Kolumne

Šta je golobrade studente iz Stoca, Durakovića i Mahmtućehajića, mamuzalo da se idu boriti za palestinsku stvar? Je li posrijedi bila "pomodnost", fasciniranost globalnim slobodarskim internacionalizmom, sličnom onome koje je hiljade ljevičara i drugih slobodoljubivih dobrovoljaca odvelo u pakao krvavog Španjolskog građanskog rata ili ih je gonila vjerska solidarnost s obespravljenom palestinskom "braćom"? Nikada o tome nisam razgovarao sa njim, niti sam ga pitao. A i da jesam, ne bi mi odgovorio

Piše: Senad Avdić (magazin Start BiH)

Strah, oprez, odbojnosti, beskompromisno nepovjerenje koje je Nijaz Duraković ispoljavao prema Fikretu Muslimoviću značajno su utjecali da i ja poslovnu suradnju u koju sam ušao sa njim nastavim sa mnogo manje entuzijazma i povjerenja nego kad sam u nju ušao. Jer, ako je iko iz tadašnjeg postkomunističkog, na izborima poraženog, establishmenta imao neposredna iskustva sa jugoslovenskim tajnim službama, vojnim i policijskim, onda je to bio Duraković. I to još svojih formativnih, tinejdžerskih godina, što bi Kiš rekao "ranih jada". Nijaz Duraković i njegov stolački komšija i prijatelj Rusmir Mahmutćehajić su 1967. godine kao dvadesetogodišnjaci, brucoši, napustili studiranje i zaputili se u Palestinu kao dobrovoljci, današnjim rječnikom kazano - strani borci u jedinicama Palestinske oslobodilačke organzacije u borbi protiv izraelske okupacione vlasti. Priključivanje borbi PLO-u krajem 60-ih godina neuporedivo je sa kasnijim fenomenima borbe muslimanskih dobrovoljaca, poput talibanske islamske internacionale u rata protiv Rusije u Afganistanu, ili združenih islamističkih zlikovaca u Siriji i Iraku.

NEMA RATA BEZ JASERA ARAFATA

Tadašnja SFRJ, kao lider slobodnog, nesvrstanog svijeta, pomagala je na svaki način oslobodilačkim pokretiima širom svijeta, a lider PLO Jaser Arafat bio je skoro pa kućni ljubimac u rezidencijama i Josipa Broza.

Šta je golobrade studente iz Stoca, Durakovića i Mahmtućehajića, mamuzalo da se idu boriti za palestinsku stvar? Je li posrijedi bila "pomodnost", fasciniranost globalnim slobodarskim (šezdesetosmaškim) internacionalizmom, sličnom onome koji je hiljade ljevičara i drugih slobodoljubivih dobrovoljaca odveo u pakao krvavog Španjolskog građanskog rata ili ih je gonila vjerska solidarnost s obespravljenom palestinskom "braćom"? Nikada o tome nisam razgovarao sa Nijazom Durakovićem, niti sam ga pitao. A i da jesam, ne bi mi odgovorio, kao što nije nikada (od)govorio nikome. Osim, možda, odnosno sasvim pouzdano, agentima jugoslovenskih tajnih službi, Kontraobavještajne službe JNA i Službe državne bezbjednosti SFRJ i BiH, koje su i njega i Mahmtćehajića uzele "u postupak", obradu, nakon povratka sa vojne obuke u kampovima PLO i ratovanja na Bliskom Istoku.

JE LI MARŠAL TITO RADIO ZA KOS?

Nijaz Duraković mi je, doduše, jednom, šturo opričao kako je vojna obuka kroz koju je prošao u logoru, trening-centru, PLO bila zahtjevna, nemilosrdna, spartanska. Instruktori su stizali iz brojnih vojski svijeta, kao i dobrovoljci, među kojima je bilo svega i svačega, od njemačkih anarhista iz "Bader Mainhofa", italijanskih "Crvenih brigada", pa do apolitičnih avanturista, adrenalinskh ovisnika o "ekstremnim sportovima", kakav je i rat.

Duraković i Mahmutćehajić su u Sarajevu odmah na početku studiranja ušli u krug muslimanskih intelektualaca i institucija koje su ih okupljale. Duraković je pisao u islamskom vjerskom listu "Preporod", otprilike u isto vrijeme kada je u tom listu svoje vjersko-filozofske "sastave" objavljivao i Alija Izetbegović pod pseudonimom LSB, što su bila početna slova imena njegove djece Lejle, Sabine i Bakira.

Za Mahmutćehajća ne znam, ali Duraković je iz rodnog Stoca, pored radoznalosti i interesa za vjeru i naciju, sa sobom u "bijeli svijet" ponio i zrno fascinacije žvotnom pričom najpoznatijeg i najintrigantnjeg Stočanina Mustafe Golubića, revolucionara, bonvivana, špijuna i džentlmena. Vjerovatno i teroristu. Jedan drugi poznati Stočanin, profesor Esad Ćimić, prvi disident iz bosanske komunističke i akademske sredine, pričao mi je da je za generacije mladih Stočana, rođenih prije i nakon Drugog svetskog rata, Golubić bio "heroj iz naše mahale", idejni, politički, moralni, životni uzor i inspiracija. "Jednom je, kada ni deset godina imao nije, po najvećem ćelopeku otišao pješke iz Stoca u Mostar da kupi i pojede sladoled", govorio mi je nedavno Ćima.

