Kolumne

Piše: Emir Imamović Pirke

HEROJ I ZLOČINAC: Budo Tomović rođen je prije stotinu i pet ljeta na Cetinju. Bilo je to one godine kada se u rat kojem se još nije znalo ime išlo sa pjesmom i vjerom da će biti gotov za malo mjeseci. Taj će se rat zvati Veliki sve dok ne dođe veći i gori, pa će Veliki postati Prvi svjetski. U Drugom je, nije mu bilo ni trideset, poginuo Budimir Budo Tomović, crnogorski pravnik i podgorički advokat, nesuđeni student ekonomije, komunista iz uvjerenja i jedan od organizatora otpora na području što je, nakon komadanja Kraljevine Jugoslavije, pripalo Musolinijevoj Italiji.

Strani neprijatelj i okupator našao je u Crnoj Gori i protivnike i saveznike. Među prvima je, ponovimo, važnu, junačku ulogu imao Budo. Drugi su bili četnici koji su se bavili uništavanjem tek začetih partizanskih formacija i paralelnim istrebljivanjem kako komunista tako i onih naroda za koje nije bilo mjesta na zemlji, već samo pod njom. Krajem aprila 1942. partizanske snage vodile su teške bitke sa četnicima. U pomoć drugovima krenuo je i Budo. Na tom je putu skončao.

Za Dragoljuba Dražu Mihailovića najbolje bi bilo da se nikada nije rodio. Oficir jugoslavenske vojske i odani monarhist nije se povukao u osamu i odao tihovanju nakon sloma te države, već je po šumama okupljao četnike čiji će general postati na samom početku Drugog svjetskog rata. Nakon kratkotrajne i neuspješne saradnje sa partizanima, četnici prilaze fašistima s obje strane Drine. Početkom 1942. godine Mihailović se sa svojim štabom seli u Crnu Goru. Nekoliko mjeseci kasnije, ne puno, u borbama sa četnicima gine Cetinjanin Budimir Budo Tomović.

Menadžer opštine Bileća Mihajlo Vujović rekao je da spomenik Draži Mihailoviću za ovaj grad znači završetak Drugog svjetskog rata u Bileći i da se njime šalje poruka međusrpskog pomirenja.“

BILEĆA I PODGORICA: Vijest je kod nas i napisana i objavljena kao da se radi o nečemu najnormalnijem, a ne o skandalu nad skandalima i krajnjem stadiju moralnog sunovrata započetog devetog januara 1992. Ta vijest glasi: „U Ravnogorskom parku u Bileći je otkriven i osveštan spomenik ratnom zločincu generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću. Spomenik je djelo vajara Milivoja Bokića. Spomenik su otkrili Bokić i Radomir Babić, brat komandanta graničnog bataljona bilećke četničke brigade. Član Odbora za izgradnju spomenika Milorad Vujović rekao je da je spomenik Mihailoviću odavno postojao u srcima srpskog naroda i da se danas ostvaruje njegova volja. Menadžer opštine Bileća Mihajlo Vujović rekao je da spomenik Draži Mihailoviću za ovaj grad znači završetak Drugog svjetskog rata u Bileći i da se njime šalje poruka međusrpskog pomirenja.“ Spomenik je, inače, montiran na onom mjestu na kojem je nekada bio jedan partizanski.

Prošle godine, 29. novembra, na dan Drugog zasjedanja AVNOJ-a, na Youtube je postavljen spot za pjesmu „Bilećanka“, koju izvodi KIC POP hor. To KIC inače znači Kulturno-informativni centar, a taj Centar ima adresu u Podgorici i nosi ime Buda Tomovića. U skupom spotu sve je puno zastava i simbola pod kojima se Tomović borio i protiv kojih se borio Draža Mihailović - crvenih barjaka i petokraka.

Slovenski učitelj i zatočenik zloglasnog zatvora u Bileći, Milan Apih, „Bilećanku“ je, kažu, napisao za jednu noć. Pjesmu su nastavili pjevati jugoslavenski komunisti, pa se primilo vjerovanje da je nastala u NOB-u.

„Sred pušaka, bajoneta / straže oko nas / tiho kreće naša četa / kroz bilećki kras“, prva je strofa pjesme nastale u gradiću u kojem su četnici Draže Mihailovića već 1941. učinili sve da ih zdrav razum ne može smatrati antifašistima, kako tada, tako ni dan-danas.

LICE I NALIČJE: Nevladina organizacija Ravnogorski pokret registrirana je 18. aprila ove godine u Crnoj Gori. Ministarstvo unutrašnjih poslova te države i potpredsjednik Vlade Duško Marković zabranili su isti taj Ravnogorski pokret za manje od mjesec dana. Nađen je, kao u svakom razumnom društvu, formalno-pravno opravdan razlog, čisto da se sutra, prekosutra, advokat MUP-a ne ganja sa nekim vojvodama po podgoričkim sudovima. Uglavnom, Građanska alijansa je Ravnogorski pokret ocijenila kao „nacionalistički pokret koji promoviše nacionalnu mržnju, zastupa ideologiju koja je tokom Drugog svjetskog rata pobila hiljade nevinih i koju je kao takvu država proglasila fašističkom, i da je ta presuda i dalje pravosnažna. Kako država Crna Gora nije abolirala niti lustrirala četnički pokret, njihova registracija. tj. njihovo djelovanje je suprotno Ustavu Crne Gore“, objasnili su inicijatori zabrane.

