[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/05\/05\/dragan-b.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/05\/05\/100x73\/dragan-b.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/05\/05\/dragan-b.jpg","size":"327.93","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Kolumne

Dragan Bursać: Lepi Mića i Maca Diskrecija na Kosovu

Piše: Dragan Bursać

Prošle hefte, čuli ste to, desio se igrokaz u kome je srbijanski direktor Kancelarije za Kosovo, Marko Đurić uhapšen... hm, baš na Kosovu. A, posve je čudna stvar to Kosovo. U Srbiji najčešće vele kako je Kosovo „srce Srbije“, „autonomna pokrajina i neotuđivi dio zemlje“. Osim što Kosovo ima veze sa srcem Srbije koliko i narečeni Đurić s albanskim jezikom u inat činjenici da je nekakv povjerenik za teritoriju sa preko 95% albanskog življa.

NEZAVISNA DRŽAVA U SRCU SRBIJE: Na to sve, nekako posve je čudno da „sastavni dio Srbije“ ima svoj grb, zastavu, himnu, parlament, monetu, pozivni broj, registarske tablice, paralament, granicu i graničare, policiju... dobro, shvatili ste. Kosovo je samostalna nezavisna država. Shvata to i srbijanski vrh, ali već tri decenije poigrava se šizofreno sa svojim narodom. Na koncu, shvata to i srbijanski narod, ali se i on poigrava sam sa sobom i svojim poricanjem.

Shvata to i Srpska pravoslavna crkva (SPC), ali se ona ne poigrava sa bilo kim. Suviše je to ozbiljna neoporezovana nevladina organizacija, koja deset vijekova opstaje na utvarama i posluje dobro preko svake mjere, e da bi se poigravala sama sa sobom. Preciznije, SPC se poigrava onoliko koliko ima koristi i od kosovskog mita i od izmaštanog narativa kojeg uspješno prodaje dijelu zabludjelog stanovništva.

Dakle, pobrojali smo manje-više sve aktere u igrokazu „Ja ko biva ulazim, a ti me ko biva hapsiš i deportuješ na teritoriju Srbije“. Igrokaz je nastao u režiji Tačija i Vučića, sa ciljem mazanja očiju prije svega predstavnicima EU i pravdanja vlastite nesposobnosti i nerada u izvršenju dogovorenih stavki. Igrokaz uspio, da se razumijemo. Ono jeste malo nadrljao narečeni direktor Kancelarije Đurić ili, što bi rekao srbijanski komičar Zoran Kesić, lako je tuđim Đurićem gloginje mlatiti, ali sve u rok službe, to jest igrokaza ili pučke predstave. Kažem, pobrojali smo sve aktere, ali opet čini se da neko nedostaje.

Mediji, dabome!

Sve ove priče ne bi bilo i doslovno da nije medija. U današnje vrijeme live streaminga, u vrijeme dron kamera, u eri društvenih mreža, ništa nema da se krije i sve u realnom vremenu biva isporučeno vajnom konzumentu s one strane ekrana u fotelji i sa daljinskim upravljačem, kao jedinim parametrom i sudijom u bodrijarovskom društvu spektakla. Pa ipak malo je to, slabo, nikakvo i jalovo.

PROROČKO NOVINARSTVO I ODLOŽENI ORGAZAM: Ima bolje, jače i više u zemlji Srbiji. Naprimjer, spektakularno hapšenje dešava se u predvečerje, pa zašto vijest ne bi pustili jedno pet sati ranije. Mnogi će reći kako je to domen proroštva, gatanja, vradžbina, a ne novinarstva. Možda tako i jeste u ostatku svijeta, ali u Srbiji nije. Eto, tako je portal Pravda.rs na svojim stranicama objavila da je Đurić uhapšen u 12.06 iako je čitav svijet informaciju dobio u 17.35.

???

Čekaj, majku mu, pa kad je narečeni Đurić uhapšen? Pa u 17:35. Pa kako onda Pravda objavljuje nešto što se još uvijek nije desilo? Ili su u redakciji zaposlili vidjelice ili... Ili ljudi imaju scenarij igrokaza. Sami procijenite, a nisu vidjelice. I vrtilo bi se to bjesomučno hapšenje sve sa scenama nasilništva na kosovarskim i srbijanskim televizijama do besvijesti, letjela bi saopštenja o hitnim sjednicama vlade, kao što i jesu, samo dosadno, bajato, prevaziđeno.

