Ali uprkos svemu, filmovi i kultura nam baš idu. Istina, nema se para za kvantitet, ali bar ono što se realizuje uvijek je kvalitetno. Da li je to sve rezultat samo natprosječnog talenta i umjetničkog obrazovanja koje je možda ipak nešto bolje nego za druge stručne profile?

Prema evropskim administrativnim mjerilima, mi smo na začelju i u kulturi. To kakvu poziciju kultura, sport i obrazovanje imaju u našem društvu, koliko se ulaže, to je evropsko dno. I ne samo evropsko, to je dno generalno. To koliko mi nismo svjesni koliko je to strašno je također dno. To što je ogromna većina naših uspjeha, u svim oblastima života, rezultat gotovo isključivo individualne upornosti je dno. To koliko mi ne cijenimo sami sebe je dno. To šta dopuštamo da nam se radi je dno. Mi smo, naprosto, na dnu. Pojedinačni uspjesi, često neozbiljno shvaćeni, to neće promijeniti. Dok ne izgradimo funkcionalan sistem koji se temelji na osnovnim civilizacijskim, etičkim i ekonomskim načelima mi ćemo biti na dnu. Talentovani, pojedinačno uspješni, ali na dnu. Tako da ne mogu da se složim sa konstatacijom da nam ide. Možda bih mogao reći da ponekad, ponešto i uspijemo, uprkos svemu.

13. Mnogi tvrde da kultura zbližava ljude, uklanja barijere, daje doprinos pomirenju... Međutim, da li je to ipak malo pretjerivanje?

Nije. To je umanjivanje značaja, vrijednosti i snage koju ima kultura. Kultura je izraz snage svega dobrog i pozitivnog u čovjeku. Problem je što se pod termin kultura često podmeću stvari koje ne pripadaju tu, nego u domen propagande, politike i ideologije. 

14. Kako biste Vi, recimo, definisali ulogu ili anganžman kulture ili tačnije kinematografije u sadašnjem bh. društvu imajući na umu veoma kompleksne okolnosti?

- Nikako. Što se mene tiče nisam u stanju definisati tako nešto, a da ne bude previše depresivno, tako da odustajem od ovog odgovora, a držim se prethodnog kao odgovora na oba ova pitanja.

15. S pravom ili ne, ali domaća, kao i regionalna publika često znaju djelovati vrlo senzitivno na način na koji se u filmskoj umjetnosti obrađuju određene društvene teme i problemi, pogotovo oni vezani za nedavnu prošlost. Razmišljate li ikada unaprijed o tome i imate li neku vrstu unutrašnjih ograničavanja?

- Trudim se da nemam, ali i ja pripadam ovom prostoru i vremenu, tako da se nekada to desi. Pokušavam detektovati takve stvari, otkloniti, misliti slobodno i objektivno. Nadam se da i uspijevam u tome, ali sigurno ne u potpunosti. Kako god, trudim se… Sa druge strane nije loše biti senzitivan na teme koje su vam važne. To je jak signal, ali ne smijete zbog toga postati neobjektivni, neutemeljeno i isključivo pristrasni. Ipak, koliko god bilo riskantno, neugodno, bolno, osjetljive i važne teme se moraju problematizirati, tu nema dileme. To je put u stvarnu slobodu. Taj put je često jako težak.

KRUGOVI ZA ETNO-POLITIČKE KALUPE

16. Kažu da je od svih umjetnosti, ipak film najbolji promoter zemlje iz koje dolazi. Osjećate li nekad tu odgovornost kada neko Vaše ostvarenje pređe granicu?

- Osjećam ponos. I sve što ide sa tim, a tu je sigurno i odgovornost.

17. Regionalna koprodukcija je čini se jedan od važnijih načina da se lakše zatvori finansijska konstrukcija. Ali na koja vrata prvo kucate kada krenete u pribavljanje sredstava?

- Prvo se pokupi sve što se ima u kući, pa se kuca na komšijska vrata. Dakle prvo se mora obezbijediti domaća podrška, ako nemate nju onda je neozbiljno tražiti podršku izvana. A onda kada imate podršku u svojoj kući, logično je pokucati prvo kod komšije. Onda zajedno sa komšijama idete dalje. Dakle, prvo BiH, onda susjedne zemlje, onda međunarodni fondovi. Tu ima nekih međukoraka, kao što su neki festivali, Media… ali, ne mijenja puno na stvari. 

