Kada čovjek pored čopora pasa lutalica prođe praznim ulicama Bileće, pogleda zatvorene radnje, prebroji autobuse koji svakodnevno odvoze mlade prema Minhenu, Gracu i Ljubljani, a zatim uđe u opštinsku salu gdje sa zida dominira lik Vladimira Putina, shvati da najveća nesreća tog grada i svih tih gradova ne stanuje u praznim kućama. Najveća nesreća stanuje u praznim glavama, u jednoj nakaradnoj ideji koja žrtvuje svoju djecu zarad izmišljene prošlosti i još izmišljenije budućnosti.

Piše: Dragan Bursać za Start 

U Bileću bi valjalo dovesti svakog ministra, svakog ambasadora, svakog domaćeg srBskog patriotu koji se zaklinje u srpstvo, Rusiju, historijske misije i mitske sudbine. Jedan krug gradom dovoljan je da čovjeku razbistri pogled u stvarnost. Prazni lokali, oronule fasade, ugašene radnje, kuće koje čekaju da ih neko otključa tokom godišnjeg odmora iz Njemačke ili Austrije, autobusi puni mladih koji odlaze za Srbiju pa dalje i penzioneri koji sabiraju posljednje marke do kraja mjeseca.

Hercegovački kamen pamti ratove, carevine i države. Današnja Bileća pamti odlazak ljudi.

A onda otvorite vrata opštine.

Sa zida vas gleda Vladimir Putin.

I odjednom sve dobije smisao.

Putin kao dijagnoza, Rusija između majčice i zle maćehe

Jer Putinov portret u Bileći nije politički ukras. Nije diplomatska poruka. Nije čak ni izraz spoljnopolitičkog opredjeljenja. Putinov portret predstavlja dijagnozu. On govori više o ljudima koji su ga okačili nego o čovjeku koji je na njemu.

Dok ih je sa zida posmatrao ruski predsjednik, lokalni i entitetski funkcioneri ovih dana razgovarali su o “razvoju Bileće“, o “privredi“ i, kako rekoše, o „trasi boljeg života“. Radio Slobodna Evropa donio je fotografiju sa sastanka. Jedna slika. Jedna opštinska sala. Jedan portret. Jedna politička filozofija.

Predsjednik lokalnog parlamenta Dražen Dunđer objasnio je kako Putina nosi u srcu. Još je kazao da je „Rusija za svakog pravoslavca majčica“. Vjerovatno nije mislo za Ukrajince koji su pravoslavci, pa je za njih Rusija zločinački okupator. Ili za Grke kojima je kao članici NATO pakta Rusija neprijatelj. Ili na Bugare ili na Rumune, ili za Gruzijce, posebno za Gruzijce. Dobro shvatili ste. Svima njima tako pravoslavnim, Rusija je sve samo ne majčica. Krvoločna maćeha da, ali majčica sigurno ne.

U svakom slulaju takve rečenice vrijedi pažljivo slušati.

U njima se krije odgovor na pitanje zbog čega Bileća izgleda kako izgleda.

Jer čovjek bi pomislio da će političari iz grada koji se prazni i koji se pretvara u pustopoljinu govoriti o fabrikama, investicijama, školama, stipendijama, novim radnim mjestima, putevima, vodovodu, poljoprivredi, turizmu.

Ali ne. Govore o Putinu. Govore o Rusiji. Govore o geopolitičkim fantazijama, kao pijana kamarila ispred seoske zadruge. Govore o velikim vođama.

I upravo tu počinje tragedija. Jer vidite o čemu se radi:

U Bileći Putin ne visi na zidu usprkos bijedi.

Baš zato ga i vole!

Putin visi na zidu kao potvrda jedne duboko ukorijenjene političke kulture, filozofije štaviše koja bijedu pretvara u romantiziranu vrlinu, a pokornost sili i ideal ne građanskog nego nacionalnog ponašanja. Što je vođa grublji, to djeluje snažnije.

Što je vlast autoritarnija, to djeluje poželjnije. Što je narod siromašniji, to glasnije traži patrona.

Taj obrazac (veliko)srpske politke traje decenijama. U tom kanonu tatni zločinci dobijali su murale, politički avanturisti dobijali su mandate, nacionalni huškači dobijaju status narodnih tribuna.

