Kolumne

Decenijama se Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ponašala kao da Crna Gora ne postoji. Nikada se u njoj nije registrirala, nije se transparentno financirala, još je manje transparentno trošila neke velike pare, upisivala je svoju imovinu na sveštenike, najviše naravno na Amfilohija Radovića - kojeg je veliki crnogorski novinar i prijatelj Miroslava Krleže i Danila Kiša, pokojni Boro Krivokapić, zbog političkih stavova, zvao Arkan Amfilohije

 Piše: Emir Imamović Pirke

 Prvo osjećaji, onda razum: „S obzirom da Crna Gora ima ugovore i sa Katoličkom crkvom i Islamskom i jevrejskom zajednicom, ne mogu se oteti utisku da je ovaj zakon pisan i usvojen samo da se nanese šteta Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Zbog čega se crnogorska vlast opredijelila za ovakav korak nije jasno, posebno ako se zna da je Zakon direktno uperen protiv Mitropolije crnogorsko-primorske, koja je tu istu državu stvorila. Nezamislivo je da se jedan zakon, koji u imenu nosi ime sloboda, usvaja u atmosferi isključivosti i odsustva dijaloga s onima na koje se taj zakon odnosi. Izražavam divljenje i podršku monaštvu i sveštenstvu SPC u Crnoj Gori, pravoslavnom narodu Crne Gore koji je pokazao da u Crnoj Gori još živi Njegoš, koji nam je očito za nauk ostavio poruku da je muž čuvar žene i đeteta, a narod čuvar crkve i plemena. Sa mjesta srpskog člana Predsjedništva BiH iskoristiću sve svoje međunarodne kontakte da svojim sagovornicima ukažem na nepravdu koja je ovim diskriminatorskim zakonom nanesena SPC u Crnoj Gori“, rekao je krajem prošle godine član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, komentirajući usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Skupštini Crne Gore.

Nešto kasnije, nakon što su se o pomenutom zakonu izjasnili svi, od direktora Srbije Aleksandra Vučića pa do Spužva Boba, crnogorski predsjednik Milo Đukanović je kratko, jasno i liderski kazao da povlačenja Zakona biti neće.

Nije, da ne bude zabune, Đukanović odgovarao Dodiku, već službenom Beogradu i njegovoj ekspozituri u Crnoj Gori, prosrpskoj i naglašeno pravoslavnoj opoziciji koja mu je, upravo zbog ovog pravnog akta, prijetila oružjem, pa se, kada su njene vođe shvatili da su se opet ozbiljno doživjeli, posvetila nenasilnom i svakako uzaludnom otporu.

Zemlja posljednjih vijesti: U Bosnu i Hercegovinu vijesti izgleda dolaze pješice, a reakcije na njih su ili zabranjene ili se smatraju nevažnim, pa se tako crnogorskom dramom koja je tu zemlju dovela na rub građanskog rata bavio Vučićev megafon, Milorad Dodik lično i... I to je, uglavnom, to.

Skupština Crne Gore, jer je to u opisu radnog mjesta zastupnika, usvaja razne zakone - o pušenju, olovnim cijevima, saobraćajnicama, ovome i onome - ali se većina njih nas ne tiče. Ovaj, navodno sporni, baš kao i njegove posljedice, važan je i za BiH i za ostatak regije, posebno dio koji je ostao izvan Evropske unije, dakle za prostor na kojem Srbija vidi mogućnost nadoknade izgubljenih teritorija.

Za službeni Beograd - ovaj Vučićev, kao i svaki drugi od pojave Slobodana Miloševića, minus kratko doba vladavine pokojnog Zorana Đinđića - Crna Gora je, baš kao i Bosna i Hercegovina: prolazna kategorija od koje se, tačnije na kojoj se treba, uz ostalo, kompenzirati manjak kvadrata nastao neovisnošću Kosova. Znaju to i Aleksandar Vučić i Milorad Dodik i crnogorski opozicionar i četnički vojvoda Andrija Mandić i vođa vjerskog krila srpskih stranaka u komšiluku crnogorsko-primorski mitropolit Amfilohije Radović i Milo Đukanović, baš kao što znaju i Željko Komšić i Šefik Džaferović, ali nemaju ni snagu ni kapacitete čovjeka koji je za trideset godina prošao put od Miloševićevog juniora do predsjednika članice NATO-a.       

Crkva iznad države: Decenijama se Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ponašala kao da Crna Gora ne postoji. Nikada se u njoj nije registrirala, nije se transparentno financirala, još je manje transparentno trošila neke velike pare, upisivala je svoju imovinu na sveštenike, najviše naravno na Amfilohija Radovića - kojeg je veliki crnogorski novinar i prijatelj Miroslava Krleže i Danila Kiša, pokojni Boro Krivokapić, zbog političkih stavova zvao Arkan Amfilohije - dajući svaku vrstu podrške onim strankama u čijem programu ne piše, ali se podrazumijeva repriza 1918,. godine u kojoj je Srbija anektirala Crnu Goru ukidajući u njoj sve, od parlamenta do autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.

