Kolumne

 Sve ono što je napravio, zbog čega je dokazano kriv i teško, ali adekvatno kažnjen, te na kraju i prognan iz Amerike u Hrvatsku, bilo je prvorazredna budalaština, žrtvovanje samoga sebe u borbi uzaludnoj kao, eto, baš je to dobar primjer, pogibija pod zastavom takozvane Islamske države: kao smrt u još jednom džihadu koji može završiti poput svih ostalih u suvremenoj povijesti - potpunim porazom

Piše: Emir Imamović Pirke

TAKO JE GOVORILA KGK: „Moramo svi pogledati istini u oči i suočiti se sa trendovima koji dolaze, uključujući i povratnike iz tzv. Islamske države, iz borbi u Iraku i Siriji. Njih je nekoliko tisuća već, a ne može se zanemariti ni utjecaj nekih drugih država“, kazala je predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, u decembru 2016. godine. Sedam mjeseci kasnije, susrela se sa predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, Donaldom Trumpom, pa izjavila: „Dotaknuli smo se stanja na jugoistoku Evrope, a posebno kada je riječ o Bosni i Hercegovini. Poruka predsjedniku Trumpu je da doista moramo pratiti stanje u toj državi i pomoći toj državi na putu euroatlantskih integracija, da je njeno integriranje kao i integriranje drugih država svima u interesu. Naravno, tražila sam i tješnju suradnju između naših službi oko razmjene podataka oko ekstremizma, ekstremista i njihovih kretanja općenito.“
U septembru prošle godine je kazala: „Brojke same nisu bitne koliko su bitni trendovi rasta radikalizma i pojedinaca koji su ili dio ekstremističkih skupina ili su samo radikalizirani pojedinci.“
A onda se, nedavno je to bilo, lijepo obukla, našminkala i pored svih predsjedničkih obaveza našla malo vremena za književnu večer.

JEDNE NOĆI U ZAGREBU: Takvu promociju jedne knjige ne pamte, što bi se reklo, niti najstariji akteri hrvatske književne scene. „Tko je ubio Zvonka Bušića?“, naslov je publicističkog djela Tihomira Dujmovića - jednog od, kako ga se naziva, vodećih konzervativnih kolumnista u Hrvatskoj - predstavljenog u za takve događaje uobičajenom prostoru, u dvorani Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu. Inače, Dujmovićeva je knjiga nastala paralelno sa predstavom istog naziva u kojoj igraju prvak desnog dramatiziranja Robert Kurbaša, te Ana Vilenica i, povremeno, Lucija Dujmović. Posljednja je, ako nije jasno, kćerka tate Tihomira. A njemu, tati, dogodilo se ono što nikada neće doživjeti mnogi hrvatski pisci: na promociju mu je došla, uslovno rečeno, politička krema. Smjestili su se u prvi red književni sladokusci - šef HDZ-ovog odjela za krajnju desnicu Milijan Vaso Brkić, ministar branitelja Tomo Medved i njima slični, uz, je li, predsjednicu države osobno, Kolindu Grabar Kitarović, stavljenu na posebno mjesto, ono sa kojeg je najbolje mogla pratiti proces pretvaranja zločinca u heroja i naivnog, budalastog idealiste u sinonim neukaljanog patriotizma.

KO LETI, NE VRIJEDI: Zvonko Bušić - za kojeg bi neko zloban, parafrazirajući Marka Vešovića i njegov opis smrti Nikole Koljevića, mogao reći kako je, počinivši samoubistvo, stradao od zločinačke ruke - rođeni je Hercegovac, iz Gorice kraj Gruda, poznat pod nadimkom Taik. Sa dvadeset je, kao svršeni gimnazijalac u imotskoj srednjoj školi i nesvršeni zagrebački student, emigrirao u Austriju, pa odatle otišao u Ameriku iz koje će se vratiti u Hrvatsku kao pravosnažno osuđeni otmičar aviona i ubica policajca. Za to je i odležao 32 godine robije u kojima, jer bi u suprotnome poludio, nije napravio ono što bi ga, da je uradio na vrijeme, učinilo još jednim od emigranata što za dolar rade od ponedjeljka u zoru do petka u sumrak, subotom sa zemljacima zapjevaju po jednu o Juri i Bobanu, a nedjeljom pokorno idu na misu. Nije, u prevodu, razmislio o tome koliko je blesavo uopće promišljati, a kamoli izvesti akciju poput njegove. Jer kada su on, supruga mu Julienne i nekolicina suboraca oteli boeing 727 TWA 355, na letu od New Yorka do Chicaga - 10. septembra 1976. - Ustav Jugoslavije omogućavao je ono što će se i dogoditi 1991., Hrvatska je bila druga republika u SFRJ po razvijenosti, kupovna moć njenih građana bila je nešto manja nego danas kada je na nivou iz 1978. godine, uveliko se provodila stambena politika zahvaljujući kojoj će oko milion, da milion!, građana Hrvatske do 1990. dobiti stan, dok je takozvana Bugojanska grupa neslavno skončala u mahnitom pokušaju podizanja oružane bune protiv jugoslavenskog režima... Ipak, Zvonko Bušić je tog septembra 1976. oteo avion sa 76 putnika kako bi iznad Londona, Pariza, Zagreba i Solina bacao letke sa naslovom Poziv na borbu protiv srpske hegemonije, u kojima je svojim riječima opisivao situaciju u SFRJ, položaj Hrvata i prirodu vlasti.
Želio je, to valjda kao bonus, da najvažniji svjetski listovi prenesu njegov sastav. Zbog tog čina i neplanirane i neželjene smrti američkog policajca koji je pronašao eksplozivnu napravu ostavljenu u podzemnoj željeznici u New Yorku, duge 32 godine svog života je bio broj taj i taj u ćeliji toj i toj. Jugoslavija je, kao što znamo, poživjela još deceniju i pol, Tito još četiri godine, dok su pripadnici svih onih HOP-ova i sličnih iseljeničkih i nacionalističkih udruga u real timeu promatrali kako globalni procesi i historijske promjene međunarodnih odnosa ostvaruju neke od njihovih najvećih želja.

