Kolumne

 Piše: Emir Imamović Pirke

Bjelašnica planina: Trebalo je to biti samo svečano otvaranje skijaške sezone na Bjelašnici. Dakle, red pjesme, red džabnog skijanja, piva, roštilj, pa opet pjesma, žica i tako redom i tako dalje.

Zašto se, ali tačno, svečano otvara skijaška sezona u zemlji planina, snijega i nemale tradicije amaterskog spuštanja niz brdo – što je u istoj mjeri budalasto kao kada bi, recimo, u Tučepima Severina pjevala na prvi dan kupanja u moru – nije toliko važno. Bitnije je, puno bitnije, kako je i sa kim otvorena sezona i zašto je to postalo regionalna vijest.

„Trenutno najveće zvijezde na Balkanu, Jala Brat, Buba Corelli, Coby i Senidah, održali su ogroman koncert, a snimke sa nastupa masovno se dijele na društvenim mrežama. Četvorka je pjevala na otvorenju skijaške sezone na Bjelašnici, a slušati su ih došli deseci tisuća fanova iz svih dijelova BiH, Hrvatske i Srbije. Mnogima je nevjerojatna masa ljudi koja se pojavila na skijalištu iznad Sarajeva, ali očito je da je popularnost Senide, Bube, Jale i Cobyja na vrhuncu. Zbog koncerta na Bjelašnici koji je bio besplatan (kao i skijanje i sanjkanje), na putu od Sarajeva do Bjelašnice nastao je prometni kaos u kojemu su sudjelovale stotine automobila i autobusa“, piše uticajni zagrebački portal Index.hr.

Jala Brat, Buba Corelli, Senidah i Coby danas su, u najkraćem, ono što su s početka osamdesetih godina prošlog vijeka bili Šemsa Suljaković, Sinan Sakić, Dragana Mirković i Kemal Malovčić, dok je Rasta – kojeg nije bilo na Bjelašnici, ali jeste nešto ranije u Sarajevu - nešto kao Miodrag Ilić, poznat i kao Mile Bas.

To je, kako rekoh, u najkraćem. U nešto dužem... Evo, to duže ide.

Pod privremenim imenom: Jednoga će dana, ne zna se kada, ali hoće sigurno, naučnici voditi oštre polemike o nultoj godini nastanka muzičkog pravca koji se i nakon četrdesetak godina postojanja pokazuje najvitalnijim i najinovativnijim od svih, dok u isto vrijeme njegove zvijezde i njihova publika u masovnoj histeriji izazivaju isto takvo zgražanje onih, a takvih nije malo, kojima je ugodnije živjeti u deluzijama nego u stvarnosti.

Nekada davno, bilo je, da ponovimo, prošlo stoljeće, muzikolozi su se zgražali, sociolozi istraživali, a novinari bilježili da se, mimo svih mainstream tokova, mimo konvencionalnih medija, u nekom paralelnom i dobro naseljenom svemiru dešava nešto čemu se nije ni ime znalo. Kasnije, puno kasnije, Antonije Pušić, dakle Rambo Amadeus lično, nazvat će taj novi pravac turbo folkom i njegova će sintagma postati poznatija i korištenija od termina neofolk, autorice Milene Dragićević Šešić, profesorice beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti.

Koji god termin danas uzeli i krenuli ga koristiti, doći ćemo do istog: do muzičkog pravca kojem se, baš kao onom korijenskom nekada, traži adekvatno ime, a trenutno koristi trap folk i čije su ultimativne zvijezde: Jala Brat, Buba Corelli, Senidah, Coby i, naravno, Rasta.

Kratka historija zvuka: Sve bi, možda, bilo drugačije da je Miodrag Ilić imao bolju platu u orkestru Radio-televizije Beograd i da u njen studio voditelj Milovan Ilić Minimaks nije doveo nekadašnju košarkašicu iz sadašnjeg Disktrikta Brčko, Fahretu Jahić - Lepu Brenu.

„Bukvalno sam gladovao sa svojom porodicom. Onda sam shvatio da neki ljudi od kojih sam u autorskom smislu mnogo bolji, žive u izobilju. Oni su bili praktični, gledali su šta narod želi. Kad sam to uvideo, onda su počele stvari da se menjaju, ja sam imao šta da jedem, a mogao sam i da razmišljam da kupim svoj stan“, ispričao je Miodrag Ilić, osnivač „Južnog vetra“, orkestra čijih je pet izvođača gospodarilo jugoslavenskom estradom: Sinan Sakić, Dragana Mirković, Mile Kitić, Šemsa Suljaković i Kemal Malovčić, bili su Ilićev All stars tim.

„Južni vetar“ je nekada, kao trap folk sada, kombinirao rodove i žanrove, smjerove i naslijeđe, te do ekstrema doveo orijentalne zvukove u onome što se prvobitno smatralo novokomponovanom narodnom muzikom. Zatim je izdavačkoj kući „Diskos“, iz Aleksandrovca, omogućio da radi u tri smjene, pa s ergelom zavijajućih grla punio sportske dvorane i stadione, otkrivajući onima što se nisu pravili slijepi da, u međuvremenu upokojena Jugoslavija, sa svih svojih šest republika i dvije autonomne pokrajine, nije država fanova Ekatarine velike, Azre, Idola, Josipe Lisac, Šarlo akrobate i Haustora…

Dok je „Južni vetar“ raznosio zvukove Orijenta od Vardara do Triglava, a Miodrag Ilić, poput Ćire Blaževića, u trenucima krize psihu liječio pogledom na bankovni račun, Milena Dragičević-Šešić je - bile su osamdesete godine dvadesetog vijeka - sa grupom studenata sociologije provela istraživanje čije će rezultate pretočiti u ultimativnu knjigu o novom zvuku Balkana: „Neofolk kultura i njene zvezde“. Prema profesorici Šešić, neofolk publika dolazi iz takozvanog srednjeg sloja, žitelja dehumaniziranih naselja u kojima se stvara privid normalnog života, a zapravo je riječ o životarenju, dok svaka nova generacija ima sve manje perspektive. Tu, u betonskim džunglama se ne ulaže u obrazovanje, estetski kriteriji su sa smanjenjima plata i povećanjem kreditnih rata sve niži, pa se iz stvarnosti bježi tako što se identificira s estradnim zvijezdama predstavljenim po MTV obrascu.

