[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2017\/12\/11\/startbih-2017121103001431-big.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2017\/12\/11\/100x73\/startbih-2017121103001431-big.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2017\/12\/11\/startbih-2017121103001431-big.jpg","size":"319.57","dimensions":{"width":770,"height":460}}]
Kolumne

KAKO NAS SPINUJU: Je li lakše živjeti u laži ili u istini koja će uznemiriti

U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara nego u istini koja će ga uznemiriti




Autor: Muhamed Jusić

Nije bilo davno kada su o spinu raspravljali samo stručnjaci koji se bave odnosima s javnošću. Tada se učilo da je spin zapravo trik kojim se istinu ne pretvori u laž (ili obrnuto), nego se činjenice toliko zavrte da ih se i bez iznošenja očitih laži - tada može prikazati u posve drukčijem - pozitivnom svjetlu od stvarne istine (koja je obično vrlo ružna i negativna). O spinu i njemu sličnim tehnikama propagande govorilo se sa podozrenjem i on se rijetko koristio od ozbiljnih političara i medija, jer se vjerovalo da je toliko providan da bi se njegovom upotrebom izgubio kredibilitet. O tome da kredibilne novinske agencije prenose lažne vijesti, bez da se ako shvate da su pogriješili ne isprave i i ne izvinu, nije se ni govorilo.


Školski primjer

Jednostavno kazano, to je bilo previše “providno”. Međutim, danas je spin ušao u našu svakodnevicu, a njime su se počeli služiti i oni koji pretenduju na poziciju ozbiljnih državnika i medija. On kao i lažne vijesti postali su temelj javne komunikacije putem koje se dobivaju i gube izbori, oblikuju politike i javno mišljenje.

Najsvježiji primjer je spinovana priča o navodnoj izjavi člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o priznavanju nezavisnosti Kosova. Potreba zvaničnog Beograda da skrene pažnju sa činjenice da su ulaskom u vladu Kosova de facto priznali njegovu nezavisnost, da su baš tih dana bili u NATO štabu gdje su dogovorili vojnu vježbu sa ovim savezom proizvela je lažnu vijest za koju se još niko nije izvinuo javnosti.

Priča je zavrnuta u čavrntiju, tj. spinovana, i to na osnovu školskog primjera izmišljene ili lažne vijesti. Bošnjačka politička pozicija je dovedena u poziciju da se pravda i da se skoro pa izvinjava, te da dokazuje kao problem nije u njoj. Ali nije to prvi put. Već smo mi vidjeli kako se krug ljudi oko Vučića već jednom poslužio istom tehnikom i to u Srebrenici. Kada je čitav svijet trebao da govori o genocidu u Srebrenici, o žrtvama i politikama koje su ga uzrokovale, priča je zavrnuta, spinovana i skrenuta na drugi kolosijek. Onaj ko se trebao izvinjavati postao je onaj kome se izvinjava. Čitav svijet je pričao o napadu na premijera Vučića umjesto o žrtvama i tome da je samo koji dan ranije on učinio sve da se uz pomoć saveznika iz Ruske Federacije u Ujedinjenim narodima taj zločin i ne osudi.

Bilo je toga i ranije, po istom receptu iz iste kuhinje. Kada je uhapšen Radovan Karadžić i tad je priča spinovana da se govorilo o fiktivnom liku Dabiću o tome ko je, šta je radi, gdje se pojavljivao. Čitava svjetska pa i domaća javnost se tako bavila fiktivnim likom, nepostojećom osobom, pa niko nije govorio o zločinima stvarnog Radovana i njegovim žrtvama.

Pored toga što bi bosanska politika i njene medijske i svake druge wannabe elite trebale već jednom prokazati da su prokužili tu igru i da više ne padaju u spremne zasjede, bitno je i javnosti skrenuti pažnju da se nauči živjeti u svijetu novih medijskih manipulacija.

Zone komfora

Jer, trebamo sebi postaviti pitanje kako smo došli do toga da se najjeftinija tehnika propagande koristi kao osnovna strategija komuniciranja nekih država i političkih elita i šta se desilo sa javnošću pa je postala sklona prihvatiti takve poruke i u njima ne vidjeti bilo šta sporno. Jednom kada se neki medij ili politika uhvate u laži trebalo bi biti dovoljno da im se više nikada ne vjeruje, da ih javnost osudi i kazni.

Problem je zato daleko veći. „Medijska nepismenost“ i površnost masa je dovela do toga da javnost nesmetano oblikuju fenomen „lažnih vijesti“ i spinova.

Znamo već neko vrijeme da živimo u vremenu „opinion driven media“ ili medija koji služe ideološkim prohtjevima konzumenata, a ne načelima objektivnosti. Ljudi nerado izlaze iz svoje zone komfora. Radije čitaju novine i konzumiraju sadržaje koji potvrđuju njihove stavove. Ljudi vole da im se laže, da čuju ono što žele čuti jer im se istina i stvarnost možda ne bi svidjeli. Oni mediji koji im to nude će imati posjećenost, gledanost i čitanost i to su mnogi shvatili i time se rukovode. To su shvatili i brojni populisti koji sada na tim spoznajama kreiraju politike i oblikuju našu budućnost. Tu negdje se krije i odgovor na to ko i kako kreira alternativnu realnost u kojoj žive ljudi koje smo čuli nakon presude Ratku Mladiću, a koji žive u nekom svom svijetu u kojem dokazane činjenice ne igraju bilo kakvu ulogu.

U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara nego u istini koja će ga uznemiriti.

Podijelite ovaj članak!