[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/img-9723-min-1.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/100x73\/img-9723-min-1.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/img-9723-min-1.jpg","size":"673.72","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/volujak-1-min.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/100x73\/volujak-1-min.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/volujak-1-min.jpg","size":"525.25","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/zelengora-stecci-na-mramorju-ispod-videske-glave-min.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/100x73\/zelengora-stecci-na-mramorju-ispod-videske-glave-min.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/zelengora-stecci-na-mramorju-ispod-videske-glave-min.jpg","size":"490.14","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/omer2.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/100x73\/omer2.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/omer2.jpg","size":"281.03","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/img-9723-min-1_1.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/100x73\/img-9723-min-1_1.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/23\/img-9723-min-1_1.jpg","size":"673.72","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Pozitivna BiH

Ni divokoza ne može kuda je prolazio konj Omera Čampare

Piše: Zaim Bešović

 

Ako je „otac – kolac“, prvo pravo utočište dječačkoj radoznalosti je dedin štap. Adolfa Hitlera sevepom uskraćeno mi je to utočište. Naravno, ne bi bilo pošteno da od njihove odgovornosti za svoj život amnestiram Hasana (Omera) Bešovića i Omera (Osmana) Čamparu, dvojicu mojih djedova. Od posljedica bruha, Hasan je umro u egzilu u Posavini, pokrajini osovinske NDH tokom Drugog svjetskog rata. Bruh je zaradio noseći svog ovna na Oštru glavu, po nalogu Crnogoraca, koji su bili okupirali dolinu Sutjeske nakon povlačenja austrougarskih okupacionih snaga i to su proslavljali. Pričalo se da je volio sanjariti na planinskim vrhovima, seljanima je to bila besposlica, ne zna se zašto su ga zvali Pipo. Također, pričalo se kako ga nije ubilo samo nečojstvo, pomogla mu je i slavonska ravnica. Da ga opljačka, na padinama Dumoša, Omera je ubio jedan od odlikovanih Velikom srebrnom kolajnom poglavnika Ante Pavelića za hrabrost „za odlučno, hrabro i požrtvovno držanje za vrijeme obrane Borča od komuno-četnika u zimi 1941. godine do 18. travnja 1942.“

Dr Branimir Gušić, Zagreb (NAŠE PLANINE, GODINA XVIII 1966 JANUAR – FEBRUAR, BROJ 1-2):

„I kad me uhvati želja da žalujem za poginulim prijateljem i drugom, onda odilazim u Tjentište i pođem zaraslim stazama po livadama više stare kuće ili pod krošnjama starih voćaka zajedno s mojom Marijanom, pustim da nas zaokupe sjećanja na dane nepomućene mladosti. I tada se diže pred nama lik našega Omera, živ u sjećanju i u pokretima, lik koji se i u tada dalekom Tjentištu znao izdignuti iznad svakidašnjice. Njemu, prvom planinarskom vodiču u ovim rajevima, neka je posvećeno ovo nekoliko redaka.“

VRATOLOM

Prethodno citirano dragocjeno saznanje mi se dogodilo nakon planinarskih kahvenisanja sa Ademom Đulimanom i njegovom družinom, tokom 2014. godine. Adem je bio pronašao putopis U čaru Bioča, Maglića i Volujaka, autora dr. Branimira Gušića, iz Zagreba, u kojem piše i sljedeće:

„Uspon na Maglić

To je bilo rano prije podne, kada smo se konačno digli iz cirkova Trnovačkog jezera. Zorom je započeo put. Još je noćna maglica ležala na vodi, kad smo brzim korakom prošli kraj jezera. Ali tad je započela muka. Jedva su naši konji iznijeli tovar uza strahovitu Šarenu Lastvu. Tek tada smo razumjeli zašto su nas planinštaci odvraćali od ovih strana. I naš bi Omer, koji u Magliću poznaje i najsitniju lovsku stazu, rado bio tovar odveo daljim zaobilaznim putem preko Ulobića. Ali da nam želji udovolji, odvažno je preuzeo na se vodstvo na teškom putu Šarenom Lastvom... Konji spretni i vični krševima, oprezno su stupali korak po korak, tražeći u škrapama i vrleti kopitom što sigurnije uporište... Tada nas je bilo samo troje, i sav nam je putni partljag nosila Omerova kobila.