Decembra prošle godine, u blizini Hotela „Podgorica“, dakle u bivšem Titogradu, svečano je otkriven spomenik vođi jedinog antifašističkog pokreta i jedinom stvarnom vojnom pobjedniku u Drugom svjetskom ratu na ovom području, Josipu Brozu Titu. Sve se, naravno, dogodilo na prigodan datum. „Današnji dan oslobođenja prilika je da odamo počast onima koji su ginuli za slobodu i da spomenemo imena koja su se posebno istakli veličinom svoje žrtve. O veličini Titovih historijskih zasluga dovoljno govori činjenica da je godinu nakon rata naš grad preimenovan u Titograd“, rekao je tim povodom gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković.

Savremeno crnogorstvo spašeno je, naime, u jugoslavenskoj revoluciji i kasnijoj federaciji. Dakle u isto vrijeme i na istom mjestu na kojem je, vjerovalo se trajno, poražen velikosrpski nacionalizam

Iste te, dakle prošle, godine Fudbalski klub Mladost je vratio svoje staro ime i zove se Omladinski fudbalski klub „Titograd“.

U Republici Srpskoj, naravno, nema nikakvog tima koji se slično zove. U Republici Srpskoj je Ravnogorski pokret nešto između folklornog društva i udruženja građana koje se od ostalih razlikuje po redovnim smotrama svojih uniformisanih pripadnika. U Republici Srpskoj ima više spomenika Draži Mihailoviću nego odjela onkologije, oftalmologije i neurohirurgije zajedno. U Republici Srpskoj, u salonima za tetoviranje, po bicepsima i drugim zgodnim dijelovima tijela crtaju se likovi četničkih zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Za ovima iz zadnjeg se nariče i po njima se nazivaju studentski domovi.

MILE I MILO: I Milorad Dodik i Milo Đukanović baštine ponešto iz Drugog svjetskog rata. Moderna, nezavisna Crna Gora kao multietnička, građanska država, počiva na najpozitivnijim tekovinama NOB-a. Republika Srpska kao etnički definirani entitet u Bosni i Hercegovini, ostvarenje je ciljeva Draže Mihailovića. I Dodik i Đukanović, pri tome, znaju da drugačije ne može.

Savremeno crnogorstvo spašeno je, naime, u jugoslavenskoj revoluciji i kasnijoj federaciji. Dakle u isto vrijeme i na istom mjestu na kojem je, vjerovalo se trajno, poražen velikosrpski nacionalizam. Bez nasljeđa partizanskog pokreta, jugoslavenske ideje ravnopravnosti i famoznog bratstva i jedinstva, Crna Gora možda ne bi ni postojala, a ako nekim čudom i bi, sigurno ne bi bila nezavisna i u NATO-u. U njoj, toj srpskoj Sparti, Crnogorci bi bili građani drugog, a Bošnjaci i Albanci osmog reda. Pod uslovom da nisu protjerani i istrebljeni.

Republika Srpska je, sa druge strane, negacija svega na čemu stoji Crna Gora. I samo kao takva je moguća. Da se držalo do nasljeđa partizanskog pokreta, jugoslavenske ideje ravnopravnosti i famoznog bratstva i jedinstva, Republika Srspka ne bi ni nastala. Kada bi se sve te ideje danas reanimirale, Republika Srpska bi ostala samo forma: entitet čudnog imena koje ne odražava stvarni sadržaj i strukturu zajednice. Zato je, u konačnici, potpuno prirodno da se u carstvu Milorada Dodika slave četnici, dižu spomenici jednom notornom zločincu i svako malo postrojavaju pretili, neobrijani muškarci u uniformama saradnika okupatora iz Drugog svjetskog rata. Nije to, kako su pomislili u SDA, pa svoje rasute misli skupili u saopćenje za javnost, nikakvo moralno posrnuće, već njegova direktna posljedica.

Milo Đukanović ima milion mana, njegov način vladavine nikako nije enciklopedijski primjer demokratičnosti, poštenja i transparentnosti. No, on je, Đukanović, s onima sa kojima je na vlasti odavno, antifašista i zbog toga mu se brišu miloševićevske epizode čuvenog „rata za mir“.

Milorad Dodik, navodno, nikada nije bio fan Slobodana Miloševića, ali zato jeste postao čuvar djela Radovana Karadžića.

Posljedično, Crna Gora je moderna, multietnička država i članica NATO-a, dok je Republika Srpska multičetnički entitet zapadno od Drine, uredno omeđen spomenicima onima protiv kojih se borio Budo Tomović i čije je sljedbenike službena Podgorica zabranila. Za razliku od službene Banje Luke, kao glavnog grada ravnogorstva.