Život / Kultura

“Jedan od najboljih romana koje sam ikad pročitao… Ukratko, remek-djelo”, napisao je višestruko nagrađivani američki autor Rabih Alameddine o novom romanu Aeksandra Hemona “Bejturan i ruža”. Uz dozvolu izdavačke kuće Buybook objavljujemo odlomak iz ove knjige za koju mnogi kažu da je vrhunac Hemonovog pripovijedačkog talenta a sam Hemon ističe da je na njoj radio više od 13 godina, da je u nju uložio najviše napora i vremena od svih ostalih knjiga, te da je jako ponosan na ovo svoje djelo

(...)

Sarajevo, 1914.

Svevišnji vječito stvara svjetove i uništava ih, stvara i uništava, i taman kad pomisli odustati, napravi ovaj. A mogao je ispasti i mnogo gore, ovaj svekoliki svijet i sve u njemu, jer ja u ovom ovdje znam kako doći do svakojakih zanimljivih stvari. Da vidimo: lapis infernalis, laudanum, pored njega, lavanda.
          Pinto je s police uzeo laudanum, oborivši pritom limenku s lavandom koja se začudo nije otvorila kad je pala na pod. Kanuo je kapljicu laudanuma na komadić šećera, posmatrao smeđu fleku kako se širi, a zatim sve to stavio u usta. Dok su mu se na jeziku otapali slast i gorčina, podigao je kutiju s lavandom, uronio nos u nju i udahnuo – nepregledna sredozemna cvjetna polja rasprostrla su se u njemu, plavo more zapljuskivalo mu je dušu, tirkizno nebo i laste plutale su nad njim, laudanum mu je krvotokom doplovio sve do mozga, i onda van njega. Svemu onom što je stvorio u sumrak šabatne večeri, Gospod je mudro pridodao laudanum, e da bi sve učinio privlačnijim i podnošljivijim.
          I sad je Rafael Pinto bio mnogo spremniji za nadvojvodu Franza Ferdinanda von Österreich‑Estea, prestolonasljednika Habsburškog Carstva i generalnog inspektora Carskih oružanih snaga, kao za i cijeli taj spektakl koji je sa sobom doveo u Sarajevo, čisto da vidi kako mi to ovdje živimo. Živimo dosta dobro, Vaše Visočanstvo, moram reći, sve dok su nam pri ruci dovoljne količine laudanuma i lavande, hvala Vam velika na ljubaznom upitu. A budući da se bavimo liječenjem kako tijela tako i duše, zasigurno imamo svega što nam treba, živio nam vječno Car, slava Gospodu, i blagoslovljeni mi i Vi bili.
          Nakon sedmice sivila i kiše jutro je osvanulo sunčano, a svjetlost se prolomila kroz izlog kao nikad prije, da bi onda presložila karirani pod u dosad neviđene šare. Šećer se već potpuno otopio, ali mu je u ustima ostala gorčina koja mu je golicala jezik. Bog se ogrnuo u bijelo ruho, a blještavilo Njegovog Veličanstva obasjalo je svijet i upravo ovdje na podu Apotheke Pinto možemo sad posvjedočiti krpici tog ruha. Mogla bi se i neka pjesma napisati o svjetlosti koja pomjera i mijenja ono vidljivo: naslov bi mogao biti Božije ruho. Ali koga je uopšte briga za sve to, nikog nije briga za svjetlost i šta ona duši čini, bar ne u ovom gradu Bogu iza leđa.
          Otkako je studirao u Beču, Pinto je pisao poeziju na njemačkom; pisao je i na bosanskom, ali samo o Sarajevu. Čak je pokušao pisati i na španjolu, ali je uvijek imao osjećaj kao da to piše njegov nono, sve je je uvijek zvučalo kao neka drevna izreka: Bonita de mijel, koransiko de fijel; Kazati i veras al anijo mi lo diras, i tome slično. Dočim je svjetlost svugdje i nigdje. Postoji, ali nikad sama po sebi, uvijek kao ruho, baš kao što se i Bog spoznaje samo u nesavršenosti Njegovog ostvarenja. Čak je i tama obučena u svjetlost; svjetlost se očituje u svom odsustvu. Nosimo tamu u sebi i vraćamo je svjetlosti kad umremo. To bi moglo dobro zvučati na njemačkom. Im Inneren tragen wir das Licht, da wir, wann wir sterben, zurückgeben der Finsternis.