- Samo još ti, i tvoje Krše, provodite konje Omerovim vratolomima. Kao da ste mu u rodu? - konstatira Vlajko Radoja.

- Ko zna, priča se da su Mratinjci guslali da ni divokoza ne može proći kuda prolazi bosanski brdski konj Omera Čampare.

Svaki opisani doživljaj je i moj doživljaj, kao da se za proteklo stoljeće išta nije promijenilo i svaki susret Branimira i Omera je i moj susret sa njima, na Tjentištu, u Suhoj, uz Šarenu lastvu, na Carevom dolu, Magliću, Bioču, Durmitoru... I moj radoznali planinarski štap, koji „mrzi marke“, Omerov je štap. Njegovi su i konj Zvjezdan i terijer Cigo. I kao da je Branimirov Omer, nakon pješačkih idemija, odlučio da okrene leđa Magliću i tranzitira do Ikarevih zrakomija, njegov unuk je krvavom hercegovačkom džadom stigao u Vazduhoplovnu gimnaziju „Maršal Tito“ u Mostaru, 1967. godine. Uzlijetanje iz Podmaglićja na Triglav i, dublje, kroz mjesečine ka sunčevim izdancima činilo mu se najprirodnijim slijedom povratka tamo gdje ne postoji potreba za slobodom, gdje neće sahranjivati ičije „srce kraj ranjenog koljena“.

Poći ću od početka:

„Bilo je to prije više od četrdeset godina. Zanoćili smo u Tjentištu, danas dobro poznatom mjestu iz Bitke na Sutjesci, a tada malenom seocu daleko zabačenom od svih prometnih putova. Sada moderan autoput Foča - Gacko prolazi Tjentištem... I dok se u srednjem vijeku i kasnije u Tjentištu ubirala carina na robu što su je najvećma dubrovački trgovci sa svojim Vlasima ponosnicima na samarima ovuda prenosili, pa su zbog toga ovdje karavani običavali noćivati, a zbog čega je i mjesto zadobilo ime Tjentište (od latinskoga tenta, tentorium - šator, šatorište), prigodom ovoga našega prvoga obilaska, ovo se seoce sastojalo od svega nekih tridesetak muslimanskih kuća...

Bilo je rosno ljetno jutro; mi smo se spremali da krenemo dalje uza Sutjesku u Suhu, kad je drug Dušan opazio da je u Popovom Mostu zaboravio bocu stare šljivovice, što nam ju je gostoljubivi pop Jovo darivao, da nam se u hercegovačkim i pivskim krševima nađe pri ruci „zlu ne trebalo“. Komandir žandarmerijske stanice, simpatičan narednik Slovenac, utješi Dušana da će po taj dragocjeni lijek „poslati neko momče iz sela“, koje će ga za nama donijeti u Suhu. I pravo ispred same Suhe, kad smo opet ne znam po koji puta gazili kroz nabujalu Sutjesku, na kojoj su visoke proljetne vode odnijele bile ovoga proljeća sve mostove, stigne nas ovo momče sa svojim „važnim“ teretom.

omer2.jpg

STRAST

Bio je to mršav bosonog muškić od kojih petnaestak godina, s okrpljenim turom na svojim širokim gaćama, u košulji od gruboga platna i čuperkom crne kose, koja je provirivala ispod crvenoga koketno u koso postavljenoga fesa na glavi...  Tako doznasmo da se zove Omer, da je iz otmjene aginske kuće Čampara u Tjentištu i da u Suhoj, kamo je s ocem često odlazio po poslu, ima babo pobratima Milorada Vujičića, u čiju prijateljsku kuću će nas odvesti na konak.

Uveče, kad se iz gore vratio domaćin, skupila se u kući Vujičića sva čeljad ovoga planinskoga zaseoka. Pa kad je maja pospremila večeru, a mladi razgovorljivi adovan Majdov prihvatio gusle, snažna pjesma zaori brvnarom, zabruje pod drvenim krovom muški glasovi, jedro se izvijaju glasite riječi, smiono čekaju da otresit odgovor udari o njih zvučno kao čelik o nakovanj. I dok pjevač hvali srpske junake, što su kršćansku raju branili od turskih zuluma, smjelo mu odgovara naš Omer uz druge gusle. Razvija se prijateljsko nadmetanje u kojemu o istom događaju pjeva i „turčin“ i „rišćanin“, svatko hvaleći svoje junake i ističući pravednost svoje stvari...