Izrežiraš predratni događaj, takoreći kosovski atentat, a nema rata?! Mislim, koja je poenta? Što bi rekao Ćiro Blažević, galvanizuješ ljude do tačke ključanja i ne baci se ključ. Nema orgazmičnog dešavanja naroda. Ništa.

Ali, čekajte! Pa ima Srbija konja za trku. Jednog univerzalnog vojnika svih sistema, od Miloševića i Mire Marković do gospara Vučića. Ima Srbija svoju Leni Rifenštal, svoju personu za sve. Svog medijskog gurua, koji je napravio državu u državi, a onda tom svojom malom državom orkestrira rad, da prostite, velike Srbije. Riječ je, pogađate, o Željku Mitroviću, istinskom guruu postmoderne misli i lažnih vijesti. I možda nekadašnji basista „Oktobra 1864“ ne bi sad teoretski mogao objasniti šta znači dokidanje fakata i namjesto njih isturanje populističkih uvjerenja, ali u praksi posao odrađuje, što bi fudbaleri rekli, sa 110% sebe.

MOBILIZACIJA I TVERKOVANJE: Pa je iste noći Željko Mitrović, kad neće niko, napravio ličnu mobilizaciju. Dobro, nije baš lična, ali nije da nije. Mobilizacija u sopstvenoj režiji. Bukvalno najpravilnije. Sirenama za uzbunu, okupio je stanovnike najvećeg balkanskog rijalitija „Zadruga“, samo par sati poslije kosovskih događaja, mobilisao ih i podijelio im uniforme vojske Republike Srbije. Ako je ovo slučajno, sve je oko vas slučajno.

Kako god, da se sad ne zapitkujemo otkuda civilu Mitroviću uniforme jedne vojske i to desetine uniformi i sa kojim pravom diže tenzije nekoliko sati od predejakulativnog stanja podignutih tenzija. Nemamo se mi šta zapitkivati jer, zaboga, to mu i jeste posao! Da dovede narod do spontanog orgazma, nakon dana iscimanog medijskim masturbiranjem. To i jeste poenta rijalitija. Nema slučajnosti. Možda slučajno prije vremena kakav mlad pubertetlija može svršiti, ali u viskoprudukcijskom porniću „Zadruga“ tačno se zna mjesto i vrijeme svršavanja. I ugao kamere i rakurs i švenk i trista ostalih čuda.

Pa tako dobro opremljena vojska starleta, starletana, pjevača, pjevačica, potrebitih starih rokera i svakojake mrake biva postrojena i dobija naredbu da krene na Kosovo! Šalim se, naravno. Taman toliko koliko je prosječnom stanovniku Srbije do Kosova, e baš u uncu je i Mitroviću i njegovim pulenima do rata. On je isporučio mobilizaciju, pretvorio studio malo u kasarnu, sluđeni narod je nakon „Kosovo rijalitija“, odgledao „Zadrugu“ i mogla je krenuti žurka prepuna alkohola, sitnih poroka, tverkovanja u uniformi jedne države, sve u svemu -STVARNOST.

VOJSKA SILIKONA: Mnogi će reći kako to nije stvarnost, kako je to imaginacija, produkt postmodernog svijeta, dijete populizma koje je nastalo u braku postistine i lažne vijesti, ali ne, to je najstvarnija stvarnost. U zemlji u kojoj je preko 70% ljudi pripojeno na rijalitije, kao na infuziju, u kojoj su lažne vijesti mejnstrim, a istina nešto duboko zakopano ispod taloga žutog smeća, ovo i jeste stvarnost. Mitrovićeva mobilizacija je stvarnija od hiljadu Vučićevih vojnih vježbi. Jer, Mitrovićeve vojnike i vojnikinje, obogaćene alkoholom i silkonima, gledalo je više miliona ljudi. O mističnoj vojsci Srbije, sakrivenoj negdje oko Niša, ne znamo skoro ništa i objektivno govoreći nakon svih poraza u devedesetim, toj vojsci ne vjeruje niko. Pa je Mitrovićev rijaliti odred jedina odistinska sila koja je u stanju krenuti na Kosovo.

Ono, u realnosti, ne ide ona baš na Kosovo, ali rekli smo, ko šiša realnost. Lako je napraviti kulise mosta u Kosovskoj Mitrovici, lako je plastičnim strojnicama simulirati blokadu narečenog mosta... Zapravo, najlakše, najbezbolnije i najsigurnije. I sa stanovišta nekakve vojske, države i sa stanovišta onog, u gnijezdo zavaljenog gledatelja.

