Život / Reportaža

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Foto: Mevludin Mekić

Davne 1857. čuveni Giuseppe Borsalino je otvorio malu radnju u Alessandriji, u Italiji. U narednim decenijama „Borsalino“ šešir će osvojiti cijeli svijet. Godine 1935., Janko Hlpka, vojvođanski Slovak, u Beogradu završava zanat za šeširdžiju nakon čega otvara radnje u Novom Sadu i Bačkoj Palanci. Janko će Drugi svjetski rat provesti kao Titov kurir. Iako mu po oslobođenju nude karijeru u vojsci, Janko se vraća svojim šeširima. Osam godina kasnije, rasprodaje svu imovinu u Vojvodini i preseljava sa porodicom u Sarajevo gdje u tom trenutku nije postojao nijedan šeširdžija. Otvara radnju u srcu grada, i to u ulici Maršala Tita. Nakon njegove smrti 1971. posao nastavlja njegov sin Janko, koji i danas vodi radnju. Nasljednik je već spreman. Unuk se uskoro vraća iz Bratislave i on će preuzeti porodičnu tradiciju. A njegovo ime? Pa i unuk se zove Janko! Ako je „Borsalino“ globalni sinonim za šešir, „Janko Hlpka“ je sinonim za šešire od Vardara do Triglava. A Borsalino? Oni su prošlog mjeseca najavili stečaj.

KRIZA

„Šeširi i kape kod Janka“ decenijama je neslužbeni naziv ove porodične radnje. Onaj oficijelni naziv znaju samo redovne mušterije. Smještena u pasažu i skrivena od pogleda sa glavne ulice, radnja nosi naziv Dendi. Iako se u prvi mah može pomisliti da je naziv izvučen iz engleskog termina dandy (modni stil džentlmena), ime je dobila po istoimenom modelu šešira koji je bio popularan u Evropi 60-ih godina. Prije toga zvala se „Elegant“.

U radnji nas je, naravno, dočekao Janko. Sunčan januarski dan razveselio je lica većine građana, pa nas ne čudi što je i Janko dobro raspoložen. Ubrzo ćemo shvatiti da je on pozitivan po prirodi. Od lijepog zimskog vremena Janko trpi samo štetu.

- Ovo je sezonski posao i vrijeme utiče na potražnju. Topla zima nam ne odgovara, ali nam odgovaraju topla ljeta. Globalno zagrijavanje nam ne ide naruku. Asortiman i ponuda su i sada zaista veliki, ali zima je topla i slaba je potražnja. Ljeti pravimo slamnate šešire. Ima 50-ak vrsta slame, a i to nabavljamo iz Italije. Sezona tako traje po tri mjeseca ljeti i zimi - priča nam kroz smijeh, a potom ozbiljnijim tonom dodaje da je i jeftina kineska roba upitnog kvaliteta veliki problem.

Zlatno doba ovog zanata, koji danas ima status deficitarnog, bila je od sredine šezdesetih do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća, kao i period oko Olimpijade u Sarajevu, navodi naš sagovornik. U ta „zlatna vremena“ najstariji Janko je godišnje pravio nekoliko hiljada šešira. Njegov sin, koji posao vodi gotovo pola stoljeća, pamti kako se pred posljednji rat taj broj kretao 1500-2000. Danas? Tek 250 do tri stotine.

- Kriza za ovo zanimanje je svugdje u svijetu. Svaka godina je sve gora i gora. Šešire danas kupuje onaj ko to zna cijeniti i ko ima mogućnosti. Kupuju ga razne generacije. Jedne godine više idu ženski, a druge muški šeširi. Šešir je postao najveća žrtva modnih trendova zbog primitivizma i nekulture. Šešir je uvijek bio odraz kulture. Kemal Ataturk je prvi počeo nositi šešir - priča nam Janko.

On je, otkako je Hajrudin Selimadžović na Baščaršiji prije pet godina zatvorio svoju radnju, jedini šeširdžija u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

- Namjeravam ovo raditi dokle mogu. Nadam se da će me naslijediti sin Janko koji se uskoro planira vratiti iz Bratislave jer je tamo nedavno zbog krize zatvorio svoju šeširdžijsku radnju, a imam i unuke. Tradicija traje dugo pa se nadam da ćemo opstati bar dok ne doguramo do 100 godina, a onda ćemo vidjeti - priča nam uz osmijeh.

Potom će nam reći nešto više o aktuelnim trendovima u tom poslu.

- Odvajkada se koristi šešir standardnog oblika koji se shodno modnim trendovima domodelira. Ranije se nosio mali obod, a sada se traži veći obod i model koji ide i na kaput i na jaknu, koji je i sportski i elegantan. Cilindre je nosila samo gospoda i oni koji su imali novca. To je skup šešir. Dok napravite cilindar, možete napraviti četiri klasična šešira. Zadnja tri cilindra sam pravio prije nekoliko godina za muzičare iz Bihaća - priča Janko.