Kad je sutradan ujutro trebalo krenuti dalje u Volujak, mladi Omer nikako neće da se vrati kući. Moli i zaklinje moju Marijanu da ga povedemo sa nama dalje u planinu. On će nas pratiti kroz Pivu i Drobnjak sve do kraja puta do Žabljaka, bit će nam od koristi, ložiti vatru, čuvati i prenositi prtljag. On hoće da upozna i planine preko granice, tamo u Crnoj Gori, on će sa nama naučiti kako se putuje i na što treba kod toga svratiti pozornost. On doduše nije babi rekao da će ostati s nama, ali posredovat će to narednik Slovenac, komandir stanice u Tjentištu, koji se danas vraća kući. Badava mu mi dokazujemo da u planini ima još mnogo snijega, a on da je bos i slabo obučen.

I pošto se nije dao razuvjeriti, a narednik obećao da će stvar s ocem urediti, mi pristadosmo... I tako se desi da Omer pođe s nama i da ostane do kraja puta. Kad je svršilo ovo prvo putovanje, na rastanku morali smo mu obećati da ćemo i dogodine zajedno putovati, i kako nas je put kroz nekoliko idućih godina vodio u te iste krajeve postao je Omer naš stalan pratilac...

Strastveno rado je putovao. Njegova prirođena natprosječna darovitost upijala je nove dojmove i nova saznanja. Prijemljiv za sve lijepo i plemenito, on je brzo učio i brzo se obrazovao. Iako bez škola, samouk, on je vrlo dobro naučio pisati, a njegov lijep drinjački jezik uvijek je njegovim pismima ulijevao posebnu draž. Sjećam se njegova prvoga susreta sa električnim osvjetljenjem u hotelu na Cetinju ili doživljaja mora, kad je na provi velikoga putničkoga parobroda netremice prosjedio usprkos snažnim južnim valovima od Boke do Dubrovnika.

RAT I POGIBIJA

Nezaboravan mi je doživljaj kad smo ga u Zagrebu prvi puta odveli u kazalište i kad je širokih očiju polupodignut sa stolice pratio pogibiju sigetskoga junaka. Od naročito velike koristi bio nam je kod sakupljanja etnografske građe. Najprije je od nas na terenu učio kako treba sakupljati i na što treba kod toga paziti. Kasnije, kad je češće dolazio k nama u Zagreb i kad se upoznao sa zbirkama našeg Etnografskog muzeja, tada je i sam po selima svoga kraja sakupljao građu i slao nam u Zagreb. Tako je zajedničkim snagama sakupljena bogata „durmitorska zbirka“ u Etnografskom muzeju u Zagrebu i velika zbirka iz Dinarskih planina u Narodopisnom muzeju u Pragu.

Putujući sa nama ne samo po svom užem zavičaju nego i po Kosovu i Metohiji te Makedoniji, a kasnije i po Albaniji i Grčkoj, Omer je stekao vještinu spretnoga putnika, koji je dobro naučio čitati kartu i pravilno shvatio interes i čistoga planinara i alpiniste i naučnoga radnika, kojega proučavanje njegove struke dovodi u planinu. Naučio je otvoreno promatrati prirodu i pravilno zapazati njene pojave... Bio je majstor u vođenju konja besputnim bogazima i vrletima i samo jednom mu je u Volujaku vjerna Doruša na glatkoj ploči izgubila ravnotežu i zajedno s tovarom nepovratno se sručila u provaliju. Odlično je znao odabirati podesno mjesto za noćenje i postavljanje šatora, potpuno je sam znao na naloženoj vatri spremiti večeru sa kojom nas je dočekivao na ugovorenom mjestu, kada bi mi umorni od dalekoga puta ili penjačkih uspona u mrak stizali na noćište. Bio je čestit kao što su znali biti samo stari Drinjaci, a napose Muslimani, iz tih zabitnih predjela.

