Bosna i Hercegovina je u posljednjih stotinu pedeset godina imala dvojicu Mađara koji su presudno uticali na njenu sudbinu. Jedan je bio Benjamin Kállay, čovjek koji je vjerovao da stabilna BiH predstavlja interes cijele srednje Evrope. Drugi je Viktor Orban, koji je gotovo svu mađarsku politiku prema našoj zemlji sveo na Milorada Dodika. Između njih dvojice danas stoji Peter Magyar, koji duboko prezire Orbana i njegovo nasljeđe. Upravo zato promjena u Budimpešti predstavlja mnogo više od unutrašnjeg mađarskog pitanja

Piše: Dragan Bursać za Start 

Kada je Peter Magyar preuzeo vlast u Mađarskoj, najveća politička promjena dogodila se dabome u Budimpešti. Ali njeni odjeci mogli bi se vrlo brzo osjetiti i u Bosni i Hercegovini. Poslije dugih godina u kojima je Viktor Orban gotovo cjelokupnu svoju balkansku politiku sveo na Milorada Dodika i vlast Republike Srpske, pred novom mađarskom vladom otvorila se prilika da obnovi odnose sa državom Bosnom i Hercegovinom. A to nije važno samo za Sarajevo. Važno je i za  Banjaluku, Mostar, Tuzlu, Bihać i cijeli region.

Posljedice Orbana i orbanizma

Jer pitanje više nije samo ko vlada Mađarskom. Mnogo važnije pitanje glasi kakvu će Bosnu i Hercegovinu Budimpešta ubuduće vidjeti. Državu ili tek njen jedan entitet (RS)? Partnera ili politički instrument? Upravo od odgovora na to pitanje zavisi hoće li Mađarska ponovo postati jedan od najvažnijih evropskih saveznika Bosne i Hercegovine ili će ostati zarobljena u politici koja je gotovo u potpunosti urušila povjerenje između dvije zemlje.

Bosna i Hercegovina za Mađarsku predstavlja mnogo više od Republike Srpske.

Dovoljno je pogledati kartu. Bosna i Hercegovina predstavlja najkraću kopnenu vezu srednje Evrope sa jadranskim lukama u Hrvatskoj i Crnoj Gori, prostor preko kojeg prolaze budući energetski i saobraćajni koridori, tržište od gotovo tri i po miliona ljudi i zemlju čija stabilnost neposredno utiče na Srbiju, Hrvatsku i Crnu Goru. Nijedna ozbiljna srednjoevropska politika ne može zanemariti takav prostor.

Viktor Orban nije udaljio Budimpeštu od Sarajeva samo svojim izjavama. Njegova najveća politička greška bila je mnogo ozbiljnija. Mađarsku je prvi put nakon više od jednog stoljeća gotovo potpuno odvojio od Bosne i Hercegovine kao države i vezao je za jednog čovjeka i jedan politički projekat. Finansijska pomoć, diplomatska zaštita, evropsko lobiranje i otvorena politička podrška Miloradu Dodiku stvorili su utisak da Budimpešta više nema ambasadu u Sarajevu nego u Banjaluci.

Mađarska vlada izdvojila je desetine miliona eura kroz različite programe podrške Republici Srpskoj, od pomoći privredi do direktnih političkih aranžmana sa Vladom RS. Budimpešta je u više navrata ublažavala ili osporavala evropske inicijative usmjerene prema Dodikovoj politici, dok je Orban otvoreno govorio kako se s predsjednikom Republike Srpske nalazi na istoj političkoj strani.

Takva politika nije predstavljala problem samo za Bošnjake.

Predstavljala je problem sa jedne strane za cijelu BiH, a sa druge strane za samu Mađarsku.

Jer ozbiljna evropska država svoju balkansku strategiju ne može graditi na jednom političaru čija se čitava karijera zasniva na proizvodnji kriza. Još manje može zanemariti cijelu zemlju koja joj predstavlja prirodnu vezu između srednje Evrope i Jadrana, važan energetski prostor, tržište, saobraćajni koridor i sigurnosni pojas bez kojeg nema dugoročne stabilnosti ovog dijela kontinenta.

Upravo zato promjena vlasti u Budimpešti otvara mnogo veće pitanje od pukog političkog poraza Viktora Orbana.

