Sport

UEFA-i je ljudsko zdravlje na prvom mjestu, ali odmah na drugom je – novac.

Kome novac nije na pameti, zapitat ćete se. Pandemija će izazvati ekonomsku krizu, milijuni ljudi diljem svijeta ostaju bez posla, a samo u Hrvatskoj ta je brojka već odavno prešla 10.000. Mnoge tvrtke su već pretrpjele velike gubitke od kojih se neke nikada neće oporaviti. Vlade donose mjere kako bi pomogle svojim gospodarstvima, a poslodavci rade rezove gdje god stignu.

Zašto onda UEFA, nacionalne lige, a posljedično i klubovi, ne bi također osjetili posljedice na svojoj koži i učinili sve da one budu što manje? Čak i ako to podrazumijeva odigravanje utakmica bez gledatelja.

Pitanje je na mjestu i na njega ne bi bilo fer odgovoriti jednostavno „zato što se nisu trebali dovesti u tu situaciju“, iako bi taj odgovor mogao držati vodu. Ipak, baš zbog toga što su se UEFA, lige i klubovi našli u takvoj situaciji jasno je da nogomet nije ništa više od biznisa.

Nakon jučerašnje videokonferencije na kojoj su sudjelovali predstavnici UEFA-e i 55 europskih nogometnih saveza, gotovo je sigurno da će se preostali susreti Lige prvaka i Europske lige odigrati pred praznim tribinama, uključujući finale, a najjače lige vjerojatno će pribjeći istim mjerama.

Dakle, izostanak onih zbog kojih se nogomet igra je sporedan problem, samo manja distrakcija. A čak i prihodi koje bi oni generirali nisu presudni u širem kontekstu. Jasno je da nogomet nije osnovan radi zabave gledatelja, već da bi se zabavili oni koji ga igraju, ali bilo je očekivano da će se ubrzo oko takvih kolektiva okupiti pojedinci kojima će igra biti zanimljiva i koji će se asimilirati s grupom ljudi iz svog susjedstva i podržavati ih.

Nogomet se upravo zbog navijača pretvorio u ovo što danas jest, a to znači da se zbog njih i doveo u situaciju da bez njih može, koliko god to paradoksalno zvučalo.

Zahvaljujući razvoju tehnologije i globalizaciji nogomet je postao sveprisutan, a svaka utakmica nekog elitnog kluba poprimila je svjetski značaj. Kada Liverpool na Anfieldu dočekuje Everton, to nije samo gradski derbi koji zanima stanovnike Liverpoola i navijače tih klubova, on ima težinu i značaj za gledatelja u Kini, Kanadi, Hrvatskoj i ostatku svijeta.

Stoga navijači koji pohode tu utakmicu postaju zanemariva manjina, a prihodi koje direktno donose djeluju kao kap u moru zarade koju klub i liga generiraju od TV prava i sponzora koji su spremni platiti vrtoglave cifre upravo zbog broja ljudi koji će utakmicu pratiti putem malih ekrana.

Ne samo da je nogomet biznis, već je, kako su ga autori jedne od najpopularnijih knjiga o nogometu, Soccernomics, nazvali - najgori biznis na svijetu. Najuspješniji klubovi u pravilu posluju s gubitkom, a gotovo da je postalo pravilo da ne možeš biti u plusu i osvajati trofeje, barem kada govorimo o najvišoj razini i najkompetitivnijim natjecanjima. Uvijek postoje iznimke kao što je to primjerice bila Kloppova Borussija, ali takve pojave su upravo to – iznimke.

Iako se može postaviti teza da bi pojedini klubovi bili jednako (ne)uspješni čak i da troše značajno manje, poanta je u tome da će svi oni, kao uostalom i svi biznisi na svijetu, ulagati najviše što mogu, kako bi im rezultati bili što bolji.

Stoga nije čudno što primjerice Fulham prošle sezone potroši sto milijuna eura samo na odštete igrača i zatim ispadne iz lige, iako je dosta momčadi koje su zadržale prvoligaški status potrošio značajno manje. Prirodno je očekivati od ljudi koji su zaduženi za financijski aspekt klupske organizacije, a koji sve češće dolaze iz područja koja nemaju veze s nogometom, troše koliko god mogu i na taj način pokušavaju držati korak s konkurencijom.

A kao što je to slučaj u svakom biznisu, budžet određuju i očekivani prihodi, a ne samo sredstva koja trenutno imaš na računu. Neodigravanje sezone do kraja povlači lančanu reakciju financijskih gubitaka, a takav scenarij je nešto što si rijetko tko u svijetu nogometa može priuštiti.

Tržišna vrijednost igrača, vrtoglavi iznosi koje klubovi plaćaju za njihovo dovođenje, a onda i plaće koje nogometaši zarađuju djeluju nesuvislo, ali su zapravo odraz stanja na tržištu. Iz tog razloga engleski klubovi, kojima je platežna moć veća, u startu moraju platiti više za dovođenje igrača nego ostali. I zbog tog razloga će cijene igrača pasti kada se prijelazni rok ponovno otvori.

No nemojte misliti da se Neymarov rekord nikada neće srušiti i da nogomet više nikada neće biti isti. Kriza će zahvatiti sve, ali će i proći, a onda će se stvari vratiti na staro, sve do neke nove krize i tako u krug. Kao što je kroz povijest to uvijek i bio slučaj.

Nogomet će preživjeti dva mjeseca bez gledatelja, ali bez prihoda od televizijskih kuća i sponzora neće. Da se razumijemo, nogomet bez navijača nema nikakvog smisla, ali navijači će uvijek biti tu. Ako 50-ak tisuća ljudi koji su prisustvovali utakmici Liverpool – Atletico Madrid više neće htjeti doći na stadion nakon ovoga, ima 50 tisuća drugih koji hoće. Jer strast i „kvaliteta“ navijanja danas su ionako postali rijetkost, a "ležerni" fanovi su prevladali one "tvrdokorne".

Ako mislite da je ovaj tekst kritika upućena UEFA-i, klubovima ili ligama, varate se. Nogomet jednostavno evoluira, a njegova evolucija ide u očekivanom smjeru za nešto što izaziva toliki globalni interes.

Jesu li plaće igrača mogle biti manje? Jesu. Je li PSG baš morao platiti Neymara 222 milijuna eura? Konstantni neuspjesi u Europi sami daju odgovor na to pitanje. Moraju li svi klubovi pratiti jedni druge u suludom trošenju? Naravno da ne. Ali ako ćemo klubove gledati kao prvenstveno kao tvrtke, a tek onda kao sportske kolektive koji bi trebali predstavljati zajednicu iz koje dolaze, odgovori će biti suprotni.

Nogomet će se vratiti, a s vremenom će i navijačima ponovno otvoriti svoja vrata, ali važno je da se stvari nazovu pravim imenom i da se znaju razlozi zbog kojih je do ovakve situacije došlo.

Sezona će se odigrati do kraja bez onih emocija na tribinama, što znači da će ih i na terenu biti manje, a onda će i gledatelji pred malim ekranima biti zakinuti za jedan od ključnih segmenata zbog kojeg su nogomet i zavoljeli.

Ali u ovoj odluci emocije nisu uzete u obzir, ovo je sve samo posao.

izvor: Slobodna Dalmacija