Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

Teško je reći da li su lideri crnogorskog Demokratskog fronta Andrija Mandić i Nebojša Medojević bili više očajni ili lakomisleni, tj. glupi, kada su prošle nedjelje, odmah nakon izlaska iz pritvora kojeg su fasovali tokom nereda koje su počinili u Skupštini Crne Gore pozvali Mila Đukanovića da ne potpiše Zakon o slobodi vjeroispovjesti?! Njihov je apel bio toliko produktivan da je Đukanović svoj potpis na sporni zakon "šarnuo" munjevitom brzinom. Samo nekoliko dana kasnije on (Zakon, a ne Milo, mada je tanka linija koja ih razdvaja) stupit će na snagu i tako će otvoriti prostor za masovno nezadovljstvo naroda, predvođenog čelnim ljudima Srpske pravoslavne crkve i opozicinih prosrpskih političkih stranaka pupčano povezanih sa svojim beogradskim političkim, duhovnim, agenturnim centralama, središnjicama i maticama.

Obojica opozicionih političara, Medojević i Mandić (koji je, zanimljivo, poput Dodika, na početku jugoslovenske krize i ratova bio član Markovićevih Reformista, da bi iz njih izašao kao četnički vojvoda) savršeno dobro znaju da se ni mnogo sitnije političke, ali ne samo političke, odluke u Crnoj Gori ne mogu donijeti, niti operativno provesti ukoliko ih nije kreirao i pokretao Milo Đukanović, a potom ih institucionalno (ili vaninstitucionalno, kako je govorio njegov svojedobni politički skrbnik Slobodan Milošević) provodio u djelo.

MITINZI, NEKAD I SAD

Đukanović, kao višedecenijski vrhovni politički i državni autoritet, moderni vladika Crne Gore nije uopće tajio šta je konačna namjera donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Iz toga razloga pljušte optužbe koje ga terete da je cijelu operaciju sa vjerskim slobodama i pogotovo imovinom radio u ilegali, daleko od javnosti. U junu prošle godine Đukanović je bio precizan i nedvosmislen u političkom pozicioniranju uloge i ciljeva Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. "Crkva je ta koja upravlja procesima. Srpska pravoslavna crkva čuva insfrastrukturu 'Velike Srbije'. Dakle, sa svoje četiri eparhije u Crnoj Gori, od koje su tri prekogranične, ona zacrtava prostor 'Velike Srbije' i ona na taj način potcrtava ono što je njena misija, a to je kada državna politika napravi grešku, a po njima je nezavisnost Crne Gore greška, greška Srbije koja je to dozvolila, tu je Crkva da to vremenom ispravi" ("Pressing" N1, 19. juni 2019.)

Bilo bi, da nije kako jeste, neke realne i zemaljske i kosmičke pravde, da ne kažem baš Božije, kada bi opozicioni, prosrpski blok uz duhovno-logističko urlanje i pomoć crnogorskog militantog ešalona Srpske pravoslavne crkve uspio nasilnim putem izvršiti državni prevrat u Crnoj Gori. Našlo bi se dosta "dijalektičkog jedinstva" (onog o sinergiji zakona i topuza) ukoliko bi tako, na ulici, nasilno, pučistički bila srušena autokratska, manje više privatno-familijarna vlast ,,koja je prije 30 godina istim tehnologijama, resursima i navođena iz istog centra izvršila brutalni državni udar, sa posljedicama ne samo u gabaritima male Crne Gore, nego i velike Jugoslavije. Dok je posljednjih dana crnogorska policija širom zemlje razbijala blokade i "spontana okupljanja" sa svih strana odjekuje i prolama se naredba: "Milicijo, postupi po naređenju." 

