Magazin / Start IZDVOJENO

Tekst: Mevlida Novalić

Bilo je to vrijeme kada se zbog jednog čovjeka nije spavalo. Čekale su se borbe Muhameda Alija. Odrasli su uz kafu pobjeđivali san, uvjereni da će gledati nešto mnogo veće od običnog sportskog nadmetanja. Nije bilo šanse ni da mi djeca preskočimo meč, ali se ne sjećam kako smo to izvodili. Svi su željeli biti svjedoci istorije, jer neke događaje jednostavno nisi smio propustiti.

Sada ne pratim mnogo sportska dešavanja i ne razumijem se u sport, ali imam "dobre temelje".  Potičem iz sportske porodice u kojoj su skoro svi bili "Pitari" i itekako se razumjeli, ne samo u fudbal. Imamo i evropskog prvaka. A sportske teme i navijanja nisu bile rezervisana samo za muške članove naše porodice.

Danas mi baš to vrijeme djetinjstva i to iščekanje i gledanje mečeva ljudske i sportske gromade kakav je  Muhamed Ali pade na pamet. Uoči, za sada (vjerujem da će ih biti još) najvažnije utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu protiv reprezentacije domaćina, Sjedinjenih Američkih Država. U sitne sate, u svojoj domovini i u Evropi, skupićemo se da bodrimo naše momke.

Zašto baš Muhamed Ali i Zmajevi?

Muhamed Ali nije bio samo bokser. Bio je prkos. Bio je dostojanstvo. Bio je čovjek koji je pokazao da se snaga ne mjeri samo udarcem, nego i karakterom. Da se najveće pobjede nekada ostvaruju prije nego što se uđe u ring. Da se čak i sloboda žrtvuje za vlastita uvjerenja i da se njima ostane dosljedan.

"Ja nemam problem sa Vijetnamcima. Nijedan Vijetnamac me ne naziva crnčugom". 

Bile su to istorijske riječi kojima je odbio da bude regrutovan u američku armiju i krene u Vijetnamski rat. 

Najveći bokser svih vremena i vanvremenska sportska ikona time je postao simbol otpora i jedan od najistaknutijih boraca za prava Afro-amerikanaca.

Ali, rođen kao Kasijus Klej, zbog toga je ostao bez svih svojih titula, ali je osuđen i na pet godina zatvora. 

Nakon što je tri godine trajao proces žalbi, Ali je izbjegao odlazak iza rešetaka, ali su mu oduzeti pasoš i bokserska licenca.

Stvari su se u tom periodu promijenile, protesti protiv rata su bili sve veći, pa je Ali postao heroj i idol cijele generacije.

Zato su njegove borbe bile mnogo više od sporta.

Ni naši reprezentativci nisu samo fudbaleri. Oni su mnogo više od toga.

I sa Alijem, gromadom, i ljudskom i sportskom, ne povezuje ih samo sport. Povezuje ih ono što sport ponekad predstavlja – prkos, dostojanstvo i vjera da se može protiv svih prepreka i nedaća.

Gol za državu

Od 26 igrača reprezentacije Bosne i Hercegovine, njih 17 rođeno je van zemlje. Ostatak je odrastao u ratnoj i poslijeratnoj, tranzicijskoj državi. To je sastav tima koji je podigao na noge navijače širom zemlje, ali i svijeta, gdje rasuto živi više od dva miliona Bosanaca i Hercegovaca.

"Ova ekipa danas ima njemačku disciplinu, zahvaljujući Sergeju Barbarezu i Emiru Spahiću. Svjedoci smo da je bilo odstranjenih igrača, a oni koji su ostali shvatili su da profesionalizam mora biti ispred svega. Kada imate uzore poput Edina Džeke i Seada Kolašinca, koji su maksimalno posvećeni reprezentaciji, onda mlađi igrači nemaju izgovor", kaže fudbalski stručnjak i sportski novinar Jasmin Ligata. 

