Kolumne

Piše: Emir Imamović Pirke

SVJETLO SARAJEVA: Bilo je to prije 40 godina! Da, cijelih 40... Sarajevo se još nije činilo kao najbolje mjesto za život na Balkanu, dok je 21. vijek bio dalek kao svemir: bosanskohercegovačka prijestolnica taman je dobila domaćinstvo Zimskih olimpijskih igara i započela svoj kratki, blistavi put koji će završiti niti deceniju i pol kasnije, a jedan je demo band snimio svoju prvu, do dana današnjeg jedva poznatu pjesmu. Band se zvao kao i sada - Zabranjeno pušenje, dok je pjesma nosila naslov: Penzioneri idu na more zimi.

Prošlo je, da ponovimo, punih 40 godina, više od pola prosječnog ljudskog vijeka: od Zimskih olimpijskih igara ostala su sjećanja; od jednog, davnog Sarajeva, mitovi i legende; od Bosne i Hercegovine još manje; od Jugoslavije ništa; penzioneri na more ne idu nikako... Zabranjeno pušenje, međutim, još postoji i objavilo je svoj jedanaesti studijski album pod naslovom „Šok i nevjerica“. Prvi nakon pet godina i treći po trajanju u karijeri grupe čiji osnivač i direktor, Sejo Sexon, kaže da je naslov ustvari reakcija svih onih što su album čuli i ostali prvo šokirani, pa skrenuli u nevjericu zbog toga da band star četiri decenije i dalje može, hoće i zna biti dobar, aktuelan, angažiran i spreman je, kako se to već kaže, djelovati u skladu sa svojim godinama. Aktivni punkeri od 40 godina su k'o ćevapi bez luka: može, jer sve može, samo je malo bezveze.

ZAKAŠNJELE INFORMACIJE: „Šok i nevjerica“ traje malo, samo malo manje od sat vremena, ima 14 pjesama i izašao je onako kako su ploče izlazile nekada: najavni singl, ali bukvalno singl, dakle jedna pjesma, i onda sve u kompletu. Albumi, kao i romani ili stripovi - „Moje su pjesme kao scenariji za stripove“, kaže Sejo, inače nesuđeni strip autor, nesvršeni student medicine i profesor historije - imaju svoju dramaturšku konstrukciju u kojoj prva pjesma ima razlog da bude prva, baš kao i peta - peta, a četrnaesta - zadnja.

Otkako je Pušenja Davor Sučić - tako se, ali stvarno, zove Sejo Sexon - je autor ili koautor svih pjesama. Osim njega, pjevaju ih i Damir Imamović („Svjetla Sarajeva“), Sanela Halilović Sassja („Kupi nas, Ali“), te nova članica grupe -Lana Škrgatić („Amilina pjesma“).

Ko god od Šoka i nevjerica očekuje ono što je dobio od albuma „Dok čekaš sabah sa šejtanom“, ostat će razočaran koliko i zakovan u davnoj prošlosti. Onaj koga su razočarali „Radovi na cesti“, a razočaranih uvijek ima, bit će višestruko obeštećen od „Šoka i nevjerice“, ali pod jednim uslovom: da CD sluša redom, od početka do kraja, jer samo će tako čuti priču o tome kako se jedan ozbiljan autor nedovoljno priznati rock-pjesnik mijenjao, no ne nagore, kao sve oko njega, već kao i glasnik i hroničar i, evo, komentator tih silnih promjena.

BILO JEDNOM U SARAJEVU: Zabranjeno pušenje, ovo Sejino, jer sve one beogradske verzije nisu ništa valjale, niti baštine nešto od originalnog duha grupe, posljednji je ostatak autentičnog (sub)kulturnog pokreta koji je obilježio pretposljednju, onu najdinamičniju deceniju prošlog vijeka.

Surova će se faktografija vjerovatno usprotiviti olakom povezivanju datuma. Ipak, nije nikakva velika greška reći kako je 1978., kada Pušenje piše onu svoju prvu, malo poznatu pjesmu i godina nastanka New primitives. Teško da neko tačno zna godinu, a kamoli dan i mjesec u kojima je gradski performer, filmski, televizijski i pozorišni glumac, John Cleese sarajevskih ulica, Mirza Tanović lično, grupi mladih komšija na Koševu rekao da su primitivci jer slušaju muziku koja mu se nije sviđala. Uglavnom, oni su upravo tu riječ usvojili za dio imena pokreta po kojem će Sarajevo osamdesetih biti prepoznatljivo malo manje nego po Olimpijadi.

New primitives je okvir iz kojeg će izrasti Zabranjeno pušenje i u kojem će i ta grupa, kao i druge, definirati svoju poetiku, estetiku i, u konačnici, odnos prema estradi. To što nisu imali ni instrumente kako treba, ni puno demo snimaka, album pogotovo, nije primitivce sprječavalo da imaju umjetnička imena i fikcionalne, impresivne biografije rock-zvijezda.

Primitives i Pušenje, baš kao i Primitives i Elvis J. Kurtovich, Primitives i Top lista nadrealista, Primitives i još štošta su neodvojivi. Naprosto, kroz sve značajnije bandove tog pokreta ili radijske i televizijske projekte Nadrealista prolazili su manje-više isti ljudi.