"NIKO NE SME DA NAM DIRA SLOBU, MILA I MOMIRA"

To je ista ona naredba od prije 32 godine koja je dobila mitske dimenzije i epske obrade i nakon koje je uslijedila policijska akcija protiv "antibirokratskih",  "velikosrpskih, promiloševićevskih guslara u nekom kanjonu poznatom kao Žuta greda, imala isti cilj kao i ova današnja: očuvanje ustavnog poretka i javnog reda i mira u uglavnom suverenoj jugoslovenskoj federalnoj jedinici. "Niko ne sme da nam dira Slobu, Mila i Momira", bio je bojni poklič koji je otpuhao staru nenarodnu, birokratsku elitu. Prvi pokušaj rušenja crnogorskog rukovodstva od strane Miloševićevih dunđera, Mila i Momira, u decembru 1988. godine nije upalio, mada nije da se nisu svojski trudili i upirali. Pričao mi je jedan sarajevski muzičar, lider jedne od najpopularnijih rock-grupa tog vremena kako su te večeri kada se narod okupljao pred Skuštinom Crne Gore imali koncert u podgoričkoj dvorani "Morača", nakon njegovog završetka organizatori ponudili višestruko veći honorar ako svirku presele na binu ispred Skupštine, zagriju mitingaše i spriječe njihovo rasipanje do jutra. Ime čovjeka koji je to nudio prvi sam put čuo, zvao se Aco Đukanović i bio je organizator estradnih događaja, i brat nadolazeće mlade snage, Mila, zvanog Britva.  

Dvadesetak dana kasnije, 11. januara 1989. godine u mnogo bolje organiziranoj reprizi rušilačkih protesta, kompletno crnogorsko rukovodstvo u republičkim i državnim institucijama je kapituliralo pred razularenom, militantnom ruljom. Cijeli taj spektakl prenosila je televizija, živio sam u to vrijeme u Beogradu i kao nikada ranije shvatio da je vrag odnio šalu i da ono što slijedi u "godinama raspleta" ne može proteći bez krvi i nasilja. Proveo sam tog dana popodne sa beogradskim kolegom, obigrali smo pozamašan broj kafana, u svakoj od njih u kojoj je bio TV-aparat se grozničavo i navijački bučno gledao prenos iz Podgorice. Kolega čija je profesionalna specijalnost bila estrada predložio je da odemo do njega kući, stanovao je u centru Beograda, i na miru uz piće napokon nešto i pregrizemo. Živio je sa majkom i kćerkom iz braka koji mu se raspao. U stanu smo zatekli mater, parkiranu na fotelji ispred televizora na kojem su se vrtile slike sa crnogorskih protesta, glasno je komentarisala nastupe govornika, odobravala, psovala, aplaudirala, nas dvojicu gotovo da i nije konstatirala. Ličila je na one bake-oštrokondže kakve je u brojnim srpskim filmovima ovjekovječila glumica Rahela Ferari. Na pitanje sina gdje mu je kćerka, samo je pokazala glavom i uzgredno rekla "u svojoj sobi, spava, valjda..." i nastavila pratiti "dešavanje naroda". Nakon minut-dva moj kolega se vratio sa djevojčicom od 5-6 godina u naručju, urlikao je na mater, skidao joj sve bogove i svece sa nebesa vičući da je dijete u groznici, da ima temperaturu, da je mora odmah u hitnu voditi. Starica se nije uzbuđivala, gledala je miting iz Podgorice. "Jesi ti vidio moje zaluđene keve? Dete je ko zna koliko dugo u groznici, ali jebe se njoj za unuče, nju zanima kako će sranje u Crnoj Gori završiti i ko će koga nakačiti", kazao je moj kolega dok smo izlazili iz stana, on vozeći bolesnu kćerkicu u hitnu, ja u hladnu, januarsku beogradsku noć. Znači, ovo više nije zajebancija, razmišljao sam, stvar je otišla predaleko, nema ovdje povratka, nacionalizam,  ludilo, pomračenje pameti se iz Sava centra, skupština, sa sjednica i plenuma, mitinga i kontramitinga razmililo po kućama, bjesnilo je, kao u tek izašlom istoimenom romanu Borislava Pekića nepovratno ušlo u ljude...   