Država kojoj je ovo tek drugo učešće na Svjetskom fudbalskom prvenstvu i njeni navijači osvojili su simpatije i domaćina, a brojne su poruke Amerikanaca na društvenim mrežama koji sada "dodaju Bosnu i Hercegovinu na listu zemalja za posjetiti".

Napadač reprezentacije Bosne i Hercegovine Jovo Lukić već je nakon prve utakmice na Svjetskom prvenstvu ispisao stranice historije bh. fudbala. 

"Zaigrao sam i dao gol za svoju državu. Što se mene tiče, mogu sutra umrijeti", kazao je Lukić nakon utakmice dok bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik  uporno ponavlja da je Bosna i Hercegovina nemoguća država.

Demantuje ga Lukić. Demantuju ga momci iz reprezentacije. Demantuje ga ogromna količina ljudi širom svijeta koja navija i podržava ove momke. Demantuju ga svi oni koji pjevaju pjesmu Dubioze kolektiva: I'm from Bosnia!

Ova reprezentacija pokazuje da ništa nije nemoguće. Ovoj zemlji se odavno nije dogodilo ništa tako dobro kao priča o Zmajevima, njihovim navijačima i dijaspori.

Konačno, imamo idole!

Fudbal je postao način na koji "Bosna noćne more pretvara u prelijepe snove” piše u autorskom tekstu Ed Vulliamy, ratni novinar koji je bio prvi strani novinar kojem su prijedorske vlasti dozvolile da uđe u logor Trnopolje 1992. godine.

Jedno od djece koje je odraslo u Sarajevu pod opsadom je i dugogodišnji kapiten reprezentacije BiH Edin Džeko.

"Odrastao sam u ratu. Odjednom sam živio u bajci. Nikada ništa nije nemoguće. Čak ni odvesti Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo", kaže Džeko u pismu djeci Sarajeva objavljenom pred prvu utakmicu BiH na Svjetskom prvenstvu.

Danas je ovom četrdesetogodišnjaku, i ljudskoj i sportskoj gormadi, Edinu Džeki ovo drugo učešće na Svjetskom fudbalskom prvenstvu. Pored njega, koji je također odbio pozive drugih zemalja, danas u reprezentaciji stoje i dječaci koji su BiH odabrali za svoj tim i koji mladima mogu da budu idoli.

I već jesu!

"Bosna i Hercegovina generalno dugo vremena nema nikakvog idola, neku osobu, junaka sa kojima možemo da se identifikujemo. A to svakome treba. Ako se vratimo u prahistoriju u svim borbama i situacijama imali smo neke junake. E sad je naš junak reprezentacija Bosne i Hercegovine i onda se ljudi identifikuju s njima," kazuju psiholozi.

Noćas smo svi mi – oni

Zato noćas čekamo reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Ne zato što očekujemo čudo. Nego zato što želimo da na terenu vidimo ono zbog čega smo nekada voljeli gledati Alija – hrabrost da se pogleda u oči i mnogo jačem protivniku, vjeru da rezultat nije unaprijed napisan i dostojanstvo koje ne zavisi od konačnog ishoda.

Naši reprezentativci možda nemaju njegovu slavu, ali nose nešto što nijedna statistika ne može izmjeriti. Nose grb zemlje koja je previše puta morala dokazivati da postoji, da može i da neće odustati.

Zbog toga utakmice reprezentacije nikada nisu samo utakmice.

Možda neće pobijediti. Sport nikada ne daje garancije.

Ali neka na teren istrče s Alijevim prkosom, njegovom vjerom u sebe i dostojanstvom koje nije zavisilo od toga ko stoji u suprotnom uglu.

Jer postoje pobjede koje se ne mjere samo rezultatom.

One se mjere načinom na koji si se borio.

Noćas smo svi oni.

Noćas smo svi Zmajevi.

Baš kao što smo nekada čekali Alija vjerujući da ćemo gledati istoriju, večeras čekamo Bosnu i Hercegovinu vjerujući da ćemo gledati nešto što se ne može izmjeriti samo rezultatom.

Jer postoje utakmice koje traju devedeset minuta.

I postoje one koje ostanu u narodu mnogo duže od toga.