OD ŽIŽEKA DO ŠOBE: Slovenski filozof Slavoj Žižek je u jednom starom intervjuu Danima kazao kako mu je to što su ga na Zapadu smatrali „ludim Balkancem“ dobro dolazilo, jer je jašući na krivim predodžbama mogao držati predavanja na svoj način, a ne dolaziti u situaciju da mu se spočitava politička nekorektnost. Na sličan način, igranjem sa predrasudama o Bosancima, New primitives je postao pokret kojeg je prvi prepoznao tadašnji urednik Drugog programa Radio Sarajeva Boro Kontić. On je Primitivesu otvorio medijski prostor u subotnjoj emisiji dobre skraćenice i socrealističkog naziva: Priča i muzika subotom, odnosno Primus.

U zastarjeloj odjeći i obući, ignorirajući književnojezičke standarde, puni energije i s urođenim darom za scenski nastup, Primitivci su publici u Hrvatskoj ili Srbiji nudili ono što je zapravo i mislila o Bosancima. No ti, recimo tako, naizgled siromašni, od osjećaja za lijepo oslobođeni i neuki ljudi, za tren su opčinjavali sve oko sebe pokazujući kako se iza očekivane slike krije nešto drugo: lucidna kritika stvarnosti i okruženja, te samopouzdanje kao osobina koju Bosanci mahom izgube čim se nađu izvan poznatog okruženja.

Istovremeno, Primitives se u Sarajevu obračunavao sa paralelnim i tada još uvijek dominantnim svijetom. Sa ljudima koji su, recimo, imali običaj hvatati dugokose muškarce po ulicama i šišati ih, ali i sa političkom elitom čija su djeca bila pošteđena metoda jugoslavenske milicije nesklone mladim buntovnicima.

U svojoj suštini, scenski nastupi Zabranjenog pušenja - a tragove „rane faze“ još se može vidjeti na njihovim ovovremenim koncertima - kao i cijeli Primitives pokret bili su autoironijski i kao takvi osuđeni na pogrešno tumačenje sa još gorim posljedicama; što, naravno, više govori o masovnoj publici nego o samoj ideji i izvedbi.

„Htio bih da pozovem sve kustose, umjetnike i ostale kulturne radnike na organizaciju velike New primitivs izložbe koja bi obuhvatala cjelokupan period od početka do danas. Također, trebalo bi pozvati veliki broj kvalitetnih BH umjetnika da naprave nove radove na istu tematiku i da konačno New primitivs dobije veliku retrospektivnu izložbu, recimo, u Umjetničkoj galeriji BiH, Collegium Artisticumu... Izložba bi trebala uključivati sve: originalne artefakte koji su u vlasništvu pojedinaca - recimo, dijelove razbijene Elvisove gitare sa koncerta u Domu mladih 1986., videozapise, omote albuma, intervjue sa zaslužnim primitivcima, umjetničke radove, seriju predavanja na temu Novog primitivizma, audioprezentacije, itd. Znači, trebalo bi ići na jednu sveobuhvatnu prezentaciju kao i definitivno promicanje Novog primitivizma kao jedinog pravog bosanskog kulturnog pokreta“, napisao je na svom blogu, ima tome puno godina, konceptualni umjetnik Nebojša Šerić Šoba.

Desetljeća Pušenja u međuvremenu su zaista obilježavana izložbama, predstavama, filmom u nastajanju o Pišonji i Žugi... O New primitivsu, međutim, još uvijek nema ni onoga što je Šoba predlagao ni čestite knjige iz koje bi bilo jasno šta je taj pokret bio i zašto je još uvijek važno da Zabranjeno pušenje ne ide samo na famozne povratničke turneje, one što se dešavaju kada god ocvalim zvijezdama zafali para.

DAS IST WALTER: „Sejo je vezan za svoje rodno Sarajevo poput Springsteena za New Jersey ili Lou Reeda za New York i, kako se ovdje ispovijeda, Sejina ljubav prema Sarajevu je podjednako i ljubav i dijagnoza. Koliko god volio taj grad, često se osjeća usamljen i neshvaćen, no tu je njegov bend da mu pomogne nositi se sa time. Sudeći po albumu, Sejo se sa time nosi - svakako. Nekad zvuči kao vitalan prvoborac u borbi protiv zatupljivanja, a nekad kao da je od svega digao ruke i kao da je odlučio napisati nešto za cajke kako bi si kupio bolji auto. Ukratko, novim albumom Zabranjeno pušenje ne mijenja svijet, ali ga i dalje pokušava učiniti boljim i pitomijim mjestom. Album nije bez mana, no teško je ostati ravnodušan na Sejin čarobni trokut Stones -Springsteen - sevdah i odlutati u vrijeme kad su ljudi bili otvoreniji i spontaniji“, napisao je povodom Šoka i nevjerice, na portalu Muzika.hr, Zoran Tučkar.

Davor Sučić, iako mu je službena adresa stanovanja u Zagrebu, nije jedan od onih što potvrđuju tezu Elvisa J. Kurtovicha prema kojoj Sarajlija ima svugdje, čak i u Sarajevu. Osim što je u Sarajevu češće nego Vijeće ministara BiH, Sejo je, recimo tako, u Sarajevu kao autor od non do stop. On, u prijevodu, u Hrvatskoj stanuje, a u Bosni živi. I o tome, samo o tome, i isključivo iz te pozicije, govore njegove pjesme, kako na ranijim, tako i na ovom albumu kojeg otvara strofa: Još uvijek postojim, još prkosim Bogu / sa mnom cijelo moje postojanje pjeva / ne bojim se ničeg, samo ako mogu / još jednom da vidim svjetla Sarajeva...

Onog Sarajeva što je nekada blještalo toliko da i dan-danas svijetli u smogu.