U januaru 2020. niko u Crnoj Gori neće slaviti godišnjicu od svrgavanja komunističke, suverenističke crnogorske vlasti, koja je teledirigirano pometena iz Beograda uz pomoć šake pohlepnih, karijerističkih kvislinga ili, kako je to na jednoj sjednici jugoslovenskih komunista kazao Nijaz Duraković, "zapjenušanih junoša", predvođenih Milom Đukanovićem. Poznavao sam većinu crnogorskih antibirokratskih revolucionara, sa nekima čak bio blizak. Svojim sam očima gledao, a ušima slušao kako je mjesecima prije velikosrpskog prevrata u Podgorici, Milo obredno ustajao sa stolice, a ruke mu se tresle i znojile, što od poštovanja, a što od lijepog straha dok je telefonski razgovarao sa, kako ih je zvao "Vidojem i Orom" (Vidojem Žarkovićem i Markom Orlandićem, crnogorskim članovima jugoslovenskog Predsjedništva Saveza komunista). Svjedočio sam i tome kako je pola godine kasnije istu dvojicu  najistaknutijih komunističkih vladara i arhitekata moderne i federalne Crne Gore posipali katranom i perjem huškajući svjetinu da ih linčuje poput bračnog para Čaušesku u Rumuniji. Zato mi se ponekad učini da, ako ništa drugo, ne bi bilo do kraja pravedno, da najstariji evropski vlastodržac doživi sudbinu svojih političkih otaca. 

Prije nekog vremena Televizija Crne Gore emitirala je izvrstan, precizan i profesionalno urađen dokumentarni film o Vidoju Žarkoviću, najmlađem narodnom heroju u Drugom svjetskom ratu, omiljenom Brozovom Crnogorcu (uz Veljka Vlahovića). "Vidoje, đe ti je baza!?", urlala je prije 30-ak godina krvoločna svjetina tražeći njegovu i glave drugih Crnogoraca čije su glave bile u Podgorici, a ne u Beogradu. Ono što je bilo fascinantno u filmu autorke Snježane Rakonjac (bivše žene nekadašnjeg izvršnog sekretara SK Titograda Fahrudina Radončića) jeste odsustvo bilo kakvih resentimana i negativnih naboja, povrijeđenosti i ogorčenja, na koje je kao niko imao pravo, kod Žarkovića dok govori o Milu Đukanoviću i njegovoj vlasti. Nije pokojni Žarković mnogo govorio na tu traumatičnu temu, ali sve što je mislio i izgovorio o Milu svodilo se na to da je on svojim političkim umijećem, energijom, vizijom ostvario, vratio Crnoj Gori suvrenost i samostalnost, što Vidoje i njegova generacija crnogorskih političara usljed različitih okolnosti, vanjskih, unutarnjih... nisu bili kadri učiniti. Razmišljao sam poslije, ako Vidoje Žarković, zarad viših državnih i nacionalnih interesa oprašta Milu sve izdaje, poniženja i nečovječne poteze prema njemu, onda to pravo treba svima drugima oduzeti.

Posljednjih je dana, osobito u srpskim medijima, tokom prigodnog, pa i napadnog obilježavanja i podsjećanja na 14. Kongres Saveza komunista Jugoslavije, održan prije tačno 30 godina, otvorena neproduktivna, besmislena i pogrešna rasprava na temu da li bi, da je taj posljednji partijski skup okončao drugačije, pomirljivije i sa više kompromisa i međusobnog uvažavanja republičkih partijskih vrhuški. I da li bi se u tom slučaju događaji u tadašnjoj državi odvijali u drugom smjeru i drugačijom dinamikom. Naravno, da ne bi. U nekim od komentara brojnih sugovornika moglo se čak čuti da proces raspada Jugoslavije još nije okončan, niti je suverenitet novonastalih država definitivan i nepovratan. Pritom se spekuliralo još uvijek neriješenim srpskim pitanjem, ne samo na Kosovu, nego također i u Bosni i Hercegovini (RS-u), pa i u Crnoj Gori. Sve te države, u razumijevanju srpske političke i preovlađujuće intelektualne elite treba držati u permanentim sukobima niskog ili većeg intenziteta, stimulirati i ohrabrivati separatističke procese, kako bi se, naposljetku, došlo do "rješenja srpskog pitanja".

