Kolumne

Piše: Emir Imamović Pirke

AVANS: Naš relativno poznati Pisac sa prijelaza stoljeća ušao je u kancelariju manje poznatog, ali znantno bogatijeg Izdavača. Bio je petak, 22. novembar 2019. godine. Piscu je datum značio više no Izdavaču: pune četiri godine ranije poslao je rukopis svog posljednjeg romana kolegi čovjeka pred kojim je sjedio. Knjiga je objavljena u rano proljeće 2016, promovirana do početka ljeta i prodana u, rekli su mu, 427 primjeraka. Kritika ga je, istina, hvalila, i to ne malo, baš kao i za četvrto, tržišno nešto uspješnije djelo čiji je tiraž bio veći za 17 komada. Prije, puno prije, dok su ga kritičari manje cijenili, publika ga je više voljela.

Pisac nije imao običaj tražiti Izdavača bez gotovog proznog teksta, no sada mu je trebao avans i mislio je da priča koju ima vrijedi plaćanja dijela honorara unaprijed. Roman je, kako je znao reći, samo trebalo otkucati: u glavi je već imao likove, radnju, strukturu... Čak i obim: 220 kartica teksta koje, izračunao je, može napisati za 50 dana i redigirati za 10. Dovoljno da knjiga izađe do početka aprila, da je promovira do juna i da se prodaje taman kada novine krenu objavljivati preporuke za čitanje na godišnjem odmoru.

„Sinopsis sam dobio, ali ga, da ti pravo kažem, nisam pogledao“, rekao je Izdavač. „I odmah da ti zahvalim što si nas odabrao da te objavimo.“ Dodao je i zamolio Pisca da mu prepriča sadržaj knjige za koju je vjerovao da nije prazan file nazvan „pandemija“.

RAZLOG: „Dakle“, započeo je Pisac, „glavni likovi su jedan Sarajlija, Zagrepčanin i Beograđanin. Rođeni su na isti dan iste godine i svi su u srednjim četrdesetim. Bosanac je, normalno, spor, Hrvat ambiciozan, a Srbin umoran. On bi najradije odselio kod brata u Ameriku, ali nikako da se pokrene. Bosanac stalno razmišlja o nekom svom malom biznisu, jer ga izluđuje da radi u općinskoj pravnoj službi, dok Hrvat planira napredak u njemačkoj korporaciji, u kojoj je zaposlen.“

„Poznaju li se?“, upitao je Izdavač.

„Ne, nikad se nisu sreli, ali će postati prijatelji na facebooku“, odgovorio je Pisac.

„Dobro, ali i za to treba neki razlog“, rekao je Izdavač.

Pisac nije imao niti jedan profil na društvenim mrežama. On za to nije vidio razlog, niti mu se dalo dijeliti slike ručka sa nekim ko će njemu poslati fotografiju šnaucera.

„Razlog je, nemoj se sad ukočiti, propast svijeta“, uzvratio je Pisac.

„Kako će se družiti, makar i virtuelno, ako je svijet propao?“, pitao je Izdavač.

„Dobro“, osmjehnuo se Pisac, „nije propao, već se promijenio do neprepoznatljivosti zbog globalne epidemije nove bolesti.“

„U kom smislu se izmijenio i od čega?“, zainteresirao se Izdavač.

„Od virusa koji je mutirao i lako se prenosi. Krenuo je iz Azije i, kad se proširio, jedini način da ga se preživi do pronalaska lijeka je izolacija. Uglavnom, u Bosni je pristup problemu neće akobogda, u Srbiji misle da je sve zavjera, dok se u Hrvatskoj još i pripremaju, ali svakako svi završe manje-više isto“, izgovorio je Pisac.

„I onda se dopisuju...“, Izdavač nije mogao prikriti sumnjičavost.

„I to, naravno, ali svaki još ima svoje vanjske i unutrašnje drame.“

„Kakve?“, Izdavač je opet zvučao zainteresirano.

„Ovaj Sarajlija se prvo nervira jer oko njega sve šteka, ne radi, kasni se, vijesti su uobičajeno blesave. Ono tipa: federalna vlada nabavlja medicinsku opremu od proizvođača namještaja. U Srbiji se uspješno razvija diktatura koja cijelu zemlju pretvara u zatvor, skoro pravi, dok Hrvatskoj prvo ide dobro, ali...“. Pisac je govorio jedva stižući udahnuti.

„Zapamti gdje si stao“, prekinuo ga je Izdavač. „Te njihove mi ispričaj. Nadam se samo da ne uranja svaki duboko u sebe, ubi me ta samoronilačka književnost. Kad čujem da je autor ušao najdublje u sebe, sve mislim da će izroniti na vlastitu guzicu.“

„A ljute se kad im kažeš da im je knjiga sranje, iako tehnički jeste“, uzvratio je Pisac.

ČUDESA:  Izdavač se iskreno nasmijao i ustao. Iz uredskog ormara je donio bocu Monkey Shouldera i dvije čaše.