Cijelu jednu petoljetku, od 2014. pa do kraja 2019., crnogorske su vlasti lickale Zakon o slobodi vjeroispovijesti, šaljući radne verzije na čitanje gdje god je trebalo i usaglašavajući ga sa normama EU. Zakon, naravno, nije pisan samo zbog SPC-a, niti se u njemu jednom jedinom rečenicom druge vjerske zajednice, katoličke, muslimanske i crnogorsko-pravoslavne, izdižu iznad srpske, već se od nje očekuje da se, jednostavno, ponaša kao i svi drugi: da predoči dokaze o vlasništvu nad imovinom, te zadrži na korištenje one crkve i manastire koje, kako se to kaže, u papirima ne posjeduje i koje zbog toga postaju državnim imetkom na isti način na koji je, recimo, Hram Svetog Save u Beogradu vlasništvo države Srbije jedan kroz jedan.

Nema, sve u svemu, u dugo pisanom Zakonu ničega što SPC ugrožava, osim ako se pod tim ne misli na samo pravo vlasti Crne Gore da u vlastitoj zemlji, na svakom njenom pedlju, od Herceg-Novog do Bijelog Polja, uvodi red i insistira na jednakosti svih građana bez obzira na famoznu vjersku pripadnost i prateći etnički identitet.

Sveto licemjerje: „Sada im Đukanović ne valja, a ja imam sljedeće pitanje: tokom devedesetih i dvijehiljaditih, tokom kojih je SPC nezakonito na sebe uknjižila brdo imovine, ko je bio vlast, ko im je to dopustio?“, upitao se u jednom nedavnom intervjuu crnogorski pisac rodom iz Sarajeva Andrej Nikolaidis, pa pojasnio da SPC u toj zemlji svoje manastire i crkve smatra eksteritorijalnim, a tuđi imetak – vlastitim. „Najžešći protesti pristalica SPC-a zbog navodnog oduzimanja imovine njihove crkve su u Beranama. Tamo su na vlasti srpske opozicione partije. Te su partije prije mjesec-dva Islamskoj zajednici oduzele groblje, koje je sada vlasništvo srpske opštine Berane.“

Nesuđeni povjesničar umjetnosti i student koji je u nekim davnim godinama radio seminarski rad na temu „Srpska sakralna arhitektura srednjeg vijeka između Bizanta i romanike“, novinar i pisac Boris Dežulović, opisao je, komentirajući Zakon o slobodi vjeroispovijesti, užasavajuće građevinske eksperimente što ih je SPC izvela u veličanstvenom manastiru Ostrog: „Stoljetni eremitaž - koji sam onoga davnog djetinjstva gledao kao nepalski budistički hram pod visovima Himalaja - sada sam u oznojenoj masi zatekao izvana i iznutra čitavog salivenog betonom, iz kojega su virile željezne armature, plastične cijevi i električni kablovi. Baš kao da se neki švercer iz Danilovgrada dočepao đedove starine uz magistralnu cestu, naumivši u njoj urediti noćni klub Monastery za kamiondžije iz Albanije i đecu iz Nikšića - pa ga gladan para otvorio i prije nego što su majstori dovršili instaliranje ozvučenja za karaoke-partyje - tako je izgledao slavni stari manastir, obnovljen pod budnom paskom Mitropolije crnogorsko-primorske i glasovitog Riste Radovića, rečenog arhiepiskopa Amfilohija. Sve, naime, kad bi spornim crnogorskim zakonom veličanstveni Ostrog i bio prepisan Đukanovićevoj mafijaškoj državi, sve i kad bi ga podgoričke vlasti prodale British Museumu u Londonu - ili, još bolje, kamen po kamen rastavili i uglavili u okomitu liticu nekog od divovskih hotela iznad Budve, kao kockarnicu za Milove ruske i zemunske kolege, da im bude bliže dok sa tetoviranih šija skidaju teške zlatne kajle i vješaju ih svome zaštitniku Vasiliju – ne bi čudesni Ostrog najebao gore nego što je najebao ovako, pod brigom i pažnjom rođene Srpske pravoslavne crkve“.

Teologija zarobljavanja: Litije i drugi vjerski performansi što ih SPC izvodi na ulicama Crne Gore u, kao, znak protesta, nisu ništa drugo nego pravoslavni „mitinzi istine“ i manifestativni oblici služenja politici koja Crnu Goru vidi kao srpsku Spartu, a Bosnu i Hercegovinu ili, barem, Republiku Srpsku, kao nastavak Srbije zapadno od Drine. Tom hegemonizmu dio sveštenstva dosljedno služi još otkako su shvatili da su ideje srpskih komunista i liberala poput Marka Nikezića, Koče Popovića, Latinke Perović i sve tako do Ivana Stambolića, ustuknule pred Slobodanom Miloševićem koji, istina, nije bio kakav vjernik, ali zato jeste bio itekakav okupator.

Zato je i jedini adekvatan odgovor Miloradu Dodiku i njegovoj najavi da će, kao član Predsjedništva BiH, iskoristiti „sve svoje međunarodne kontakte da svojim sagovornicima ukažem na nepravdu koja je ovim diskriminatorskim zakonom nanesena SPC u Crnoj Gori“, davanje podrške Đukanoviću i Vladi Crne Gore. Nije nešto, no ipak je više od nijemog promatranja, a bolje od zloupotrebe institucije Predsjedništva u cilju održavanja iluzije Amfilohija Radovića da je u Crnoj Gori država on. Likom, djelom i, posebno, pripadnošću SPC-u.