Kolumne

Početkom februara 1992. zamolio me je da mu osiguram automobil jer je želio otputovati u Mostar da bi na licu mjesta vidio prilike u Mostaru. Po povratku nije otkrivao detalje o posjeti Hercegovini, ponavljao je sto puta ispričane frazetine o „složenoj situaciji“, „zategnutim odnosima“, srpskim planovima o podjeli Mostara na dva dijela linijom rijeke Neretve. Bez detalja, bez imena, lišeno konkretnih, nepoznatih činjenica i planova

Piše: Senad Avdić

Hrvatski profesor Ozren Žunec, sa grupom suradnika, objavio je prije nekoliko godina knjigu „Oficir i časnik“ u kojoj se bavio slučajevima oficira JNA koji su se tokom rata u Hrvatskoj pridružili hrvatskim naoružanim snagama. Knjiga je plod razgovora sa 50-ak oficira sa takvim profesionalnim backgroundom. Prof. Žunec piše kako među oficirima koji su pristali sudjelovati u istraživanju ima značajan broj onih koji su „kao oficiri JNA sudjelovali u ratu u Sloveniji i smatrali da su tamo izvršili svoju stručnu zadaću, da bi naglo promijenili mišljenje kada su došli u Hrvatsku“.

U ovom istraživanju nalazimo zanimljiv podatak da je tek polovina Hrvata, oficira u JNA, prešlo u Hrvatsku vojsku. (1500 od 2900 hrvatskih oficira, koliko ih je bilo u JNA). Na upit šta je bilo presudno da napuste JNA i pridruže se Hrvatskoj vojsci, najveći broj sugovornika je odgovorio da „su bili razočarani u ponašanje JNA u jugoslovenskom konfliktu“(„JNA je izdala nas, a ne mi nju“), dok je vrlo važan motiv bio i egzistencijalne prirode.

• MEMOARI GENERALA MRTVE VOJSKE

Sličnih istraživačkih, ozbiljnih knjiga u BiH nema, iako je napisana poveća biblioteka sjećanja, memoara, dnevnika... svakog iole bolje pozicioniranog pripadnika Armije BiH. Fikret Muslimović je autor obimnog publicističkog i memoarističkog opusa, knjiga čiji broj prelazi opuse i najznačajnijih svjetskih vojskovođa, kao i onih vojskovođa koji su obilježili iz blisku prošlost ex-jugoslovenskih prostora.

Muslimović je, dakle, pristupio Armiji BiH krajem aprila 1992. godine, nekoliko dana nakon što smo o tome razgovarali. Kasnije ću doznati vrlo zanimljivu, ozbiljnu, tačnu priču, koja je tome prethodila. Sarajevo je između 10. i 15. aprila posjetio Aleksandar Vasiljević, tadašnji šef KOS-a JNA. Vasiljević je, inače, imao stan u sarajevskom naselju Dolac-Malta, gdje mu je obitelj živjela do početka rata.

(Kada su pripadnici TO ušli u njegov stan, zatekli su samo „gole zidove“, sve drugo je bilo „izmješteno na sigurno“. Jedan od njih mi je prenio svoju zaprepaštnost jednim od rijetkih „materijalnih tragova“ iz Vasiljevićevog stana: „Našli smo desetine fotografija srpskog profesora Ivana Đurića, raznih formata, od najmanjih, onih za ličnu kartu, do velikih bilboarda.“ Zašto je Vasiljeviću trebala kolekcija fotografija Ivana Đurića, koji je tada živio u Parizu i koji je dobio preko miliona glasova na izborima za predsjednika Srbije 1990. godine, može se samo nagađati.)