Otvara mogućnost da se Mađarska vrati vlastitoj političkoj tradiciji.

A ta tradicija nije počela sa Orbanom.

Naprotiv.

Kállayeva vremena

Njeno najznačajnije ime za Bosnu i Hercegovinu zove se Benjamin Kállay.

Danas će nacionalisti u Srbiji i Hrvatskoj na pomen njegovog imena gotovo instinktivno reagovati s negodovanjem i podozrenjem. I to nije slučajno. Kállay je među prvim evropskim državnicima jasno razumio da Bosna i Hercegovina nije puki prostor koji će prije ili kasnije pripasti jednoj ili drugoj nacionalnoj ideji u Beogradu ili Zagrebu. Smatrao je da upravo njena posebnost predstavlja ključ stabilnosti cijelog regiona.

Da se razumijemo, Benjamin Kállay nije bio romantični zaljubljenik u Bosnu i Hercegovinu. Bio je austrougarski državnik činovničke provinijencije koji je radio u interesu Monarhije. Ali historija često pokazuje da se državni interesi i razvoj jedne zemlje mogu poklopiti. Upravo se to dogodilo krajem devetnaestog vijeka.

U njegovo vrijeme Bosna i Hercegovina dobija moderne puteve, željeznicu, administraciju, škole, muzeje, kulturne ustanove i institucije koje će decenijama predstavljati temelje njenog razvoja. Još važnije od toga, Kállay pokušava afirmisati bosanski politički identitet kao zajednički okvir svih stanovnika zemlje. Upravo tada nastaje list “Bošnjak“, upravo tada bošnjaštvo dobija savremenu političku i nacionalnu dimenziju, a Bosna izlazi iz osmanskog administrativnog modela i ulazi u evropske procese modernizacije.

Današnjim jezikom rečeno, Kállay je pokušavao graditi funkcionalnu bosansku ili preciznije bosanskohercegovačku državu.

Tokom njegove uprave nastaju Zemaljski muzej u Sarajevu, moderna administracija, uređuje se katastar, grade se stotine kilometara puteva i željezničkih pruga, otvaraju škole, razvija poštanski i telegrafski sistem, a Bosna i Hercegovina prvi put dobija ozbiljnu institucionalnu infrastrukturu evropske države. Istovremeno, Kállay podržava list “Bošnjak“ i afirmaciju bošnjačkog političkog identiteta, uvjeren da samo Bosna i Hercegovina koja sebe razumije kao političku cjelinu može izbjeći sudbinu hude teritorije oko koje će se otimati njeni susjedi.

Možemo sad raspravljati o motivima Austro-Ugarske. Oni svakako nisu bili altruistički. Ali rezultati ostaju historijska činjenica. Jedan evropski državnik prije gotovo stoljeće i po razumio je da Bosna i Hercegovina može biti stabilna jedino kao politička cjelina. U vremenu kada se nacionalni programi Srbije i Hrvatske tek zahuktavaju, Kállay shvata da razbijanje BiH ne proizvodi mir nego trajni (ratni) sukob.

Možda upravo zato njegovo ime danas mnogo rjeđe izgovaraju nacionalisti nego istoričari. Prvima smeta sama pomisao da je jedan evropski državnik prije gotovo stoljeće i po Bosnu i Hercegovinu razumio kao političku cjelinu. Drugima je to naprosto historijska činjenica.

Kome je smetao i kome smeta Kállay?

Ta njegova procjena zvuči gotovo proročanski kada pogledamo posljednjih trideset godina.

Jer upravo je razbijanje Bosne i Hercegovine postalo politički projekat oko kojeg su se gradile najveće tragedije ovog prostora.

Od Karadžićevih i Bobanovih planova devedesetih, preko stalnih pokušaja secesije RS-a, pa sve do današnjih priča o "mirnom razdruživanju" i trećem entitetu, matrica ostaje ista. Bosna se ne posmatra kao država nego kao privremena konstrukcija koju treba rastaviti na sastavne dijelove.

Viktor Orban tu logiku nije izmislio.

Ali joj je dao evropski legitimitet.