18. Politika se naravno prožima kroz svaku društvenu poru, a izbori su nedavno završeni. Imate li kakav komentar – da li je i dalje „ista meta, isto odstojanje“?

- Ogroman broj nevažećih listića me strahovito frustrira. Ne mogu da povjerujem da iza tih podataka ne stoji zloupotreba. Aljkavost izborne komisije, sporost procesa, bahatost kandidata na granici bazične neodgojenosti je frustrirajuća. Volio bih da je veća izlaznost, da se poštuju osnovni standardi jednakosti svih ljudi, bez obzira na rasu, spol, nacionalnu i vjersku pripadnost, i da se proces modernizira u tehničkom smislu. Sad, šta je, tu je. Nadam se da će se što prije implementirati rezultati izbora i da ćemo dobiti nove organe vlasti što prije.

19. Trenutno glavna tema u javnom diskursu je dešifrovanje famozne Sky aplikacije i otkrivanje razmjera organizovanog kriminala u koji su izgleda uključeni pripadnici svakog segmenta društva. Da li bi Vas iznenadilo da se u nekim presretnutim razgovorima pojavi i neko ime iz filmske industrije u kontekstu nekih nelegalnih aktivnosti?

- Kako shvatam, taj Sky je kao neka socijalna mreža za kriminalce. Ja nemam nalog ni na nekoj „normalnoj“ socijalnoj mreži, za pošteni svijet, a kamoli na toj nekoj podzemnoj. Ali valjda oni kojima takva mreža treba znaju kako da je koriste. Opet, koliko ih hvataju kao da nisu baš neki supervješti korisnici. Da li među ljudima koji koriste Sky ima onih koji se bave filmom? Nemam pojma. Bi li me iznenadilo da ima? Naravno da bi, jednako kao da se među korisnicima te platforme nađe neka babica ili časna sestra. Ali svašta se dešava. 

20. Ima li klanova i podapinjanja nogu među domaćim filmašima ili to možda ipak nije tako izraženo kao u drugim djelatnostima?

Postoje krugovi koji nastoje film ukalupiti u bosanskohercegovačke etno-političke kalupe. To je nezdrava, loša ideja kojoj je vjerovatno motiv vlastita dobit ili pozicija. Nadam se da neće uspjeti jer je ideja umjetnosti u potpunoj suprotnosti od koncepta etničke ekskluzivnosti i kao posljedica će uništiti ovo malo filmske proizvodnje što imamo. Neke loše posljedice njihovog djelovanja već osjećamo, ali može biti još gore.

21. Ekonomska kriza trese cijeli svijet, a cijene svega galopiraju. Osjeti li se inflacija u bh. kinematografiji?

- Valjda mora da se osjeti, sve je skuplje, ne znam što bi posljedice inflacije zaobišle kinematografiju? Sada kinematografiju spašava veliki projekat BH Telecoma u proizvodnji igranih programa za online platformu. Snima se više serija, ima više posla za sviju, sa rezultatima postajemo bitan faktor u regionalnoj produkciji, to sve vrlo pozitivno utiče na opstanak i razvoj kinematografije. Strašno je što u tom procesu ne učestvuju javni TV-servisi. To je njihova obaveza, čak i legalna.

22. Redovan ste profesor na Akademiji scenskih umjetnosti. Nažalost, zbog odliva mladih na Zapad mnogi fakulteti danas muku muče da popune predviđene kvote. Kakva je situacija na Akademiji, imate li problema sa interesom?

Interes nije kakav je bio prije petnaest godina, ali još nemamo problem. Moguće je da ćemo ga imati, ali tada će najmanji problem biti umjetničke akademije. Ako ovako nastavi život će iscuriti iz naše zemlje kao krv iz otvorene rane. To ne smijemo dozvoliti. 

23. Koja je najvažnija lekcija koju se trudite prenijeti svojim studentima?

- Kao nastavnik nastojim kreirati okolnosti u kojima će jedinstveni talenat svakog od studenata moći doći do izražaja. Ali studij je slobodan izbor, može se, ali i ne mora studirati. Niko neće za vas studirati, kako ćete iskoristiti šansu zavisi samo od vas. Mislim da je to bitna lekcija.