 TANKI SU NAJBOLJI

U sezoni, radni dan mu, kaže, traje i po 12 sati, a vrijeme je tako isplanirao da jedne sedmice izrađuje nove šešire, druge radi popravke, tako da uvijek ima nekog posla. Osim toga, nude i usluge hemijskog čišćenja šešira, peglanje, štirkanje. Osim šešira, prave kape i šalove.

Cijene su prilagođene domaćim uslovima i konkurentima iz Kine. Kreću se u rasponu od 20 do 120 KM, u zavisnosti od materijala. Oni kvalitetniji, od zečije dlake su skuplji i koštaju od 80 do 120 KM. Vuneni su nešto jeftiniji. Materijal nabavljaju iz Italije, Njemačke i Češke.

- Uvozimo filc i onda ga dorađujemo. Tako rade sve šeširdžije u Evropi. Zečija dlaka se kupuje u Belgiji, a onda prolazi kroz 28 operacija dok ne dođe do filca. Kada nabavimo materijal, moramo obaviti 24 operacije do konačne izrade šešira. Za jedan šešir potreban je cijeli dan - pojašnjava Janko koji nam otkriva da su najkvalitetniji šeširi oni najtanji iako većina ljudi vjeruje u suprotno.

Mašine koje koristi u radu se mogu nabaviti samo u Italiji i Njemačkoj jer u Evropi, kaže, postoje samo dvije firme koje rade isključivo za šeširdžijsku i krznarsku struku.

- Kalupi mogu biti drveni i aluminijski, a jedan košta 250-300 eura. Da biste imali jednu seriju treba vam sedam veličina, sedam kalupa. Teško je priuštiti cijelu seriju pa dosta radimo ručno. Imamo presu za modeliranje koja je stara 150 godina i radi na principu plina koji zagrijava aluminijski kalup i tu se radi prva faza modeliranja. Najviše se radi uz pomoć pegle, pare i pritiska prese. Tu su posebne mašine za šivenje, koje su stare 50-60 godina - navodi Janko.

NADŽIVJETI BORSALINO

Modu diktiraju poznate evropske kuće, ali svaki zanatlija se, kaže on, trudi da kreira i vlastite modele i da bude po nečemu drugačiji.

- Ljudi često izaberu neki model i pitaju me da li im stoji. Sve zavisi od oblika lica i modela šešira. Neki šeširi zaista mogu izgledati smiješno na nekima ljudima i tu sam uvijek iskren. Ako ne stoji, onda ne stoji. Nije bitno samo prodati, već učiniti mušteriju zadovoljnom. Uglavnom, prihvate moj savjet. Ja kao deficitarno zanimanje mogu da zaposlim samo jednog radnika, što mi je dovoljno. Nadam se da će se šeširi opet vratiti u modu. Treba nam malo više zime i malo više kulture i sunčana ljeta. Stranci sada čine 70% kupaca, kao i ljudi iz unutrašnjosti. Sarajlije su uglavnom stari kupci i nema baš puno novih. Iako smo u opštinskom prostoru, kirije su dosta visoke za ovakva zanimanja. Kako god, vjerujem da ćemo nadživjeti Borsalino - duhovito će Janko.

  U IRAN SE GODIŠNJE IZVOZILO 100.000 ŠEŠIRA

Zanimanje šeširdžija spada u krojački zanat. Janko kaže da je najpriznatija škola u ovom dijelu Evrope bila u Češkoj, u kojoj se nalazi i fabrika „Tonak“, uz Borsalino, najveća fabrika u Evropi. Trenutno, kaže, broji oko 400 zaposlenih i izbjegla je sudbinu većine drugih fabrika za proizvodnju šešira.

- U Sloveniji je prošle godine propala i čuvena firma „Šešir“, iz Škofje Loke. Moj prijatelj je bio direktor te firme punih 55 godina, vjerovatno najmlađi i najdugovječniji direktor u bivšoj državi. Prije 10-ak godina je propala i firma koja je pravila šešire u Zrenjaninu, a nekada je zapošljavala 650 radnika. Početkom 70-ih godina, prije revolucije, iz Škofje Loke se samo u Iran svake godine izvozilo 100 hiljada šešira - ilustruje propast ove industrije Janko Hlpka.

TITO, KARDINAL, RADE, IBRO, BOŽO

Jankov otac je za života svake druge godine slao drugu Titu dva šešira i to je bila tradicija. Janko, tradicionalno, svake godine za Božić pošalje šešir kardinalu Vinku Puljiću. Od poznatih kupaca, kod Janka navrate i Dino Merlin, Rade Šerbedžija, Ibrahim Spahić kojeg upravo čeka jedan šešir, Božo Vrećo...

- Šerbedžija kupuje uvijek dva, a jedan dobija gratis. To je neki naš dogovor - priča Janko.