          Vratio je laudanum i lavandu na policu. Obuzela ga je opojna lakoća, polagano, kao duboki udah, dok je proučavao pod ukrašen sjenama slova u izlogu Apotheke Pinto. Trebao bi se konačno kutarisati svih onih budalastih trava koje je padri Avram kupovao od seljaka i decenijama gomilao. Padri je navaljivao da se sve to smeće prenese iz stare drogerije na Čaršiji i poreda pored pravih lijekova, koje je on prezrivo nazivao patranjas. Ali, mada su ih prenijeli, sve to čudno, starinsko bilje sad je bilo suho i mrtvo, a njihova drevna, rogobatna turska imena (amber kabugi; bejturan; logla‑ruhi) stršila su u preciznom abecednom poretku patranjasa koji je Pinto nakon preseljenja uspostavio. Nije čak znao ni namjenu tim magičnim travama. U staroj radnji samo je padri znao gdje šta stoji i koji su principi klasifikacije – drogerija je zapravo bila odraz unutrašnjosti padrijeve glave, sve one knjige i prikantes i segulot i basme po policama, miris ušpinovanog šećera iz halve koju bi uz kafu mezio dok ispod svoda gmižu oblaci duhanskog dima, gusti kao njegove misli. Ti njegovi prastari seljaci su i dalje povremeno svraćali u Apotheke, u gunjevima i opancima, sa zrelim čirevima koji su rogobatili njihovu zdravu planinsku put, s kojekakvim boleščurama, kvrgavim zglobovima i natrulim zubima. Ušli bi i blejali oko sebe kao da su se upravo iskrcali iz rasklimanog vremeplova, zbunjeni mirisom kamfora i medicinskom tišinom i spokojem popločanog poda, zadivljeni baroknim brcima cara Franje Josifa na slici koju nisu mogli a da ne vide. Samo bi im slika nona Solomona na suprotnom zidu, iz prošlog stoljeća, potvrdila da su tamo gdje treba: prepoznali bi nonov fes, njegovo namršteno čelo i raskošnu bijelu bradu, pa čak i njegov kaftan ukrašen medaljom koju mu je onomad okačio niko drugi do predstavnik samog sultana Abdul Hamida. Seljaci bi upitali za starog jevrejskog hećima, a Pinto bi im morao reći da je stari hećim umro, da je otišao i da ga više nema, te da je on sad punopravni nasljednik ovog malog ljekarskog carstva – za njih doktor Rafo – i da je lavanda jedina biljka koju bi bio voljan od njih otkupiti. Ali kako lavande baš i nije bilo po sumornim planinama oko Sarajeva, seljaci su se nezavršena posla vraćali u svoje guste i drevne šume gdje su živjeli i općili sa zvijerima, i nikad se više ne bi vratili u Apotheke Pinto, baš kako i treba. Jer mi smo sada u ganc novom vijeku, napredak je na svakom koraku, budućnost je beskrajna, kao more – niko joj ne može sagledati kraja. Nikog više nije bila briga za bejturan. A amber kabugi je vjerovatno nešto čime su se prizivali duhovi ili ubijale vještice i vile, od čega su ispadali zubi, ili nešto što je izazivalo neprestanu erekciju. Doduše, to ne bi bilo ni pola muke.