Razvoj novog muzičkog pravca i, posljedično, nove publike, profesorica Šešić je objasnila upravo na primjeru Lepe Brene. Drugačija od svega što se do tada pojavilo na estradi, kako u takozvanoj narodnoj, tako i u pop ili rok-muzici, visoka, sve vitkija i plava kao Barbie, oslobođena viška odjeće, Brena je bila formatirana prema standardima tadašnjih zapadnih, dominantno američkih zvijezda, a takav je status i uživala. Kao muški predmet obožavanja i ženski divljenja, potpuno je poništila pravilo prema kojem se smjelo imati tek malo dublji dekolte i moralo neprestano kukati zbog nesretnih ljubavi.

I tako je, eto, sve počelo, a poslije je, kao u prirodi, uslijedila evolucija koja u svojoj trenutnoj fazi spaja beatove hip hopa sa poetikom neofolka i estetikom rap, češće i gangsta rap kulture.

Ništa se, dakle, neobično ne dešava, od popularnosti novih zvijezda koja sa mainstream tokovima, od medijskih do kulturnih, nikakve veze nema, preko iznenađenosti dijela javnosti, pa do puteva uspona i uspjeha – puteva koje je utabao taj neki, mega popularni Rasta.

Glasovi tranzicije: "Ove noći nećeš spavati, jer ćeš samo mene sanjati; Svakog dana kiša pada od Splita do Beograda, svakog dana kiša lije od Dalmacije do Srbije: Al' to nije kiša prava, koja pada zabadava, to te samo u samoći, pozdravljaju moje oči...", pjevali su 1991. - da, te već ratne godine u takozvanoj regiji - Snežana Mišković i pokojni Dino Dvornik. Miškovićeva je tada bila poznatija po imenu svog banda - Viktorija, u kojem je klavijature svirao Aleksandar Vuksanović, odnosno Aca Lukas. On je narodnjake prvo izvodio honorarno, da bi mu digitron olakšao izbor na isti način na koji je pomogao Jali Bratu i Bubi Coreliju.

Prije nego su shvatili da je subverzivnost zabavna, a bogatstvo ugodno, Jala i Buba su bili dio bosanskohercegovačke hip hop scene, začete u Tuzli, u radijskoj emisiji FM Jam. Ono što su započeli Edo Maajka i Adnan Hamidović Frenike, kao najuspješniji predstavnici tog pokreta, Jala i Buba su napustili: klubove su zamijenili stadioni ili legendarno Ušće, ono na kojem je Bijelo dugme odsviralo najmasovniji koncert ikada, broj fanova im se, prema Youtubeu, mjeri desetinama miliona, odavno budžet ne popravljaju sitnim lopovlucima, a sve to za posljedicu ima goru, puno goru muziku koju stvaraju i puno bolji standard kojeg uživaju.

Bezuslovno priznavanje sadašnjosti: Neofolk sa svim svojim rodovima i podžanrovima, za razliku od rock and rolla, nema problema sa krizom autorstva niti sa zeitgeistom. Sasvim suprotno, ako ne formiraju taj famozni duh vremena, trap folk autori ga prate, ne pokazujući nikakvu namjeru da mijenjaju svijet. On je, svijet, za njih takav kakav već jeste i u pjesmama im sve pršti od dvostrukog morala, kulta novca i posljedica njegovog viška, poštivanja influencerskog kulta brandova, rekreativnog šmrkanja kokaina i nešto češćeg pušenja skanka, ali i potpunog ignoriranja svih tema koje bi mogle muzičare zaustaviti na nekoj od međudržavnih granica ili im koncert odgoditi zbog prijetnji bombama i drugim eksplozivnim sredstvima.

„Hoćeš mi dat, hoćeš li mi dat, Bejbi, ti mi dat, daj mi shat,
Dok ti ljubim vrat, daj ljubi te brat. Skupi sat, crni mat, bm, crni mat. Ide glat neću stat trebala si znat“, pjeva Buba Corelli u hit tercetu sa sugrađaninom Jalom i Slovenkom Senidah, pjesmu „Kamikaza“ koja je za samo sedam dana na Youtubeu skupila 15.000.000 - slovima: petnaest miliona! - pregleda, iako praćenje spota, tačnije nečega što se tako zove, može izazvati epileptične napade, dok za razumijevanje teksta treba prevodilac.

Od tada, od te prve sedmice, a ona je bila prošlog  ljeta, pa do kraja prošle godine, „Kamikaza“ je pogledana i poslušana 55.859.318 – slovima: pedeset pet miliona osamsto pedeset devet hiljada i tristo osamnaest – puta! A to, stvarno, nije malo. Zato je puno strašno.

Je li sada nešto jasnije šta je ono bilo na Bjelašnici, a nije samo otvaranje skijaške sezone?