„Leda naravno nema i ne treba nam. Grehota je“, kazao je sipajući piće. Imao je laku ruku: od knjiga je kupio stan, napravio vikendicu i vozio auto za koji je Pisac tvrdio da je prostrano kao garsonjera. Kao vlasnik kafane bi propao. Da je konobar, ojadio bi gazdu i imao svu ljubav svijeta od svojih gostiju.

Nazdravili su i Izdavač je Piscu rekao da smije zapaliti ako želi. Pepeljaru nije imao, pa je Pisac napravio fišek od papira kojeg je uzeo iz printera. Izdavač je otvorio prozor na kant.

„Izvini, prekinuo sam te“, kazao je zavaljujući se u kožnu fotelju.

„Uglavnom, srpska nemarnost se pretvara u ozbiljnu diktaturu. Uvodi se policijski sat koji postaje policijski vikend, pa policijska sedmica, što sve mog junaka čini ljućim i ljućim, ali on, naravno, svoju revoluciju vodi na facebooku. Bosanac je hroničar stvarnosti koja je malo kao vic, a malo tragedija općih razmjera. Hrvat je građanin pokorni dok ga zemljotres ne izvali iz baglama“, izgovorio je Pisac.

„Kakav sad zemljotres?“, Izdavač je pitao naginjući se prema sugovorniku.

„Ozbiljan. Dobro, nije kao oni što su sravnili Banju Luku, Titograd i Skoplje, ali dovoljno jak da napravi štetu, možda neko strada i da simbolizira urušavanje jednog svijeta“, spremno je odgovorio Pisac.

Izdavač se ponovo zavalio, otpijajući veliki gutljaj odličnog alkohola. Pisac je čekao pitanje. Zbog tišine mu se učinilo da bi trebao nastaviti govoriti.

„Kako, naravno, ima prirodnih pojava koje su redovne, ali nisu naročito primjetne ako nema drugih problema, tako i one utiču na živote junaka. Znaš da skoro svake godine do nas, mislim na Balkan, vjetar donese pijesak iz pustinje Karkum...“

„Odakle?“, prekinuo ga je sve začuđeniji Izdavač.

„Pustinje Karkum. To je, provjerio sam, istočno od Kaspijskog jezera“, spremno je odgovorio Pisac.

„Kojeg zovu i more“, dodao je Izdavač.

„Nisam znao“, priznao je Pisac iskreno.

„Tako piše Baricco u romanu Svila“, pojasnio mu je Izdavač. „Nego, da te pitam, ima li još kakvih čudesa: snijega u proljeće, najezde skakavaca, invazije vanzemaljaca...?“

„Pa...“, Pisca je pitanje prilično potreslo, „snijega ima. Mislim, ako pada u ljeto u Ulcinju kod Nikolaidisa, može i ovdje. Pa znaš da je jedne godine pao početkom juna?“

KRAJ I POČETAK: Izdavač im je nasuo po još jedan whisky. Točio je kao da je mineralna, a tako ga je i pio.

„I koliko to sve skupa traje?“, zapitao je.

„Imam jednog druga, on je epidemiolog. Kaže da, ako nema lijeka, treba najmanje godina do godina i po da se nađe i to u idealnoj varijanti. A uzročnik može i sam od sebe nestati. Tako je bilo s ebolom. Ja sam mislio da bude nekih dva mjeseca. Ali dva mjeseca da ne radi nigdje ništa, da su u vijestima samo oboljeli i umrli, neke velike brojke, da se nauka pokaže zapravo nemoćnom, a priroda superiornom“, glasio je odgovor.

Izdavač se digao, uzeo čašu sa stola i krenuo šetati po kancelariji. Pisac je gledao u fišek pun pepela i opušaka.

„Ama vidi, jarane“, konačno je progovorio Izdavač, „kakvi god tebi likovi bili, a ne sumnjam da će biti dobri, ti to znaš, priča je... Ma eto takva da ti treba talenat kao kod Marquesa da je napišeš, a da ti imaš taj talenat ne bi tražio mene za izdavača, već bi ja od tebe tražio da napravimo selfie. Daj, brate, nešto uvjerljivo ili makar smiješno. A to, sa tim bolestima, potresima, pijeskom, vojnom huntom, prirodom i društvom, ma to veze sa ničim nema, da ti pravo kažem.“

Pisac nije imao para za Monkey Shoulders. Prešao je na pivo po odlasku sa sastanka. Te je noći, ekstremno pijan i jednako toliko očajan i odlučan, izbrisao file pod naslovom „pandemija“.

Krajem decembra 2019. godine registrirani su prvi oboljeli od virusa kasnije nazvanog covid-19. I sve je bilo kao u knjizi koje nema: Zagreb je pogodio potres, snijeg je pao u proljeće, Aleksandar Vučić je u Srbiji uveo najdužu zabranu kretanja u historiji, a Vlada Federacije BiH je testove za virus naručila od proizvođača namještaja. Život je opet napisao roman, samo bez Piščevih junaka. Našao je sebi neke druge.