          Jutro je počelo topovskom salvom koja je objavila dobrodošlicu  nadvojvodi Franzu Ferdinandu von Österreich‑Esteu, prestolonasljedniku Habsburškog Carstva i generalnom inspektoru Carskih oružanih snaga, u društvu Njenog Visočanstva vojvotkinje. Sad se začuo još jedan prasak, dodatna dobrodošlica Njihovim Visočanstvima. (Tek će kasnije tog dana Pinto saznati da je prasak bio od ručne bombe koju je zlosretni mladi atentator bacio na nadvojvodin automobil. Mogu iz ličnog iskustva potvrditi da uvijek kasnimo na sastanak s historijom u kojoj živimo.) Prekoputa, hadži Besim je iznad vrata svoje duhanare, u skladu s guvernerskom naredbom, okačio carski barjak, i baš je stajao ispod njega, s palčevima zataknutim u džepove jeleka, dok mu je fes skoro doticao crno‑žutu krpu s uštogljenim austrijskim orlom. Ali boje su bile prijatno usklađene, a pravilna oblina hadži Besimovog stomaka jednako ugodna. Laudanum pomaže da se svijet ušuška u Božije ruho. Pinto shvati da je i on trebao okačiti zastavu iznad vrata; namjeravao je ali nije stigao; toliko je zastava svuda po gradu, teško da će neko primijetiti da njegove nema. Sa suprotnih zidova nono Solomon i Car su se, u svojoj iskusnoj i spokojnoj mudrosti, prijekorno mrštili na njega, zbog sveg njegovog nemara, kao i zbog mnogih drugih stvari; vječito su ga posmatrali, ti moćni starci. Ovo je stoljeće napretka; stižu nam velike stvari. Sjetimo se budućnosti! Nadvojvoda Franz Ferdinand von Österreich‑Este, prestolonasljednik Habsburškog Carstva, lično je došao da nas ovdje obiđe, da vidi kako mi to živimo i da nam kaže kako se može još bolje živjeti.
          I evo ga sada tu, našeg nadvojvode, kao princ drito iz bajke, kuca mi na vrata, tačnije na slovo a u nazivu apotheke pinto, bez obzira na to što piše da je radnja zatvorena. Pogledajte te famozne čeličnoplave oči i uvrnute husarske brkove dok On viri kroz izlog! Šta bi Njegovo Visočanstvo moglo htjeti od sirotog Pinte? Šta može jedan Rafael Pinto uopšte ponuditi prestolonasljedniku, osim svoje bezgranične i vječne pokornosti, svoje radosti što ga je zapalo da baci pogled na Njegov carski lik? Požurio je da otključa vrata, prije čega je opkoračio – za svaki slučaj – znakoviti splet svjetlosti i sjena na podu. Svjetlost mijenja svijet, dok je ona sama uvijek ista, topla kao Božije ruho. Das Licht ändert die Welt und jedoch bleibt sie gleich, auf ewig warm unter Gottes Gewänder.
          Nadvojvoda uopšte nije bio nadvojvoda, premda je ušao kao da jeste, kao da mu sve pripada, unoseći uzvišeni vonj naftalina u svojoj svečanoj uniformi Rittmeistera, s lentom preko prsa kao savršeno namješten krevet, s temeljito izbrijanim i napudranim licem i voskom u štucovanim brkovima i sa svojim veličanstvenim šljemom s naparfemisanim pramenom od konjske dlake, malčice uznojen – cijeli je mirisao kao Beč koji je Pinto tako dobro poznavao, kao prvi dan stoljeća napretka, mirisao je na nešto što je Pinti ubrzalo otkucaje srca i vlažilo dlanove. Brzo ih je otro o bokove.
          Rittmeisterova sablja je zveckala o rubove stepenica dok je silazio. Skinuo je šljem kako bi izveo savršen zaokret nadesno. Jednu odluku iza vlastite pomisli, Pinto je i dalje držao vrata otvorena. Vrućina i larma uznemirenog jata golubova, te uzbuđene gomile, nahrupili su unutra. Bitte!, reče Pinto i zatvori vrata. Bleib mein schlagendes Herz.
