Piše: Emir Imamović Pirke

Utamničeni narod: Kada Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Slovenci, Makedonci i Crnogorci o Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji govore kao o tamnici naroda, svakom od njih treba opaliti po dobar šamar. Kada Albanci sa Kosova tako nazovu SFRJ, e onda se može samo šutiti i potvrdno kimati glavom.

Gotovo svi narodi i narodnosti u toj upokojenoj državi za njenog su postojanja prošli ubrzan proces emancipacije i modernizacije. Tako su, uoči rata, Slovenija i Hrvatska bile usporedive sa Španijom, BiH i Srbija su stajale nešto malo gore, dok je Kosovo – autonomna pokrajina u sastavu Srbije u kojoj je živjelo većinsko albansko stanovništvo – imalo standard kao Pakistan.

U BiH je Savez komunista bio najrigidniji ideološki, a na Kosovu i praktično. Policijsku i političku torturu pratilo je gotovo opće narazumijevanje javnosti za famoznu drugu stranu, za Albance koji su među nama bili najsiromašniji, najviše ugnjetavani i najmanje cijenjeni. Južni su Slaveni nadmeno gledali na taj ilirski narod čiji jezik nisu ni pokušavali razumjeti i za koje su, prema kolektivnoj percepciji, bili rezervirani ili slabo plaćeni, manualni poslovi ili sitno ugostiteljstvo i ista takva trgovina burmama i zlatnim lančićima sa privjescima.

Živjeli smo, dakle, decenijama sa ljudima koje smo nazivali Šiptarima, Šipcima i – u neuspješnom, ogavnom pokušaju da budemo duhoviti – Albatrosima.

Za sve te godine, a nije ih bilo malo, Albanci su na Kosovu ipak izrasli u ozbiljan politički narod koji je, uz političko strpljenje i gerilsku vojsku, te uz veliku pomoć Amerike, stigao do države i do neovisnosti koja formalno možda i nije potpuna – jer ni sve članice EU ne priznaju Republiku Kosovo – ali je itekako postojeća, posebno za Srbiju, čije vlasti Kosovo i dalje smatraju svojim teritorijem, samo što na njega bez dozvole zvanične Prištine ne mogu poslati vojsku, policiju, fudbalere i predstavnike Vlade.

Istina, ni Albanci sa Kosova ne mogu putovati kroz Srbiju sa registracijama i dokumentima svoje države, ali ih to, ma koliko pojedincima kompliciralo život, kolektivno pogađa kao i promjene kursa japanske valute.

Kako se kalio lider: Kada je Srbija 1999. godine vojno poražena na Kosovu, Albin Kurti je bio u – Srbiji. Robijao je u zatvoru u kojeg ga je sud poslao zbog terorizma, kako je okarkterizirano njegovo učestvovanje u studentskim protestima protiv vlasti Slobodana Miloševića. Oslobođen je pod međunarodnim pritiskom i kući se vratio sa jednim ciljem: da bude premijer Republike Kosovo. Nije mu bilo ni dvadeset i pet.

Mladost se, kao i duboka starost, na Balkanu smatra manom, pa su Kurtijeve ambicije mnogima bile smiješne, a on tek nadobudan.

Punih dvadeset godina i još malo mjeseci kasnije, Albin Kurti je predsjednik relativnog pobjednika vanrednih kosovskih izbora i najizgledniji premijer te države. Sada su mu četrdeset i četiri i ne vjeruje da je u - kako je to pisao Meša Selimović - ružnom dobu. Osjeća se dovoljno mladim da još uvijek sanja, a nedovoljno starim za odustajanje od snova.

„Ja u principu u politici ne počinjem od toga šta je moguće, nego šta je dobro. I zato kažem da najprije treba da porazgovaramo sa srpskim političarima koji priznaju našu državu i koji žele da žive ovdje, za razliku od onih u Beogradu koji pritiskaju Srbe na Kosovu i koji bi željeli da postanu dirigenti u našim unutrašnjim poslovima. Mislim da koncept razgraničenja jeste rasistički koncept. Ne možeš u 21. vijeku tražiti razgraničenje Albanaca i Srba. Uvijek će biti Albanaca u Srbiji, uvijek će biti Srba na Kosovu. Razgraničenje je rasistički pristup na koji, ako još vjerujemo u ljudska prava, u demokratiju i moderno društvo, ne bi trebalo ni da pomisliš, a kamoli da izgovoriš“, kazao je Kurti za Radio Slobodna Evropa, jedan od rijetkih medija na slavenskim jezicima koji se izborima na Kosovu bavio kao „The New York Times“, „Time“ ili „Bloomberg“, dakle ozbiljno.

Protok albanskog vremena:Kada je bilo jasno da je balkanski krvavi krug došao na početnu tačku i kada su se odnosi Srbije i Kosova krenuli mijenjati oružjem, Albancima se dogodilo isto što i Bošnjacima sedam godina ranije. Svoju su pomoć i iskustvo vojnicima UČK ponudila „braća“ sa dužim bradama i kraćim maskirnim hlačama. Sačekani su, saslušani, valjda i kafom ponuđeni i vraćeni tamo odakle su i došli. Vojno i političko krilo Oslobodilačke vojske Kosova – ovo drugo je zastupao Kurtijev politički otac i zatvorenik sa najdužim robijaškim stažom u SFRJ, Adem Demaći – je znalo kako je najefikasniji način kompromitiranja borbe, davanje religijske komponentne ratu za neovisnost. Albanci su, inače, i tada bili oni što Bosanci i Hercegovci nikada nisu postali, a i neće, jer je jednostavno prekasno, jedna nacija sa tri vjere.