Podržavajući gotovo bezrezervno Milorada Dodika, donedavni mađarski premijer nije samo pomagao jednom političaru. Poslao je poruku da Bosna i Hercegovina kao država nije njegov primarni sagovornik. Sagovornik je postao jedan entitet. Jedna politička garnitura. Jedna ideologija.

A upravo je tu napravio najveću stratešku grešku.

Bosna i Hercegovina nije prolazni politički eksperiment.

Ona je međunarodno priznata država.

Članica Ujedinjenih nacija.

Kandidat za članstvo u Evropskoj uniji.

Država koja će, sa svim svojim problemima, postojati i onda kada današnjih političara odavno više ne bude na sceni.

Orban je to zanemario.

Benjamin Kállay nije.

Paradoks historije glasi ovako: Benjamin Kállay je Bosnu i Hercegovinu gradio zato što je bio dobar Mađar. Viktor Orban ju je slabio uvjeren da upravo tako štiti mađarske interese.

Rijetka povijesna popravna prilika za BiH ali i Mađarsku

Upravo zato današnja promjena u Budimpešti otvara priliku kakva se rijetko, baš rijetko pruža u međunarodnoj politici. Ne priliku da Bosna i Hercegovina dobije novog zaštitnika, nego da ponovo dobije ozbiljnog partnera.

To su dvije potpuno različite stvari.

Bosni i Hercegovini nikada nisu nedostajali samozvani zaštitnici i tutori. Njih je kroz historiju imala i previše. Nedostajali su joj ravnopravni partneri koji će je posmatrati kao državu, a ne kao predmet geopolitičkog nadmetanja.

Mađarska upravo to može postati.

Ne zato što bi Peter Magyar trebalo da vodi bog zna kakvu probosansku politiku. Takvu obavezu nema nijedan mađarski premijer. Njegova obaveza jeste da vodi promađarsku politiku.

A upravo tu dolazimo do najvažnije tačke.

Šta je danas mađarski interes na Balkanu?

Da li je to beskonačno političko ulaganje u Milorada Dodika, čovjeka koji gotovo svakodnevno proizvodi nove i nove krize? Da li je interes Budimpešte da bude pokrovitelj politike koja godinama blokira evropski put Bosne i Hercegovine, proizvodi institucionalne sukobe i region drži u stalnoj neizvjesnosti?

Ili je interes Mađarske nešto sasvim drugo?

Stabilna Bosna i Hercegovina.

Predvidiv susjed.

Pouzdan ekonomski partner.

Država kroz koju prolaze važni saobraćajni i energetski pravci.

Tržište koje može biti mnogo snažnije povezano sa srednjoevropskom privredom.

Odgovor je, čini se, prilično očigledan.

Svaka ozbiljna analiza pokazuje da nestabilan Balkan nikada nije donosio korist srednjoj Evropi. Donosio je izbjegličke valove, političke krize, bezbjednosne izazove i ekonomske poremećaje. Stabilan Balkan, nasuprot tome, otvara prostor za investicije, trgovinu, infrastrukturu i razvoj.

Zato Bosna i Hercegovina za Mađarsku predstavlja mnogo više od Republike Srpske.

Predstavlja cijelu jednu državu.

I upravo je to ono što je Orbanova politika gotovo potpuno izgubila iz vida.

Malo na terenu

Pogledajmo stvari sasvim praktično.

Mađarska raspolaže ozbiljnim kapitalom, razvijenom industrijom, iskustvom u korištenju evropskih fondova, snažnom željezničkom infrastrukturom i ekonomijom duboko povezanom sa Njemačkom i ostatkom Evropske unije. Bosni i Hercegovini upravo su takvi partneri potrebni. Partneri koji ulažu u fabrike, puteve, energetiku, univerzitete i tehnološki razvoj, a ne u političke podjele.

Jer nijedan građanin Republike Srpske neće živjeti lošije ako mađarske kompanije investiraju u Tuzlu, Tešanj ili Mostar.

Kao što nijedan građanin Federacije neće biti siromašniji ukoliko se ulaže u Banjaluku, Doboj ili Trebinje.

To je evropska logika.

Logika zajedničkog razvoja.

Logika u kojoj dobit jedne regije nije automatski gubitak druge.