• MUSLIMOVIĆ I ACA „FACA“ VASILJEVIĆ

Aleksandru Vasiljeviću domaćini u Sarajevu bili su Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH, i Alija Delimustafić, ministar RMUP-a, sa kojim se šef KOS-a dugo poznavao i sa kojim je prije rata uspješno surađivao na „smirivanju tenzija“. Po Sarajevu se u vrijeme održavanja sastanka nije pucalo, ali je Izetbegović informirao Vasiljevića (kao da to ovaj nije znao!?) da se proteklih dana JNA stavila na stranu SDS-ovih paravojnih i parapolicijskih snaga i da zajednički bombardiraju grad. Vasiljević je kazao da on ima saznanja kako ni „muslimanska strana“ nije nedužna u tim sukobima.

Potom je domaćinima, Izetbegoviću, Delimustafiću, kojima se pridružio i načelnik Sektora Državne bezbjednosti Sarajevo Munir Alibabić, prikazao tajno snimani videomaterijal. Vasiljević je bio mozak svih (kontra)obavještajnih operacija JNA u mjesecima pred raspad SFRJ i ratove koji su uslijedili, od hapšenja Janeza Janše u Sloveniji, do afere sa tajnim uhođenjem i snimanjem hrvatskog ministra odbrane generala Martina Špegelja.

Sarajevskim domaćinima je prikazan videosnimak sastanka Patriotske lige BiH, održanog nekoliko mjeseci ranije u sarajevskom Domu policije. Na snimku su se vidjeli, i čuli, svi čelni ljudi Patriotske lige, od Sefera Halilovića, Hasana Čengića, Rumira Mahmutćehajića, pa do brojnih državnih i lokalnih „aktivista“. Vasiljević je, nakon što je uvjerljivo, nedvosmisleno, pokazao da zna sve što treba znati „o nenaoružanom muslimanskom narodu“, iznenada predložio Izetbegoviću i Delimustafiću da na dužnost republičkog šefa Državne bezbjednosti, umjesto hercegovačkog prebjega Branka Kvesića („Parage“, kako ga je Vasiljević zvao) postavi Fikreta Muslimovića. Delimustafiću se to kadrovsko rješenje dopalo, Izetbegović je rekao da će razmisliti, a Alibabić podsjetio da to upražnjeno mjesto pripada Hrvatima.

• KO JE STVARAO, A KO RASTVARAO ARMIJU BiH?

Fikret Muslimović, da ponovim, nije imao, niti je želio imati ikakvu vezu sa Patriotskom ligom, jer, kako mi je ne jednom kazao „svako stranačko, a pogotovo nacionalno organizovanje protivi se mojim ljudskim i profesionalnim uvjerenjima“. Očigledno je međutim da su Vasiljević i KOS i bez svog bivšeg oficira imali potpuni uvid u odbrambene pripreme koje je organizirao vrh SDA. Razgovarao sam o tome nekoliko puta sa Seferom Halilovićem.

Halilović je cijelu karijeru u JNA proveo u obavještajno-bezbjednosnim strukturama, KOS, Vojna bezbjednost, i dobro su mu bile poznate tehnike i metode djelovanja JNA u tom segmenu. Rekao je kako nema čvrste dokaze, ali sve indicije mu to sugeriraju, da je posao za KOS unutar Patriotske lige obavljao jedan državni ministar, univerzitetski profesor kojeg je nakon demokratskih izbora SDA dovela iz Beograda gdje je godinama živio i predavao studentima.

Najčvršće je Halilovića u te sumnje uvjerio prijedlog „inkriminiranog“ ministra na nekoj sjednici Patriotske lige na kojoj je tražio da se ukoliko dođe do napada JNA na Sarajevo „iz grada evakuiše 150-200 hiljada žena i djece da bi se izbjegle civilne žrtve“. Odmah ga je neko od sudionika (sve mi se čini da je riječ o Rusmiru Mahmutćehajiću) „poklopio“ konstatacijom da „ako žene i djeca (organizirano) napuste grad treba očekivati da odmah za njim krenu muževi i očevi. Ko će, tada braniti grad, ministre?!“

Fikret Muslimović me iznenada, početkom februara 1992. godine, zamolio da mu osiguram automobil jer je želio otputovati u Mostar. U Mostaru se već mjesecima ozbiljno kuhalo, puškaralo, pogotovo nakon dolaska nezvanih gostiju - srpskih i crnogorskih rezervista u jesen prethodne godine koje je JNA koristila kao svojevsrnu babarogu za lokalno stanovništvo. Rekao je Muslimović da bi volio da na licu mjesta vidi prilike u Mostaru, porazgovara sa nekim bivšim kolegama iz JNA, pa mi sve to skupa „iz prve ruke“ prepriča za „Slobodnu Bosnu“.