Mi smo ga preporučivali i nekim našim prijateljima i poznanicima, koji su bilo kao prirodnjaci, bilo kao čisti planinari posjećivali ove krajeve. Tako je putovao sa geolozima Poljakom i Marićem, sa botaničarima Bošnjakom i Kušanom, pa je i starinu dra Simonovića sa njegovim društvom pratio ne samo po svojoj užoj domovini u porječju Drine, nego i po dolini Ibra i Rožajskim planinama. Tako je upravo Omer otkrio runolist na Lojaniku i Žutoj Gredi na Durmitoru i na Rusuliji u Prokletijama. A kad se nakon naših putovanja sve više počelo govoriti o ljepoti tih samotnih planina u porječju Drine: o Magliću, Volujaku, Bioču i Durmitoru, počeli su ovamo stizati i stranci, napose Austrijanci i Nijemci. Svi su oni tražili domaćega čovjeka koji bi ih provodio tim planinama, brinuo se za njihovu opskrbu i povezivao ih sa domaćim življem. Svi su se oni obraćali na Omera i on je tako u posljednjih desetak godina prije posljednjega rata postao nezvaničan vodič za te strane posjetioce, napose otkako je nešto naučio i njemački od našega druga Koraneka...

Posljednji puta mi se javio kratko kartom odmah u početku zadnjega rata. Nezadovoljan je kako se postupa u novoosnovanoj Pavelićevoj državi sa srpskim življem i boji se najgorega. Ovaj priprosti drinjački seljak pravilno je osjetio u kakovu će nesreću baciti narod takova luda i zločinačka politika. Na reakciju nije trebalo dugo čekati. Prastari antagonizmi i stare mržnje u tome od davnine pograničnom kraju, samo prividno smirene u posljednjih dvadeset godina, ponovo oživješe. Skoro su osnovane četničke jedinice, koje su na ustaška zločinstva odgovorile bešpostednim istrebljenjem muslimanskoga življa. Tim napadima su bila osobito izložena isturena planinska sela, smještena daleko od prometnih putova. A upravo takvo je bilo i Tjentište. Nekoliko puta napadani od četnika, u februaru 1942. godine, za ciče zime i povisokom snijegu stanovnici napuštaju Tjentište i sklanjanju se pred mratinjskim četnicima u Hercegovinu. Na tom bijegu, nalazeći se u zalaznici koja je osiguravala glavnu kolonu žena i djece, nestaje Omer u borbi i u snijegu. Žena sa dvoje ženske djece dohvati se prvih muslimanskih sela u Borču i bude kasnije s ostalim preživjelima naseljena kod Banje Luke. Tjentište ostaje otada popaljeno, pusto i nenaseljeno.“

Kraj bih dopunio

Tjentište je i danas „popaljeno, pusto i nenaseljeno“, prevashodno zahvaljujući propalim projektima državnih farmi, nacionalizacije i, potom, Nacionalnog parka „Sutjeska“, zbog kojih je iseljeno domicilno stanovništvo i egzistencija nadasve domaćinski gostoljubljivog Tjentišta i okoline svedena na budžete nesporno negostoljubivih bh. vlasti i vlastodržaca.

 OMER I IKAR

Bjelka se sa Hatidžom i Džemilom vratila iz egzila na Tjentište, 6. maja 1946. godine, ali su, moram reći, deportirane na dodijeljeno im švapsko imanje u Liskovcu kod Banje Luke, 2. avgusta 1946. godine. Na njihovom imanju je formirana državna farma, koja je ubrzo propala; imanje je uključeno u NP „Sutjeska“. Iz Tjentiškog polja iseljene su porodice Demo, Spahić, Rizvanović, Ožegović i Ćedić; sa Baze Šabanović i Ožegović; iz Krekova Suljević, Ćedić, Krek i Čolpa; iz Kelića Čampare, Omer, Ibro i Bećir. Nije se ostvarila ni Branimirova i Marijanina želja da podignu kućicu u Suhoj, više Sutjeske. Pričalo se, stari Davidović se objesio, nije mogao napustiti Suhu. Džemila se udala za Vahida Mujnovića u Bosansku Gradišku, a Hatidža, bježeći od odvođenja na radne akcije, vraća se kod preostale rodbine u dolini Sutjeske i udaje za Aliju Bešovića.