          Vrućina je neizdrživa, reče Rittmeister, tapkajući čelo besprijekorno bijelom maramicom, upravo užasna i neizdrživa, i prijeko mu je potreban neki prašak za ovu nepodnošljivu glavobolju. Također se pita zašto iznad ulaza nema carske zastave. Obraćao se Pinti odsječnim, bečkim naglaskom; slovo a je bacalo sjenu na njegov lentom ukrašeni stomak; zvjezdice su se presijavale na okovratniku uniforme. Oči su mu imale melanholični, sušičavi odsjaj, i Pinto je bio prinuđen zagledati se u njegove proširene zjenice, sve dok Rittmeister nije skrenuo pogled, jedan Pintin uzdah prekasno. Usne su mu bile ispucale i liznuo je gornju. Vrh jezika dotaknuo mu je brk.
          Što se tiče zastave, reče Pinto, naklonivši se, on pokorno moli za oprost – preveliko uzbuđenje u iščekivanju ovog veličanstvenog dana očito ga je pomelo. Vrlo rado će odmah ispraviti taj propust, ali prije toga, ako mu Herr Rittmeister ljubazno dozvoljava, požurit će da pripremi prašak koji će gotovo sigurno ublažiti Herr Rittmeisterovu nelagodu. Rittmeister je kucnuo petama i zahvalno klimnuo glavom. Uspravan je stajao u centru svjetlosnog polja, kao da je naviknut da bude predmet divljenja.
          Pinti su iznenada navrle uspomene na onaj radosni period u Beču kada ga je nosila jetzer hara: pogledi razmijenjeni na korzu pored Dunava, u krcatim studentskim kafanama; trnci potajnih dodira u vulgarnim pozorištima; citiranje pjesama s tajnom porukom požude koja bi sijevnula usred obazrivo bezazlene konverzacije; nestašni bljesak istih ovakvih smijalica na licu jednog Hauptmanna Freunda dok ovaj iznosi svoje ostrašćene i lažne stavove o ženama, sacher‑torti, Schubertu, ljubavi, laudanumu, o Oberstu Redlu, pa čak i – odvažno – o Herr Pintinim egzotičnim crtama lica koje ukazuju na njegovu strastvenost, sve dok ga Rafael ne ušutka poljupcem. Gute Nacht und Guten Morgen, Hauptmann Freund!
          Oh, koliko bismo bolje mogli živjeti!

Pinti ruke drhte dok za pultom drobi sastojke u prašak i priziva trenutak u budućnosti – trenutak kada će dotaći, kao slučajno, Rittmeisterovu ruku, prenoseći mu silnice svoje žudnje. Rittmeister se premjestio i sad stoji ispred fotografije nona Solomona, brade podignute u čudu kao da nikad prije nije vidio Sefarda, što je sasvim moguće. Teško da bi mogao povezati Pintu – bez fesa, u odijelu i s kravatom, sa zlatnim lancem preko stomaka i, uprkos svom tamnoputom licu, uvjerljivo evropskog izgleda – s ovom žućkastim glazurom otomanske prošlosti i nonovim biblijskim likom. Ko je stvorio raj i zemlju, ko je usadio ovo gromoglasno srce u moja prsa?
          Pinto zamišlja kako hvata Rittmeistera za ruku i vodi ga u stražnju sobu kako bi zgrabio njegovo hanino lice i poljubio ga, potpuno se prepuštajući nagonu: pomjera lentu ustranu, tu su njegova muževna prsa, te paklene dubine tijela, dodiruje njegovu već ukrućenu patu, a srce puca od zadovoljstva. Sigurni su – niko neće ući, apoteka je zatvorena, vrata su zaključana, nedjelja je i cijeli svijet je zauzet ulizivanjem nadvojvodi Franzu Ferdinandu von Österreich‑Esteu, prestolonasljedniku Habsburškog Carstva i generalnom inspektoru Carskih oružanih snaga. Koga je briga za der Kuss u mračnoj stražnjoj sobi Apotheke? Čak bi i Svevišnji, koji je svugdje i nigdje, mogao poželjeti da skrene pogled kad ja pritisnem svoje usne na njegove. Ono što je u tvom srcu za tvog bližnjeg vjerovatno je i u njegovom za tebe. Šalom, jetzer hara!