ZAŠTO NAM SE NIJE DOGODIO SOVJETSKI SAVEZ

Nedavno je beogradski portal "Peščanik" objavio dijelove knjige profesora istraživača Veljka Vujačića "Nacionalizam, mit u Rusiji i Srbiji; dublji uzroci raspada SSSR-a i Jugoslavije"(izvorno štampana na engleskom jeziku), u kojoj autor objašnjava zašto su se ove dvije države, slične sudbine, državnog i ustavnog uređenja, raspale na dva potpuno različita načina, prva u miru, druga u krvavom ratu.  

"Demontaža sovjetske države poistovijećena sa staljinističkim terorom smatra nužnom pretpostavkom oslobođenja Rusije od komunisitičkog režima. Pristanak na poštovanje postojećih republičkih granica izvan kojih je ostalo dvadeset i pet miliona (etničkih) Rusa bila je, osim za tada marginalnu 'nacionalno-patriotsku' opoziciju, prihvatljiva cijena za izgradnju nove, demokratske Rusije kao 'normalne' države", napisao je Veljović.

Autor ove studije, prema onim dijelovima koje je prenio portal "Peščanik", piše kako su se, nasuprot procesima u Sovjetskom savezu tokom njegovog raspada, "srpske političke i intelektualne elite snažno identifikovale sa državom, kako onom užom, nastalom narodnim ustancima, tako onom širom, jugoslovenskom u oba njena oblika, monarhističkom i komunističkom".

Prema ovom autoru, takvo svojatanje zajedničke države od strane srpske političke i intelektualne elite (koje je bilo, dodajem ja, agresivno nacionalističko i ekspanzionističko) "rezultiralo je reaktivnim, partikulatirističkim nacionalizmom, koji je pozivajući se na samoopredeljenje naroda, a ne republika, vodio formuliranju zahteva za promenom postojećih granica kako bi se većina Srba i posle nestanka Jugoslavije, našla u okvirima 'jedne države'".

I, za kraj, još samo jedan bitan zaključak iz ove dragocjene studije, koji uvjerljivo i razgovjetno pravi distinkciju između odgovornosti pojedinih republičkih rukovodstava za stanje u kojem je došlo do raspada Jugoslavije i tragičnog načina na koji je taj proces vođen i završen: Vujačić konstatira da su u poređenju sa centralnim, srpskim nacionalizmom, svi drugi bili, reaktivni, periferni. 

Sve što se posljednjih nekoliko nedjelja dešava u Crnoj Gori, čemu je navodni povod sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti prouzrokovano je upravo ovakvim tlapnjama i uvjerenjima da priča sa raspadom Jugoslavije još nije okončana i da će se Srbija sa svim odbjeglim "nevjestama" ćerati još. Problem s atakom na Crnu Goru je taj što imaju za protivnika Mila Đukanovića, prekaljenog igrača, koji najbolje zna i kako se vode i na koji se način sprječavaju državni udari. Radio je to lično, vlastoručno. Posljednji događaji u Crnoj Gori, bez obzira na zaglušujuću buku, masovnu histeriju, čini se odgovaraju sa mnogo više izvjesnosti na ključno pitanje za ovu državu: hoće li Crna Gora nadživjeti Mila Đukanovića?! Hoće i to dobro i u rahatluku će ga nadživjeti! O tome se neće odlučivati u Beogradu, nego u Briselu, u NATO savezu.