Nisam znao da se Nijaz Duraković ozbiljno, iscrpno i dugo bavio bografijom najmisterioznijeg svjetskog komunističkog profesionalnog revolucionara, rođenog u Stocu, a ubijenog u ratnom Beogradu, sve do 1988. godine, kada me je Milomir Marić (da, isti ovaj Vučićev mali vrtni patuljak koji osmišljava "Parove" i vodi notornu emisiju "Ćirilica") zamolio da ga upoznam sa Durakovićem. Nijaz je tada bio član Predsjedništva CK SKBiH. Nekoliko mjeseci ranije činlo se da će Duraković postati šef Partije, međutim umjesto njega je iskopan anonimni, nesamostalni, jednom riječju bezvezni Abdulah Mutapčić, aktvista iz Zenice. Nijaz je bio uvjeren da je u tu ujdurmu bio direktno uključen Miloševićev obavještajni aparat sa svojom bosanskohercegovačkom agenturom, KOS-om, prije svega. Njima, za koje je tvrdio da su kreatori svih afera u BiH tih godna, nije odgovarao jak, nekopromitiran čovjek na čelu brutalno obezglavljenog i demoraliziranog komunističkog aparata u BiH.

Milomir Marić je godinu dana ranije objavio bestseler "Deca komunizma" u kojem je "najsočnija" bila dugačka priča, pomalo romansirana i izmaštana, biografija "crvenog barona" Mustafe Golubića Mujke. Duraković je u razgovoru otkrio da je prilično vremena proveo u moskovskim arhivama prikupljajući građu za knjigu o Golubiću. Posjedovao je i nepoznata pisma koja je brat Mujka slao sestri u Stolac.

Nijaz je pod "pritiskom" dvije-tri boce kvalitetnog vina kakvo se isključivo i služilo u Bosanskoj vili, luksuznom beogradskom okupljalištu komunstičke elite iz BiH (koje će tokom rata "osloboditi" Momčlo Mandić i pretvoriti u ambasadu - biro Republike Srpske) ispričao nevjerovatan događaj koj nas je sve zabezeknuo, a priču o Golubiću dodatno "zamistificirao".

OTKUCAJ ME, „CARE“!

Negdje 70-tih godina, u vrijeme kada se vrtoglavo penjao prema komunističkim i akademskim visinama, bio je Duraković predavač u Političkoj školi "Josip Broz Tito" u Kumrovcu. Jedne godine je i sam Tito obišao "naučno-ideološki pogon" u rodnoj varoši, dugo razgovarao sa "štićenicima" i predavačima. Mladi Duraković je Maršala zamolio da odgovori kako ocjenjuje "ulogu druga Mustafe Golubića u istoriji revolucionarnog komunističkog pokreta". Maršal je kratko zastao, povukao dim "havane" i odgovorio nekako ovako:

"To je vrlo zanimljivo i ozbiljno pitanje, druže, ali sad sam umoran da bih vam odgovorio... Vrlo rado ću Vam o Golubiću govoriti sutra, podsjetite me."

"Sutra" se, naravno, nije desilo: Nijaz je rekao da su ga iste večeri Maršalovi suradnici "u civilu" grubo probudili i odveli na ispitivanje. Pitali su ga sa kojim ciljem uznemirava predsjednika sa tako delikatnim, škakljivim pitanjem o kojem njihov šef nikada prije, a ni kasnije nije zborio.

Jedne druge večeri u Bosanskoj vili u Beogradu sjedilo je veće društvo bosanskohercegovačkih saveznih i republičkih funkcionera među koje sam se i ja ušunjao. Gledao se večernji Dnevnik. Prva vijest i u tim, kao i drugim vijestima u zemlji i svijetu, bilo je hapšenje Bahrudina Bijedića, konzula SFRJ u Chicagu, optuženog za pranje novca (nikada ranije nisam čuo za takav zločin, a ni vidio direktan prenos hapšenja, kakvog su prikazali američki policajci). Svi u sali su poznavali Bijedića, nazvali su ga odomaćenim nadimkom Buri, bili su šokirani, a Nijaz ih je umirivao:

"Ništa njemu Amerkanci neće dokazati, ne znaju oni njega. Koga je god Buri, dok je bio šef UDBE u Sarajevu, navečer u kafani zagrlio, sutra su njegovi udbaši došli po njega i j...li mu majku!"

Tako je i bilo: jugoslovnski iskusni DB-ovac Bijedić, koji je u Chicago (najveće leglo neprijateljske emigracije) poslan kao diplomata, ubrzo je oslobođen.

U Chicagu je u to vrijeme u vjerskoj misiji živio i radio Mustafa ef. Cerić i svakodnevno pravio, kažu svjedoci, Bijediću društvo. Fikret Muslimovć tvrdi da je kasniji dugogodišnji poglavar IZBiH radio za jugoslovenske službe pod kodnim imenima "Car" i "Vezir".

Ovaj je uvod, za nastavak započete priče o Fikretu Muslimoviću, znam, bio predugačak, ali ne i beskoristan; bio mi je nužan da ovako dumam; ako je Nijaz Duraković sa ovako „plodnim“ političkim i obavještajnim iskustvom na početku rata tvrdio da Muslimović i dalje radi za KOS, trebalo mu je više vjerovati nego onima koje je Fikret kasnije savjetovao i koje još uvijek savjetuje.

(Bit će toga, još zanimljivijeg, poučnijeg, ali i zabavnijeg u narednom broju, ne sekirajte se!)