Pa se mnogi već odavno domunđavaju da je Kosovo gotovo faktički priznata država od strane oficijelne vlasti u Beogradu, samo se čeka da gospar Aleksandar Vučić izađe pred narod serbski i oduševljeno mu kaže, kako se uz nadljudske napore riješio hiljadugodišnjeg bremena zvanog Kosovo i Metohija. Stvar je dekoracije kako će se taj igrokaz desiti. No, po svemu viđenom, nije isključeno da baš Mitrović Željko organizuje, recimo, u svojoj „Zadruzi“ rukometni meč između mladih rukometašica Srbije i Kosova, čime će ozvaničiti priznanje istog.

Ne zaboravite, isti taj meč u onoj tamo realnosti je zabranjen, jer u onoj tamo ralnosti Vučićevi komandosti ne mogu ili ne smiju ili im nije dozovoljeno da se obračunaju sa šačicom huligana. U ovoj pink realnosti, to se da ispeglati. Ponavljam, Mitrovićevu realnost promatra makar 70% građana i to ne samo Srbije, nego i regiona. Pa je ona realnija više no duplo u odnosu na ovu „našu“ realnost.

NEZDRAVA KONKURENCIJA ZDRAVO POMAŽE: A ima tu još jedan faktor, prijeko potreban za neoliberalnu kapitalističku čorbu. Konkurencija. Ono što Mitrović nije imao sve ovo vrijeme. Riječ je o Milomiru Mariću i njegovoj znakovitoj Happy Televiziji. To vam je galimatijas Vučića i rijalitija „Parovi“. Zlobnik bi pitao, zar to nije isto? I jeste i nije. Počesto se ne zna kad prestaje Vučić kao stalni gost, a počinje rijaliti, ali opet učesto stanovnici naseljeni u Marićevom studiju mnogo su suvisliji od predsjednika Srbije, što je za brigu jedino vlasniku Mariću, dok se vascijeli puk dobro zajebava, zaboravan na sopstvenu bijedu.

I tako je na koncu kreiran savršen svijet. Onaj svijet koga se nesrećni Orvel užasavao i u svojoj „1984“ opisivao kao gnusobnu distopiju u kojoj ljudi, dobri i pošteni, glavom bez obzira bježe od oka Velikog Brata. Nije tužni Orvel ni u najluđoj noćnoj mori mogao sanjati kako narod ne da neće bježati od Velikog Brata nego će u redovima čekati da ih Brat primi u svoj studio. I cičaće od sreće kad ih Batica ugosti na koju nedjelju. Jer, Brat oduzima ionako oduzetu privatnost za uncu popularnosti. Brat obezbjeđuje stan i hranu i obezvrijeđuje ionako obezvrijeđenu ličnost. I, što je najbitnije, Brat je od državne ekstenzije, od zabave koja prevenira državne nemire svakovrsne, a koje može izazvati svjetina, postao država u državi. A to se zorno vidi na primjeru Srbije, Mitrovićeve „Zadruge“ i Marićevih „Parova“.

Ne kreira Mitrović neko krajputaško javno mnijenje polusvijeta iz predgrađa i sa sela, kao što elitista na prvu pomisli. A, ne. Možda je to radio devedesetih ili početkom vijeka. Mitrović je stvorio mašinu koja izmišlja događaje, koja pomjera i gura realnost u smjeru njegovog oka, moći i uticaja. Mitrović sa svojim saradnicima pravi, proizvodi i isporučuje 24 časa realnosti, koja za doručak pojede ono što prosječan stanovnik Srbije polugladnog želuca vidi na jutro.

GASI REALNOST, PALI EKRAN: A, na jutro on vidi bijednu državu u kojoj gotovo ništa ne funkcioniše, vidi demijurga Vučića, koji svojom političkom piramidom vlada jače nego Milošević u svoje vrijeme. Sluša suluda obećanja o tunelima, metroima, mostovima, gradovima na vodi, dok se tandrka kolskim putevima, čečenskog profila...

Pa, sam kaže, zajebi to, odoh ja na Kosovo, da branim srBstvo. I namjesto Slobinih kamiona, koji su isporučivali vikend-ratnike, specijalizovane za ubijanje nejači u civilu i pljačkanje bijele tehnike po istočnim dijelovima Bosne i Hrvatske, današnji vikend-ratnik sjedne za novi, na kredit kupljeni LED TV, pa udri po SMS-u. Jer, boj se bije, bije, zastava se vije, za slobodu Lepog Miće i Mace.

Podijelite ovaj članak!