Otputovao je Muslimović redakcijskim autom i sa vozačom Suljom u Mostar jednog februarskog jutra, vratili se iste večeri. Po povratku mi Suljo nije znao reći gdje je išao i sa kim se viđao Muslimović. „Mene je ostavio u autu da ga čekam i vratio se kroz pet-šest sati“. „Savjetnik“ Muslimović mi, također, nije otkrivao detalje o posjeti Hercegovini, tek je, ponavljajući već otrcane i sto puta ispričane frazetine o „složenoj situaciji“, „zategnutim odnosima“, srpskim planovima o podjeli Mostara na dva dijela linijom rijeke Neretve. Bez detalja, bez imena, lišeno konkretnih, nepoznatih činjenica i planova. Nešto sam ipak, nazor, na mišiće iščeprkao iz te suhe drenovine „stručne procjene bezbedonosnih prilika“ i objavio tekst kojeg sam na naslovnici najavio dramatično: „Mostaru prijeti sudbina Vukovara“.

• NAJETOVIĆ, „LEGENDARNI KOMANDANT“

Godinu dana nakon Muslimovićevog „radnog“ izleta u Mostar, u Zenici mi je do ruku došao tekst napisan na 40-50 stranica, svojevrsna ratna biografija (a da se još godina dana nije navršila od početka rata!?) Džemala Najetovića, komandanta u Armiji BiH. Prepričavajući svoje pripreme za „nametnuti rat“ i „predstojeću agresiju“, Najetović, predratni oficir bezbjednosti u garnizonu JNA u Čapljini, otkriva da ga je „u februaru 1992. godine u Čapljini u ime Patriotske lige posjetio Fikret Muslimović i prenio mu upute i smjernice za daljni (ilegalni) rad u „neprijateljskim redovima“.

Najetović je, nakon što je HVO zauzeo kasarnu JNA u Čapljini uz ozbiljne zločine nad zatočenim vojnicima i oficirima, otišao u Zenicu, odmah postao „legendarni komandant“, a bio je (nikada nisam dokučio po čijem izboru) komandant prve operacije deblokade Sarajeva u augustu 1992. godine. Od jednog bliskog Izetbegovićevog suradnika sam čuo kako je Alija jedne augustovske večeri u Predsjedništvu gledao dnevnik na TV Sarajevo i kako se pred kamerama šepuri komandant Džemal Najetović. Dok naslonjen na tenk, Najetović „diktira“ u kameru: „Mi smo spremni! Potrebno je samo da nam političari narede da krenemo u napad i mi za nekoliko sati pijemo kahvu na Baščaršiji.“

„A Alija, dok ga sluša, poskakuje na fotelji“, svjedočio mi je ovaj poznanik, „unosi se u televizor i glasnio viče: 'Ama kreni, Džemo, Bog ti zdravlje dao, kreni odmah, evo imaš moju političku saglasnost'...“

Kenuo je Džemo, sutra-prekosutra, ali bolje da nije - propalu, loše isplaniranu i iznutra razvaljenu operaciju životima je platilo desetine vojnika Armije BiH...

(Kraj u sljedećem broju, na zahtjev brojnih čitalaca, simpatizera, rodbine i prijatelja. Završno razmatranje: Kako je „Stav“ uz malu pomoć Muslimovića, otkrio Rekića i kako Rekić nije otkrio ništa novo...)