NIJE VALTER, NEGO LOVAC

24. Mnogi filmski radnici kažu da ne vole gledati filmove koje su režirali ili su glumili u njima iz razloga što primijete neke mane, budu nečim nezadovoljni i sl. Imate li i taj problem?

- Imam. Ali, na svu sreću, što sam stariji to manje. Sad me već, ako ništa, zabavlja pogledati neke filmove od ranije. 

25. Hollywood jeste velika fabrika para i blockbustera, ali unutar esnafa rijetko ko šta pohvalno kaže o njemu. Čiju kinematografiju Pjer cijeni?

- Ako trebam nabrojati 100 meni najdražih ili najvažnijih filmova, bar pola, ako ne i više, će biti holivudskih. Film zbog kog sam postao reditelj nije Valter brani Sarajevo, nego Lovac na jelene, to je naprosto tako. Nastojim filmove ne sortirati po kinematografijama nego po kvalitetu, vrsti, raspoloženju, emociji. Odgojen sam na jugoslovenskim i američkim filmovima, ali volim stvarno razne filmove, iz raznih zemalja.

26. Iz ugla običnog gledaoca, radnja čak i dobrog filma se vremenom zaboravi, ali jake replike se pamte doživotno i čak ulaze u narodni vokabular. Da li se u scenarijima posebno insistira na nekim potencijalno „hit replikama“ koje svakako doprinose i samoj promociji i popularizaciji filmova?

- Dobre replike su jedna od vrlina dobrog scenarija. Nije uvijek tako, ali je često tako. Ipak su rijetki loši filmovi iz kojih pamtite replike. Ima ih, ali su ipak rijetki. I, da, često se već na papiru može pretpostaviti koja replika ima šansu da će biti popularna. Ja sam za neke bio siguran, poput: možda sam šupak, ali terorista, ne. Ili – neće X zraka kroz Bošnjaka. Bilo ih je.

27. Imate li neku tabboo temu koju nikada ne biste obrađivali iz bilo kojeg razloga?

- Nemam. Ne bih nikada promovisao bilo koji oblik fašizma, nacionalizma, mržnje, takve stvari, ali to, valjda, ne radi niti jedan umjetnik.

28. Kakav je Pjer privatno, kakva su Vam interesovanja izvan filma i kulture?

- Ma, normalne stvari, porodica, prijatelji, muzika, cuko. Cuko je jako visoko na toj ljestvici.

29. Zima donosi i ekstremno zagađenje zraka što će nas pratiti do proljeća. Imate li neka mjesta u blizini Sarajeva ili možda i negdje dalje, gdje uteknete kada god imate priliku?

- Blagaj. Ja sam naturalizovani Hercegovac.

30. Vama je pošlo za rukom nešto o čemu mnogi maštaju. Smrašli ste čak 60 kilograma. Uz pomoć koje dijete i koliko Vam je vremena trebalo?

- Pomogao mi je Kenan Mandra sa svojim programom liposukcijske ishrane, ali jednako mi je pomogao sa svojim psihoterapeutskim pristupom kojim sam uspio promijeniti loše navike. Odličan program i odličan drug. 

31. Da li je teže smršati ili održavati dostignutu težinu nakon dijete?

- Najteža je ona faza u procesu u kojoj se trenutno nalazite. 

32. Za koga ste navijali na SP u fudbalu u Kataru, a ko je po Vama bio favorit za osvajanje?

- Ni za koga. Ne zanima me to prvenstvo, mislim da nije smjelo ni da se desi, da je sramota kako je dodijeljeno i baš me briga ko je na njemu pobijedio. Sa druge strane, da se plasirala Bosna, sve bih ovo zanemario i navijao za svoj tim. To je ta ljudska slabost, licemjerje, od kog je tako teško pobjeći.

33. Nova je godina. Šta ste sami sebi poželjeli u 2023. (ne računajući zdravlje)?

- Poželio sam sebi što i vama: strpljenja, upornosti, rada, uspjeha i, naravno – zdravlja. To ne može da se ne računa kad vam se bliži šezdeseta.