To što UČK nije imala svoj El mudžahid ne znači da je zaustavljen i prodor radikalnog, sektaškog islama na Kosovo; sasvim suprotno, ali sa ni ta država ni Albanci u njoj ne percipiraju kao BiH i Bošnjaci, iako je u rahmetli ISIL-u bilo znantno više Kosovara nego građana Bosne i Hercegovine.

U godinama nakon vojne pobjede, neovisnost Kosova je zavisila od Ujedinjenih nacija i njenih rezolucija, a jedna od onih koje su očekivali mogla je zaustaviti proces tranzicije iz specijalnog u status samostalne države. Umjesto da bulje u televizor i vjeruju u postojanje međunarodne pravde, Albanci su se, zlu ne trebalo, pripremali na još jednu epizodu gerilskog rata.

Kakvu su vojsku tada pravili i u kome su vidjeli najvažnije partnere, govori, između ostalog, sjajan dokumentarni film „Bruklinska veza“, holandske redateljice Klaartje Quirijins. U jednoj sceni, grupa veterana UČK, kasnijih građevinskih radnika u New Yorku, posjećuje predizborni skup nekadašnjeg komandanta NATO-a, generala Weslya Clarka. Nakon što su po uputama poslodavca kosovskog porijekla, Florina Krasnićija - financijera te potencijalne gerilske armije - donirali nešto dolara za Clarkovu kampanju, upoznali su nesuđenog američkog predsjednika. Krasnići ih je predstavio rekavši: „Generale, ovo su vaši vojnici, bivši borci UČK.“

Nezavisnim Kosovom u miru upravljali su oni što su ga stvarali u ratu: Ramuš Haradinaj i Hašim Tači, koji je i aktuelni predsjednik. Haradinaj je, međutim, već bivši premijer. Pod njima i njihovim partijama – što jako poznato zvuči – korupcija je bila kapilarna, kriminal visoko organiziran, iseljavanje masovno, siromaštvo opće... Takvi kakvi jesu, bili su podložni i pritiscima i ucjenama, ali ne i spremni da baš svaku granicu pređu, ma ko to od njih tražio, računajući i Tursku Recepa Tayipa Erdogana koji, kako znamo, Bakira Izetbegovića drži na ramenu kao ljubimca.

„Na osnovu ustavnih nadležnosti, kao premijer Republike Kosova, zatražio sam hitnu smjenu direktora Kosovske obavještajne agencije Dritona Gashija i ministra unutarnjih poslova Flamura Sefaja. Ukidanje boravišne dozvole, privođenje, kao i hitna i tajna deportacija šestorice turskih državljana sa teritorije Kosova u Tursku, dogodila se bez informisanja predsjednika Vlade i bez njegove dozvole“, kazao je Haradinaj dok ga se još nešto pitalo.

Koga akcija turskih agenata na teritoriju druge države neodoljivo podsjeća na slučaj takozvane „Alžirske grupe“, odnosno izručenje naturaliziranih građana BiH mimo ovdašnjih zakona, tome ne treba prevoditi ni Izetbegovićevu izjavu koja, kada se uporedi sa Haradinajevom, otkriva razliku između lidera, pa makar i spornog po mnogo čemu, i namjesnika koji je sporan sam po sebi.

„Ako država Turska koja je pretrpjela neuspjeli pokušaj puča u kome je poginulo više od 250 ljudi, prezentira podatke da su ti ljudi krivi za takve stvari, da su dio toga, naravno da ih treba isporučiti“, riječi su predsjednika SDA i visokog predstavnika AKP-a za Bosnu i Hercegovinu.

Lider sutrašnjice:„Nećemo dozvoliti da bosanska sadašnjost bude kosovska budućnost“, izjavio je Albin Kurti još dok je suzavcima sprječavao zastupnike da u skupštini izglasaju formiranje Zajednice srpskih općina na Kosovu, odnosno izliju temelje još jedne Republike Srpske na Balkanu.

Kurti je revolucionar starog kova i političar ovog i narednog vremena. Za ideale je čelnik socijaldemokratskog pokreta Samoopredjeljenje robovao dva puta – u Srbiji i na Kosovu, upravo zbog korištenja suzavca u parlamentu – predvodio je različite ulične demonstracije i na ratne heroje krenuo činjenicama o njihovoj katastrofalnoj vladavini, ali i naznakama spremnosti da teritorij Kosova dijele sa Srbijom. Nekorumpiran i nekompromitiran, svjestan realnosti, ambiciozan i sa jasnom vizijom novih odnosa sa Srbijom, on će pokušati kosovsku budućnost graditi na sasvim drugim osnovama od bosanskohercegovačkih. Nije, naravno, zahvalno predviđati mu uspjeh, ali jeste neophodno razmisliti o tome hoće li Srbija nakon političkog poraza u svojoj nekadašnjoj pokrajini imati popravni u BiH – državi u kojoj predsjednik najveće stranke najbrojnijeg naroda relaksaciju odnosa sa Srbima očekuje od predsjednika dvije druge države, Recepa Tayipa Erdogana i Aleksandra Vučića. To što potonji hrani Dodikovo političko ludilo, a prvi između interesa Turske i Bošnjaka nema nikakvih dilema – što svjedoči i njegov poziv Šefiku Džaferoviću na formiranje vlasti bez obzira na sudbinu ANP-a – Izetbegoviću uobičajeno malo znači.

Albanska politička elita je u posljednjih dvadesetak godina, bez obzira na svu složenost tamošnje situacije, djelovala u povoljnijem kontekstu od bosanskohercegovačkog. Nastajala je, međutim, u puno gorem, ali to, očito, nije bilo smetnja izgradnji ozbiljnog političkog naroda čiji je budući lider Albin Kurti: inteligentan koliko i hrabar i jednako beskompromisan ako je kompromis loš.

Čitaj prethodnu kolumnu!