A sada zločinac za kojim je izdat međunarodni nalog za hapšenje dobija počasno mjesto na zidu opštine.

Logika ostaje ista. Sila se obožava. Moć se slavi. Vođa se voli. Narod trpi i u sado-mazo zanosu aplaudira.

Zbog toga priča o Putinu u Bileći nema mnogo veze sa Rusijom.

Rusija se nalazi hiljadama kilometara daleko i nema pojma gdje je i šta je taj srpski svet, a kamo li na kraju njega gdje je Bileća.

Ljudi koji su odavno odustali od sebe

Priča govori o ljudima koji su godinama uvjeravani da životni standard predstavlja sporednu, efemernu stvar, da prazna sela predstavljaju prolaznu neprijatnost i nebeski fatum, da odlazak mladih predstavlja kolateralnu štetu velike nacionalne misije.

Godinama slušaju kako ih neko ugrožava.

Godinama čekaju “historijsku pravdu“.

Godinama “brane svetinje“-od koga ne zna se.

Godinama ratuju sa “neprijateljima“ iz televizijskih studija.

Godinama sanjaju Moskvu i Podmoskovlje.

A njihova djeca uče engleski i njemački i gledaju kako da se dokopaju Zapada.

Takva politika odavno proizvodi samo jednu robu.

Iseljenike. I još iseljenika.

Pa ipak, kult vođe opstaje.

Zašto?

Zato što se ovdje odavno ne prodaju rezultati.

Prodaju se emocije.

Prodaju se mitovi.

Prodaju se laži.

Prodaje se osjećaj pripadnosti “velikoj priči“.

Dunđer nije nabrajao ruske fabrike.

Nije govorio o ruskim investicijama.

Nije pokazao ruske razvojne projekte.

Jer toga nema!

Govorio je o uvjerenju.

A upravo je narativ o uvjerenju ključ cijele priče.

Jer kult ličnosti nikada ne traži dokaz.

Kult ličnosti traži vjeru.

Vjera ne pita za broj zaposlenih.

Vjera ne pita za visinu plata.

Vjera ne pita za zatvorene fabrike.

Vjera traži simbol.

U Bileći je simbol Vladimir Putin.

Upravo zato djeluje gotovo nadrealno podatak da su posljednjih godina evropski fondovi finansirali projekte vrijedne oko milion i po eura u toj opštini. Evropski novac dolazi. Evropski projekti funkcionišu. Evropske države zapošljavaju stanovnike Hercegovine. Evropske ekonomije hrane hiljade porodica.

Ali pogled ostaje okrenut prema Kremlju.

Taj paradoks traje dugo.

Predugo.

Jer ovdje odavno nije riječ o ekonomiji niti je kad i bilo riječi o njoj.

Riječ je o mentalitetu.

O uvjerenju da čovjek vrijedi onoliko koliko je spreman trpjeti.

O političkoj kulturi koja od podaništva pravi vrlinu.

O kolektivnoj svijesti koja u vođi traži gospodara, a u gospodaru spasitelja.

Zato Bileća zaslužuje pažnju cijele zemlje.

Kao ogledni primjer.

Kao politička studija slučaja.

Kao mjesto na kojem se jasno vidi kako nastaje društvo koje voli one koji ga tlače.

Kada čovjek prođe praznim ulicama, pogleda zatvorene radnje, prebroji autobuse koji svakodnevno odvoze mlade prema Minhenu, Gracu i Ljubljani, a zatim uđe u opštinsku salu gdje sa zida dominira lik Vladimira Putina, shvati da najveća nesreća tog grada ne stanuje u praznim kućama.

Najveća nesreća stanuje u glavama, u ideji.

U ideji da se vođa voli više od vlastite budućnosti i budućnosti svoje djece.

U ideji da se mit cijeni više od hljeba.

U ideji da je pokornost vrlina.

I zato Putinov portret u Bileći predstavlja mnogo više od fotografije jednog autokrate.

Predstavlja ogledalo jednog društva, jednog naroda i jednog menatliteta.

A u tom ogledalu vidi se sva bijeda koja se godinama taložila u glavama ljudi uvjerenih da se spas nalazi u tuđem vođi, dok im vlastiti grad polako nestaje pred očima.