KRIVA KNJIGA O DOKAZANOM KRIVCU: Sve ono što je Zvonko Bušić Taik napravio, zbog čega je dokazano kriv i teško, ali adekvatno kažnjen, te na kraju i prognan iz Amerike u Hrvatsku, bilo je prvorazredna budalaština, žrtvovanje samoga sebe u borbi uzaludnoj kao, eto, baš je to dobar primjer, pogibija pod zastavom takozvane Islamske države: kao smrt u još jednom džihadu koji može završiti poput svih ostalih u suvremenoj povijesti - potpunim porazom. Naravno, o tom i takvom Zvonku Bušiću koji je oteo avion, ubio policajca i vlastiti život potrošio po zatvorima, a sve bez ikakvog smisla, nije napisana ni promovirana knjiga, neće je, samim time, na poklon dobiti predsjednica Hrvatske, niti će biti iskorištena za izučavanje oblika terorizma i efekata zanesenosti nekom idejom, kakvom god, u trenutku u kojem ta ideja nema ama baš nikakvu šansu doživjeti praktičnu primjenu. Krivi tajming i naopake metode, drugačije rečeno, ubili su i puno bolje, pozitivnije ideje od Bušićevih i pod zemlju poslale još veće idealiste. Prošlost je, naime, puna likova koji su velike ciljeve, pozitivne i one poput Taikovih, pokušavali ostvariti, blago rečeno, budalastim metodama. Recimo, jedna je talijanska aktivistica, simbolički odjevena u vjenčanicu, otišla na Bliski istok da tamo propagira mir, ljubav i bratstvo među narodima, te tako, rječju i zagrljajem, okonča dugi i teški rat. Pronađena je mrtva sa tragovima na bedrima koji su ukazivali na silovanje! Padne, očito, ljudima svašta na um, poneko se i odvaži na akciju, ali se o onima što su svoje i poneki tuđi život upropastili ne govori kao o historijskim ličnosti poslije kojih su ostala ista takva djela.

MALA GLAVA ZA VELIKI SVIJET: Sve što je namjeravao napraviti, Zvonko Bušić Taik nije uspio. Ono što je rezultat njegovog bezumnog, terorističkog čina, jedan je grob u Americi, 76 istraumiranih putnika i članove posade boeinga 727 i zatvorski karton žilavog i suhonjavog Hercegovca koji se ili pravio da ne zna ili fakat nije imao pojma da se pismima sa neba ne može srušiti niti predsjednik Općine Grude, a kamoli država čiji je geopolitički značaj nadilazio njenu veličinu, te ekonomsku i vojnu moć. Sredinom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, SFRJ je bila važna SAD-u, Zapadnoj Njemačkoj, Velikoj Britaniji, kompletnom NATO-u i svim onim članicama Pokreta nesvrstanih u kojima su jugoslavenski utjecaj pratili poslovi jugoslavenskih građevinskih kompanija i vojne industrije. Pozicija SFRJ, politički dar i diplomatska vještina Josipa Broza Tita, anulirale su sve ono na što se, ali drugdje, Zapad u kompletu osipao: manjak demokratskih standarda, prirodu vlasti, socijalističko uređenje, postojanje verbalnog delikta, politički motivirane sudske procese... E, sve je to Zvonko Bušić mislio poništiti bacajući letke na London i Solin kraj Splita!

KULT OPRAVDANOG ZLOČINA: Glorificiranje Bušićeve žrtve i promašenost njegovog čina, uz elemente dokazanog zločina, možda nisu doprinos izgradnji kulta smrti na kojem počiva svaki fanatizam, ali jesu sigurno pokušaj da se domoljublje kako ga je definirao Franjo Tuđman prikaže kao opravdanje za svaki akt, od pisanja nadimka Tito na svinji, pa do smaknuća sprske starčadi u Varivodama kraj Šibenika u ljeto 1995., te da se aksiomatskom učini tvrdnja prema kojoj su sva i svačija stradanja u ime njezinog veličanstva Hrvatske činovi spram kojih se može odnositi kao prema božanskim djelima i božijoj rječi: pokorno i sa neskrivenim divljenjem. Toliko, dakle, o tome kako „moramo svi pogledati istini u oči oko ekstremizma, ekstremista i rasta radikalizma i pojedinaca koji su ili dio ekstremističkih skupina ili su samo radikalizirani pojedinci“, kako bi to rekla počasna gošća na promociji knjige o čovjeku koji je oteo avion, ubio policajca i, na kraju, u samostalnoj Hrvatskoj izdržao pet godina. Vratio se, naime, u ljeto 2008. godine, a 2013. počinio samoubistvo čime je, pored ostalog, obesmislio naslov knjige o njemu, objavljene uoči proljeća 2018.