Po naknadnim saznanjima, akademik Branimir Gušić i njegova Marijana su održavali vezu sa Bjelkom i Džemilinom porodicom sve do iznenadne Džemiline smrti, 1968. godine. Tokom liječenja, Džemila je boravila kod Gušića u Zagrebu. I kao da je Branimirov Omer, nakon pješačkih idemija, odlučio da okrene leđa Magliću i tranzitira do Ikarevih zrakomija, njegov unuk je krvavom hercegovačkom džadom stigao u Vazduhoplovnu gimnaziju „Maršal Tito“ u Mostaru, 1967. godine. Uzlijetanje iz Podmaglićja na Triglav i, dublje, kroz mjesečine ka sunčevim izdancima činilo mu se najprirodnijim slijedom povratka tamo gdje ne postoji potreba za slobodom, gdje neće sahranjivati ičije „srce kraj ranjenog koljena“...

Tragično, ali moje planinarenje je ratna posljedica. Do posljednjeg, vjerujem i zadnjeg, bh. krvoprolića bavio sam se atletikom, igrama, plivanjem, skijanjem, lovom i ribolovom... Potom me zapade planina, zavolio sam je jer smo bili na istoj strani, koja je uvažavala i njegovala saznanje da se kvalitet međuljudskih odnosa zasniva na kvalitetu odnosa ljudi prema flori i fauni, prevashodno. A on se ne uči, on je životna potreba koja se doživljava i živi.

Bez obzira na sve civilizacijske hvalospjeve i ode urbanom ljudskom društvu, leglo barbarizma je baš u njemu, tj. u siromaštvu njegovih interakcija sa prirodnom okolinom. Čovjekov mir, zdravlje i rahatluk nemaju ama baš ikakve pozitivne korelacije sa moći zasnovanoj na (po)ratnom profitu, histerično – do samouništenja! sklonom razarajućim metastazama. Iza takve moći uspijeva, jedino, spržena zemlja.

Odustadoh od ribolova, lova, skijanja, plivanja, igara i atletike... odmetnuh se iz ratom markiranih i u miru upriličenih gulaga, od novokomponiranih poslodavaca - (po)ratnih profitera. Međutim, oni se ne odmiču od mene, spržena zemlja im je u krvi i njihove falange stižu do svakog pedlja bh. zemljice, gdjegod obitava išta izgledno za tranziciju u trezor njihove moći. Ukoliko nije potpuno otvorena i neizvjesna, budućnost nije budućnost. Potom, gulazi niti spržena zemlja nemaju budućnost. Sa druge strane, ukoliko se pristaje na njih, čini se možda i nenadoknadiva nepravda, lokalno i globalno. Bezumni poslodavaci i masa čovjekolikih resursa, ohrabreni MMF-ovim tranšama, od ovog raja u kosmosu načinit će pakao. I to zato što pakao, doslovno, metastazira iz njihovog genoma.

 REVOLUCIJA

Nisam odustao od Mjeseca, ali primarna mi je borba za uspjeh već započete bh. ekološke revolucije u Bihaću, Banjoj Luci, Tuzli, Zenici, Konjicu, Foči..., Bosni i Hercegovini. Ona je ključna i za uspjeh borbe za oslobađanje čovjeka od tiranije bezumnih poslodavaca, deetiketiranje čovjeka i revitalizacija vremena u kojem je razumijevanje prirodnosti prirode primarni uvjet za samorazumijevanje i shvatanja da bez samorazumijevanja živjeti ljudski nije moguće dok god su čovjek i čovječanstvo najprirodniji prirodni supstrati.

zelengora-stecci-na-mramorju-ispod-videske-glave-min.jpg

Mislim da pravi planinari ne smiju na svojim putovanjima, pored pažnje za ljepotu same prirode, pored ličnoga doživljaja u svladavanju teškoća kod njihovih alpinističkih poduhvata, pored bujne cvjetane i životinjskoga svijeta, zanemariti ni čovjeka u njima. Ne smiju preći preko gorštaka, čiji je lik i čiji je materijalni i duhovni život najsjajnija i najupečatljivija sinteza vjekovnoga djelovanja upravo svih onih elemenata koji i njih same uvijek nanovo oduševljavaju i nagone da uvijek ponovo posjećuju to čudesno carstvo prirode, koje im stalno pruža sve nove i nove dojmove.

Podijelite ovaj članak!