Nažalost, posljednjih godina svjedočili smo sasvim drugačijem pristupu. Umjesto ekonomije dominirala je ideologija. Umjesto međudržavne saradnje razvijali su se privatni politički odnosi. Umjesto povezivanja dvije države, gradilo se savezništvo dvojice političara.

Takvi odnosi nikada nemaju dug vijek.

Države ostaju.

Lideri odlaze.

Bosna i Hercegovina i Mađarska biće upućene jedna na drugu mnogo duže nego što će trajati bilo koja vlada u Budimpešti ili Savjet ministara u Sarajevu.

Upravo zato vrijedi vratiti pogled natrag prema Benjaminu Kállayu.

Ne zato što je bio austrougarski upravitelj.

Ne zato što bi njegov model upravljanja danas bio primjenjiv.

Nego zato što je razumio jednu političku činjenicu koja ni nakon gotovo stoljeće i po nije izgubila na aktuelnosti.

Stabilna Bosna i Hercegovina znači stabilan Balkan.

A stabilan Balkan znači sigurniju i prosperitetniju srednju Evropu.

Koliko god jednostavno zvučalo, upravo je ta misao nestala iz Orbanove balkanske politike.

Njeno mjesto zauzela je kratkoročna računica, lična politička savezništva uglavnom prema putinističkim despotima i uvjerenje da se dugoročni državni interes može graditi preko jednog čovjeka.

Historija nas uči upravo suprotno.

Državni interes gradi se preko država.

Ne preko pojedinaca.

Nema brzih promjena

Zato bi najveća vrijednost pobjede Petera Magyara mogla biti upravo u tome što Mađarskoj pruža priliku da ponovo vodi državničku, a ne ličnu politiku prema Bosni i Hercegovini.

To ne znači da će Budimpešta preko noći postati saveznik Sarajeva u svakom pitanju.

Niti bi trebalo.

Ozbiljne države imaju vlastite interese.

Ali ozbiljne države jednako tako razumiju da se partnerstvo gradi sa državama, a ne sa političkim avanturistima.

Bosna i Hercegovina danas ne traži ničije pokroviteljstvo.

Traži ono što joj pripada kao međunarodno priznatoj evropskoj državi.

Poštovanje.

Saradnju.

Investicije.

Otvorena vrata.

I odnos u kojem će se razgovarati sa Sarajevom, a ne preko Sarajeva.

Možda upravo zato današnji trenutak nosi simboliku koju mnogi još ne primjećuju.

Historija rijetko pruža drugu priliku da se isprave političke greške.

Kada se takva prilika pojavi, mudre države je prepoznaju.

Bosna bi trebalo da pruži ruku.

Budimpešta bi trebalo da je prihvati.

Ne zbog nostalgije.

Ne zbog Austro-Ugarske.

Ne zbog Benjamina Kállaya.

Pa čak ni zbog smjene Viktora Orbana.

Nego zbog dvije države kao takve koje imaju mnogo više razloga da sarađuju nego da jedna drugoj okreću leđa.

Na kraju, ova priča nikada nije bila samo o Mađarskoj.

Ona je od početka bila bitno priča o Bosni i Hercegovini.

O zemlji koju su jedni pokušavali rastaviti, dok su drugi razumjeli da upravo njena cjelovitost predstavlja preduslov mira.

Benjamin Kállay nije Bosni i Hercegovini ostavio savršen politički model.

Ali jeste ostavio jednu misao koja danas zvuči gotovo proročanski.

BiH svoju stabilnost može pronaći jedino kao cjelina.

Hoće li Bosnu i Hercegovinu konačno početi posmatrati kao državu sa kojom se grade partnerstva ili će nastaviti politiku koja je godinama privilegovala one kojima je slabljenje te iste države predstavljalo politički program?

Odgovor na to pitanje neće odrediti samo buduće odnose Budimpešte i Sarajeva.

Mogao bi odrediti i mjesto Mađarske na Zapadnom Balkanu u decenijama koje dolaze.

A možda će, poslije dugih godina, podsjetiti i Evropu na ono što je jedan Mađar razumio još krajem devetnaestog vijeka: Bosna i Hercegovina nikada nije bila problem koji treba riješiti. Bila je i ostala država koju vrijedi sačuvati.