          Pinto zgotovi prašak i istrese ga na list papira, rasuvši ga svuda po pultu, zatim ga iskupi na hrpicu i pokupi rubom papira, te presavije papir kao da pokazuje kako se izvodi mađioničarski trik. Uruči trokutasti smotuljak Rittmeisteru, koji je moguće primijetio da se Pinti trese ruka. Prsti im se dotaknu, pogledi se sretnu.
          Naravno, ništa se ne desi.
          Mogu li vas zamoliti za čašu vode?, upita Rittmeister. Rosenwasser?, ponudi Pinto.
          Rittmeister saspe prašak u usta; Adamova jabučica mu poskakuje dok ispija ružinu vodu. Ima malu posjekotinu na vrhu brade; brkovi su mu savršeni. Pogleda uprtog u plafon pije vodu naiskap, a zatim uzdahne, reklo bi se s užitkom. Zamisliva je budućnost u kojoj Rittmeister stoji pred ogledalom, neodoljiv u svojoj potkošulji i tijesnim jahačkim hlačama, spuštenih tregera koji mu vise do koljena. Pinto priziva jutro u bečkoj sobi – sapun za brijanje i dim cigarete, i ruža u čaši pored kreveta, još uvijek svježa od prethodne večeri; zgužvane plahte; na zidu slika staze koja vijuga ka mraku šume. Ime mu je Kaspar, odlučuje Pinto. Kaspar von Kurtzenberger. Guten Morgen, Kaspar!, reći će on. Guten Morgen, Rafael!, reći će Kaspar. Jesi li se naspavao? Nisam oka sklopio, mein Lieber. Proveo sam noć slušajući otkucaje tvoga srca.
          Dankeschön!, reče Kaspar. Vrati Pinti praznu čašu a zatim potapka usne svojom besprijekornom maramicom.
          Bitte!, prošapće Rafael kroz stisnuto, suho grlo.
          Prije nego što mu Pinto stigne otključati i otvoriti vrata, Rittmeister zastane, s urukavičenom rukom na dršci sablje, da pogleda Rafaela kao da mu ima još nešto reći. Ne kaže ništa, samo ga gleda dugo i pomno, čekajući da se nešto desi ili objelodani. Sad je trenutak da mu priđe i poljubi ga za oproštaj. Pogledi im se sretnu; oči su mu zapravo zelene. Rittmeister se osmjehne, ne otkrivajući zube, smijalice se ukažu tačno iznad vrhova njegovih navoštenih brkova.
          Prije nego što je stigao išta odlučiti, Pinto se protegne i poljubi Rittmeistera tačno u rub brka i usne. Okus mu je po ružinoj vodi i duhanu, vosku i šećeru. Rittmeister odmakne lice od Pintinog ne da se izbavi nego da ga razmotri sa zbunjenim iznenađenjem. Baci pogled vani da provjeri je li ih neko vidio, ali vani svi zure u smjeru iz kojeg nadvojvoda treba naići; samo se čuju udaljeni poklici. Jetzer hara ga je uzela pod svoje, i Pintine misli su sve odreda dizeu; pata mu se ukruti. I dalje drži praznu čašu u ruci, i dalje je svjestan svijeta izvan zidova Apotheke, ali sve mu je to daleko i blijedo. Pinto ponovo poljubi Rittmeistera, a ovaj put Kaspar rastvori usne i Pinto udahne njegov ružin dah. Ovo je ludost; nikad prije ništa slično nije uradio i zna koliko je ovo opasno, ali ne može si pomoći. Usne su mu mekane; poljubac je kratak ali nježan, i dok traje, u mišićavoj čvrstoći Rittmeisterovih prsa, cijeli je jedan mogući život.
          Kaspar, reče Pinto i pritisne obraz na Rittmeisterova prsa.
          Kaspar.